CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

petak, 31.07.2009.

O NACIONALIZMU I NOVOM HRVATSKOM PREDSJEDNIKU

Pošto sam na svome blogu iscrpno govorio o komunizmu, fašizmu i liberalizmu, a nedovoljno o nacionalizmu, red je da kažem nešto o nacionalističkoj ideologiji, tako da čitatelji mogu uz ideologiju marksizma (titoizma), fašizma i liberalističku ideologiju dobiti uvid u ideologije 19. i 20. kao i 21. stoljeća. U svjetlu predstojećih predsjedničkih izbora razjasnit ćemo u ovome postu nacionalizam jer sam mišljenja da slijedeći predsjednik Republike mora, nakon dvojice anti-demokratskih komunističkih predsjednika biti demokratski orijentiran hrvatski nacionalist ili patriot.

Demokracija – vladavina naroda i sloboda nasuprot diktaturi u totalitarizmu i liberalizmu!

Da bi mogla postojati demokracija, ili u prijevodu sa grčkog na hrvatski jezik 'vladavina naroda', mora narod živjeti u republici ili u narodnoj državi.

Prva republika u povijesti bila je starorimska republika SPQR (Senatus Populusque Romanum, Sabor Rimskog Naroda) dok je kolijevka demokracije stara Grčka odnosno starogrčki gradovi-države u helenskoj civilizaciji koja predstavlja preteču civilizacije kršćanskog i (ateističkog) liberalnog (ili liberalno-demokratskog) Zapada.

Međutim, primjer Rimske Republike u starom vijeku pokazuje kako kroz korupciju i uzurpaciju republika može biti pretvorena u diktatura jednog imperatora, cara, kao što su faraoni bili u starom Egiptu, i kako parlament (rimski Senat) postaje samo ukras vladara-uzurpatora. Suvremeni diktatori, faraoni i kriminalci bili su Lenjin, Mussolini, Staljin, Hitler, Tito, Mao Ce Tung i drugi fašistički i komunistički vođe, nacionalisti i socijalisti dok je sustav anglo-američke liberalne demokracije dokazao da se diktatura može provoditi i sofisticiranim metodama, dakle, nisu potrebni koncentracijski logori kao u komunizmu i fašizmu, dovoljna je medijska cenzura nad istinom i politika mrkve i batine, politika ekonomskih sankcija nad nekom zemljom i nekim narodom, politika tako zvanog slobodnog tržišta kojom se nameće volja vlasnika korporacija, stranih banaka i naftnih tvrtki, pod izgovorom slobodnoga tržišta, monetarna politika Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (IWF) te ideologizirana politika tako zvanih ljudskih prava kojom se u stvarnosti krše ljudska prava i nacionalna prava, na pr. kroz Svjetsku trgovinsku organizaciju WTO i slične tzv. međunarodne organizacije. Organizacija Ujedinjenih Nacija (OUN) je u Hrvatskoj i na primjeru Hrvatske i Bosne i Hercegovine dokazala u vrijeme velikosrpske agresije 1991./1992. koliko vrijedi politika zaštite ljudskih prava i međunarodno pravo na samoopredjeljenje naroda, naime, ne vrijedi ništa jer se gazi preko živih ljudi, preko čitavih naroda koje se etnički čisti i nad njima vrši genocid, kao na pr. nad hrvatskim i bošnjačkim narodom, opsjedaju i uništavaju gradovi kao u srednjem vijeku, te kako se agresijom osvaja, a za zelenim stolom dijeli zemlja kao BiH, odnosno nagrađuje se instrumentalizirani agresor preko kojega se stvara Novi svjetski poredak, NWO, i izaziva strah u kostima kod drugih naroda uz poruku – ako ne budete poslušni, i vama će se dogoditi isto kao i stanovnicima Bosne! Politikom stvaranja nepravednog mira, kao Daytonskim sporazumom, vodi se starorimska imperijalna politika divide et impera (Podijeli i vladaj!) kojom se preživjele žrtve prisiljava da žive zajedno sa krvnicima i zločincima, i po diktatu saveznika od zločinaca, u svijetu!

N a c i o n a l i z a m ili borba za nacionalnu slobodu



U razmatranju nacionalizma, crnogorski istraživač povijesti i zagrebački publicist i anti-komunist S.M. Štedimlija navodi da ranije narodnost nije smatrana središtem zajednIčkoga života jer je pojam narodnosti različit u novom vijeku nego u srednjem vijeku. Središtem naroda je do Francuske revolucije smatran monarh ili apsolutistički vladar ili pak država kao politička organizacija. Francuski filozof Montesquie je tvrdio: „La nation, c'est a dire, les seigneurs et les eveques“ (Nacija, to su velikaši i biskupi). I bio je u pravu, tako je bilo prije. Primjerice, u srednjem vijeku su samo feudalci predstavljali narod dok kmetovi nisu ubrajani u narod. Hrvatski sabor je na pr. kroz stoljeća srednjega vijeka predstavljao (reprezentirao) plemićke (feudalne) staleže i hrvatsku državu, koji su bili nositelji souverainiteta ili sloboda, prava i nezavisnosti hrvatskog naroda. Hrvatski knezovi nazivani su „knez Hrvata“ ili drugim riječima rečeno, knez ili vrhovni poglavar nad hrvatskim feudalcima, a feudalci su gospodari nad kmetovima odnosno seljacima dok su se gradovi s vremenom izborili za autonomiju ili povlastice u odnosu na monarha, pa su u Srednjoj Europi obično imali status slobodnih kraljevskih gradova, na pr. „hrvatski kraljevski grad“ Bihać na Uni ili Zagreb (Gradec) na Savi ili Mainz i Worms na Rheini itd., i postali klicom samoupravnoga demokratskog razvoja. Tek ukidanjem feudalizma u Francuskoj revoluciji 1789. kmetovi postaju slobodni, i integralnim dijelom naroda, a u hrvatskim zemljama to se dogodilo ukidanjem kmetstva pod vlašću bana Josipa Jelačića, 1848. godine, dok u Rusiji nekih desetak godina poslije, uglavnom, doba prosvjetiteljstva i Industrijske revolucije kao i političko-socijalne Francuske revolucije ukinulo je kmetstvo i postavilo temelje stvaranju naroda, i to političkih nacija i nacionalnih država u 19. stoljeću. Još u 16. stoljeću pravljena je razlika između plemstva (populus) i naroda (plebs), s tim da se plemstvo, kao što je rečeno, držalo nositeljem i čuvarom narodnoga souverainiteta. Tek kad je pojam države uzdignut na viši stupanj od pojma vladara i državnih službenika (funcionera), tada se pojavilo shvaćanje da su državni službenici zajedno sa državnim poglavarom (poglavnikom) samo službenici državne zajednice. Ovo shvaćanje je usvojio i ruski car Petar Veliki, reformator i graditelj, koji je jednom prilikom, uoči poltavske bitke, rekao svojim četama: „Ne mislite da se borite za Petra, nego za državu koja je njemu povjerena!“. Pruski kralj Friedrich II je sebe proglasio „državnim službenikom“.

Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina afirmirala je nacionalizam

Znamenita Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz Francuske revolucije proklamirala je načelo da je narod, a ne monarh ili država, središte zajedničkoga života i suština subjekta jedne društvene jedinice po vertikalnoj podjeli čovječanstva. Deklaracija je pojam riječi „narod“ shvaćala kao skupinu pojedinaca koji su mogli po vlastitoj volji se opredjeljivati kojem će narodu pripadati, a zajamčeno im je da će uvijek biti priznati državljanima (građanima) one zemlje, na čijemu području (političkom teritoriju) žive i za koju se opredjeljuju. Time je riječi i pojmu n a r o d pripisivan jedan politički, a ne naučni značaj (karakter), iako pojam naroda po francuskoj Deklaraciji nije označavao ono što znači p o l i t i č k i n a r o d (le nation). Uglavnom, narodnost je postala središtem narodnoga življenja. Na tome tragu se pojavila i Marseljeza (nacionalna himna) koja označava pojavu francuskoga domoljublja ili patriotizma, kao i hrvatska Lijepa naša, tako da se pored ideologije liberalizma pojavila ideologija nacionalizma kao težnja naroda za oslobođenjem od ugnjetavanja i podjarmljivanja u velikim državnim sustavima kao što su bila carstva (ili imperiji), austrijsko, rusko, osmansko, britansko i srpsko i jugoslavensko.

Narodi su subjekti svjetske zajednice, a ne države, vladari i korporacije!

Talijanski nacionalist Macini (borac za nacionalna prava) istaknuo je kao glavno načelo njegova talijanskog nacionalističkog pokreta tvrdnju da su narodi subjekti svjetske zajednice, nazvana po tome međunarodna ili internacionalna zajednica; narodi, a ne države, i da svaki narod treba imati pravo da dobije političku nezavisnost i vlastitu nacionalnu državu. Macinieva teza o narodnosti drži se osnovom za oblikovanje (formiranje) modernoga nacionalizma svih naroda 19. stoljeća. Nasuprot tezi da su narodi nositelji međunarodnoga subjekta, osvajači iz imperijalističkih država širili su protutezu da je država osnovno obilježje međunarodnoga subjekta.

Moderna sociologija precizirala je što znači pojam narodnosti ili nacije (političkog naroda) ...

Dok bi ekonomist i političari kazali da je Prvi svjetski rat izbio kao potreba kapitalističke ekspanzije i imperijalizma, dotle bi sociolozi kazali, ne pobijajući tu tvrdnju, da su svjetske ratove izazvala neriješena nacionalna pitanja. U svakom slučaju, nositelji kapitalizma i nacionalnoga ugnjetavanja nisu mogli biti zadovoljni rezultatima (svjetskoga) rata jer se po njegovom svršetku moralo pristupiti ostvarenju onih ideja koje je formulirao Macini, kad je tražio da svaki narod dobije svoju državu i da narodi postanu subjekti međunarodne zajednice, a ne države. Ideja am. predsjednika Woodrow Wilsona o d r u š t v u n a r o d a sa tezom o p r a v u n a r o d a n a s a m o o p r e d j e lj e nj e bila je samo nominalno prihvaćena. Stvarno je provedena stara pruska Bismarckova teza da se država, a ne narod, smatra subjektom međunarodne zajednice. Tako 1918. i 1945. nije došlo do obrazovanja društva naroda nego društva država. To je značilo pobjedu istih onih čimbenika (faktora) koji su izazvali svjetske ratove u 20. stoljeću. Opasnosti od novoga (svjetskog) rata, 3. svjetskom ratu, ide se time više u susret.

Prvi svjetski rat, kao i WWII, proveden je u znaku borbe država (imperija) protiv naroda, i u Prvom svjetskom ratu je za račun anglo-američke masonerije i krupnoga kapitala, posebno britanskog establishmenta, izginuo cvijet kršćanskih naroda, a u WWII i poraću izvršen je genocid na nekim narodima nako na pr. nad europskim Židovima (nacistički holocaust), nad Poljacima, Ukraincima (komunistički holodomor i rasistička politika njemačkog okupatora), nad Hrvatima (jugoslavenski komunistički i velikosrpski genocid), etnička čišćenja i istrebljenja, kako od strane Osovine, tako i od strane Saveznika, kako zapadnih Saveznika (masovno anglo-američko bombardiranje njemačkih gradova, i izručenje komunističkim režimima milijuna izbjeglica pred komunističkom diktaturom, Operacija Keelhaul), tako i od strane Sovjetskog Saveza i njegovih ideoloških komunističkih saveznika na Balkanu i u Istočnoj Europi.

Politikom nacionalnog ugnjetavanja kroz Versajski mirovni sporazum od 1919. godine, kroz sporazum Molotov – Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. između Hitlera i Staljina, između komunizma i fašizma (između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza), ili kroz Sporazum u Jalti ili Krimski sporazum 1945. godine između liberalne demokracije i komunizma (između Churchilla, Roosevelta i Staljina), ili kroz Daytonski sporazum iz 1995. koji je preslik sramnog Münchenskog sporazuma iz 1938. između zapadnih zemalja liberalne demokracije i Hitlerove Njemačke odnosno nacizma, itd. javlja se i novi val nacionalizma ili borbe za nacionalnu slobodu (na pr. padom Berlinskog zida čiji je uzrok nastanka sramni Sporazum u Jalti o podjeli Europe između liberalnog Zapada i komunističkog Istoka) koji se smatra smetnjom uspostavi međunarodnog mira u svijetu koji je lažni i nepravedni mir! Drugim riječima, nacionalizam je opravdan uvijek onda kada se radi o borbi za nacionalna prava, ali ne i kada se nacionalizam pretvara u nacional-socijalizam ili nacional-komunizam, instrumentalizirajući nacionalizam u svrhu fašizma ili komunizma, i pretvara u imperijalizam i šovinizam (mržnju prema drugim narodima).

Njemački nacionalizam dvadesetih godina bio je opravdan jer je sporazumom u Versaillesu nametnut Njemačkoj nepravedni mir, ali Hitler je politikom obmane narodnih masa u Njemačkoj pretvorio nacionalizam u imperijalizam i šovinizam prema drugim narodima, i agresiju i osvajanje drugih država, dok je hrvatski nacionalizam opravdan jer se nije pretvorio u fašizam odnosno u osvajanje drugih država i podjarmljivanje drugih naroda nego se borio za stvaranje hrvatske nacionalne države, kako u WWII, tako i raspadom SFR Jugoslavije 1991. godine. Nacionalizam kosovskih Albanaca, zvan separatizam, također je uvjetovan i uzrokovan velikosrpskom imperijalističkom politikom pod krinkom Jugoslavije koja je u zbilji bila velika Srbija.

'Führer' i 'Vožd' na čelu nacionalističke revolucije za stvaranje velike Njemačke i velike Srbije

Nacionalizam može biti zlouporabljen što se zorno vidjelo na primjeru Hitlerove Njemačke i Miloševićeve Srbije, s tom razlikom što je u Njemačkoj nakon versajskoga sporazuma postojao stvarni razlog za nacionalistički otpor dok u Srbiji takav razlog nije postojao jer su Srbi u Titovoj Jugoslaviji bili privilegirani u komunističkim strukturama ove totalitarne umjetne tvorevine, ali je komunistički diktator u Srbiji, u sklopu bivše Jugoslavije, Slobodan Milošević, kroz propagandu stvorio dojam neravnopravnosti Srba na Kosovu i u Jugoslaviji u cjelini, što nije odgovaralo činjeničnom stanju niti je to bila istina! Dolijevanjem ulja na vatru, Miloševićev je režim potpalio 1987. srpski nacionalizam, nacionalističku euforiju, i komunistička tajna služba organizirala je velikosrpske skupove (meeting) dok je beogradski tisak stvarao dojam kao da se Srbi bore za nacionalna prava. Istina je bila da je Miloševićev režim pod krinkom srpskog pitanja i borbe za nacionalna prava pokrenuo velikosrpski program o održanju srpske dominacije i hegemonije nad drugim narodima u Socijalističkoj Jugoslaviji, a kada su drugi narodi odbacili mogućnost srpske hegemonije nad njima, i kada je propala mogućnost da se Slobodan Milošević nametne, kao svojedobno diktator Tito, za leadera Jugoslavije, komunistički vrh protunarodne tako zvane Jugoslavenske narodne armije, i Miloševićev režim krenuli su u razbijanje SFRJ i u stvaranje velike Srbije na račun Srbiji susjednih republika u ondašnjoj saveznoj jugoslavenskoj državi.

'Mein Kampf' = 'Memorandum SANU'

Praktički je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) s početka osamdesetih godina po posljedicama za mir isto što i Hitlerov 'Mein Kampf'. Srpski 'vožd' (hrv. vođa) je isto kao i njemački 'Führer' stavio sve karte na nacionalističku opciju, kopirajući boljševičke metode i sovjetski imperijalizam; nije za čuditi se što je Slobodan Milošević za vrijeme državnog udara (puča) protiv reformatora Mihaila Gorbačova u Sovjetskom Savezu prve čestitke, i pošiljke oružja, dobio od boljševičkoga pučističkog režima u Moskvi, kolovoza 1991. godine. Hitler je pak preuzeo Lenjinovu propagandu i slavenski boljševizam pretočio u germanski nacional-socijalizam. Naime, nacizam je rukavac komunizma, dok je Mussoliniev fašizam ništa drugo nego talijanski nacional-socijalizam, proistekao iz marksističke ideologije o socijalizmu. Njemački obrambeni nacionalizam je Hitler preprogramirao u nacionalizam za napad. Isto tako je Slobodan Milošević srpski nacionalizam preko komunističke Jugoslavije preprogramirao u nacionalizam za napad odnosno u šovinizam! Njemački, talijanski i srpski napadački nacionalizam su u biti državni nacionalizam koji je suštinski umjetna tvorevina nositelja državne vlasti, i predstavlja zavojevački nacionalizam ili imperijalizam, s tim da je i talijanski fašizam i njemački nacizam krenuo u osvajanja s predodređenom misijom za osvajanje 'životnog prostora' u svijetu. Kod naroda koji su ostali nezadovoljni svjetskim ratovima jer njihova prava nisu bila pravedno riješena, kao na pr. u vezi hrvatskog naroda i hrvatskog pitanja u Jugoslaviji, javio se obrambeni nacionalizam koji ide za tim da prikupi potrebne snage za realizaciju nacionalne borbe za slobodu i nezavisnost.

„Nema nacije bez ujedinjenja! – uzvikuje Macini; „...nema trajnog ujedinjenja bez nezavisnosti, ni nezavisnosti bez slobode...!“

Država, po Macinievoj tezi, ne može biti nositelj suverene vlasti i diktator prava naroda, već to treba da bude sam narod. „...Narod – to je živi zakon svijeta.“

Nacionalizam koji je Macini ispisao na svom talijanskom stijegu nije bio ekspanzivni nacionalizam osvajača koji koriste državu i njenu silu, već je to bio nacionalizam roba i nacionalno ugnjetavanog buntovnika koji je ispred prava države stavljao živo pravo naroda. Stoga on ne priznaje slobodu koju narodima donose osvajači, tako ni srpski osvajači i okupatori nisu Hrvatima donijeli 1918. godine slobodu, niti su partizani odnosno komunisti donijeli Hrvatima oslobođenje 1945. godine nego su porobili hrvatski narod, i to pod krinkom hrvatstva i slobode, „u ime naroda“. „Ne uzdajte se u strance!“ – poručuje Macini, i dobronamjerno upozorava: „...Prava je sloboda samo ona koju građani dobiju svojom vlastitom krvlju!“

Hrvatska nacionalistička revolucija od 10. travnja 1941. dočekana je velikosrpskim i komunističkim provokacijama i terorističkim napadima na Nezavisnu Državu Hrvatsku, i završila je u moru srpske i hrvatske krvi i međusobnoj odmazdi, kao i u despociji hrvatskog diktatora koji je NDH odveo u propast, oslabivši hrvatsku državu i hrvatsku vojsku na račun svoje samovlasti, i počinivši na koncu samoubojstvo Nezavisne Države Hrvatske, a jugoslavenski komunisti su 1945. počinili zločin protiv čovječnosti nad hrvatskim ratnim zarobljenicima, i genocid nad hrvatskim narodom dok su za vrijeme Drugog svjetskog rata jugoslavenski i srpski partizani i vrh KPJ i KPH počinili cijeli niz ratnih zločina nad hrvatskom zaraćenom stranom.

Nacionalistička revolucija ujedinila je Njemačku i Italiju u Drugom svjetskom ratu, i težnji za osvajanjem tuđih zemalja i porobljavanju drugih naroda, pod krinkom borbe protiv komunizma. Naime, licemjerna politika fašističke Italije je na području Hrvatske u WWII podržavala partizanski komunistički kao i velikosrpski pokret u borbi protiv anti-komunističke Nezavisne Države Hrvatske dok je Hitlerova Njemačka u okupiranoj Ukraini zamijenila staljinističku komunističku diktaturu s vlastitom, nacističkom diktaturom.

„Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“ (negacija slobode pod krinkom borbe za slobodu)

Kapitalizam, posebno krupni kapital i neoliberalizam teže da što više naroda okupe u jednoj državi s istim zakonodavstvom, da se ukinu državne granice među narodima kako bi protok kapitala bio što slobodniji, profit što veći, po mogućnosti nametanjem monopolizma kroz priču o slobodnom tržištu, iako i malo dijete zna da slabo razvijena ekonomije neke zemlje nemože konkurirati svjetskim ekonomijama. Zato je nastala Eurposka unija, primjerice, po volji vlasnika krupnoga kapitala (osnivači Europske zajednice utemeljili su je na načelima koja su predstavnici krupnoga kapitala i neoliberalizma pretvorili u mrtvo slovo na papiru). Samo takve nadnacionalne umjetne tvorevine kao što je EU jamče vlasnicima internacionalnog krupnog kapitala, koji obično korupcijom na uzici drže vladajuće političare svoje matične države, podesne baze za opsežne operacije, i astronomske zarade, na račun naroda!

Pod pritiskom naleta krupnoga kapitala rodila se teza o podjeli društva na klase (staleže). Proletarijat kao nositelj borbenih parola i sila protiv kapitalizma, nasuprot nacionalizmu istakao je internacionalizam („Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“). Međutim, Manifest komunističke partije, zagovarajući revolucionarno nasilje, nosi sa sobom kao posljedicu nesuspregnuto nasilje diktatore nad proletarijatom, i masovne zločine komunističkog režima. Da se odupre toj tezi o vladavini proletarijata pod vodstvom komunističke partije i boljševika, kapitalizam je potencirao nacionalizam, i tu se rodila teza o identifikaciji pojma naroda sa pojmom države, što je rezultiralo totalitarnom državom kao što su bili 3. Reich, dok je vladavina proletarijata rezultiralo također totalitarnom državom – Savezom Socijalističkih Sovjetskih Republika. Prema tome, tko bi ustao protiv države kao nositeljice vlasti i sile, dok je u rukama kapitalista, taj je bio proglašen narodnim protivnikom, što je paradoks i cinizam par excellence. Tako se rodio imperijalistički nacionalizam pod imenom fašizma, kao u Italiji dvadesetih godina 20. stoljeća.

Kod brojčano malih naroda koji – računajući sa svojom snagom – znadu da ne mogu bez opasnosti po vlastiti opstanak i slobodu biti zavojevači nad drugim narodima i njihovim državama, osim ako imaju snažnu potporu iz inozemstva, kao na pr. Srbija u 20. stoljeću, ali kod brojčano malih naroda u pravilu nije moguća pojava imperijalisitčkog nacionalizma sa fašističkom ideologijom u smislu njemačke i talijanske. Stoga je nacionalizam hrvatskog naroda bezopasan za druge narode, osim za porobljivača, velikosrpske balkanske imperijaliste. Nacionalizam hrvatskog naroda, kao i drugih brojčano malih naroda, ali s tisućugodišnjom kulturom, je bezopasan jer je oslobodilački.

Kulturni i politički nacionalizam

U formiranju svakog nacionalizma dominantnu ulogu igraju dvije ideje: nacionalna i državna težnja.

Težnje koje hrane nacionalnu ideju svojim silama, to su težnje za kulturnim razvitkom i napretkom, to su težnje koje se smatraju rekvizitom kulturnog nacionalizma.

One pak težnje koje hrane državnu ideju, to je politička misao jednog nacionalno svjesnog i individualiziranog naroda, misao posve političkog karaktera, to je upravo politički nacionalizam.

Hrvatski nacionalizam – san o slobodi i nezavisnosti

Proces kulturnog nacionalizma pojavio se u Hrvata u prvoj polovici 19. st. u vrijeme hrvatskog Ilirskog pokreta ili Hrvatskog narodnog preporoda kada su stvorene i kulturne institucije hrvatskog naroda, poput akademije nauka i umjetnosti ili Hrvatskog narodnog kazališta, zatim, sveučlilišta itd. Međutim, proces formiranja političkog nacionalizma javlja se samo tada kada je kulturni nacionalizam već stekao svoje glavne oblike i oznake, i ako dotični narod nema svoje nacionalne države; tako se u drugoj polovici 19. st. javio hrvatski nacionalizam kojega je definirao hrvatski prosvjetitelj, narodni tribun i hrvatski rodoljub, političar i filozof dr. Ante Starčević. Nositelji državne ideje, kao na pr. hrvatskog državnog prava koje je stvorio i u Stranci prava zastupao Ante Starčević, mogu biti samo oni narodi kod kojih su prethodno ispunjeni svi potrebni uvjeti za konstatiranje postojanja posebnog nacionaliteta (narodnosti). Kako bi oteli neke hrvatske zemlje, predstavnici velikosrpskoga pokreta i srpskog nacionalizma na čelu sa Vukom Stefanovićem Karadžićem pokušali su šovinizmom diskreditirati hrvatski narod, tvrdeći da Hrvati nisu posebna nacionalnost i da nemaju vlastiti jezik, što je srpski šovinist Nikola Stojanović decidirano pojasnio, bez ikakvih argumenata, dokaza i činjenica, u svome pamfletu „Srbi i Hrvati“, pod sintagmom „Do istrage vaše ili naše“ koji je objavljen 1902. u zagrebačkom glasilu Srpske samostalne stranke, 'Srbobran', u kojemu autor tvrdi da Hrvati nisu nacija i da nemaju vlastiti jezik, što je notorna laž, naprotiv, hrvatska književnost je nekoliko stoljeća starijega datuma od srpske književnosti, a Bašćanska ploča iz 12 st. na hrvatskom pismu glagoljici opovrgava lažljivca Vuka Stefanovića Karadžića .Takve šovinističke tvrdnje iz Srbije stizale su na račun Hrvata iz razloga što su velikosrpski ideolozi i političari svojatali hrvatska područja, a plan za aneksiju ili pripajanje hrvatskih zemalja Srbiji izložen je u nekoć tajnom političkom programu „Načertanije“ ili nacrtu o stvaranju velike Srbije koji je sastavio ministar unutarnjih poslova kneževine Srbije, Ilija Garašanin, 1844. godine.

Srpski nacionalizam – san o velikoj Srbiji

Srpski nacionalizam nije se temeljio niti se temelji na pravu srpskog naroda na samostalan život u slobodi, kao hrvatski nacionalizam, nego na povijesnom pravu na obnovi Dušanova carstva. Doduše, i hrvatski nacionalizam ima komponentu povijesnoga prava, s obzirom na činjenicu da je u ranom srednjem vijeku utemeljena hrvatska država koja je kao samostalna država postojala do 1101. godine, ali hrvatski nacionalizam je bio, do formiranja samostalne hrvatske u 20. stoljeću, usmjeren ka utemeljenju hrvatske države na pravu naroda na samoopredjeljenje dok povijesno pravo hrvatskom narodu također ide u prilog i predstavlja nadopunu prava na samostalni narodni život u slobodi.

Kod Srba je, dakle, prevagnuo politički nad kulturnim nacionalizmom, državna ideja nad nacionalnom. Zato su glavne parole srpskoga nacionalizma postale osveta Kosova i obnova Dušanova carstva, dakle, stvaranje velike Srbije.

Ideja osvete Kosova i stvaranje velike Srbije osnovna je ideja srpskog nacionalizma tijekom 19. i 20. kao i početkom 21. stoljeća.

Srpskom nacionalizmu je moralna podrška kult o bitci na Gazimestanu na Kosovu polju na pravoslavni Vidovdan, 28. lipnja 1389. godine, i kult o Dušanovu carstvu, iako se srpski znanstvenici (Stojan Novaković, Stanoje Stanojević, Konstantin Jireček i dr.) slažu u tome da je srednjovjekovna srpska država, a naročito Dušanova Srbija, bila takva da se njome ne bi nitko mogao ponositi, i da je ona primjer na kojemu se ne treba učiti potomstvo, no, ona je ipak, zbog doba kada je srpski narod 500 godina robovao pod Turcima, obavijena kultnim sjajem. Nesumnjivo, ona je za srpski narod bila najvažniji događaj u povijesti. Takvi doživljaji, kao Dušanov despotizam, ma kako gorki bili narodu, najteže se zaboravljaju.

Naime, trpeći teški jaram ropstva u Osmanskom Carstvu, Srbima je u fantaziji zasjala uspomena na jednog srednjovjekovnoga satrapa kakav je bio Dušan, koji je bio jedini kadar da snagom svoje države skrši ugnjetača, međutim, srpski narod pod Turcima tada nije razmišljao o tome da je Dušan sam bio ugnjetač i osvajač tuđe zemlje isto kao Osmanlije. Od dva zla, Srbi su izabrali nešto manje zlo. Utemeljitelj pak hrvatskog nacionalizma, Ante Starčević je, poput Macinia govorio kako se jaram ne mijenja nego se ruši i zbacuje!

Kult o Dušanovu carstvu važan je za istraživanje psihologije srpskog naroda, ali ne i za njegovu povijest.Tamna strana vladavine srpskog cara Dušana postajala je sve svjetlija i draža što je vrijeme pod turskim jarmom više odmicalo, i pod Turcima postajalo sve gore. U tim uvjetima je u fantaziji srpskog naroda despotski car Dušan postao simbol slobode. U toj fantaziji je Dušan osloboditelj svih Slavena na Balkanu. Taj kult lišen je svakog istinitog sadržaja, što je hrvatska povijest u 20. st. pokazala i dokazala, jer oslobođenje u srpskoj propagandi značilo je etničko čišćenje i genocid nad drugim narodima na Balkanu. Naime, sa Dušanovom vladavinom, kako nas izvješćuju povijesna vrela, kao na pr. vrelo srpskog povjesničara i nacionalista Stanoja Stanojevića, nije bilo zadovoljno srpsko činovničko plemstvo jer mu je nametnut porez i zakonodavstvom ograničena njegova prava, dok je puk ostao bez ikakovih prava, te ni Srpska pravoslavna crkva nije bila zadovoljna sa Dušanom jer je prekinuo tradiciju svetog Save i raskinuo sa grčkom Crkvom. Srpski narod je bio ogorčen jer je plaćao ceh za velike ratne troškove osvajanja. Jedan srpski velikaš je odmah nakon Dušanove smrti kritizirao njegovu vladavinu:

„Zanio se visinom dostojanstva i veličinom vlasti toliko, da je ne samo gledao lakomim očima na tuđe gradove koji nisu bili njegovi, da je ne samo nepravednim mačem pljačkao one koji ga ničim nisu uvrijedili, da je ne samo opako lišavao sloboda i uprave ljude koji su u njima odgojeni i odrasli, nego je nepravdu raširio i u Božjem području, te je pogazio stare Crkvene uredbe i grdno porušio od predaka ostavljene granice i počeo cijepati i sjeći kako je stigao, nametnuvši se kao nekakav nebeski sudac i zakonodavac koji postavlja zakone ne tek zemaljskim nego i Božanskim stvarima, vršeći i u njima svoju volju.“ (Prevedeno sa srpskog jezika na hrvatski jezik, op. CBK.)

To i takvo Dušanovo carstvo je srpsko društvo 19. i 20. stoljeća sebi postavilo u svojoj fantaziji i propagandi kao ideal. Friedrich Nietzsche bi rekao da je ideal slabih i nemoćnih uvijek bio da postanu jači i moćniji od svojih porobljivača.

Moderni srpski nacionalizam počeo se formirati u Šumadiji devetnaestog stoljeća kada su Srbi dobili neku vrstu nezavisne države. Nakon toga je počeo san o širenju te državice do srednjovjekovnih granica Dušanova carstva koje je postojalo jedno desetljeće, i nakon toga se centrifugalnim i centripetalnim silama raspalo kao mjehur od sapuna.

„Srbi svi i svuda“ ili „Serben über alles“

Vođa srpskog kulturnog nacionalizma postao je Vuk Stefanović Karadžić koji je definirao da su srpske granice tamo gdje su Srbi („Srbi svi i svuda“), a Srbe je vidio u Hrvatima, Crnogorcima, Albancima, Makedoncima i drugim narodima koje je proglasio srpskim narodom, a njihove jezike srpskim jezikom; primitivno, čak i smiješno, ali srpski nacionalizam je, nažalost za svoju glupost dobio početkom 20. stoljeća potporu britanske i ruske vlade, i Englezi su ispunili Srbima njihov san o velikoj Srbiji, u etapama, prvo Prvim balkanskim ratom i okupacijom Sandžaka i Kosova, zatim Drugim balkanskim ratom i okupacijom Makedonije, a 1918. i okupacijom Hrvatske, BiH i Vojvodine, kao i Crne Gore. Jugoslavija, stvorena 1. prosinca 1918., bio je ostvareni san o velikoj Srbiji; još je u sastavu srpske države nedostajala samo Bugarska, i velika Srbija iz nacrta „Načertanije“ bila bi ostvarena u cijelosti.

Tito – najveći mecena ili dobročinitelj Srbije

Da je Tito kojim slučajem uspio provesti ideju o federaciji Jugoslavije i Bugarske, nakon Drugog svjetskog rata, radi proširenja područja njegove apsolutističke vlasti, Srbi bi ga proglasili najvećim srpskim vladarom u srpskoj povijesti; iako je Tito 1945. poklonio Srbiji hrvatski Srijem i grad Zemun, kao i Boku kotorsku, zahvala za prosrspku politiku došla je naplatom nakon njegove smrti kada su ga proglasili najvećim tiraninom nad Srbima i diktatorom nad Srbijom, što je, naravno, najveća moguća laž u tipičnom stilu velikosrpske propagande. Dok je bio živ, Srbi su jako cijenili Tita jer nitko kao on nije pobio toliko Hrvata koje Srbi u pravilu mrze, iako za to nema objektivnih razloga i uzroka u povijesti jer ako je netko srušio srpsku državu onda su to krajem starog vijeka bili Osmanlije, a 1914. i 1941. godine Nijemci, Talijani i Bugari dok su srpski narod nagazili Turci iz Male Azije, a ne Hrvati iz Srednje Europe. Na koncu, Tito je Srbima poručio da će Hrvati imati svoju nezavisnu državu kad Sava potekne uzvodno, a grožđe rodi na vrbi, i Srbi su bili jako zadovoljni sa „drugom“ Titom. Kad je Slobodan Milošević počeo svoju velikosrpsku propagandu i pripreme za osvajački rat, poslužio se čak Titovom laži o tome da je u jasenovačkom logoru u NDH pobijeno na stotine tisuća Srba, i time je plašio pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj da će im se oept isto dogoditi ako Hrvati proglase samostalnu državu, i pozvao je prekodrinske Srbe na pobunu i u rat; na kraju rata ih je ostavio na cjedilu jer su mu poslužili samo kao žrtveni jarac za njegovu despotsku i osvajačku politiku u stilu cara Dušana.

Kakav predsjednički kandidat?



Na početku sam iznio svoje razmišljanje da bi najbolje za Republiku Hrvatsku bilo da slijedeći šef države bude demokratski orijentirani (hrvatski) nacionalist, a vi ste, cijenjeni blogeri i komentatori, pozvani da to komentirate i sami predložite i poduprete svog idealnog kandidata za predsjednika Republike, kako po imenu i prezimenu, tako i ideološkom svjetonazoru i programu koji zastupa, kao i da izrazite vaše mišljenje o nacionalizmu.

Naime, u vrijeme pristupnih pregovora oko ulaska RH u punopravno članstvo EU pojavile su se u posljednjih nekoliko godina, od početka tih pregovora 2005. godine, nakon izručenja generala Gotovine haaškome sudu, nelogičnosti i opravdane sumnje u zastupanje nacionalnih interesa službenog Zagreba u Bruxellesu, a i samo izručenje generala Gotovine i optužnica protiv njega nije u hrvatskom nacionalnom interesu. Kao što znamo, Sanaderova koalicijska vlada (HDZ, HSLS, HSS, SDSS i HSP) odrekla se Zerpa u korist Slovenije i Italije, i time i godišnjeg prihoda od ulova ribe u iznosu od preko 300 milijuna eura koliko ujedno iznosi pomoć EU u fondu za Republiku Hrvatsku, koji je doduše besplatan, ali samo uvjetno jer nema toga kapitalista na svijetu koji poklanja kapital! Nadalje, vođa hrvatskog pregovaračkog tima je nekadašnji komunistički novinar i agitator Vladimir Drobnjak koji je u bivšoj Jugoslaviji bio zvučnik komunističke partije. S obzirom da je aktualni predsjednik Republike totalitarist, te je u oba mandata dokazao odbojnost prema demokraciji i pravnoj državi, i štitio kazneno prijavljene partizanske ratne zločince i udbaške ubojice, te da je i prvi predsjednik Republike bio komunist i neprijatelj demokracije i pravne države, vrijeme je da novi hrvatski predsjednik bude osoba hrvatske nacionalnosti (i, naravno, sa hrvatskim državljanstvom), muška ili ženska osoba koja je:

Političar bez komunističke prošlosti, demokratski orijentiran, nacionalist i rodoljub, po profesiji ili pravnik ili povjesničar (to je idealno, ali glavno da nije neobrazovan), po mogućnosti aktivist za ljudska prava, iako nije nužno, zatim, da je ljubitelj sloboda, i da je budući predsjednik hrabar, staložen, mudar i opće obrazovan, s tim da je poželjno da zna engleski jezik kao strani jezik ali nije nužno niti najvažnije, ali je važno da je privržen zakonitostima pravne države, te da je moralan i etičan, a što je po vjeri i boji kože ili spolu, nije važno, kao ni bračni status iako je poželjno da je oženjen i da ima djecu odnosno da je obiteljski čovjek, te da ima minimalno 30 godina...

To su otprilike najnužnije karakteristike koje bi budući predsjednik trebao imati da bih ga smatrao hrvatskim predsjednikom, a ne samo predsjednikom Republike Hrvatske, jer kao što smo do danas vidjeli, predsjednik Republike Hrvatske je bio svatko, ali hrvatskog predsjednika još nismo imali; stoga sam u napetom iščekivanju o vijesti o novom hrvatskom predsjedniku, i nadam se da ću ga doživjeti još za svoga života:)

Naime, od hrvatskog predsjednika očekujem konzekventnu obranu hrvatskih nacionalnih interesu u odnosu prema Europskoj uniji, Sjedinjenim Američkim Država, te Italiji, Sloveniji i Srbiji, kao i Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije, Saveznoj Republici Njemačkoj i Austriji jer to su države i vlade s kojima Hrvatska ima najviše posla, i problema.

Očekujem također konzekventnu obranu hrvatskog Domovinskog rata od objeda i laži koje je širio aktualni predsjednik Republike, i time radio u korist velikosrpske politike, kao i

obranu hrvatskih interesa pred velikosrpskom politikom, i

očekujem žestoki njegov obračun sa titoističkom historiografijom i svim lažima titoista izrečene u posljednjih 9 i 19 godina, te zaštitu žrtava komunizma i konzekventnu osudu komunističkih zločina, kao i progon komunističkih i velikosrpskih zločinaca!

Očekujem rasvjetljavanje politički motiviranih ubojstva iz devedesetih, posebno ubojstvo dopredsjednika Hrvatske stranke prava, Ante Paradžika, i generala HOS-a Blaža Kraljevića, i da korumpiranom Đapiću oduzme pravo na zastupanje Hrvatske stranke prava, i da je vrati njenom članstvu i predsjedniku Dobroslavu Paragi!

Očekujem da će užarenom čeličnom metlom očistiti udbaški smrad iz javnog života Hrvatske, i da potuče udbo-mafiju, što znači nemilosrdno se obračunati sa političkom korupcijom i organiziranim kriminalom, i

očekujem da će kao ustavobranitelj kazniti sve one koji su od 1990. do danas kršili Ustav Republike Hrvatske, kao i da iz Ustava izbaci Oktobarsku revoluciju, i da se u Ustavu spomene Boga!

Također očekujem da će novi predsjednik dobro pozicionirat Hrvatsku unutar Sjevernoatlantskog saveza NATO, i da će raspisat referendum o tome žele li Hrvati da Hrvatske ostane u tom zapadnom vojno-političkom savezu.

Također očekujem da će Hrvatsku znat znalački pozicionirat u pregovorima s EU oko članstva u Uniji, kao i da će slovenskoj službenoj politici začepiti gubicu!

Nadam se oštrom predsjednikovom kursu u odnosu prema genocidnoj tvorevini „Republici Srpskoj“, da predloži njeno ukidanje i da radi na njenom ukidanju, kao i da poradi na anti-veliksrpskom savezništvu između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine i Kosova i Crne Gore, a kao najvažnijeg vanjskopolitičkog partnera Hrvatske da uzme Bosnu i Hercegovinu, i pokuša stvoriti što bolje odnose Hrvatske s Austrijom, Njemačkom i Sjedinjenim Američkim Državama, ali i da približi zemlju Ruskoj Federaciji na diplomatskom i ekonomskom planu.

Želim da novi predsjednik jamči teritorijalnu cjelovitost i nezavisnost Bosne i Hercegovine kao i Kosova, i opstojnost hrvatskog naroda u BiH i nacionalna prava Hrvatima u Srbiji, i Crnoj Gori i Sloveniji, a sa srpskom nacionalnom manjinom kao i svim drugim nacionalnim i subkulturnim manjinama u Hrvatskoj, kao i s radničkom klasom da novi predsjednik vodi dijalog.

Novi predsjednik treba biti jamac poništenja nepravedne privatizacije i pretvorbe, i staviti se kao Hugo Chavez u Venecueli na čelo nacionalizacije opljačkanog hrvatskog narodnog gospodarstva; također bi se trebao zalagati za jačanje Hrvatske vojske, i za Hrvatsku znanja, i u tom smislu za besplatno školstvo, ako nikako drukčije da to naredi dekretom odnosno uredbom sa zakonskom snagom, kao i da uredbom ukine Trg maršala Tita u Zagrebu, da očita titoistima bukvicu preko televizije, i da bude inicijator anti-totalitarističkog zakona. Nadalje, novi predsjednik treba predložiti zakon o lustraciji, i inicirati osnivanje narodnih tribunala da sude izdajicama i ratnim profiterima, te ukinuti medijsku protuustavnu cenzuru i osigurati slobodu medija!

Sve u svemu, novi predsjednik treba prema Hrvatima biti čovjek od riječi, a prema vani, prema inozemstvu neustrašiv, strpljiv i izdržljiv. Sve u svemu, novi bi predsjednik trebao biti hrvatski Havel, Adenauer, De Gaule, Margaret Tatcher, John F. Kennedy i Ante Starčević i Eugen Kvaternik u jednoj osobi. Tko nema te osobine, ne treba se ni kandidirat!

Od dosadašnjih kandidata i jedne kandidatkinje nitko ne udovoljava mojim kriterijima! Naime, Vesni Pusić nedostaje osjećaj za demokraciju i pravnu državu, Josipoviću nedostaje također osjećaj razlikovanje dobra od zla, kao i Andriji Hebrangu, i svima do sada navedenima i navedenoj nedostaje smisao za istinu, i antikomunistički background, a Josipu Jurčeviću nedostaje znanje o politici, Vidoševiću nedostaje svega pomalo, a evtl. Milanu Bandiću, ako se odluči kandidirati, mjesto je na optuženičkoj klupi a ne u predizbornoj kampanji! Miroslav Tuđman je za mene veliki upitnik, mogao bi uvjetno i približno udovoljavati mojim kriterijima iako me smeta njegov deklarirani tuđmanizam, ali ako pod time razumijeva zaštitu nacionalnih interesa i hrvatske državnosti onda bi mogao proći kao najmanje zlo od svih drugih, ali problem je u tome što ne mislim birati manje zlo od većega nego dobrog predsjedničkog kandidata, naprotiv, odličnog! A tko je taj, vidjet ćemo, još ima vremena u mom životu da se pojavi, jer nada umire posljednja:))

Lijepo pozdrav, vaš CBK!

PS: čestitke svim hrvatskim braniteljima povodom obljetnice Oluje od 5. kolovoza 1995. i Bog vas čuvao i blagoslovio, kao i za slobodu Hrvatske ranjene i poginule hrvatske branitelje i njihove obitelji!

Živjela Hrvatska!

utorak, 28.07.2009.

Franjo Tuđman umalo izmlatio EPHahaha kolumnista Davora Butkovića

Davor Butković

U ovom postu malo ležernije. Nedavno se kolega bloger Pero Panonski (Korak od sna) odličnom kritikom osvrnuo na kvazi-novinara Davora Butkovića, kolumnista i main-stream propagandista novinskih izdanja Europapressholdinga od osnivača i suvlasnika Ninoslava Pavića, nekoć socijalističkog podmlatka boljševičke škole novinarstva pod palicom komunističkog ideologa Stipe Šuvara, progonitelja hrvatskih proljećara (kao i svojevremeno nadređenoga Vesni Pusić).
Pošto je jedan od najlošijih kolumnista hrvatskog novinarstva ekstremno lječvičarskoga štiha, pod krinkom liberalizma, Davor Butković, u članku Jutarnjeg lista od 28. srpnja 2009., pod naslovom „Jadranka Kosor samo je naslijedila HDZ-ov odnos prema medijima“ opet premašio samoga sebe, što je rijetkost u svijetu ali zbilja naše svakodnevice, veliki mi je gušt osvrnuti se na tvrdnje Davora Butkovića jer to je nesvakidašnji zanimljiv lik koji simbolizira svu muku političke, gospodarske i moralne krize ljevičarskog titoističkog, samim time ekstremističkog post-jugoslavenskog balkanskog, partizanskog i udbaškog establishmenta Republike Hrvatske:))))

„Dragi Ivo“...

Priznajem, iako jako volim povijest, jako mi je žao što nisam studirao i psihologiju jer vjerujem da je za svakog vrsnog psiho-analitičara novinarstvo u Republici Hrvatskoj, kao i vladajuća politika, prava Meka, i da bi medicinske dijagnoze na tragu Freudove psihoanalize potvrdile sve znanstvene spoznaje o narcisoidnosti, samoumišljenosti i shizofreniji, jer, kombinacija marksističke, jugoslavenske i velikosrpske ideologije koje su područjem Hrvatske protutnjale u 20 st. i danas plešu svoje posljednje krvavo kolo, učinila je od režimskih novinara pravu Meku za svakog ljubitelja psihoanalize.

Neovisni novinari, novinari koji drže i koji su držali do vlastia digniteta i digniteta časne novinarske profesije, kao Hrvoje Appelt, postali su u nakladničkom establishmentu Republike Hrvatske slijepi putnici na brodu koje se baca preko palube ovog zavnohovsko-avnojskoga tankera koji je, kako reče cijenjeni hrvatski fizičar dr. Pavuna - doživio havariju, i koji je nepopravljiv! Naravno, kad je havarija, štakori prvi napuštaju brod, tako će hrvatsko društvo u narednome razdoblju moći pratiti tko će sve preko noći nestati iz javnosti, pokupiti svoje prnje i reći - Z'Bogom narode, bilo mi je drago, dobro sam vas zaje.., i opeljušio, super zaradio, i još se k tome odlično zabavljao; vidjet ćemo tko će iz politike, novinarstva i gospodarstva slijediti stope Ive Sanadera, možda baš njegov obožavatelj Davor Butković, znate ono već... „Dragi Ivo“...

Dakle, o Davoru Butkoviću – osvrt:

Izuzetno mi je drago da je jedan homoseksualac dobro zarfrknuo Davora Butkovića jer i on i njegov Jutarnji list godinama forsiraju kult homoseksualizma u Hrvatskoj, i ironija sudbine je da je promotora liberalističke ideologije, i čuvara titoističkoga kulta u Republici Hrvatskoj, Davora Butkovića, upravo jedan zagrebački homoseksualac povukao za nos kao malo tko. Svaka čast! Naime, sjećamo se kako je Davor Butković danima razmjenjivao sms poruke, misleći pri tome kako komunicira s ondašnjim premijerom Sanaderom, da bi se poslije ispostavilo kako se jedan duhoviti homoseksualac predstavio kao Ivo Sanader kojemu je Davor Butković upućivao tople poruke tipa „Dragi Ivo“. (To bi trebao biti neovisni novinar?)

Davor Butković je tip novinara kao što je Dušan Bilandžić – Dule rekla-kazala povjesničar; za mlađe čitateljstvo samo info da je esdepeovac Dušan Bilandžić nekadašnji Titov oficir sa „Bleiburga“, pukovnik JNA i dobar „drug“ politkomesara Franje Tuđmana kojega je naslijedio na mjestu direktora Instituta za istraživanje radničkog pokreta, institucija koju je osnovao Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, i koja se danas zove Hrvatski institut za povijest. „Drug“ Dule je do danas napisao na tone povijesti, kao što je Davor Butković napisao na tone kolumni; Davora s Dušanom spaja i to što svoja djela temelje na pričicama rekla-kazala, dakle, Davor razgovara s nekim stranim diplomatom u Zagrebu koji mu kaže ono što želi reći, i odmah iz toga nastane senzacija jer Davor ima 'ekskluzivnu' informaciju, tako i u small-talkingu sa članovima vlade Republike Hrvatske, nekim ministrima i ministricama koje pred njim cinkaju vlastite kolegice i kolege, i samoga predsjednika vlade. Davor Butković nije vrijedan istraživački novinar kao Hrvoje Appelt koji je zbog znoja i truda uloženoga u istragu i potragu za istinom dobio u EPHhahaha izdanjima nogu v'rit odnosno otkaz, dok Davor Butković praktički nikada nemože dobiti otkaz jer je politički podoban novinarčić koji na valovima ideologije surfa kao umišljeni Ikar s krilima od voska, što znači da će kad-tad pasti na nos. Uostalom, sa svojom porukom „Dragi Ivo“ već je jednom pao na nos, ali pretpostavljam da mu nije dosta, možda je mazohist?

Davor Butković ima jako čudan odnos prema Franji Tuđmanu na čijoj je vlasti izgradio karijeru, postao materijalno bogat, što ne krije ni u svojoj gore navedenoj senzacionalnoj kolumni, a i zašto bi se sramio bogatstva kada ga je stekao na krvi i znoju hrvatskog naroda do kojega mu je stalo kao do lanjskoga snijega?!

Nema riječi kojom Davor Butković nije Franju Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske, ocrnio, popljuvao, iako, realno gledajući nema pravoga razloga da bude tako zločest prema mrtvome Tuđmanu jer Francek mu je sve u životu omogućio, i sinekure i bogatstvo, penthouse, rastrošnost u jelu, pilu i svakodnevnim radostima, čak i da kao ministar ima non-stop vlastita šofera – sve to i još puno više je Davor Butković stekao na kritici Franje Tuđmana, ali, pazite sada ovu moju strašnu tvrdnju – u biti na stopostotnoj potpori njegovoj politici, njegovome nedemokratskom režimu! Naravno, on misli da su svi glupi samo da je on pametan pa da nitko nije primijetio njegovu servilnost prema Tuđmanu; onako kako se ulizivao Ivi Sanaderu, budite uvjereni da se ulizivao i Franji Tuđmanu! Sam priznaje da mu je vrhovnik nudio u kolovozu 1991. mjesto glavnog urednika komunističkog tjednika Danas (Davor ne spominje da je Danas bio komunistički tjednik, to ja spominjem radi nadopunjavanja činjeničnog stanja.) Uostalom, Franjo Tuđam je samo svojim kadrovima nudio vrhunske položaje, tako je Butkovićev nekadašnji formalni šef iz tjednika Globus, komunistički aparatčik i nositelj visokih socijalističkih jugoslavenskih odličja, Mirko Galić, postao pod vladavinom Franje Tuđmana glavni ravnatelj Hrvatske rado-televizije, a prije njega je ovom stožernom medijskom institucijom upravljao po Tuđmanovoj volji Titov režiser Antun Vrdoljak koji je odmah protiv Dobroslava Parage uveo protuustavnu cenzuru koja traje i danas. Čak mnogi ljudi koji nisu imali formalne veze s (vladajućom) Hrvatskom demokratskom zajednicom postali su osobe od izuzetnog Tuđmanova povjerenja, tako i Davor Butković koji je 1992. bio agitator protiv Dobroslava Parage, i iz petnih žila se trudio da na predsjedničkim izborima pobijedi Franjo Tuđman, a ne Dobroslav Paraga jer Paraga je bio tada, kao što je i danas, simbol raskida s komunizmom/titoizmom, on je kao bič Božji za udbaše i raznorazne balkanske jebivjetre, on je simbol demokracije, slobode, nezavisnosti i napretka, i trebalo ga je u samom startu zaustavit, jer inače ne bi bilo pljačke i života na visokoj nozi za neke, i to je bio razlog zašto je diktator nad Paraginom Hrvatskom strankom prava i demokracijom, Franjo Tuđman, ponudio Davoru Butkoviću Danas, kao kakvo feudalno leno. To je trebala biti nagrada, unaprijed plaćeni honorar za pljuvanje protiv Parage, jer kad se pročita što je sve Davor Butković, tada u Globusu, zajedno sa Slavenom Leticom (Tuđmanovim i Đapićevim savjetnikom), pisao protiv Dobroslava Parage, čitatelj stekne dojam da s Paragom dolazi fašizam gori nego u doba Adolfa Hitlera. Inače, kao da ima grižnju savjesti prema mučeniku s Golog otoka, Dobroslavu Paragi, te ga je ne tako davno, ničim potaknut, spomenuo u jednoj svojoj Leitartikel-kolumni u kontekstu žrtve komunizma, ideološkog manijakalnog komunističkog konc-logora na Golom otoku.

Dobronamjerno savjetujem Davora Butkovića da sav svoj imetak koji je stekao na račun krvi i znoja Dobroslava Parage i hrvatskog naroda, preda u vlasništvo hrvatskog naroda i Dobroslava Parage, i neka pokorno ode u neki samostan i tamo postane monah, naravno, u jedan od pravoslavnih samostana, jer što će u katoličkom kad je Katolička Crkva za njega kao crvena krpa za bika.

Nevjerojatno zvuči info Davora Butkovića da ga je Franjo Tuđman jednom prilikom skoro fizički napao, izmlatio, ošamario, što li već ne, kako piše u svojoj gore spomenutoj kolumni, ali, spasila ga je, tada korpulentna, Tuđmanova predstojnica Vesna Škare – Ožbolt, kako piše i informira nas naš Davor. Kakve li kukavice kojega od jednoga muškarca spašava jedna žena!?

I sada Davor stvara svoje poznate konstrukcije: Franjo Tuđman je navodno mrzio i proganjao tjednik Globus, ali čudno da je baš Globusova glavnog urednika Mirka Galića postavio za glavnoga ravnatelja hrvatske dalekovidnice i stožera medijske cenzure, Hrvatske radio-televizije, zaista, čudno; nadalje, čudno da je Franjo Tuđman, po Davorovoj 'spiki', mrzio Globus kojemu je u izljevu mržnje dao veliki interview u kojemu je Dobroslava Paragu optužio da je navodno doušnik Kontraobavještajne službe JNA (KOS), iako je znao da to nije istina jer je doušnički dosije imao o Anti Đapiću, a ne o Paragi, s tim da je Franjo Tuđman za vrijeme Titove Jugoslavije bio pomoćnik kontrolora zloglasne Kontraobavještajne službe JNA, KOS, generala Gošnjaka, tako da kad je Tuđman nekoga prozivao kao udbaša prvo je trebao pogledati u zrcalo i pitati samoga sebe što je on u životu bio i radio! I gle čuda, dok su Mirko Galić i Davor Butković drmali Globusom, kada je Tuđman klevetao Paragu, tjednik Globus nije dozvolio Dobroslavu Paragi objavu demantija zlonamjerne dezinformacije Franje Tuđmana o njemu, iako je imao zakonsko pravo demantirati takve objede, tako da je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861., D. Paraga, bio prisiljen utužiti i predsjednika Republike Franju Tuđmana, i tjednik Globus, radi klevete, ali gle čuda, nikada nadležni sud nije sazvao glavnu raspravu povodom Paragine tužbe za klevetu jer je Davor Butković i Globus bio politički podoban, i kao takav zaštićen od režima; Davor Butković u svojim kolumnama, kao u gore navedenoj, želi stvoriti percepciju javnosti kao da su on i Globus bili pod teškim udarom Franje Tuđmana, i u prilog tome Davor navodi neke tužbe hrvatskih institucija protiv njega; istina je dijametralno suprotna, onaj koji se našao pod teškim udarom predsjednika Republike Franje Tuđmana bio je i zove se Dobroslav Paraga, međutim, i Anto Đapić je bio optužen od Vojnog suda RH kao navodni rušitelj ustavnog poretka, pa se zna da je tužba bila prije svega usmjerena protiv Parage, i da je cijeli proces montiran zbog Parage, a ne zbog Đapića ali je Đapić tom optužbom zaštićen da ne bude raskrinkan kao doušnik Kontraobavještajne službe JNA, KOS, čiji je dosije objavio tjednik Nacional, u broju od 27. studenog 2001. godine, zajedno sa doušničkim dosijeom Mate Arlovića, esdepeovca i današnjeg friško pečenog ustavnog suca.

Zgodni su Davorovi sitni ubodi na račun Feralovaca, prvo ih malo pohvali, onda im spusti, kao Viktoru Ivančiću, da će ovaj i dalje pisati po portalima, ali što će Jadranka Kosor radit za dvije, tri godine, i da je Feral Tribune bio najbolji kad se nije bavio politikom, aludirajući na to kako su feralovci valjda bili glupi kad su se željeli baviti konkretnom politikom, dok on, Davor Butković, je prava faca koji se bavi konkretnom politikom, jer je slizan s vladajućim političarima, no, to je ipak obračun na ekstremnoj ljevici, pa se dalje ne bi štel mešat;-))

Davor Butković, koji priznaje Titove masovne zločine, osuđuje te zločine, ali drži da pod svaku cijenu mora opstati titoistički kult ličnosti (rekao sam ja da je ova scena prava Meka za psihoanalitičare:)) sebe predstavlja kao pobornika liberalne demokracije, a da se za liberalnu demokraciju zalagao u doba „druga“ Tita, završio bi na Golom otoku. Stoga je titoizam Davora Butkovića zaista stvar narcisoidnosti i shizofrenije, drukčije si ja to ne mogu opisat, sorry, ali ne mogu.

Primijetio sam da Davor ima strahopoštovanje pred Josipom Manolićem; ne znam je li to stoga što ovaj o njemu također možda ima neki dosije, ili je posrijedi glupost, jer diviti se tome da je Josip Manolić u vrijeme predsjednika Tuđmana napamet znao naklade cijeloga tiska u Hrvatskoj nije nikakav kunst – samo treba pitati managericu nekog veletrgovačkog lanca u Hrvatskoj, i dobit ćete podatke koju nakladu ima Jutarnji list, Večernji list, 24 sata, Novi list itd. jer oglašivači žele prije nego plate oglas točno znati isplati li se skupa reklama prije nego što se odluče platit plaćeni oglas u novinama, a kako bi se mogli odlučit moraju raspolagati podatcima o visini naklade da znaju je li im se u dotičnoj novini isplati plaćati oglase, tako da im nakladnici dobrovoljno ustupaju podatke o nakladi, jer novac čini nakladnike pohlepnima; ironija sudbine je da na pr. Jutarnji list štiti veletrgovačke lance, zalažući se za radnu nedjelju, a trgovački lanci im zabijaju nož u leđa na način da bilo kome daju podatke o visini naklade njihova lista, kao na primjer meni, običnom blogeru koji točno znam, i danju i noću, koja je naklada Jutarnjeg lista.

Međutim, htio sam samo napomenuti koliko Davor Butković u biti malo zna, a pravi se neka velika faca jer misli da, ako ga EPH godinama, uskoro će biti i desetljećima, plaća kao malog cara, da je Boga uhvatio za bradu, a jadan ne zna da ga se ne plaća jer je navodno odličan novinar nego jer je poslušan i servilan, režimski dvorski novinarčić je Davor Butković čija će djela tako i tako završiti na smetlištu povijesti kao i novinara ondašnjeg režimskog provelikosrpskog zagrebačkog Jutarnjeg lista koji je izlazio u Kraljevini Jugoslaviji. Da nije bilo književnice Ivane Brlić-Mažuranić i djela Marije Jurić Zagorke, koja su se u ondašnjem Jutarnjem listu objavljivala, nitko danas ne bi ni znao za ondašnji Jutarnji list, a isto tako će biti i sa današnjim režimskim Jutarnjim listom, tako da se nema Davor Butković što rugati režimskom Vjesniku zbog njegove male naklade jer to sliči na to da se sova ruga vlastitoj sjeni. Uostalom, naklada Jutarnjeg lista je, srećom, tako mala da ne iznosi ni četvrtinu naklade koju je imao Večernji list devedesetih godina. Ruga se Davor Butković Vjesniku da zaslužuje „elaborat o servilnosti“, a ne zna jadan da se na elaboratu servilnosti Jutarnjeg lista mogu napisati na desetci doktorata, kao i o cenzuri koju je Jutarnji list provodio, i provodi i dan danas, i time krši Ustav Republike Hrvatske, te bi u pravnoj državi glavni urednik Jutarnjeg lista, njegovi zamjenici i pomoćnici, i (su)vlasnik Europapressholdinga, završili iza rešetaka!

Da zaključim, Davor Butković lansira info koji se temelji na tipičnoj propagandi, dakle, s djelomično točnim informacijama, s djelomično napuhanim i manipuliranim informacijama, i propaganda u Goebbelsovom stilu je perfektna. Info da je za Davora Butkovića Mate Granić (Tuđmanov poslušni ministar vanjskih poslova i Đapićev savjetnik) „protivnik protumedijske ideologije“, bio bi smiješan kad ne bi bio tragičan, s obzirom na osnovanu sumnju u korumpiranost Mate Granića – predavača na novinarskoj akademiji tjednika Nacional – taman pravi uzor mladim novinarkama i novinarima.

Davor kontra Lovrićke

Dakle, Davor Butković svojim spin-kolumnama stvara iluziju u društvu, i on bi komotno mogao biti iluzionist i nastupati u nekom cirkusu; najsmješnije je što je u gore navedenoj kolumni Davor Butković neizravno prozvao svoju kolegicu kolumnisticu Jelenu Lovrić, prikazujući je kao neku bedastu gusku jer je Lovrićka u svojoj kolumni napala premijerku Jadranku Kosor što je ova napala medije zbog kritike na račun vlade, a Davor Butković kaže da „ako bi se bilo koji novinski ili internetski urednik u Hrvatskoj osjećao ugroženo zbog izjave Jadranke Kosor, ta kolegica ili taj kolega nisu zaslužili da rade svoj posao“. Glavno da se Davor dopisivao sa „dragim Ivom“ – zbog toga je zaslužio da radi svoj posao, jer tako je to u banana-društvima!

Stoga me obradovao poziv dr. Pavune da smo svi mi mlađe i nove generacije i nekompromitirani pozvani da gradimo novo društvo, društvo znanja i novu Hrvatsku, kako ne bi više živjeli u ovakvom stupid-društvu u kojemu je glavni kolumnist Davor Butković.

CBK

nedjelja, 26.07.2009.

Sat povijesti: četnici, komunisti i fašisti 27. srpnja 1941.

Prošle godine je predsjednik Socijaldemokratske partije SDP, Zoran Milanović, u društvu predsjednika Srpske demokratske samostalne stranke SDSS (koalicijskoga partnera vladajuće Hrvatske demokratske zajednice), Milorada Pupovca, i staroga boljševičkog kadra bivše komunističke partije SKH koji je sudjelovao u progonu hrvatskih proljećara iz 1971., uz partizanske ratne veterane, politkomesare, skojevce, oznaše, udbaše i kosovce, obilježio nekadašnji Dan ustanka naroda od 27. srpnja, u ličkom mjestu Srb, kod spomenika „narodnih heroja“ tako zvane (protunarodne) Narodnooslobodilačke borbe (NOB).

Što se dogodilo 27. srpnja 1941.?
(Je li ustanak u Srbu bio narodni i antifašistički ustanak?)

Iz medijskih izvješća od prošle godine je čitateljstvo i gledateljstvo dobilo utisak da su se komunisti u WWII borili protiv fašističkog okupatora, i da se Komunistička partija Jugoslavije i Komunistička partija Hrvatske borila za slobodu, upravo onako kako je Vladimir Šeks iz vladajuće stranke HDZ, bivši predsjednik Hrvatskog sabora tvrdio na raznoraznim znanstvenim skupovima i neokomunističkim mitinzima unazad proteklih pet godina, kao na pr. na meetingu bivših komunista u pulskoj areni, kada je u vrijeme pristupnih pregovora Republike Hrvatske s Europskom unijom, govorio pod bistom maršala Tita i hvalio ratnu borbu partizana dok su njegov „drug“ iz ondašnjeg SKH i partijske ćelije Metkovića, Luka Bebić (predsjednik Hrvatskog sabora), koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća zahtijevao kazneni progon za članove metkovskoga ogranka Matice hrvatske, kao i nekadašnja suradnica komunističkog ideologa i bolješvika Stipe Šuvara, Vesna Pusić, predsjednica Hrvatske narodne stranke-Liberalni demokrati (inače sveučilišna nastavnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, isto kao nekoć Šuvar), polagali vijence pred spomenike vodećih boljševika iz Hrvatske, ali ne samo u vrijeme Titove Jugoslavije nego i u „demokratskoj“ Republici Hrvatskoj, proteklih nekoliko godina. Vodeći politički promotor takvih manifestacija, brojnih proslava obljetnica partizanskih jedinica, među njima i zločinačke organizacije KNOJ, plaćene iz državnog proračuna RH, je predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, osnovano osumnjićeni navodni kadrovik bivše jugoslavenske tajne policije i doušnik (suradnik) Kontraobavještajne službe JNA, KOS. Vladimir Šeks je također osnovano osumnjićeni nekadašnji navodni doušnik jugoslavenske tajne policije.



Diktator Tito među razdraganim podanicima u srpskom balkanskom kozaračkom kolu koje je postalo popularno u partizanima u WWII

Do preuzimanja vlasti u Hrvatskoj od strane Hrvatske demokratske zajednice, 1990. godine, je 27. srpanj bio državni praznik kojega je nakon WWII proglasio ZAVNOH, središnje zakonodavno tijelo partizana, stvoreno u šumi tijekom Drugog svjetskog rata (WWII) koje nije imalo demokratski legitimitet, i nalazilo se pod stopostotnom kontrolom Centalnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, CK KPH, i pod monitoringom politbiroa CK KPJ. Kreator „Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske“ bio je ratni sekretar CK KPH, Andrija Hebrang, kojega je Tito zbog njegova protivljenja boljševizaciji KPH smijenio 1944. i postavio na sporedni kolosijek u Beogradu nakon čega ga je dao uhititi i izvanskudski ubiti u beogradskom zatvoru Glavnjači. Današnji štovatelji „antifašističke“ borbe iz WWII u Hrvatskoj, sve zasluge za tu borbu pripisuju Titu koji se u WWII nalazio u Srbiji i u Bosni, i prešućuju Hebranga koji je vodio i komunistički ustanak od 22. lipnja 1941. i partizansku borbu na području Hrvatske. Predstavnik angloameričke savezničke vojne misije pri partizanskom Glavnom štabu za Hrvatsku, pohvaljuje u Topuskom Andriju Hebranga zbog organizacije antifašističke borbe, ali ne i Tita jer Tito i nije bio u Topuskom niti uopće u Hrvatskoj, na području današnje RH, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Međutim, današnja udruga partizanskih ratnih veterana, koje je u WWII predvodio Andrija Hebrang, slave Tita dok Hebranga prešućuju, što je shizofrenija, a za tu shizoreniju imaju punu potporu od predsjednika Mesića, Vesne Pusić, Zorana Milanovića, uglavnom, od saborske opozicije koja želi što prije preuzeti odgovornost za Republiku Hrvatsku odnosno pponovno preuzeti vlast. Kao uvod u preuzimanje vlasti podupiratelji shizorenije obišli su prošle godine mjesto Srb i slavili četnički ustanak, pod izgovorom da slave komunistički ustanak.

Što se dogodilo u Srbu, 27. srpnja 1941. godine?

Dogodio se ustanak ekstremnih srpskih nacionalista i šovinista, četnika, koji su napali redarstvenu stanicu NDH u ličkom mjestu Srb, i pobili tridesetak hrvatskih seljaka koje su bacili u jednu obližnju jamu. To je povijesna činjenica, kao i da među srpskim pobunjenicima u Srbu nije bilo komunista.

Slijedeća povijesna činjenica je da su srpski pobunjenici u Lici, kao i u Dalmaciji, i u Bosni, imali obavještajnu i logističku potporu talijanskih fašista i okupatora, te da je u tzv. „narodnom“ ustanku Srba u NDH sudjelovalo tridesetak srpskih komunista predvođenih teškim ratnim zločincem Đokom Jovanićem, i Gojkom Polovinom.

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, NDH, od 10. travnja 1941. godine, i dolaska okupacijske talijanske II armije u Hrvatsku, politički predstavnici Srba iz Dalmacije, među njima i bivši ministri jugoslavenske kraljevske vlade i vojvode četničkog pokreta, kreću u veliku protuhrvatsku akciju, i agitiraju kod talijanskih fašista i okupatora da Mussolinieva Italija anektira Liku i Dalmaciju, te u prilog toga šalju talijanskom guverneru u Zadar, kao i predstavnicima fašističkog okupatora u Splitu i drugdje peticije sa zahtjevom da talijanski fašisti anektiraju hrvatska područja u Liki i Dalmaciji u kojima je živjela srpska nacionalna manjina.

Srbi nisu bili zadovoljni sa Rimskim ugovorima između NDH i Kraljevine Italije, potpisani 18. svibnja 1941. godine, po kojima je Italija anektirala (pripojila) dijelove središnje Dalmacije, s tim da je grad Zadar s otocima već bio pod talijanskom upravom od 1920. godine kada je jugoslavenska velikosrpska vlada to hrvatsko područje odstupila Italiji, Rappalskim sporazumom, na osnovi tajnog Londonskog sporazuma iz 1915. godine po kojemu je britanska vlada obećala Italiji aneksiju hrvatskih priobalnih krajeva (kao i dijelova Austrije, južni Tirol i neka druga područja u svijetu) u zamjenu za ulazak Italije u rat na strani zapadnih Saveznika. Srbi nisu bili zadovoljni jer pod Italiju nije došla cijela Dalmacija, niti Lika.

Odmah nakon potpisivanja Rimskih ugovora koji su Nezavisnoj Državi Hrvatskoj jamčili teritorijalni suverenitet i sigurnost, fašistička Italija kreće u veliku protuhrvatsku akciju okupacije i onog dijela hrvatskog područja Dalmacije koji nije bio obuhvaćen Rimskim ugovorima, sa krajnjim ciljem da talijanska armija okupira NDH od Jadrana do Save; u tu svrhu fašistički okupacijski režim Mussolonievih crnokošuljaša stvara dojam nereda i opasnost za srpske civile koja navodno prijeti od nove hrvatske vlasti, i kamionima prebacuje u anektirane dijelove Dalmacije na tisuće srpskih seljaka koje smiješta u vojarne talijanske armije gdje ih hrani i naoružava, i u vrijeme srpskog ustanka od 27. srpnja ubacuje na politički teritorij NDH blizu pet tisuća četnika koji etnički čiste hrvatska područja od hrvatskog stanovništva. (Predsjednik Mesić i titoistička opozicija RH slavi u Srbu etničko čišćenje nad hrvatskim narodom!!!)

Najeklatantniji primjer etničkog čišćenja hrvatskog stanovništva je primjer mjesta Borićevac kod Plitvica iz kojega četnici istjeruju 2000 Hrvata koji se u vrijeme Titove Jugoslavije nikada nisu smjeli vratiti u svoje mjesto koje je na zemljopisnim kartama i iz gruntovnice izbrisano kao da nikada nije postojalo, a ni u Republici Hrvatskoj se njegovi stanovnici nisu nakon Oluje vratili, a pogotovo ne danas jer Državno tajništvo Sjedinjenih Američkih Država, State Department, vodi pristranu vanjsku politiku, tako da ne spominje nužnost povratka etnički očišćenih hrvatskih izbjeglica iz Boričevca, iz WWII, kao niti iz doba velikosrpske pobune i agresije od 1990. – 1991. nego pod snagom pritiska i ucjenom prisiljava vladu Republike Hrvatske da vraća srpske izbjeglice, i bivše pobunjenike i četnike, dok reciprocitet, po Daytonskom sporazumu, za povratak etnički očišćenih hrvatskih izbjeglica u Banjaluku, bosansku krajinu i Posavinu ne vrijedi.

Već u lipnju 1941. četnici i partizani (srpski komunisti) napadaju i opsjedaju grad Udbinu u koju se sklanjaju hrvatske izbjeglice iz okoline koje četnici, uz pomoć talijanskih fašista, etnički čiste i nad Hrvatima vrše teror u doslovnom smislu te riječi. Dok srpski pobunjenici opsjedaju Udbinu, jedinice talijanske vojske prolaze kraj Udbine ali ne pružaju pomoć svom službenom hrvatskom savezniku nego Hrvate prepuštaju četničkom nožu; zahvaljujući hrabroj malobrojnoj ustaškoj posadi u Udbini, i satniku Baljku, hrvatski civili izbjegli su četnički nož jer je ustaška kontra-ofenziva branitelja Udbine, od 26. kolovoza 1941., razbila četničko-partizansku opsadu, i hrvatske izbjeglice su evakuirane na sigurno u ličko mjesto Lovinac; međutim, na putu do tamo četnici i partizani, dakle, srpski pobunjenici, postavljaju toj hrvatskoj izbjegličkoj koloni zasjedu za zasjedom, no, unatoč svim napadima, hrvatske izbjeglice u pratnji naoružanih ustaša nalaze spas u Lovincu gdje će biti sigurni do 1942. godine kada partizanski bataljun „Marko Orešković“ napada Lovinac i pobije ustašku posadu, a hrvatske civilne izbjeglice i mještane Lovinca prepušta koljačkom nožu četnika iz Gračaca.

Srpski ustanak od 27. srpnja je, inače, počeo dan ranije, 26. srpnja u Drvaru u Bosni, i u njemu su sudjelovali i hrvatski komunisti iz kasnije partizanske VI. tzv. ličke divizije. Među pobunjenicima u Drvaru su dominantnu ulogu, međutim, igrali četnici koji su u Trubaru kod Drvara, na željezničkoj stanici u mjestu Vaganj, istjerali iz vlaka hrvatske hodočasnike koji su se vraćali iz Kosova polja kraj Knina, i pobili ih, te ubijene hrvatske civile bacili u jamu Golubnjaču. Među ubijenima je i drvarski rimokatolički župnik Waldemar Maximilian Nestor kojega su prije povratka upozorili na opasnost ali savjesni Kristov sluga nije htio svoje župljane u Drvaru ostaviti bez svete mise; tužna sudbina je na koncu htjela da su drvarski vjernici ostali i bez župnika i bez svete mise, a drvarski kraj je od srpskih pobunjenika i borbenih ateista obešćašćen. U Drvaru su, inače, pored Hrvata, i Srba, živjeli pripadnici češke, njemačke i austrijske nacionalne manjine koji su doselili u vrijeme austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine kada je izgrađena uskotračna pruga od Prijedora do Drvara radi eksploatacije drvne građe, a u Oštrelju kod Drvara nalazila se mala radnička kolonija, i pilana, dok je Drvar bio centar drvne industrije. Hrvatski vjernici išli su na crkveni blagdan svete Ane na hodočašće, a na povratku su ih dočekali i dokrajčili naoružani četnici. Ista sudbina koja je pogodila hrvatske hodočasnike iz Drvara na povratku iz Knina, pogodila je i katoličke hodočasnike, hrvatske civile iz Drvara na hodočašću u mjesto Oštrelj između Bosanskog Petrovca i Drvara, koje su četnici također smaknuli po kratkom postupku. Poslije će Drvar ponovo postati pobunjeničko središte kada se tamo smješta partizanski Vrhovni štab (politbiro CK KPJ) sa Titom, a Nijemci organizirali u svibnju 1944. zračni desant na Drvar; u Oluji 1995. je Hrvatska vojska istjerala velikosrpskog agresora iz pobunjeničkoga područja Drvara, ali je Daytonskim sporazumom predsjednik Tuđman prepustio Drvar genocidnoj 'Republici Srpskoj', u zamjenu za dvije općine u Bosanskoj posavini. Međutim, 1941. najgore su prošli muslimani i katolici u bosanskoj krajini: u Kulen Vakufu su četnici pobili 1000 muslimanskih izbjeglica, a u selima Krnjeuša i Vrtoče je 1000 naoružanih srpskih pobunjenika pobilo hrvatske stanovnike ova dva sela, pri čemu su mještani, nenaoružani seljaci, civili, žene, djeca i starci mučeni i bestijalno zaklani; katoličkom župniku iz Krnjeuše, velečasnom Krešimiru Barišiću, su četnici odrezali uši, nos i prste, iskopali mu oči i na koncu truplo nabili na kolac i slavodobitno marširali kroz Krnjeušu i truplo bacili u vatru dok su crkvu spalili do temelja. Ovaj teroristički napad dogodio se u sklopu srpskog ustanka od 27. srpnja, dana 2. kolovoza 1941. godine.

U cijeloj kninskoj krajini i gradu Kninu, kao i u Lici su srpski pobunjenici u srpnju i kolovozu 1941. etnički čistili Hrvate, a talijanska vojska je na koncu ove velebne akcije etničkog čišćenja slavodobitno umarširala u Knin, tako da je srpsko stanovništvo svečano dočekalo fašiste koji su okupirali taj dio teritorija Nezavisne Države Hrvatske, čiji su bili službeni ratni saveznici. Inače su četnici 1941. bili službeni antifašistički saveznici Zapadnih saveznika Velike Britanije. Vođa kninskih četnika i naoružanog četničkog puka bio je bivši pravoslavni pop, zvan 'pop Đujić', kasniji zapovjednik četničke tzv. dinarske divizije u WWII; čudi što Zoran Milanović, Vesna Pusić, Stjepan Mesić i partizanski ratni veterani nisu na prošlogodišnju proslavu obljetnice četničkog ustanka u Srbu, od 27. srpnja, pozvali organizatora ustanka od 27.srpnja, četničkog vojvodu 'popa' Đujića koji kao antifašist živi u Sjedinjenim Američkim Državama čija vlada odbija toga osnovano osumnjićenog ratnog zločinca izručiti Republici Hrvatskoj. Da bude sasvim jasno, svi organizatori (srpskog) ustanka od 27. srpnja bili su četnici, od popa Đujića preko N. Longina, i četničkih kolovođa Omčikusa, Torbice i drugih, a među njima je bio samo jedan komunist, Titov general JNA Đoko Jovanić, ratni zločinac, komandant partizanske tzv. 6. „ličke“ divizije koja je u Zagrebu, svibnja 1945. počinila teški ratni zločin i zločin protiv čovječnosti nad hrvatskim civilima u podsljemenskoj zoni Zagreba gdje je od partizana Đoke Jovanića silovano i zaklano na stotine, ako ne i koja tisuću, djevojaka i žena. Jedan od sadista silovanja i masakriranja djevojaka i žena bio je omiljeni Titov general Đoko Jovanić, 'drug Đoko' koji je, inače, ubio jednog od organizatora komunističkog ustanka u Hrvatskoj, od 22. lipnja 1941. godine, „druga“ Marka Oreškovića – Krntiju, a kako bi ostao pošteđen partijske kritike, Tito je za to svirepo političko ubojstvo optužio ratnog sekretara CK KPH i glavnog zapovjednika partizanske vojske u Hrvatskoj, Andriju Hebranga. Naime, Hebrang je u Drvar poslao u vrijeme srpskog ustanka druga Krntiju da izvidi situaciju na terenu sa zadatkom da o tome izvijesti CK KPH; dolaskom u pobunjeničko područje u Bosni, i u Lici, Marko Orešković postaje svjedok etničkog čišćenja hrvatskoga pučanstva, i da u zločinima nad Hrvatima sudjeluju i srpski komunisti, a ne samo četnici, te da udružena skupina srpskih pobunjenika šuruje s talijanskim fašistima. To saznanje stajalo ga je glave.

Borba hrvatskih partizana iz Dalmacije protiv fašizma?

U borbu protiv fašizma su hrvatski partizani krenuli tek u prosincu 1941. kada je CK KPH u Liku poslao partizanski zadarski otočni odred i partizanske odrede iz Šibenika i Vodica, sveukupno 120 hrvatskih partizana koji se u Lici spajaju, sa 30 partizana od Đoke Jovanića, u bataljun „Marko Orešković“, i u središtu partizanske pobune u Korenici plešu srpsko kozaračko kolo; po taktici CK KPH je bataljun „Marko Orešković“ u prosincu 41' napao talijanske jedinice, i to tako da su u napadu sudjelovali prvenstveno srpski partizani kako bi talijanska vojska vršila odmazdu nad ličkim selima u kojima su živjeli Srbi koja su bila popaljena, a srpski živalj bježao nakon toga češće u partizane nego u četnike jer su četnici bili u savezništvu sa talijanskim fašistima s kojima su sporazum o nenapadanju potpisali i partizani Đoke Jovanića odnosno srpski komunisti, a potpis na sporazum u Otriću je dao Đoko Jovanić osobno.

Licemjerni hrvatski partizani, i dosljedni srpski partizani

Naime, CK KPH je imao veliki problem 1941. u partizane pridobiti Hrvate jer su Hrvati u načelu bili protiv obnove Jugoslavije, i bili su sasvim zadovoljni što je osnovana Nezavisna Država Hrvatska, i na desetke tisuća hrvatskih dragovoljaca pristupilo je ustaškim i domobranskim jedinicama; zato je ratna taktika CK KPH bila da u partizanske redove pridobije što više Srba kako bi partizanski pokret uopće mogao funkcionirati na području današnje RH i u Bosni, tako da je u partizanskom pokretu na području Hrvatske bilo na koncu rata pet korpusa (od sveukupno 9 jugoslavenskih partizanskih korpusa), od toga je 60% bilo Hrvata, i 40% Srba, s tim da je Srba bilo oko 12% od stanovništva Hrvatske. Srbima je odlazak u partizane bio prihvatljiv zbog programa jugoslavenske komunističke partije o obnovaljanju Jugoslavije koju su shvaćali kao veliku Srbiju, a hrvatski komunisti su u partizane išli zbog komunizma i priče o socijalnoj ravnopravnosti, s jedne strane, a s druge strane zbog talijanske okupacije velikih dijelova Dalmacije, hrvatske kolijevke, barem je takva priča partizana, međutim, kao što povijesne činjenice pokazuju, hrvatski partizani iz Dalmacije se baš i nisu borili protiv fašističkog okupatora u Dalmaciji nego su u Lici napadali hrvatske izbjeglice u Lovincu, Gospiću i drugdje, a na koncu rata su očeličeni hrvatski marksisti iz partizanske 'XI dalmatinske (biokovske) brigade' sudjelovali u masovnom ubojstvu hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevsko rogu, dokazujući pred Srbima svoju privrženost Jugoslaviji i komunizmu dok su Srbi u partizanima gledali vlastite nacionalne velikosrpske interese, i u najvećoj mjeri su poštedjeli svoje četnike koje su koncem 1944. integrirali u partizansku jugoslavensku vojsku; dok su u Zagrebu hrvatski komunisti i partizani nakon tzv. oslobođenja odmah uhitili zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, srpski komunisti i partizani su nakon oslobođenja Beograda išli na svetu misu u stolnu pravoslavnu crkvu u Beogradu, i poljubili u listopadu 1944. ruku patrijarhu Srpske pravoslavne crkve koji je 1941. srdačno dočekao njemačke okupatore i naciste, te je SPC tada izdao službeni proglas u kojemu poziva stanovništvo Srbije na poslušnost i suradnju s njemačkim okupatorima, što antifašist i antikomunist Stepinac nikad nije učinio, ali je pozdravio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske, i pozvao nove hrvatske vlasti na poštivanje ljudskih prava bez obzira na nacionalnost i vjeru ljudi, a za vrijeme rata je nekoliko puta najoštrije osudio njemačke rasističke mjere nacističkog režima 3. Reicha, i neljudsku odredbu njemačkog vodstva o streljanju 100 ljudi za u zasjedi ubijenog jednog njemačkog vojnika.

Četnički ustanak u Srbu od 27. srpnja bio 45 godina praznik u socijalističkoj Hrvatskoj

Partizanski politkomesar, boljševik, hrvatski partizan, jedan od organizatora komunističkog ustanka u Hrvatskoj od 22. lipnja, i ratni zločinac, general Vladimir Bakarić – Mrtvac, i boljševik Vladimir Nazor, predsjednik Zavnoha, su na prvoj poslijeratnoj sjednici partizanske skupštine ZAVNOH, kojega je bivši partizanski politkomesar Franjo Tuđman stavio 1990. u novi hrvatski Ustav kao izraz tobožnjeg hrvatskog antifašizma, odredili četnički ustanak u Hrvatskoj, od 27. srpnja, kao hrvatski nacionalni praznik – na sramotu Komunističke partije Hrvatske, i tu sramotu SDP, SDSS, HNS i Stjepan Mesić danas predstavljaju kao antifašizam, prikazujući etničko čišćenje i četnički teror nad hrvatskim narodom u Srbu iz 1941. kao antifašističku borbu, taman da se svim poštenim ljudima zgadi antifašizam.

Ne znam hoće li ove godine 27. srpanj biti u znaku proslave četničkog ustanka od strane parlamentarne opozicije u Hrvatskom saboru, iako bi taj dan trebao biti dan žalosti zbog početka četničkog terora i ubojstva na tisuće Hrvata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od strane četničkog pokreta, talijanskih fašista i jugoslavenskih komunista. Vlada Republike Hrvatske je 27. srpanj 2009. proglasila danom žalosti zbog pogibije šestero putnika u prometnoj nesreći od 24. srpnja kod Splita, kada je stradala i mlada Petra Radić čiji je otac poginuo 1991. kao hrvatski branitelj od velikosrpske agresije. Zato bi se partizani i socijaldemokrati i bivši komunisti i Pupovčevi Srbi trebali 27. srpnja 2009. na proslavi u Srbu suzdržati barem od plesanja kozaračkog kola, jer, ipak je dan žalosti!

CBK

četvrtak, 23.07.2009.

BRAVO HRVATI U MÜNCHENU, DOLE NJEMAČKA ZAKLADA BMW!

BMW podržava komuniste i udbaše?



Hrvati u Münchenu održali 2009. antikomunistički prosvjed zbog posjeta predsjednika Mesića Zakladi BMW

Hrvati na privremenom radu u Njemačkoj održali su povodom posjeta predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića, njemačkoj zakladi Quandt/BMW, prosvjed u Münchenu, 22. srpnja 2009. godine, ispred hotela Bayerischer Hof /u slobodnom prijevodu na hrvatski jezik: Bavarski dom/ čije je ime Jutarnji list ispravno napisao dok je Večernji list proteklih dana, iz razloga nepismenosti, cijelo vrijeme pisao „Bayerische hof“, a i inače Večernji list je čak ispod razine Jutarnjeg lista koji je o prosvjednom skupu u Münchenu izvijestio korektno, naglašavajući da među oko 500 hrvatskih prosvjednika nije bilo fašističkih obilježja, dok Večernji list brani predsjednika Mesića. Naravno da nije bilo kada su Hrvati u Njemačkoj na privremenom radu, a ne na neofašističkom kursu. Sramota je vlastodržaca Republike Hrvatske što od hrvatskoga osamostaljenja 1991. uopće još postoje Hrvati na privremenom radu jer su vlasti u kojima je devedesetih sudjelovao Mesić, kao i vlasti nakon 3. siječnja 2000., bile očito potpuno nesposobne riješiti pitanje zapošljavanja hrvatskog stanovništva te su Hrvati i dalje prisiljeni kruh naš svagdašnji potražiti u inozemstvu jer u domovini im vlastodršci onemogućavaju život dostojan čovjeka - na račun ratnih profitera i profitera pljačkaške privatizacije i tajkunizacije, rasprodaje hrvatskoga bankarstva njemačkim (među njima posebno bavarskoj banci), austrijskim i drugim stranim bankama odnosno vladama liberalnog Zapada, i na osnovi opće pljačke i rasprodaje hrvatskoga narodnog gospodarstva !!!



Hrvatski antikomunistički prosvjed u Münchenu, 2009. Kroatische antikommunistische Demo in München, 2009
"Die Partisanen und Kommunisten sind Schlächter und keine Anti-Faschisten"

Ovom prilikom treba izraziti najveći mogući prosvjed zbog činenice da je zaklada njemačkog proizvođača motora i automobila, Bayerische Motorwerke, BMW, pod imenom „Herbert Quandt“, uopće pozvala u posjet kriptokomunističkoga predsjednika Republike Hrvatske jer su stavovi bivšega komunista Mesića o totalitarnom komunizmu poznati, naime, gospodin Mesić je pozitivno orijentiran prema totalitarnom komunizmu koji on zove „antifašizam“. Također, zaklada Quandt je neoliberalistička zaklada krupnoga kapitala, i nevjerojatno je da predstavnici kapitalizma u goste pozivaju bivšega komunista koji je spadao u boljševičku struju bivše jugoslavenske komunističke partije koji je 1967. kao delegat u komunističkoj skupštini u Hrvatskom saboru zahtijevao čak i kazneni progon potpisnika Deklaracije o zaštiti hrvatskog književnog jezika, a početkom devedesetih sudjelovao je u politici podjele Bosne i Hercegovine. Također, poznate su u javnosti osnovane sumnje da je aktualni predsjednik Hrvatske bio dvostruki agent jugoslavenskih tajnih službi, da je navodno bio kadrovik Udbe, i doušnik Kontraobavjetajne službe tzv. JNA, i za svaku je osudu što jedna zaklada, u ovom slučaju iz Njemačke, počašćuje osobu koju se dovodi u vezi s nečasnim radnjama za bivše totalitarne jugoslavenske komunističke tajne službe, posebno u svjetlu činjenice što specijalni sud za državni terorizam u Münchenu sudi nekim doušnicima i tajnim agentima i šefovima bivše Udbe odnosno što je njemački DORH optužio vodeće bivše udbaše iz bivše SFR Jugoslavije i nekadašnje Socijalističke Republike Hrvatske za sudjelovanje u organizaciji i izvođenju atentata i ubojstva hrvatskih političkih emigranata. Obitelj Quandt, udovica gospođa Quandt, je vlasnik tvornice motora i automobila BMW, i jedna od najbogatijih osoba Njemačke, čije bogatstvo seže i do nekoliko milijardi eura, te bi ona kao vlasnica, i Zaklada koja nosi njeno obiteljsko ime, trebali voditi računa o tome da bivši komunisti ne bi trebali imati što tražiti u jednoj zakladi njemačkoga kapitala, pogotovo što su komunisti bili protivnici kapitalizma, neprijatelji slobodnog poduzetništva i privatnoga vlasništva!



Tito = Hitler = Staljin
Fašizam jednak komunizmu / Faschismus ist gleich Kommunismus

Nevjerojatna je izjava predsjednika Zaklade „Herbert Quandt“, Jürgena Chroboga koji reče – Ispred hotela okupljeni ljudi gledaju prema prošlosti i ovaj je protest neprihvatljiv...



Predsjednik Mesić obranom komunizma/titoizma vraća Hrvatsku u prošlost umjesto da Hrvatsku vodi naprijed

Upravo suprotno, neprihvatljivo je da Zaklada „Herbert Quandt“ ugošćuje bivšega komunista Stjepana Mesića u čijem predsjedničkom uredu rade i pripadnici nekadašnje jugoslavenske tajne službe!!! Misli se pri tome prije svega na Budimira Lončara – Budu, bivšega oficira protunarodne Ozne.



Savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Mesića, Budimir Lončar - Buda je dokaz da je Ured predsjednika Republike udbaški

Upravo činjenica što se nekoliko stotina Hrvata, radnim danom, okupilo na prosvjedu u Münchenu protiv nastupa bivšega komunista Stjepana Mesića, svjedoči o tome da su prosvjednici usmjereni prema budućnosti, i to je temeljno načelo ne samo njemačkog nego i hrvatskog društva, samo postoji mali problem, a taj je da predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, svojim prokomunističkim stavovima o Drugom svjetskom ratu stalno i pozitivnim stavovima o doušniku Valteru, znan kao Tito, vraća hrvatsko društvo u prošlost, vuče Hrvate natrag, i vrijeđa hrvatske žrtve komunizma, veličajući totalitarni titoizam, partizanštinu, jugoslavensku protunarodnu tajnu službu Oznu, specijalnu koljačku partizansku jedinicu KNOJ, teroristički SKOJ i boljševiziranu jugoslavensku komunističku partiju. Zato su Hrvati prosvjedovali u Münchenu, na čast i diku hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu!

Nekoliko stotina Hrvata spasilo je u Münchenu obraz domovine u kojoj se flegmatično gleda na predsjednikov kriptokomunizam i neokomunizam, njegovo vrijeđanje žrtava, krivotvorenje povijesti i njegovu zaštitu komunističkih zločinaca, koje naziva „antifašistima“, od kaznenoga progona; notorna je laž da se navodno radi o antifašistima – istina je da se radi o komunistima i zločincima! Antifašist je bio zagrebački nadbiskup i kardinal dr. Alojzije Stepinac, a diktator koji ga je dao pogubiti zove se Josip Broz – Tito koji nije bio antifašist niti vođa antifašista niti antifašističkoga pokreta nego boljševik/staljinist i oktroirani šef CK KPJ, doušnik sovjetske tajne spolicije NKVD pod kodnim imenom 'Valter' koji je odgovoran za masovna ubojstva nad hrvatskim narodom, kako u WWII, tako i nakon Drugog svjetskog rata i u poraću.

Od tako zvanog „oslobođenja“ od 8. svibnja 1945. do Božića 1945. je titoistički partizansko-komunistički režim ubio svakog šestog Hrvata, a do 1951. je jugoslavenski komunistički staljinistički Titov režim ubio 586 tisuća ljudi, dakle, preko pola milijuna ljudi je titoistički režim dao smaknuti, i istinu o tim nevinim ljudima zatrti.

Hvala Hrvatima u Bavarskoj i Münchenu i Njemačke što su svijetu slobodne demokracije pokazali kičmu i uputili njemačkoj i svjetskoj javnosti poruku da Hrvati ipak nisu mazohisti koji si dozvoljavaju da od njih bivši komunisti rade bedake; Hrvati su pokazali kako se bori za ljudska prava koje su komunisti u bivšoj Jugoslaviji masovno kršili, a jedan od tih kršitelja ljudskih prava bio je i Stjepan Mesić. Sram bilo Zaklade Quandt što je ugostila jednu osobu koja uzdiže masovnog zločinca i ubojicu Tita!

Predsjednik Zaklade Quandt treba se ispričati hrvatskom narodu, a ako se Nijemci pitaju – što hoćete vi Hrvati, pa sami ste Mesića izabrali za predsjednika, onda odgovor iz središta znanosti glasi: jesmo, ali samo zato što nam njemačka vlada nije ostavila demokratsku alternativu jer komunisti pobiše devedesetih godina hrvatsku demokratsku oporbu, pa su ostali samo komunisti i udbaši, i njemačka vlada i Bundestag podržali su nakon raspada Jugoslavije isključivo bivše komuniste koji se danas zovu liberalima, socijaldemokratima, hadezeovcima, narodnjacima i slično, dakle, njemačka vlada i njemački nacionalni parlament svjesno su podržavali u Republici Hrvatskoj bivše komuniste umjesto da su podržali demokraciju i ljudska prava u Hrvatskoj! No, izgleda da je profit i rasprodaja hrvatskog narodnog gospodarstva njemačkim kapitalistima važnije od ljudskih prava i slobodne Hrvatske, demokracije i pravne države!?

Sramota za njemačke demokrate i kapitaliste što su u Republici Hrvatskoj podržavali i što podržavaju i danas nekadašnje staljiniste! Izgleda da Zakladu Quandt ne zanima razvoj slobode, demokracije i pravne države u Hrvatskoj nego kako privesti Republiku Hrvatsku u Europsku uniju.

ČETNIČKI NEOFAŠISTIČKI CENTRI NIČU KAO GLJIVE POSLIJE KIŠE !!!



Marš srpskih neofašista / Vormarsch serbischer Neofaschisten in Serbien und Bosnien und Herzegowina für das Gross-Serbien, 2009

U tako zvanoj „Republici Srpskoj“, koja je utemeljena na genocidu, kako javlja Jutarnji list od 22.07.2009. u članku „Osnovan četnički centar RS-a: Imat ćemo 100.000 četnika do 2019.“, srpski fašisti osnivaju u BiH službena četnička društva za obrazovanje mladih četnika o četničkoj velikosrpskoj ideologiji; po planu četničkoga vojvode i političara Srpske radikalne stranke iz Srbije, Siniše Vučinića, plan je da se u slijedećih deset godina stvori u Bosni i Hercegovini 100 tisuća novih srpskih neofašista, mladih od 16 do 22 godine; neofašistički centri osnovati će u Banjaluki, Trebinju i u (istočnom) Sarajevu, a cilj toga je poznat: marš na Hrvatsku!

No, za predsjednika Republike Hrvatske opasni su nepostojeći fantomski hrvatski „neofašisti“, kojih u stvarnosti nema, pogotovo ne u organizijama i na političkoj razini, ali 100.000 srpskih fašista u susjedstvu, odmah preko Une, 40 km od Zagreba, nije problem!? Problem je pola milijuna hrvatskih žrtava komunizma koje Mesić post-mortem kleveće da se navodno radi o fašistima, i relativizira pojam žrtve i stradalništva pod komunističkom diktaturom jugoslavenskih boljševika/titoista. Tako izgleda hrvatska stvarnost, a Mesićeva propaganda (partizanski agitprop) ide u korist samo srpskim neofašistima i planu o stvaranju 'Velike' Srbije koji se, međutim, neće ostvariti nego će četništvo i partizanština završiti na smetlištu povijesti kao što je završila njihova Jugoslavija (Velika Srbija) !!!

Ovom prilikom treba reći istinu o saborskim zastupnicima i ustavnim sucima Republike Hrvatske, naime, saborski zastupnici već 19 godina odbijaju donijeti Zakon o lutraciji bivših komunista iz javnih i državnih službi i nacionalne i lokalne vlasti, a Ustavni sud nije htio izvršiti opoziv predsjednika Republike Hrvatske zbog osnovane sumnje u njegovu nekadašnju suradnju za jugoslavenske komunističke tajne službe, i ne samo to, nedavno je novi sudac Ustavnog suda postao esdepeovac Mato Arlović o kojemu je tjednik Nacional 2001. objavio dosije doušnika KOS JNA, isto kao i Đapićev doušnički dosije. Kako će onda Ustavni sud štititi Ustav Republike Hrvatske, ustavni demokratski poredak?

U prilogu ovoga posta pročitajte govor hrabrosti jednog hrvatskog domoljuba i rodoljuba, održan u 'Mesićevoj' Hrvatskoj:

Sramotnih li Juda hrvatske prošlosti, sadašnjost i budućnosti

ponedjeljak, 20.07.2009.

Sat osvješćivanja: istina o hrvatskoj zbilji nasuprot političkim lažima vladajućih i oporbenih!

Novi Babilon i novo ropostvo

U većini postova održao sam sat povijesti, ali isto tako je u više od 150 tekstova na ovome blogu bilo riječi o istini nasuprot političkim lažima, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, samo što postove nisam nazivao satovima osvješćivanja ali su trebali imati svrhu da naše ljude osvijeste, da mali čovjek, koji ne pripada establishmentu u Hrvatskoj, dođe k svijesti i spozna u kakvom se političkom trenutku nalazi i kakav mu je nezavidan položaj, kao i položaj njegove zemlje, i istovremeno u kakvom su položaju pripadnici vladajućega ustroja u Hrvatskoj koji, opijeni vlašću i profitom od ogromne pljačke nad narodom, misle da se nalaze na Olympu, a u stvarnosti ih je strani gazda postavio pred otvor za kanalizaciju, što nije nikakva šteta jer naš establishment je i zaslužio da završi u kanalizaciji, ali šteta je zemlje koju su naši balkanci doveli na rub provalije, a za koju je 25 tisuća Hrvata dalo svoje živote u obrani od velikosrpske agresije!

U emisiji Nedjeljom u dva, na Hrvatskoj televiziji, u Zagrebu, 19. srpnja godine Gospodnje 2009. je na temu osvješćivanja govorio stručnjak iz Ekonomskog instituta u Zagrebu, dr. sc. Slavko Kulić, kojega je predstavnik neoliberalističke politike, Tuđmanov bivši ministar financija, Škegro (HDZ), osnivač Poreza na dodatnu vrijednost, PDV, s visokom poreznom stopom od 22%, prozvao, u nedavnoj prošlosti u istoj emisiji, neznalicom, i dozvolio si luksuz da onoga koji govori istinu na osnovi egzaktnih ekonomskih podataka i činjenica, dakle, dra. Kulića, usporedi s autorima grafita na zidovima javnih zahoda. Da se podsjetimo, Škegro, upravitelj jednog privatnog fonda za tako zvana ulaganja kapitala, je kao ministar u Tuđmanovoj vladi bo suodgovoran za prodaju zlatne koke Hrvatskih telekomunikacija jednoj njemačkoj telekomunikacijskoj tvrtci, čime su Hrvatske telekomunikacije likvidirane, a ogromni svakogodišnji prihodi te nekoć hrvatske javne tvrtke odlijevaju se u blagajnu stranoga kapitala koja ga reinvestira za njemačke nacionalne interese u Njemačkoj ili bilo gdje u svijetu; svaka vlast koja drži do suvereniteta vlastite zemlje čuva telekomunikacijsku tvrtku kao oko u glavi, pogotovo ako se nalazi u javnome vlasništvu! Uz to se Škegro narugao hrvatskom narodu jer je voditelja emisije Aleksandra Stankovića upitao – što bi Hrvatska sa svojim bankama da domaće banke nije prodala strancima? Dr. Kulić se referirao na to, rekavši, da je prodajom najvećih hrvatskih banaka u vlasništvo stranih banaka otišlo u nepovrat i pravo upravljanja štednim ulozima hrvatskih štediša, i kapitalnom štednjom domaćih poduzeća, raznoraznim depozitima i slično, a radi se o najmanje nekoliko desetaka milijardi kuna koje su se mogle uložiti u razvoj hrvatskoga gospodarstva, ali tim hrvatskim novcem sada upravljaju strani vlasnici odnosno strane vlade jer «rodoljubna» hrvatska vlast je domaće banke prodala, ne stranim vlasnicima kapitala, ili privatnicima, nego vladama stranih država jer su strane banke o kojima je riječ u suvlasništvu stranih država; da su bivše domaće banke ostale u hrvatskom vlasništvu, vlada Republike Hrvatske mogla je kapital tih banaka uložiti u razvoj Hrvatske! Druga je istina da domaće banke nisu u stvarnosti nikada ni privatizirane kao što su to domaćoj javnosti propagandističkim spin-metodama tumačile Tuđmanova i Račanova vlada, jer to su vlade koje su prodale hrvatske banke, a vlasnici stranih banaka su k tome još uvjetovali kupnju domaćih banaka likvidacijom svih preostalih hrvatskih banaka; nije im dovoljan udio od 95% na hrvatskom tržištu pa im smeta i preostala Hrvatska poštanska banka, i Hrvatska banka za obnovu i razvoj. (Izvor: Ekonomski institut u Zagrebu.) Glavno da naši vladajući političari trče prema Europskoj uniji u kojoj sjedište imaju sve te strane banke koje su preuzele hrvatsko bankarstvo, a time i sudbinu Hrvatske, jer gazda je onaj tko drži novac u svojim rukama!

Da se podsjetimo najvažnijih pojomova koje je dr. Kolić spomenuo: ‘istina’, zatim, ‘dug’ (vanjski i unutarnji, dakle, državni dug i dug građana prema stranim bankama), zatim, ‘državna revizija’, ‘kultura’, ‘monetarni suverenitet’, ‘EU’, ‘Hrvatska’, ‘politički determinizam’…

Nije samo stvar u tome da hrvatski građani troše više nego što zarađuju, pa se zadužuju kod stranih banaka preko kreditnih kartica i kratkoročnih i dugoročnih kredita s najvišom kamatnom stopom u Europi, nego je problem što je vlast u Hrvatskoj naučila građane, s jedne strane, i prisilila građane s druge strane na život na kredit umjesto da je pokrenula poslijeratni razvoj Hrvatske; ovako je ispalo kao u vrijeme bivše komunističke Jugoslavije kada je titoistički režim kupovao naklonost građana zapadnim kreditima, i dok je curilo iz slavine sve je bilo okey, bez obzira na masovna kršenja ljudskih prava, nedostatak sloboda, komunistički monopol i nazadovanje u gospodarskom razvoju, a kad je američki Kongres 2. kolovoza 1989. stavio Jugoslaviji zasun na kredite, nastao je u idijotskom takozvanom samoupravnom društvu kaos i raspad sustava jer je socijalistički režim ljude, umjesto slobodama, učio lagodnom i bezbrižnom životu pod titoističkim parolama obmane i u sjeni kulta ličnosti masovnog zločinca i diktatora. Ista situacija se ponovila i u Republici Hrvatskoj gdje je vlast kupovala naklonost građana zapadnim kreditima i zaduživanjem, i dok je curilo iz slavine malo tko je pitao za kršenje Ustava od strane vlastodržaca, za cenzuru u medijima, za političa ubojstva demokratskih oporbenjaka i razbijanje oporbe i višestranačkog sustava, za pljačku u privatizaciji, za čudne dogovore Franje Tuđmana s režimom velikosrpskog agresora Slobodana Miloševića, za čudni i nepravedni Daytonski sporazum koji je Hrvatskoj uvelike zapečatio sudbinu, za čudne optužnice hrvatskim braniteljima na haaškom sudu ICTY po kojima ispada da je Hrvatska bila agresor, a samo u jednoj optužnici i presudi je kao agresor označena Srbija, a i inače je puno laži vezano za taj haaški sud koji u optužnicama i presudama spominje "zločinačke pothvate" s hrvatske strane, iako je od strane domaćih vladajućih političara, posebno predsjednika Mesića rečeno i ponavljano da se sudi individualnoj odgovornosti pojedinih osoba, a ne državama, čak ni vladama, ali izgleda da se kroz propagandu prikazivalo jedno dok je u stvarnosti ispalo nešto sasvim drugo, a što će Hrvatsku sutra stajati obraza, ugleda i moguće opstanka, i to sve možemo zahvaliti našem vladajućem establishmentu ili kriptokomunističkom i udbaškom vladajućem sloju!

Dr. Kulić je rekao da je prva i osnovna važnost da znanstvenici govore istinu, jer da se samo tako može obraniti i sačuvati hrvatska kultura, a time i opstanak, bio kao samostalne Hrvatske, bilo kao Hrvatske kao dijela Europske unije!

Rekao je također da su znanstvenici zakazali jer lažu, i da su se znanstvenici dragovoljno, zbog privilegija i sinekura, podvrgnuli diktatu politike u kojoj vladajući lažu, te tako krivotvore i znanstvene podatke kako bi kao smokvinim listom pokrili svoje laži, promašaje i katastrofalne poteze koje su zemlju dovele do pred provaliju; rekao je da su znanstvenici izdali struku i etiku!

Također je rekao da je u emisiju došao isključivo zbog mladih ljudi da ih uputi kako da se spase! U tom kontekstu je naveo podatak da samo 30% ljudi s pravom glasa izlazi na birališta (među njima ima najmanje mladih), i da uvijek samo jedni te isti ljudi biraju jedne te iste; drugim riječima – apsolutna većina birača ne vidi alternativu, uvjerena da alternative nema, i radije na dan izbora ostaje kod kuće – njih 70% birača baca koplje u trnje, i, ne svojom voljom, prepušta političku arenu korumpiranim zločincima! Naime, devedesetih godina je Tuđmanova vlast uništila demokratsku alternativu, a Račanova i Sanaderova vlast postavila se kao čuvar Tuđmanove baštine uništavanja demokracije i pravne države!!!

(Ovo posljednje o posljedicama političkoga nasilja nije rekao dr. Kolić nego ja, što je i razumljivo jer inače ovaj ekonomski analitičar više nikada ne bi bio pozvan u medije da bilo što kaže, tako da on čini jedan taktičan kompromis kako bi barem mogao reći dio istine što se tiče ekonomije i razvoja te suvereniteta, svjestan u osvetoljubivost lažne demokratske vlasti koja uništava svaki pluralizam ako se čovjek prihvati kritike vladajuće politike i ponavlja istinu o političkim i povijesnim činjenicama koje ne idu u prilog prestavnicima vladajućega sustava.)

Naveo je i primjer kako je bivši ministar znanosti, dr. Primorac, umjesto da je znanost uveo u politiku, i time imao čvrsto zaleđe činjenicama koje nijedna politika nemože pobiti (osim fizičkom silom, ali i u tom slučaju nemože pobiti činjenice nego samo odgoditi njihovu prezentaciju u javnosti i primjenu u političkoj praksi), on je dopustio da politika zavlada znanošću !!!

Drugim riječima, ono što je dr. Kulić kao ekonomski analitičar rekao i tvrdi, rekao je i Dobroslav Paraga kao političar – da se hrvatsko društvo hrani lažima, i da je jedini spas da se Hrvati probude! Nažalost, istina je Dobroslava Paragu stajala i stoji čelične protuustavne medijske cenzure pod kojom se nalazi već godinama, a po pričama State Departmenta, Bijele kuće pa i am. Kongresa je hrvatska primljena u NATO jer je ispunila demokratske standarde i standarde pravne države !!!? No, kako to da se onda hrvatski političar, za kojega se godine 1989. zauzeo američki Kongres kao borca za ljudska prava, nalazi permanentno pod medijskom cenzurom u "demokratskoj i pravnoj državi" Republici Hrvatskoj? Da ne bi bilo zabune, zajedno s Paragom se pod cenzurom nalazi i demokracija i pravna država, sloboda i suverenitet! Na koncu, najmudrija knjiga svijeta, Biblija, poručuje da čovjeka jedino istina može spasiti, tako i Hrvatsku jedino istina može spasiti, a laž upropastiti! U Starom zavjetu piše također jedna gorka istina: Izraele, propast leži u tebi! To vrijedi za sve narode i dražve ovoga svijeta. Propast se zove KORUPCIJA !!!

Što se tiče vanjskoga duga Hrvatske i duga hrvatskih građana prema stranim bankama, dr. Kulić je naglasio da razvikani guverner Hrvatske narodne banke nije ništa drugo nego zaštitnik krupnoga kapitala i produžena ruka liberalnog Zapada, te da hrvatska valuta kuna nije nacionalna valuta na korist hrvatskog naroda nego u službi tranzicije, dakle, na korist neoliberalnih porobljivača Hrvatske. Ja ću na to dodat kako su marionete porobljivača vladajući kriptokomunisti/titoisti u Banskim dvorima i na Pantovčaku.

Neovisno od dra. Kulića primijetio sam da je guverner Rohatinsky, koji nije slučajno dobio međunarodnu nagradu kao najbolji manager neke narodne banke, za koju dr. Kulić tvrdi da odavno nije ni hrvatska ni narodna banka, postao sluga stranom kapitalu onog trenutka kada je bavarskoj Bayerische Landesbank vratio licenciju za poslovanje u Hrvatskoj koju joj je HNB oduzela kada se kao kukavica povukla s hrvatskog tržišta nakon što je povoljno kupila Riječku banku u kojoj je poslije nastala šteta od 90 milijuna eura koju su pokrili hrvatski porezni obveznici, umjesto Bayerische Landesbank. Poslije je ova njemačka banka kupila austrijsku banku Hypo koja ima razvikano tržište u Hrvatskoj (po istrazi austrijskoga državnog odvjetništva je ova banka, kojom je upravljao desničar i tajni homoseksualac Jörg Haider preko koruške pokrajinske vlade koja je bila većinski vlasnik te banke, u sprezi s vladajućim političarima u Hrvatskoj prala novac), i zatražila od guvernera Hrvatske narodne banke licenciju za poslovanje, što je Rohatinsky prvo odbio, zatim je uslijedio snažni pritisak bavarske vlade na Sanaderovu vladu, i kako bi guverner spasio vlastiti obraz, jer monetarna vlast je teoretski neovisna od izvršne vlasti, dogovoren je mali rok dok se prašina ne slegne, i nakon toga je Rohatinsky, koji je, dakle, na početku javno odbio izdati njemačkoj banci Bayerische Landesbank (Bavarska zemaljska banka) licenciju za poslovanje na hrvatskom tržištu, istu izdao za nekoliko tjedana, iako se okolnosti, zbog kojih se tome na početku principijelno protivio, nisu uopće promijenile. Isti scenarij se dogodio i devedesetih kada je opljačkana Dubrovačka banka (šteta od najmanje 100 milijuna eura), i kada su hrvatski porezni obveznici sanirali tu tada hrvatsku banku, a Tuđmanova vlast ju prodala strancima ispod cijene. (Pljačkašima nikada nije suđeno.)

Zatim, dr. Kulić je naglasio da je zločin što se ne nacionalizira pljačkom denacionaliziranu imovinu jer je Državna revizija u preko 90% slučajeva otkrila nezakonitosti u privatizaciji. Poduzetništvo se u Hrvatskoj, u pravilu, temelji na protuzakonitim radnjama, a vlasti, izvršne i sudske vlasti zaštitile su pljačkaše, a ne narod čija je to nominalno de iure bila imovina!

Korumpirani zločinci vladaju nad nama – to je poanta koju je naglasio dr. Kolić, samo drugim riječima. I još se može reći kako liberalnom Zapadu i Europskoj uniji odgovara protuzakonito stanje u Hrvatskoj jer je krupni kapital sa Zapada konačni profiter pljačkaške privatizacije u Hrvatskoj, i ulaskom RH u EU želi se oprati opljačkani, protuzakonito stečeni novac, dakle, na djelu je mafijaštvo na razini Europske unije!

Istina je porazna za Europsku uniju, i za hrvatsko društvo, posebno za vladajući politički establishment u Hrvatskoj!

Sada hrvatskom društvu na naplatu dolaze posljedice pogodovanja lašcima koje se manifestiraju u ekonomskoj propasti Hrvatske, a s njom povezane političke propasti, propasti suvereniteta hrvatske nacije, nestanak slobode, i samostalne hrvatske države – AKO sve ostane po starome – to je poruka dra. Kulića, a to je davno poručio i Dobroslav Paraga, i namjerno spominjem njega i naglašavam njegovo ime često jer je on kao prorok u politici, kao što je dr. Kolić u ekonomiji i društvu.

Kada je izbila otvorena financijska kriza u Hrvatskoj (kriza morala postoji od 1990. i još dalje u prošlost, od 1945.) prvi na udaru su najugroženije socijalne skupine, umirovljenici i djeca, smanjuju se mirovine bespomoćnima - umirovljenicima, i ukidaju se besplatni školski udžbenici koji su tek bili konačno uvedeni, kao i besplatni školski prijevoz, jer ako je školovanje obavezno onda i obaveze financiranja školstva mora snositi vlast, pogotovo ona koja želi Hrvatsku znanja, ali vlastodršci u biti ne žele Hrvatsku znanja jer kad bi Hrvatska bila zemlja znanja, pale bi u vodu sve laži naših vladajućih korumpiranih političara i upravljačkih struktura, te bi oni vrlo brzo pali s vlasti – ovako se samo rotiraju na vlasti, kao u vrijeme Titove Jugoslavije. Na Balkanu ništa novo!

Paraga je prije 10 godina rekao da Europska unija ne želi Hrvatsku, osim kao roba i kravu muzaru, i da će Hrvatska pristupiti Europskoj uniji tek 2015. godine, ili 2030. godine, ako će EU do tada uopće postojati jer kao što i dr. Kolić reče, taj eksperiment, kao i pet prethodnih povijesnih pokušaja ujedinjavanja Europe, neminovno će propast, a zajedno s njim i svi njegovi objekti, kao u bivšoj Jugoslaviji, jer se europske strukture temelje na nepravdi, a ne na pravdi i načelima provedenim u politici!

Prije su Hrvati imali jugoslavenski unitarizam koji je sputavao razvoj Hrvatske, a već sada imamo europski unitarizam koji sputava našu zemlju od koje su briselski birokrati (teledirigirani upravitelji sofisticirane diktature u ime određenih zapadnih vlada i korporacija) učinili neokoloniju liberalnog Zapadnog i krupnoga kapitala, i priveli je u NATO, a tako žele Hrvatsku privest i u EU, i time legalizirati pljačku u privatizaciji. Otac pljačkaške privatizacije je inače bio udbaš Josip Manolić koji je ucjenjivao saborske zastupnike iz vladajuće stranke da 1993. glasuju za nepravedni Zakon o privatizaciji i pretvorbi, i zar nije njegov politički učenik, bivši zamjenik Ministra unutarnjih poslova se nedavno kandidirao za predsjedničkoga kandidata, i u prvoj rečenici svog javnog nastupa rekao da se u privatizaciju ne smije dirati!?

Treba vjerovati dru. Koliću, jer on je u svojim knjigama i javnim izlaganjima prognozirao 1967. i propast Jugoslavije, a to se u krugovima zapadnih tajnih službi, kao i u CK SKJ, također znalo da će Jugoslavija propasti, samo što se o tome nije javno govorilo. I politbiro sovjetske komunističke partije znao je 1961. da će SSSR propast, a reformski program ‘Perestrojka’, lansiran od KGB i CK KPSS, bio je pokušaj da se SSSR spasi. I Paraga je davno rekao da će Hrvatska, koja se temelji na lažima, propast, i propast se upravo sada događa u našem vremenu, i postajemo svjedoci toga, te ćemo doživjet propast u našem vremenu – ako se nešto drastično ne promijeni na pozitivno !!!



Alternativa

Naime, postoji mišljenje da ako ovih 70% birača koji ne vide alternativu u politici, te slijedom toga radije ostaju kod kuće nego da biraju korumpirane zločince i lopove, ne izađu u najskorije vrijeme na ulice i smijene, ne vladajuću koaliciju, nego ako ne sruše ovaj nepravedni sustav koji je stanovništvo ostavio bez alternative i ucijenio stanovništvo mjerama likvidacije socijalne sigurnosti, da će u suprotnome narod ostat bez glave, i Hrvati će nestati kao što su Iliri s ovih prostora nekoć nestali! Teoriju o nestanku Hrvata podupire i dr. Kolić, i u pravu je! S naglaskom – AKO se ne dogodi pozitivni preokret, onda slijedi nestanak, likvidacija Hrvatske kao države, i likvidacija naroda kao subjekta u hrvatskoj državi i međunarodnoj zajednici, a to se dogodilo Bosni i Hercegovini i njenom stanovništvu! I opet ću ponoviti riječi Oca domovine Ante Starčevića koji je to isto rekao prije gotovo 150 godina: jaram se ne mijenja, jaram se ruši!

Ako je vladajući establishment (vlada RH, vladajuća stranka i koalicija, saborska opozicija, Vrhovni i Ustavni sud) ostavio ovaj narod bez alternative, a po svemu sudeći jeste, onda postoji mišljenje i alternativa da se ovaj jaram treba srušiti, dakle, cijeli sustav mora pasti, i iznova se izgraditi hrvatski višestranački sustav parlamentarne ustavne demokracije i pravne države.



Dr. Kulić rekao je isto što i D. Paraga, da Ustavni sud ne štiti ustavni poredak Republike Hrvatske! Paraga je naveo konkretan primjer, i to dvostruki: prvi je primjer primjer otimanja Hrvatske stranke prava od strane vlasti, godine 1993., čime je likvidirana jedna parlamentarna oporbena demokratska stranka, a drugi je primjer primjer posljednjih izbora za Hrvatski sabor koji su de facto bili protuustavni jer je Vladimir Šeks (HDZ) mijenjao ustavni izborni zakon unutar roka od godinu dana pred izbore kada to Ustav izričito zabranjuje! (SDP je pristao na ovaj protuustavni čin.) I to je gorka istina, kao što vlada RH ne zastupa hrvatske nacionalne interese nego interese Bruxellesa i zapadnoga kapitala!

Saborska opozicija (SDP i sateliti) nezadovoljna je vladom samo utoliko koliko vlada odstupa od svoje poslušnosti strukturama umjetne tvorevine i nadnacionalne Europske unije, dakle tvorevine koja je iznad Hrvata, dok iznad Hrvata bi smio biti samo Bog! Drugim riječima, postoji uvjerenje da treba pomesti i ovakvu slugansku parlamentarnu opoziciju za koju je iz digniteta prema pojmu oporba dovoljno reći ‘opozicija’ da se zna o čemu i o kome se radi, dakle, o apsolutnim slugama stranih interesa kontra interesima hrvatskih građana. Zašto SDP nije donio savršeni zakon o oplodnji kad je bio na vlasti? Mogli su na vlasti donijeti sve potrebne i dobre zakone ali nisu nego su kao deklarirani socijaldemokrati (i titoisti) služili interesima europskim i anglo-američkim liberalima i krupnome kapitalu. To je istina o Socijaldemokratskoj partiji u Hrvatskoj! A HDZ je skinuo masku davno, još za vrijeme Franje Tuđmana kada su izdali zemlju, i pretvorili je u svoju guberniju koju su poslije preuzeli stranci i inozemne vlade i tajne službe upravo zato što smo gubernija, a ne demokracija i pravna država.

Franjo Tuđman je još 1992./1993. uveo monopol u politici i zamijenio jednopartijski diktatorski sustav bivše Titove Jugoslavije sa jednopartijskim sustavom u Republici Hrvatskoj u kojoj se bivši komunisti rotiraju na vlasti kao na ringešpilu. Monopol na vlast u Republici Hrvatskoj imaju isključivo komunisti i udbaši koji su nas prodali stranim kapitalistima – to je istina, i izručili nas u NATO kao topovsko meso da se borimo za anglo-američke interese po svijetu! Postavlja se pitanje, a gdje su bili Ameri i Englezi 1991. kad je trebalo braniti hrvatske interese u Vukovaru i drugdje po bojišnicama velikosrpske agresije? Pa bili su na strani agresora! Europska unija je 1991. bila na strani agresora, i sada trebamo dobrovoljno se prikloniti onima koji su krvnicima držali ljestve? Halo! Tko to gura žrtvu silovanja da živi u istoj kući sa silovateljima?

Pametni ljudi u hrvatskoj politici su početkom 20. st. znali kamo nas vode domaće izdajice; jedan od pametnih političara bio je pravaš (i književnik) Antun Gustav Matoš koji nije bez veze rekao još 1909. godine da su njegovu Hrvatsku objesili – kao lopova, i njeno ima brisali; rekao je to veliki AG Matoš ravno prije 100 godina, a danas je ista situacija. To je istina! I istina je da je situacija gora 2009. nego 1909. jer danas postoji Republika Hrvatska pa ljudi misle da su svi problemi time riješeni, a da će se aktualne poteškoće u financijskoj krizi riješiti same od sebe; no, moramo znati da svjetska financijska kriza nije glavni uzrok krize u Hrvatskoj, već je glavni uzrok krize izdaja vodećeg političkog establishmenta Republike Hrvatske, i to počevši od 22. travnja 1990. godine i sve do danas! O toj izdaji svjedočio je dokazani hrvatski rodoljub i branitelj, pokojni gospodin Siniša Glavašević! Ali Hrvati su zaboravili što im je Siniša Glavašević govorio, i klanjali su se zlatnom teletu (Tuđmanovoj vlasti, a poslije Mesićevoj).

Istina je da je zbog istine taj establishment ubio svjedoka istine Antu Paradžika i pobio hrvatske branitelje, ostavio Vukovar na cjedilu, kako u ratu tako i u miru, jer njima nije nikada ni bio interes slobodna Hrvatska i hrvatska Hrvatska nego samo Hrvatska nad kojom mogu vladati, koju mogu pljačkati i prodati za proviziju; istina je da je ovaj establishment oteo stranku HSP u kojoj su ljudi govorili istinu, i umjesto svjedoka istine instalirao u tu stranku lažove i lopove kako bi je uništio, a time Hrvatskoj oduzeo realnu i demokratsku alternativu! To je istina! I istina je da vladajući establishment, dakle, titoisti iz SDP i HDZ kriju istinu o tome, putem medijske cenzure i laži!

Također je istina da ulaskom RH u EU hrvatski narod gubi krvlju stečeni suverenitet, i da će biti asimiliran među 450 milijuna ljudi, i nestati s političke karte svijeta, isto kao što je nestao u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji! Stoga je jedina alternativa skršiti mentalitet ropstva i sluganstva u hrvatskom društvu, naravno, istinom i samo istinom jer samo nas istina može spasiti!

CBK

" …Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama."

A.G. MATOŠ, 1909. – 2009.

četvrtak, 16.07.2009.

Sat povijesti: najnovije krivotvorine Tvrtka Jakovine

Krivotvoritelj povijesti profesor povijesti dr. sc. Tvrtko Jakovina, čiji je uzor:



Crveni Führer

Taman sam, naivno, pomislio kako je istinski počelo ljeto i da su pljuskovi s prohladnim proljetnim temepraturama usred ljeta iza nas, kad eto ti novoga pljuska, a ciklon se odaziva na ime Tvrtko Jakovina, po najnovijem saznanju, ne više docent nego prof. dr. sc.

Naime, ovaj povjesničar je od Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nagrađen sa profesorskom stolicom, vjerojatno zato jer je posljednjih godina uzdizao zločinca Tita, i jugoslavensku ideologiju, i to u Hrvatskoj u kojoj je jugoslavenska ideologija prouzročila nesretno stanje za hrvatski narod koje je potrajalo cijelo 20. stoljeće, a politički ljevičarski ekstremist – komunistički diktator i jugoslavenski tiranin Josip Broz – Tito pobio preko pola milijuna Hrvata.

Naime, po službenim podatcima Titove vlade, koju je ondašnji ministar unutarnjih poslova Jugoslavije iznio 1951. u jugoslavenskom parlamentu u Beogradu (izvor: „Politika“), titoistički je režim od 1945. do 1951. „likvidirao 586.000 narodnih neprijatelja“.

Da ne govorim o tome kako je Tito osobno odgovoran za ubojstvo zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca koji je svetinja za hrvatski narod i primjer humanističkoga čovjeka, antifašista i antikomunista!

No, tendencija je da se predstavnici vlasti i balkanskog establishmenta u Hrvatskoj rugaju hrvatskom narodu i vrijeđaju hrvatske patriote, a tako se ima shvatiti i privilegij koje su vlastodršci dali Tvrtku Jakovini da može postati profesor na odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta, i sa toga položaja u hrvatskoj javnosti krivotvoriti povijest tako da tu povijest prilagodi ideologiji i filozofiji aktualnoga vladajućega poretka, a to je totalitarni titoizam pod krinkom demokracije! Znači, baš demonski!

Najnovije krivotvorine Tvrtka Jakovine odnose se na kraj Prvog svjetskog rata. Kaže taj umišljeni titoist u jednoj emisiji povijesti (Croatica Scientica) na Hrvatskoj televiziji, objavljena u noći s 15. na 16. srpanj 2009. godine, kako „...su se Hrvati usrećili 1918. godine“, da, naime, mi Hrvati spadamo u rijetke srećkoviće jer smo „...na koncu Prvog svjetskog...“ rata pobrali plodove Wilsonove doktrine „...o pravu naroda na samoodređenje“.

Moram, dakle, ironizirat, jer kako bih inače kao povjesničar mogao izdržati takvu jednu notornu laž! Ne znam je li Tvrtko Jakovina sluša Psihomodo Pop, ali ima jedna pjesma toga glazbenog sastava koja govori o laži, i uvjeren sam da je to pjesma za našega titića Tvrtka.

Kako izgleda tehnika krivotvorenja povijesti koju Tvrtko Jakovina primjenjuje u svojim javnim nastupima?

Vrlo jednostavno, naime, on se koristi nekim povijesnim činjenicama od kojih neke spomene, neke prešuti, a neke doslovno krivotvori, a ja ću točno navesti onu činjenicu koju je krivotvorio. I taj svoj otrovni koktel onda interpretira kao navodnu povijesnu činjenicu.

Prvo da spomenem povijesne činjenice i kontekst. Hrvatska u Prvom svjetskom ratu nije postojala nego su postojale povijesne hrvatske zemlje koje su se našle unutar jedne države, Austro-Ugarske, ali Hrvati nisu imali samostalnu državu niti su činili federalnu jedinicu u Austro-Ugarskoj, kao Austrija i Ugarska (za tu hrvatsku federalnu jedinicu borili su se jedino Frankovi pravaši), niti su imali značajnu političku i gospodarsku autonomiju, naprotiv, Hrvatsko-Ugarskom Nagodbom iz 1968. godine je hrvatski narod gospodarski izrabljivan od Ugarske, dakle, od Madžara, a hrvatske zemlje ostale su razjedinjene, i podijeljene između Austrije i Ugarske, i čak ni povijesna hrvatska zemlja Bosna nije 1908. priključena hrvatskim zemljama nego je stavljena pod upravu Beča i Pešte, samo da Hrvati ne bi upravljali svojom zemljom i osamostalili se; u tu svrhu je ugarski režim madžarskoga diktatora Khuena Hedervarya huškao hrvatske pravoslavce na Hrvate katoličke vjere, i forsirao Srpsku samostalnu stranku (SSS) da za pravoslavce u hrvatskim zemljama ishodi srpsku nacionalnost (iako su pravoslavci vlaškoga podrijetla bili politički Hrvati), i neka politička prava koja nisu imali ni Hrvati. Srpsku samostalnu stranku, osnovana 1887. godine, koju je u Zagrebu osnovala srpska tajna služba odnosno vlada Kraljevine Srbije, kako bi preko nje podjarmila hrvatske zemlje i priključila ih, po tajnom projektu „Načertanije“, Srbiji, podržavao je diktator Hedervary, koji je bio hrvatski ban, dakle, stranac je vladao u Zagrebu 20 godina, i osvećivao se za Jelačićev pohod na Ugarsku,1848. godine koji je tada bio nužan zbog hungarizacije hrvatskih zemalja koju su Madžari podmuklo provodili, i zato od Hrvata kažnjeni! Međutim, dvolični njemački car Franjo Habsburg nagodio se sa Madžarima, a Hrvate, koji su mu vojnom intervencijom spasili njegovu zadnjicu u Beču, prepustio madžarskom šovinizmu, pljačci i ugnjetavanju.

Srpska politika je taj moment iskoristila i zabila svojim hrvatskim susjedima nož u leđa u situaciji kada su Hrvati stenjali pod madžarskom diktaturom.

Krivac za lošu Hrvatsko-Ugarsku nagodbu bio je konzervativni političar-biskup Josip Juraj Strossmayer, zlotvor u hrvatskoj politici koji je svoj vlastiti narod izručio njegovim neprijateljima! Međutim, i danas idijoti u hrvatskoj politici časte Strossmayera jer su zlobni, ne zastupaju hrvatske interese nego su strani plaćenici i izdajice svog naroda kao što je bio korumpirani Strossmayer, inače, ideolog jugoslavenske ideologije i capo di tutti capi jugo-mafije!

Nakon višedesetljetne jugoslavenske tiranije, i dva propala projekta Jugoslavije, u nezavisnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj dolazi Tvrtko Jakovina i tvrdi kako su se Hrvati 1918. godine usrećili jer su umjesto u velikoj Italiji završili u velikoj Srbiji koju on zove Jugoslavijom!?

Naime, britanska vlada je u tajnom, tako zvanom Londonskom sporazumu, 1915. godine, obećala Talijanima hrvatske, kao i njemačke zemlje, ako Italija uđe u rat na strani Engleske, a Srbiji je obećala Bosnu i Hercegovinu, „s vremenom“.

I sada Tvrtko Jakovina tvrdi da smo mi Hrvati super prošli jer nisu Talijani dobili hrvatsku obalu!?

Halo, jesmo li svi mi blesavi, samo je Tvrtko Jakovina pametan?

Pa sveučilišni profesor povijesti, kojega se zaista s ponosom može tako nazivati, i to na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Horvat, napisao je u svojoj knjizi „Hrvatska na mučilištu“ od 500 i više stranica povijest Hrvata u prvoj Jugoslaviji, Kraljevini S.H.S. (koja je diktaturom kralja Aleksandra 1929. preimenovana u Jugoslaviju, s tim da je Radićev ubojica Puniša Račić ispred vladajuće Radikalne stranke Srbije ultimativno zahtijevao u jugoslavenskoj Skupštini u Beogradu da se Kraljevina SHS nazove 'Velikom Srbijom').

Prof. Rudolf Horvat bio je potpredsjednik Hrvatske seljačke stranke, do Drugog svjetskog rata i, za razliku od Tvrtka Jakovine, odličan poznavatelj povijesti! Dokazao je, da je vojska Kraljevine Srbije na hrvatskom teritoriju 1918. primjenjivala propise iz svoga pravilnika „o postupanju sa stanovništvom na okupiranom teritoriju“, i po tome pravilniku kažnjavala hrvatske seljake! Cijela knjiga obiluje dokazima o političkoj torturi, o srpskoj diktaturi nad Hrvatima od 1918. do 1941. godine. Uz te dokaze, strani tisak, britanski i američki, piše o užasnom odnosu srpske vladajuće politike prema cjelokupnom hrvatskom narodu, da se srpska vlast u Jugoslaviji odnosi prema Hrvatima gore nego Turci prema Srbima u Osmanskom Carstvu. Doslovno tako piše britanski i američki tisak 1931. godine o stanju u Kraljevini Jugoslaviji. I sada Tvrtko Jakovina uvjerava sve nas Hrvate da smo se 1918. usrećili jer da smo se ulaskom u prvu Jugoslaviju spasili od talijanske okupacije!? Nevjerojatno, i bezobrazno!

Pri tome ovaj apologet jugoslavenstva u hrvatskoj državi Republici Hrvatskoj, ne dakle u jugoslavenskoj nego u hrvatskoj državi, prešućuje povijesnu činjenicu da je velikosrpski režim prve vlade Kraljevine SHS predao Kraljevini Italiji i njenom fašističkom režimu, 1920. godine, Rappalskim ugovorom, hrvatski grad Zadar s otocima, i grad Rijeku s otocima, koji su ostali pod fašističkom okupacijom sve do kapitulacije fašističke Italije, 1943. godine.

A sada o povijesnoj krivotvorini Tvrtka Jakovine ... Američki predsjednik Woodrow Wilson proklamirao je u Prvom svjetskom ratu pravo naroda Austro-Ugarske Monarhije na samoodređenje. Hrvatski narod to pravo NIJE konzumirao 1918. godine, nego tek 1990. godine, jer samoproglašeno jugoslavensko tako zvano „Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba“ iz 1918. nije bilo predstavnik hrvatskog naroda jer hrvatski narod na izborima nije izabrao to tijelo da ga predstavlja, to je prva činjenica, a druga je činjenica što Hrvatski sabor nikada nije potvrdio (ratificirao) pripajanje Države SHS Kraljevini Srbiji i Crnoj Gori, a Država SHS obuhvaćala je gotovo sve hrvatske povijesne zemlje, i osnovana je od strane Hrvatskog sabora, da bi nakon toga prevratničko i zavjereničko „Narodno vijeće SHS“, u kojemu je glavnu riječ vodio velikosrpski tajni agent Svetozar Pribićević, u zgradi Hrvatskog sabora u Zagrebu silom nametnuo pripajanje Države SHS tako zvanoj Velikoj Srbiji (silu su predstavljali naoružani, a oslobođeni srpski ratni zarobljenici koji su centar Zagreba držali na nišanu).

Na Zagrebačkom procesu 1909. dokazano je da je Svetozar Pribićević, i 53 Srba iz tada vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije, bio na platnom spisku srpske vlade u Beogradu, i da su vodili zavjeru protiv Austro-Ugarske, a osnivač i utemeljitelj Hrvatsko-srpske koalicije, bivši pravaš Fran Supilo, osnivač riječkog Novog lista koji je danas totalno titoistički ili komunistički, u svojim je memoarima u knjizi pod naslovom „Politički memoari“ ustvrdio na osnovi dokaza da „srpski članovi Hrvatsko-srpske koalicije nisu radili u korist hrvatskih interesa...“, a što su se obavezali koalicijskim ugovorom iz 1905. godine, nego „...u korist Srbije“, i zato je Fran Supilo dao neopozivu ostavku na položaj predsjednika Hrvatsko-srpske koalicije kojom je iz sjene počeo upravljat velikosrpski političar iz Hrvatske, Svetozar Pribićević, putem svojih marioneta u vladajućoj koaliciji.

Oni koji su bili protiv jugoslavenskog projekta i stvaranja Velike Srbije na račun hrvatskih zemalja i hrvatskog naroda bili su nasljednici Oca domovine Ante Starčevića, Frankovi pravaši, koji su se suprotstavljali Hrvatsko-srpskoj koaliciji, ali su bili sputavani od madžarskog režima, a Beč se držao neutralno jer je Ugarska bila partner Austriji u podjeli teritorija i vlasti u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Pravo naroda na samoopredjeljenje može se ostvariti jedino na dva načina: ili narodnim referendumom, što u hrvatskom slučaju 1918. nije bio slučaj, jer takav plebiscit nikada nije održan, ili parlamentarnom ratifikacijom, u ime naroda, ako je narod izabrao demokratski parlament, ali ni to se u hrvatskom slučaju nije 1918. dogodilo! Uostalom, Hrvatsko-srpska koalicija, izabrana na posljednjim prijeratnim izborima 1914. godine, vladala je tijekom Prvog svjetskog rata s podrškom od 24% hrvatskih birača (predsjednik Hrvatskog sabora bio je jedan Srbin) jer je izborni zakon bio tako nepravedno skrojen da vlast nije osvojila pravaška koalicija koja je imala podršku biračkoga tijela od preko 30%, a vladala je i cenzura u medijima pod kojom su pravaši bili tada, kao i danas!

Okupacijom hrvatskih zemalja od strane vojske Kraljevine Srbije hrvatske zemlje su okupirane, i 1. prosinca 1918. pripojene Srbiji, a kako bi se zavaralo Hrvate, ta nova država nije nazvana Srbija ili Velika Srbija nego Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS) na čijem je čelu stajala zavjerenička srpska dinastija Karađorđević koja je na vlast u Srbiji došla 1903. kroz krvavi državni udar srpskih zavjereničkih oficira (nukleus Crne ruke) koji su doslovno ubili prozapadnog srpskoga kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu, zaklavši ih sabljama i bacivši ih, u Beogradu, u kraljevom dvoru Konak preko balkona u dvorište, te su pobili i cjelokupni sastav vlade Kraljevine Srbije, uključujući i ministra obrane. I sada Tvrtko Jakovina tvrdi kako su ubojice Karađorđevići, otac Petar i prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević, navodno usrećili i spasili hrvatski narod od talijanske okupacije, talijanizacije i fašizma?

PA SVI SRPSKI POVJESNIČARI I POLITIČARI TVRDE DA SU SRBI 1918. NAVODNO SPASILI I „OSLOBODILI“ HRVATE!

Hej, Tvrtko, hej Jakovina, jesi ti lud ili se praviš lud?

Slušaj, Hrvati su se 1918. unesrećili, a ne usrećili, jer je hrvatska jadranska obala došla pod srpsku vlast, izuzev grada Zadra i luke Rijeke, s otocima koje je velikosrpski režim Kraljevine SHS prodao i predao Italiji, na britanski pritisak jer su Englezi Talijanima obećali 1915. aneksiju hrvatskog teritorija ! (Kad je Fran Supilo za to saznao, poludio je 1916. i umro u ludilu jer je shvatio da Jugoslavija, za koju se zalagao, znači Velika Srbija). Osim Zadra i Rijeke s otocima je ostatak hrvatske obale anektiran od Srbije, a Hrvati su u novoj državi Kraljevini SHS dobili 1918. čak manje prava nego Hrvatsko-Ugarskom Nagodbom iz 1968. godine. Stjepan Radić i njegova stranka HPSS, koja je dobila većinu hrvatskih glasova, nisu nakon osnivanja Kraljevine SHS priznali oktroirani (nametnuti) Vidovdanski ustav (priznali su ga 1925. i za to dobili 1928. metke u glave od predstavnika Vidovdanskog ustava), prema tome, Hrvati se 1918. nisu usrećili nego su od hrvatskih izdajica i srpskih vlastodržaca bili unesrećeni!

Toliko o povijesnom „znanju“ Tvrtka Jakovine i njegovim povijesnim krivotvorinama koje urednici main-stream medija šire kao otrov među hrvatsku javnost, ali, „drugovi“, no passaran – neće vam proć ova podmukla podvala kojom branite krvavi titoistički režim bivše Jugoslavije i jugoslavensku ideju!

Živi Hrvati nastanjivali su tamnicu naroda zvana prva i druga Jugoslavija, a mrtvi Hrvati činili su temelj i prvoj i drugoj Jugoslaviji, a njenu protunarodnu JNA-armiju do nogu je porazila Hrvatska vojska i poslala tu četničku bandu i njenu SFRJ na smetlište povijesti na kojemu će završit i Tvrtko Jakovina, s vremenom!

CBK

subota, 11.07.2009.

BIJELA I CRVENA HRVATSKA

Simbol Bijele i Crvene Hrvatske: 13 županija Bijele, i 12 županija Crvene Hrvatske, hrvatski povijesni i nacionalni grb

Spomendan velikosrpskim žrtvama Srebrenice

Dana 11. srpnja 1995. je četnički koljački nož generala Ratka Mladića, glavnog zapovjednika vojske bosanskih Srba, zahvatio preko osam tisuća bošnjačkih civila i ratnih zarobljenika iz Srebrenice koju je vojska bosanskih Srba osvojila zahvaljujući izdaji koju je počinila Europska unija i Organizacija ujedinjenih naroda! Europska unija je naknadno uvrstila srpski pokolj u Srebrenici kao spomen-dan u zemljama članicama Unije, a Republika Hrvatska je nedavno preuzela taj spomen-dan koji se obilježava u čitavoj Europskoj uniji, i izvan njenih granica, u Hrvatskoj, i naravno u Bosni i Hercegovini, ali ne i u srpskom dijelu BiH, u entitetu koji se zove 'Republika Srpska', i koji predstavlja genocidnu tvorevinu, što je potvrdio i međunarodni sud ICJ. Srbija, čiji je prethodni nedemokratski režim Slobodana Miloševića prouzročio genocid u Srebrenici, ne priznaje odgovornost za ovaj strašni zločin, što predstavlja posebnu sramotu za 'demokratiju' u Srbiji! Nemože se Srbija zvati europskom, civiliziranom i demokratskom zemljom dok ne prizna odgovornost za srpski genocid u Srebrenici.

Istočnobosanski gradovi Srebrenica i Žepa bili su od strane Ujedinjnenih naroda proglašeni 'zaštićenim zonama' u kojima je bilo zabranjeno nošenje oružja; zato je UN razoružao malobrojne branitelje u Srebrenici, i jamčio im sigurnost, međutim, nizozemski bataljun tako zvanih mirovnih snaga UN u Srebrenici izdao je napadnute Bošnjake, i umjesto da brani međunarodno zaštićenu zonu, nizozemske kukavice su se povukle, a njihov zapovjednik je sa krvnikom Ratkom Mladićem ispijao rakiju; glavni zapovjednici snaga UN u BiH i za bivšu Jugoslaviju (Englezi i Francuzi) odbili su prijedlog da NATO odnosno Američko ratno zrakoplovstvo bombardira soldatesku Ratka Mladića; tako su razoružani branitelji Srebrenice bili izloženi na milost i nemilost četnika pod vodstvom ciničnog generala Mladića koji je na početku velikosrpske agresije bio oficir 'JNA' i zapovjednik tzv. kninskog korpusa, i na dan velikosrpske pobune u Hrvatskoj, 17. kolovoza 1990. je na ulicama, od srpskih pobunjeničkih snaga zauzetog grada Knina, dijelio srpskim civilima oružje, pretežito automatske puške, i to iz arsenala oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske koje je protunarodna tako zvana Jugoslavenska narodna armija zaplijenila između dva kruga prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u travnju 1990. godine, a s otimanjem hrvatskog oružja suglasio se posljednji generalni sekretar komunističke partije u Hrvatskoj, Ivica Račan, kojeg će Hrvati deset godina poslije izabrati za svoga premijera, kao zahvala što ih je na početku velikosrpske agresije dao razoružati, ili zbog kratke pameti.

Srebrenicu nisu izdali samo nizozemski tzv. mirotvorci, nego i bošnjačko vodstvo na čelu s predsjednikom Predsjedništva Republike BiH, Alijom Izetbegovićem, koji je Srebrenicu prodao vođi bosanskih Srba, zločincu Radovanu Karadžiću, kao i američki izaslanik za bivšu Jugoslaviju, Richard Holbrooke, koji je Srebrenicu dao Slobodanu Miloševiću u zamjenu za neka predgrađa Sarajeva koja su pobunjeni Srbi bili okupirali 1992. godine.

Čelnici Europske unije, SAD i OUN suodgovorni su za najveći poslijeratni zločin u Europi nakon velikih masakara nad hrvatskim zarobljenicima u svibnju i lipnju 1945. godine! Sva međunarodna načela o ljudskim pravima umrla su 1991. u Vukovaru, i 1995. u Srebrenici, a da odlučuje samo sila jačega dokaz je i Srebrenica koja je nakon pokolja nad bošnjačkim civilima pripala genocidnoj tzv. Republici Srpskoj u BiH, dok je Goražde, koje je u ratu opstalo i ostalo slobodno područje, nakon Daytonskog sporazuma priključeno Federaciji BiH. Branitelji Goražda, susjedi Srebreničana, su prve puške za obranu od velikosrpske agresije dobili od vodstva Hrvatske stranke prava iz Zagreba, Ante Paradžika i Dobroslava Parage, i u tom gradu na Drini osnovan je bio i ogranak Hrvatske stranke prava. Tamo gdje je bio HOS, ljudi su bili spremni za obranu svoga doma, tako i građani Goražda, čiji su preci inače u WWII doživjeli genocid od strane srpskih četnika, što je u cijelosti zabilježilo državno medicinsko-forenzičko povjerenstvo iz Zagreba, koje je nalaze i dokaze objavilo 1942. u knjizi Ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, a na sudu u Goraždu su tada bile podignute kaznene prijave protiv nekih srpskih počinitelja, ali je dolaskom partizana ukinuta policijska tjeralica za ubojicama odnosno ratnim zločincima, i umjesto ubojica su stradali opet nevini ljudi samo zato što su bili za hrvatsku državu, a presuđivali su im oni koji su bili ratni zločinci u novoj Titovoj vlasti i jugoslavenskoj tamnici naroda.

PARTIZANSKI KOLJAČ I SRPSKI POBUNJENIK SIMO DUBAJIĆ



Partizanski major Simo Dubajić, 1990. kada je u kninskoj krajini dizao srpsku pobunu

Novinske agencije su objavile vijest da je u Beogradu umro Simo Dubajić, rodom iz Kistanja kod Knina, kojeg je DORH nedavno optužio za zločin protiv čovječnosti u Kočevskom rogu, gdje je 1945. ubijeno cca. 30 tisuća ratnih zarobljenika, dakle, oko tri puta više nego u Srebrenici 1995. godine.

Ono što su hrvatski main-stream mediji prešutjeli je, da je kaznenu prijavu protiv optuženog Dubajića podnio 8. rujna 2006. godine Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, i to je važno da se zna barem ovako preko bloga, jer vlasti RH žele zataškati činjenicu, a u tome im mediji, glavni urednici, i novinari, izdašno pomažu, da nije vlast u Hrvatskoj podnijela kaznenu prijavu protiv zločinca koji je pobio preko 30 tisuća Hrvata, nego jedna nevladina 'NGO' organizacija koja iz državnog proračuna RH nije dobila ni lipe, otkad je 2004. godine osnovana, i još se k tome nalazi pod protuustavnom medijskom cenzurom, jer u Hrvatskoj su na vlasti bivši komunisti i udbaši, kao i zaštitnici komunističkih ubojica, i nepopularno je u medijima govoriti negativno o partizanskim i komunističkim koljačima, a kritičare titoizma se tretira kao neka smetala, što je posebna sramota za medije i za vlasti RH.



Očeličena grupa marksista klala na Kočevskom rogu 1945. i uživa zaštitu vlasti od kaznenog progona u Republici Hrvatskoj, 2009.

Ovom prilikom posebno treba prozvati Županijsku državnu odvjetnicu u Zagrebu, Višnju Lončar, koja namjerno ne podiže optužnice protiv dvoje još živih, i ujedno najvećih živućih ratnih zločinaca u Europi, dakle ne protiv generala Ratka Mladića koji se skriva ili u Srbiji ili u tzv. Republici Srpskoj, nego protiv bivšeg partizanskog oficira i komandanta komunističke Vojne tajne policije u Krapini, 1945. godine, Stjepana Hršaka, i protiv nekadašnje pripadnice partizanske tzv. XI dalmatinske (biokovske) brigade 26. divizije Jugoslavenske armije, maršala Tita, Milke Planinc, rođena Malada, koju je Simo Dubajić izravno u svojim knjigama i novinskim člancima teretio da je zajedno s njim odgovorna za masovna ubojstva na Kočevskom rogu kod Ljubljane, u lipnju 1945. godine, dok je smaknuća naredio maršal Tito. Tito je, inače, Milku Planinc, nakon što je slomio demokratski pokret Hrvatsko proljeće 1971. smijenio reformirano liberalno komunističko 'rukovodstvo' na čelu sa Savkom Dabčević Kučar, predsjednicu CK SKH, i na njeno mjesto postavio očeličenu marksisticu Milku Planinc, koja je nakon njegove smrti postala i predsjednica jugoslavenske komunističke vlade koja je uništila jugoslavensku privredu (barem neke koristi od nje). U koalicijskoj vladi Jadranke Kosor inače je dopredsjednik vlade nekadašnji boljševik Slobodan Uzelac (Srpska demokratska samostalna stranka, SDSS) koji je sudjelovao u progonu demokratski orijentiranih ljudi Hrvatskog proljeća!



Partizanka Milka Malada, udata Planinc, kazneno prijavljena zbog osnovane sumnje u ratni zločin, pod zaštitom DORH-a

Predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, te HDZ-koalicijska vlada Ive Sanadera, štitile su, a koalicijska vlada Jadranke Kosor nastavlja štititi osnovano osumnjičenu ratnu zločinku Milku Planinc, kao i Stjepana Hršaka, i DORH odbija protiv Milke Planinc podići optužnicu, iako je Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma i nju prijavio u istoj prijavi kojom je prijavio Simu Dubajića, kao i 13 drugih partizanskih komandanata od kojih su neki Srbi, a neki Hrvati odnosno vjerojatno su se opredijelili kao Jugoslaveni. Dakle, Beograd štiti ratnog zločinca iz Srebrenice, Ratka Mladića, a Zagreb štiti ratne zločince iz Kočevskog roga i Maclja-Krapine! Pravna država ne vrijedi podjednako za sve, i dok je tako, nijedna vlada RH nema pravo se nazivati demokratskom vladom, a pogotovo ne antifašističkom! To je najobičniji balkanski primitivni titoistički režim na Pantovčaku i u Banskim dvorima!

Sada napuštamo ove primitivne balkanske medije i vlastodršce, i odlazimo na ljepšu temu, a to je povijesna Crvena Hrvatska, ranosrednjovjekovna hrvatska država u području između Duvna (današnji Tomislavgrad u BiH) i Drača (grad u Albaniji), čije je postojanje dokazao crnogorski povjesničar i Zagrebčanin S.M. Štedimlija u svojoj knjizi

'CRVENA HRVATSKA' (CROATIA RUBEA)



Zemljovid Bijele Hrvatske (kralja Tomislava) i Crvene Hrvatske, X st.

Crnogorac i Zagrebčanin Savić Marković Štedimlija, publicist, istraživač političke povijesti, i žrtva komunizma, autor je i djela 'ZAVJERE PROTIV SVJETSKOGA MIRA' /'VERSCHWÖRUNGEN GEGEN DEN FRIEDEN'/ koje je prvi puta objavljeno u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Zagrebu, 1944. godine, dok su u totalitarnoj Titovoj Jugoslaviji sva Štedimlijeva publicistička djela bila zabranjena, jer su skinula krinku sa marksističke (titoističke) i velikosrpske ideologije, tako da su Zavjere ponovo pretiskane tek 2005. godine u samostalnoj Republici Hrvatskoj, u Zagrebu, u nakladi Alfa.

Najpoznatiji izvor i povijesni spomenik koji govori o Crvenoj Hrvatskoj jeste 'Ljetopis popa Dukljanina' iz 12. stoljeća nakon Krista.

U Ljetopisu pop Dukljanin spominje Crvenu Hrvatsku pod tim imenom i kao posebnu samostalnu državu s određenim granicama i unutarnjim uređenjem. Pri tome se pop Dukljanin pozvao na nekoliko izvora kojima se služio, ali on te rukopise ne određuje pobliže, izuzev jedan pod nazivom 'Metodos'.

Pop Dukljanin bio je katolički svećenik iz države Duklje koja je prethodnica Zete, a Zeta je prethodnica Crne Gore. Crvena Hrvatska je pak prethodnica Duklje.

Štedimlija objašnjava da su preci Crnogoraca došli u svoju zemlju kao Hrvati, i na području današnje nezavisne države Crne Gore i južnije sve do Drača živjeli nekoliko stoljeća, te je navedena činjenica utvrđena od strane više znanstvenika, naglašava Štemilija.

Doseljenje Hrvata u stoljeću sedmom na područje između Drave, Dunava i Jadrana

Hrvati su u posljednjem valu Seobe naroda nakon propasti zapadnorimskog carstva u petom stoljeću doselili u stoljeću sedmom na područje današnje Hrvatske odnosno na područje ondašnjeg Zapadnog Ilirika koji je bio rimska provincija od doba osvajanja Dalmacije od strane prvog rimskog cara, cezara Augusta Octaviana, početkom prvog stoljeća poslije Krista, koji je pokorio stare Ilire i Dalmaciju koja nosi ime po ilirskom plemenu Delmata, i u antici se protezala ne samo na današnjem političkom teritoriju Republike Hrvatske i zemljopisnom području Dalmacije uz hrvatsku obalu, nego je obuhvaćala cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, dakle, područje od istočnojadranske obale do rijeke Save i Dunav, a političko središte ove rimske provincije nalazilo se u antičkome gradu Saloni na području današnjeg hrvatskog grada Solina kod grada Splita.

Stari Iliri bili su autohtono stanovništvo rimske provincije Dalmacije i Zapadnog Ilirika, a potomci Ilira su današnji Hrvati, Albanci i Crnogorci, među ostalima.

Nakon propasti Zapadnorimskog carstva uslijed navale Germana su područje Zapadnog i Istočnog Ilirika, čija je granica stara povijesna granica civilizacija, rijeka Drina, preplavili doseljeni Slaveni koji su se na balkanskom poluotoku pomiješali sa starim Ilirima koji su u doba seobe naroda bili većinom romanizirani, i živjeli su u starorimskim gradovima na istočnojadranskoj obali i u unutrašnjosti Dalmacije, sve do Srijema i utoka Save u Dunav.

Pored Slavena su u Zapadni Ilirik doselili i ratoborni Avari koji su u 7. st. (614. godine) razorili antičku Salonu, i ugrožavali i same zidine glavnog grada Istočnorimskog Carstva ili grčkog Bizanta, Konstantinopolis ili Carigrad.

Dolaskom Hrvata u stoljeću sedmom nestaje avarska opasnost po Carigrad jer su Hrvati potukli Avare i na području Zapadnog Ilirika nametnuli Južnim Slavenima, Avarima i romaniziranim Ilirima i potomcima starih Rimljana svoju vlast, kao i ime nove države koja je po drevnom ratničkom narodu Hrvata nazvana Hrvatska, i bila priznata od Bizanta i Rima, a spominje se u djelu 'De administrando Imperio' od bizantskog cara Konstantina Porphyrogeneta VII, u 10. stoljeću.

Samo ime Hrvat nije slavenskog podrijetla, niti su stari Hrvati južnoslavenski narod, kao što ni suvremeni Hrvati nisu isključivo Južni Slaveni, odnosno Hrvati su jednostavno rečeno – Hrvati, a ako se Hrvate razvrstava po etničkome porijeklu, onda su Hrvati u tom slučaju većinom ilirskog, a manjim dijelom slavenskog ili južnoslavenskoga porijekla!

Hrvati su vojnički potukli Avare i pokorili Slavene, ali su se asimilirali među domorodačko ilirsko pučanstvo i slavenske doseljenike od kojih su poprimili jezik koji je nazvan po hrvatskim osvajačima i gospodarima, hrvatskim jezikom, čija je osnova bio staroslavenski (starocrkveni) jezik i pismo glagoljica. Uz to su poganski Hrvati preuzeli rimsko pravo, i kršćanstvo, i u stoljeću sedmom osnovali hrvatsku državu koja je u 9. stoljeću, 7. lipnja 879. godine, dobila prvi puta međunarodno priznanje kada je Sveta Stolica u Rimu priznala hrvatskog kneza Branimira odnosno Hrvatsku.

Po etničkom sastavu su Hrvati oko 35 posto ilirskog porijekla, a Iliri su po DNK-analizi naroda stari oko 25 tisuća godina, te je oko 30 posto hrvatskog stanovništva slavenskog, i oko 10 posto keltskog porijekla, s tim da je od stoljeća sedmog do 19. st. trajao proces hrvatske etno-geneze i stvaranja nacije ili hrvatskog političkog naroda koji je utemeljio pravaški ideolog, filozof, prosvjetitelj i hrvatski političar dr. Ante Starčević.

CRVENA I BIJELA HRVATSKA
(Gornja i Donja Dalmacija ili Croatia Rubea i Croatia Alba)

Iz Dukljaninova pričanja je bitno, naglašava Štedimlija, da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu (Regnum Sclavorum), i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska koja je podijeljena na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, na čijoj se granici nalazio grad-država Dubrovnik koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. Pop Dukljanin to kaže u 12. st. kad je narodno sjećanje (kolektivno pamćenje) bilo još svježe, a tradicije vrlo žive.

Suština Dukljaninova pričanja o Crvenoj Hrvatskoj jeste, uglavnom, u ovome: prostor od Jadranskog mora do Drine, Save i Šarplanine bio je, u početku, pod jednim slavenskim kraljem, i ovo slavensko kraljevstvo podijeljeno je poslije na dva dijela, na Primorje (Maritima) i na Zagorje (Transmontana). Na saboru na Duvanjskom polju kralj Svatopuk razdijelio je Primorje na dva upravna područja: Bijelu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju (Croatia Alba, quae et inferiror Dalmatia) i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (Croatia Rubea, quae et Superior Dalmatia). Bijela Hrvatska prostirala se od Duvna (Delminium) do Vinodola, a Crvena Hrvatska od Duvna do Drača. „Pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom greškom na jugu, fiksirao Pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež“ (M. Šufflay: Srbi i Arbanasi, 107.) Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti: Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.

Postavlja se pitanje, je li postojala država, o kojoj govori Pop Dukljanin, je li postojala kao takova pod imenom Crvena Hrvatska, i jesu li nju zaista naseljavali Hrvati?

Utvrditi da su današnju Crnu Goru naseljavali Hrvati od dolaska Slavena pa sve do stvaranja srpske države Nemanjića u XII stoljeću (u interregnumu kada su Zapadni vladari srušili bizantsko Istočnorimsko Carstvo), i da se država tih Hrvata zvala Crvena Hrvatska, znači potvrditi ono što o tome kaže Pop Dukljanin.

Stvari i pojmovi iz Ljetopisa bili su u vrijeme Popa Dukljanina svježi u uspomenama naroda. Dok netko može zaboraviti ili pobrkati redoslijed vladara svoje zemlje, isključeno je da bi mogao zaboraviti kako se njegova zemlja uopće zove. Također je isključeno da bi neko mogao u jednome spisu, koji je već po piščevoj namjeri trebao doći suvremenicima u ruke, svom narodu dati strano i tuđe ime, a vlastito zatajiti.

Izvori o Crvenoj Hrvatskoj

Crvenoj Hrvatskoj nije ime dato slučajno već ono ima traga u pradomovini Hrvata iz doba Seobe naroda nakon propasti Zapadnorimskog Carstva i navale Huna prema Europi kada su se narodi pomicali s istoka prema zapadu.

O Hrvatima u Crvenoj Rusiji govori poznati ruski ljetopisac Nestor koji je umro 1116. godine. Crvena Rusija je područje koje obuhvaća Haličku kneževinu na sjevernom obronku Karpata i oko gornjeg toka rijeke Dnjestr, i Vladimirsku kneževinu oko rijeke zapadnoga Buga, pritoka Visle. I povjesničar Klaić i svjetski albanolog Šufflay misle da su Hrvati, dolazeći u zapadni dio Jugo-Istočne Europe, donijeli sobom ne samo mnogobrojne običaje i navike nego i mnoga topografska imena i nazive. Tako postoje u zapadnom dijelu Jugo-Istočne Europe mnoga mjesta čija se imena poklapaju s imenima mjesta u nekadašnjoj Crvenoj Rusiji. Ako se uzme da je većina doseljenih Slavena u krajeve današnje Hrvatske bila hrvatskog porijekla ili da su današnji Hrvati dijelom slavenskog porijekla, iako ni približno u cijelosti, razumljivo je da su donijeli i naziv „crveni“, koji su dali jednom dijelu svoje domovine, naseljenom možda baš starim Hrvatima iz Crvene Rusije, dakle, Crvenim Hrvatima. Navika da iseljena populacija daje mjestima u novoj domovini imena iz stare domovine ostala je sve do naših dana; na primjer, engleski iseljenici u Sjevernu Ameriku nazvali su jednu svoju pokrajini New England, ili Nova Engleska, ili nizozemski iseljenici nazvali su svoje mjesto koje su u novom svijetu osnovali New Amsterdam koji je poslije postao poznat kao Novi York ili New York, ili, Kastilijanci su mnogobrojna mjesta u Srednjoj i Južnoj (Latinskoj) Americi nazvali po gradovima u Španjolskoj, s tim da ispred starog naziva dolazi pridjev „novi“, kako bi se mjesto razlikovalo od mjesta u izvornoj domovini. Naziv Crvena Hrvatska ima, dakle, korijena u davnoj prošlosti Hrvata.

Dr. Milan Šufflay („Crvena Hrvatska i Dubrovnik“, Zagreb, Hrvatska Revija 13:196-204, 258-63) kaže da mletački kroničar Dandolo, neovisno od Popa Dukljanina, znade oko 1350. godine, dakle, polovicom 14. stoljeća, za naziv Crvena Hrvatska, te citira rečenicu u kojoj se spominje taj naziv:

„... a plano itaque usque Hystrijam Croatiam Rubeam...“

Razdiobu na Crvenu Hrvatsku i Bijelu Hrvatsku (Croatia Rubea i Croatia Alba) čine i neki dubrovački pisci kao na pr. Luccari (u 17. st.) i Resti (u 18. st.), i Talijan Flavius Blondus oko 1450. godne. Orbini (1601.) je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis nego i mnoge druge, kasnije izgubljene, izvore; on spominje:

„... Dioclea che fu la metropoli della Croazia Rubea“.

Srpski izvori nisu, iz razumljivih razloga, spominjali Crvenu Hrvatsku, a naročito ne oni od Nemanjića nadalje. Nije moguće pretpostaviti da bi srednjovjekovnim srpskim piscima i biografima ostala nepoznata, barem neka verzija Dukljaninova Ljetopisa; što oni u svojim djelima nisu nigdje spomenuli postojanje nekadašnje Crvene Hrvatske u Duklji, to je razumljivo jer su pokušali srbizirati tu nekadašnju hrvatsku zemlju, ali što nisu zanijekali da je postojala, ako su mislili da nije postojala, već da je to izmišljotina Popa Dukljanina, to zaista nije lako razumijeti, naglašava Štedimlija; taktika srpskih pisaca je bila prešutjeti činjenicu da se barem spominjala Crvena Hrvatska jer tako su pridonosili zaboravu na tu činjenicu. Zapadne pisce nisu rukovodili isti razlozi kao srpske pisce tako da se u zapadnim izvorima ne prešućuje pojam Crvena Hrvatska.

Bizantski izvor, car Konstantin VII Porphyrogenet (912. – 956.) opisuje, između ostalih naroda, i primorske Slavene:

„Ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini /Slaveni/ raspoređeni su ovako: Dioclea /Duklja/ približuje se Dyrahijskim gradovima, to jest Helisu, Helkiniju i Antivaru i siže do Dekatera /Drač/, a u gorama graniči sa Srbljijom /Raškom ili Srbijom/. Od Rauzija počinje arhontija Zahumljana i stere se do rijeke Orontija, a s primorja graniči s pogancima“.

Iz Porphyrogenetova opisa iščitavamo da je nabrojanim zemljama primarno hrvatsko obilježje, ali da u njima postoje i oni koji nisu Hrvati, kako je to bizantski car na drugom mjestu spomenuo govoreći o Zahumlju i Trebinju, a ispuštajući Duklju. Kad car kaže „ova spomenuta Hrvatska“, on misli nesumnjivo na hrvatsku državu, a ne samo na Hrvate jer kad bi mislio na Hrvate mogao bi kazati ono što misli, kao što je malo dalje spomenuo „Sclavine“. Međutim, pod riječju Sclavini mogao je misliti na onaj nehrvatski narod koji je bio naseljen po hrvatskoj državi, a koji je živio u područja Trebinja i Zahumlja.

Opisujući pobliže onu Hrvatsku, koju Pop Dukljanin oko 200 godina nakon cara Porphyrogeneta zove Bijelom Hrvatskom, Konstantin Porphyrogenet se s njim potpuno slaže. Kao i Pop Dukljanin, car tu državu naziva Bijelom Hrvatskom i određuje joj iste granice, služeći se samo drugim oznakama. No iz njegova se pisanja ne vidi da on Bijeloj Hrvatskoj pridaje teritorij Gornje Dalmacije odnosno Dukljaninove Crvene Hrvatske, iz čega jasno slijedi da ovaj teritorij u njegovo vrijeme nije pripadao hrvatskoj državi koju on pod tim imenom, dakle, Hrvatsku, opisuje.

Po pričanju cara Konstantina Porphyrogeneta VII su Hrvati, pošto su razbili Avare za vrijeme cara Heraklija, zavladali provincijom Dalmacijom, a jedan dio njih odvojio se je od ostalih, te je zavladao Panonijom gdje je osnovao svoju državu s posebnim vladarom (Sjeverna Hrvatska ili panonska Hrvatska, na pr. pod vladarom Ljudevitom Posavskim, hrvatskim braniteljem pred franačkim osvajačima.) Jasno je po Porphyrogenetovom pričanju, a što je i mišljenje hrvatskog povjesničara Klaića, da su Hrvati naseljavali ne samo Dalmaciju u kojoj se nalazilo dukljansko područje, nego i Panoniju koja je bila sjevero-istočno od nje. Time Porphyrogenet potvrđuje Dukljaninovu tvrdnju o postojanju Crvene Hrvatske u Duklji. Porphyrogenet nije nabrajao područja Crvene Hrvatske, kao hrvatske oblasti Bijele Hrvatske, ali također ne ni kao srpske, što bi svakako učinio da ih je smatrao srpskima. On zna samo za Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane, a to je znak da je bio u neprilici da li ih nazvati Hrvatima ili ne. Međutim, bio je načisto s tim da ih ne može nazvati Srbima. Iz njegovih riječi „ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini...“ jasno je da je u ovim područjima bilo dominantno hrvatsko ime, dok da se nehrvatski dio stanovništva nisu nazivali Srbima nego općenito nazivom koji je tada prakticiran, Sclavini (Slaveni).

Grčki izvor, pisac Ivan Scilices, koji je živio 100 godina poslije cara Porphyrogeneta VII, a 100 godina prije Popa Dukljanina, potvrđuje navod Konstantina Porphyrogeneta da su Hrvati osvojili Ilirik (Dalmaciju).

Postojanje naziva Bijela Hrvatska nije bilo u znanosti osporavano, a da je taj naziv postojao potvrđuju mnogobrojni izvori. Kad bi postojala samo jedna jedina hrvatska zemlja i hrvatska država, i to ona koja se zvala Croatia Alba (Bijela Hrvatska), bio bi njen naziv Bijela potpuno nepotreban i suvišan, jer samim imenom Hrvatska, ona bi bila dovoljno određena. Naziv za Bijelu Hrvatsku postojao je da ovu zemlju razlikuje od neke druge hrvatske zemlje koja nije Bijela, ali je bila hrvatska kao i ona, od Crvene Hrvatske u dukljanskom području o kojoj govori Pop Dukljanin.

Dr. Šufflay kaže da mletački kroničar Dandolo neovisno od Popa Dukljanina, ili pozivajući se na njega, znade za naziv Crvena Hrvatska (oko 1350.) i citira rečenicu u kojoj se spominje taj naziv (a plano itaque usque Hystrijam Croatiam Albam vocavit et a dicto plano usque Dyrrachium Croatiam Rubeam). Mletački izvor nam govori da je Dandolo upoznat da se Gornja Dalmacija zvala Crvena Hrvatska, a da se nije tako zvala, on je mogao bez poteškoća ustanoviti bilo iz izvora, bilo od suvremenika, mišljenja je Štedimlija.

Kako je daleko na istok sezalo hrvatsko ime svjedoči i pisac iz 1203. godine; to je bugarski katolički nadbiskup Bazilije koji je zabilježio da je, čekajući na dozvolu za prolazak kroz Drač, noćio „in villa Cravatochori“. Šufflay misli da je ovo „Selo Hrvata“ identično sa današnjim mjestom Hrvati u Donjoj Prespi.

Nicefor Brienios bio je istaknuta ličnost na bizantskome dvoru, pa je kao takav poslat 1075. u Drač da se tamo nađe u obranu carstva od napada dukljanskoga kralja Mihajla. Te godine je došlo do rata između Bizanta i Duklje, pa u svom opisu toga rata ovaj bizantski grčki kroničar zapisuje „da su se iznova Hrvati i Dukljani pobunili, pa su čitav Ilirik uznemiravali“.

Georgios Cedrenus, nešto mlađi Skilicesov suvremenik, uglavnom potvrđuje ali još određenije od Brieniosa i Skilicesa, a pogotovo od Porphyrogeneta, da su dukljansko područje naseljavali Hrvati. On kaže: „Svladavši Bugarsku, pokori se njemu i susjedni (Bugarima) narod Hrvata i dva njegova vladara, dva brata, kojima car udijeli časti i obilne plodove“. Dakle, po njemu su u susjedstvu Bugara živjeli Hrvati, a nesumnjivo je da je to susjedstvo bilo Ilirik o kojemu govori Porphyrogenet, dakle, još sjevero-istočnije od Duklje. Bilo bi nemoguće pretpostaviti da su Hrvati prilikom dosljenja preskočili Gornju Dalmaciju (Crvenu Hrvatsku i poslije Duklju), pa naseljavali Ilirik.

Suvremenik Popa Dukljanina bio je Nicetas Chonijates koji je umro 1206. godine. Pišući o srpskom vladaru Stevanu Nemanji on kaže da je „udario na susjedne zemlje, pa da je prisvojio i Hrvatsku i kotorsko područje“.

Poznato je da Nemanja nikada nije osvojio one zemlje koje se danas općenito smatraju hrvatskim, tako da se ne radi o Hrvatskoj (Bijeloj Hrvatskoj) nego o Crvenoj Hrvatskoj.

Grčki povjesničar Ivan Zonaras, suvremenik cara Aleksija I Komnena (1081. – 1118.) kaže da se je godine 1019. „nakon pokorenja Bugarske pokorio i narod Hrvata i Srijem rimskome caru“ (misli na bizantskog ili istočnorimskoga cara).

Mletački ljetopisac Ivan (912. godine) naziva Mihajla Viševića „slavenskim knezom“, a njegovu zemlju hrvatskim područjem kroz koje je prolazio sin melatčkoga dužda Petar na povratku iz Carigrada u Veneciju. Mihajlo je tada bio knez u Humu, pokrajini Crvene Hrvatske, i vazal hrvatskoga kneza i kralja Tomislava odnosno vazal souveraina Bijele Hrvatske koji je Južnu Hrvatsku (Bijelu Hrvatsku) od Gvozda do Jadrana ujedinio sa Sjevernom (panonskom) Hrvatskom od Gvozda do Drave.

Crvena Hrvatska je postojala

Milivoj Matović se bavio istraživanjem tragova hrvatskoga imena u Crnoj Gori i došao je u vrijeme kraljevine Jugoslavije, između dva svjetska rata, do ovoga zaključka:

„Da su Crnogorci porijeklom od ... Crvenih Hrvata dokazuje i to, što i danas poslije Savske banovine ima na teritoriju Zetske banovine najviše mjesta koja nose naziv hrvatski. Tako imamo u okrugu Kolašinskom, općini Lipovskoj, mjesto zvano Hrvatske Livade gdje ima ostataka i staroga naselja za koje se tvrdi da je hrvatsko. U okrugu Studeničkom, općini Vračevskoj, selo Rvatska, a u cetinjskom okrugu, općini Riječkoj, selo Rvaši, što znači da su se u tim mjestima stanovnici dugo održali u hrvatskoj narodnosti“ (Djelo 'Zeta', 9, 1936.)

Za dokaz da je postojala Donja i Gornja Dalmacija, kako navodi Pop Dukljanin, dakle, i Crvena Hrvatska, hrvatski povjesničar Ferdo Šišić navodi više dokaza, a najuvjerljiviji je ovaj:

„Papa Aleksandar II upravio je u travnju 1036. pismo „regi et episcopis Dalmatiarum“, to jest episkopima obiju Dalmacija, donje i gornje. I „Žiće sv. Ivana Trogirskog“, napisano je najkasnije oko 1150. godine, kaže za Zadar da je najjači grad „inferiorum partium Dalmatiae“, dakle, donje Dalmacije (Bijele Hrvatske), prema kojoj stoji gornja Dalmacija, ili Crvena Hrvatska. I arhiđakon Toma, govoreći o nekim događajima 11. stoljeća, razlikuje gornju i donju Dalmaciju „superior D, inferior D)“.

Povijest Crvene Hrvatske, iako ne Hrvata u toj najjužnijoj hrvatskoj državi, gasi se pripajanjem Duklje Srbiji braće Nemanjić koji uvode Istočnu, srpsku pravoslavnu, Crkvu na područje Duklje nakon čega dolazi do prevođenja dijela hrvatskih katolika na pravoslavlje i njihova srbizacija, a također i domaće nehrvatsko slavensko stanovništvo se s vremenom srbizira i prihvaća srpski karakter za svoju državu, a srbizacija Duklje, zvana u vrijeme Nemanjićeve države Zeta, pojačava se dolaskom Turaka kada se Zećani uže vežu za Srbiju kako bi se lakše borili protiv zajedničkog neprijatelja iz Azije dok je hrvatska država Bijela Hrvatska propala porazom posljednjega hrvatskog kralja Petra Svačića (iz plemena Kačića) na Gvozdu (Petrovoj gori) 1097. godine, a definitivno nakon 1101. godine kada je Hrvatska pripojena Ugarskoj u personalnoj uniji s Krajevinom Ugarskom u kojoj je zadržala atribute države, nekada više, nekada manje formalno, tako da utjecaj hrvatske države na prostore Duklje nije u vrijeme Nemanjićeve srpske države postojao, pa je utjecaj Srbije bio 100 posto na Duklju; propašću Dušanove Srbije, i padom Srbije pod Osmansko Carstvo pada i Duklja, a pošto je srpska pravoslavna Crkva dobila od sultana privilegirani položaj, Hrvati u nekadašnjoj Crvenoj Hrvatskoj, odnosno u Zeti, dakle, katolici bivaju politikom terora prevođeni na pravoslavlje ili su pravoslavnoj Crkvi pod srpskom upravom plaćali namete, desetinu i slično, što je u konačnici vodilo posrbljivanju hrvatskih katolika u današnjoj Crnoj Gori, iako ne u cijelosti jer su u Kotoru i Boki kotorskoj ostali Hrvati nazočni sve do 21. stoljeća, kao nacionalna manjina u nezavisnoj državi Crnoj Gori koja je na crnogorskom referendumu glasovala 2006. za otcjepljenje Crne Gore od zajedničke države sa Srbijom, i za državnu nezavisnost Republike Crne Gore, kada se preko 55 posto crnogorskih građana izjasnilo za nezavisnost, tako da je otišlo i „drugo oko u glavi“, kako su predstavnici velikosrpske politike nazivali svoju guberniju Crnu Goru; dok se Crna Gora nalazila u sastavu SFRJ kao socijalistička republika, sudjelovala je 1991. u napadu tako zvane JNA na Republiku Hrvatsku, i u razaranju Konavala i grada Dubrovnika, te okupaciji grada Cavtata, Konavala i Prevlake na ulazu u bokokotorski zaljev. Crna Gora je kao nezavisna država početkom 21. stoljeća u prijateljskim i miroljubivim odnosima sa Republikom Hrvatskoj, i procesuirala je one crnogorske ratne zločince koji su nad hrvatskim ratnim zarobljenicima sa područja dubrovačke županije počinili zločine.

Izvor:

Pod imenom „Crvena Hrvatska“ je srednjovjekovni kroničar svoga vremena pop Dukljanin nazvao državu na zemljopisnome području od Duvna (Tomislavgrad), u današnjoj Bosni i Hercegovini, do Drača, u današnjoj Albaniji, kako u svome djelu 'CRVENA HRVATSKA' navodi gospodin S.M. Štedimlija (djelo 'Crvena Hrvatska' prvi je put objavljeno od nakladnika UREDNIŠTVO „PUTOVI“, Zagreb, 1937. i u reprintu nakladnika LAUS iz Splita, 1991. godine).

CBK

srijeda, 08.07.2009.

SANADER KAO ISUS KRIST A HEBRANG KAO APOSTOL?

Dr. Ivo Sanader (HDZ)



Grunf hrvatske politike, dr. Andrija Hebrang (HDZ)

U ovome postu osvrnuti ću se još jednom na bivšega premijera Sanadera i njegovu ostavku i reakcija na nju, kao i na neslužbenog predsjedničkog kandidata HDZ-a, Andriju Hebranga, i sukob s njegovim kritičarem Miljenkom Jergovićem.

Sjećam se kako je za vrijeme vladavine Račanove koalicije jedan simpatizer Tuđmanova HDZ-a, kojega se dovodilo u vezu s Udbom, a u javnosti tretiralo kao „desničara“, predložio da se zagrebački trg, nazvan po evanđelistu Marku, preimenuje u Trg dr. Franje Tuđmana.

Nemam saznanja je li zbog takvoga prijedloga prosvjedovala Crkva ali zato je Dobroslav Paraga (HSP 1861.) u ime zdrave pameti i dostojanstva hrvatskog naroda ovaj prijedlog nazvao nedopustivim (odgovor objavljen u Vjesniku). Istovremeno je iz redova Tuđmanova HDZ-a dolazila poruka (objavljena u Vjesniku) kako "istina razdvaja hrvatski narod, a laž spaja", te da bi radi jedinstva hrvatskog naroda trebalo pristati uz laž!? Na tome tragu i prijedlog da se Trg Svetog Marka na Gornjem gradu u Zagrebu preimenuje u Trg dr. Franje Tuđmana.

Sada prema mišljenju Vladimira Grudena, u razgovoru koji je 07.7.2009. objavljen na internetskom portalu Javno.hr predstavljen kao „najugledniji hrvatski psihijatar-psihoanalitičar“, je „Sanader kao Krist“ (članak pod naslovom: „Sanader je kao Krist, samo pametniji“).

Nema što, po nekima su neki vođe Republike Hrvatske nadmašili i evanđelista Marka i samoga Bogo-čovjeka Isusa Krista, ali oni neki koji tako pričaju, ne samo da su umišljeni (i narcisoidni), nego ne shvaćaju trenutak u kojemu žive niti položaj u kojemu se nalaze zajedno s Republikom Hrvatskom i njenim političkim narodom, i sigurno je da time ne zastupaju niti štite hrvatske nacionalne interese nego štete ugledu Republike Hrvatske u svijetu, i kod kuće izazivaju nelagodu i strah.

„SANADER JE KAO KRIST, SAMO PAMETNIJI“

Vladimir Gruden kaže u spomenutom razgovoru da „dekadentna Europa neće htjeti priznati“ da je Sanader u pravu što je njegova ostavka upućena Bruxellesu kao opomena za „neprincipijelno i neeuropsko ponašanje“ EU prema Hrvatskoj tijekom pregovora o pristupanju u punopravno članstvo Europske unije, jer da je „Europa egoistično destruktivna“.

Gubitak suvereniteta pristupom u Europsku uniju!

Slažem se s karakterizacijom Europske unije koju je ovaj psihijatar-psihoanalitičar naveo, jer u vrijeme velikosrpske agresije pa sve do danas je Europska unija /tada Europska zajednica/ tretirala velikosrpsku agresiju kao „građanski rat“, i britanska i francuska vlada otvoreno su stale na stranu agresora i Miloševićeva komunističkog velikosrpskog režima. Međutim, ako je tome tako, zašto naša vlada i Crkva preporučuju da Hrvatska uđe u Europsku uniju, u tu „dekadentnu i egoistično destruktivnu“ umjetnu tvorevinu i nadnacionalnu profit- i materijalističku besdušnu zajednicu? Zašto nas naša vlada, Hrvatski sabor i Crkva guraju u EU kada se zna da time Hrvatska gubi suverenitet na najvećem području svojega zakonodavstva i samostalno vođenje vlade, ili drugim riječima, hrvatski narod gubi ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju svoj krvljom stečeni suverenitet i nezavisnost.

Gospodin Gruden nas uvjerava da je „Sanader doista kao Krist, samo što je pametniji...“ O zemljo, otvori se! Bože, vrati ovom narodu pamet i prosvijetli ga, i oslobodi Hrvate od ovakvih pametnjakovića!

Kada je časnik američke vojske, i voditelj projekta ispitivanja javnoga mišljenja njemačkog naroda o Hitleru i ratnome porazu, Saul Padover, pitao 1944. biskupa u gradu Aachenu, koji je bio prvi veliki grad (100 tisuća staovnika) koji je pao u ruke Američke vojske, nakon što je u listopadu te godine probijena obrambena linija „Sigfried“, kada je, dakle, dotični američki časnik pitao biskupa zašto se za vrijeme Hitlerova režima držao rezervirano, zašto nije prosvjedovao protiv diktature i kao pastir crkve se za svoje stado i žrtvovao, odgovorio je:

- Zar ne znate kako je prošao Isus Krist? Razapeli su ga!

Američki časnik dobio je, dakle, jedan oportunistički odgovor par excellence, jer, ako se od običnoga čovjeka ne očekuje da se suprotstavi totalitarizmu, to se od predstavnika Crkve i zastupnika istine, vjere, očekuje, i na koncu konca je bezbroj katoličkih i evangeličkih svećenika ubijeno u Hitlerovim koncentracijskim logorima, a mučenica Edith(a) Stein je simbol svih patnji Kristovih sljedbenika (kršćana) u Hitlerovoj Njemačkoj u Drugom svjetskom ratu.
Isti odgovor, ili još gori, kao što je dao aachenski biskup, dao je Vladimir Gruden, uspoređujući Sanadera sa Kristom, samo što je Ivo Sanader navodno „pametniji od Krista“ jer se nije od hrvatske javnosti dao razapet; njegovu ostavku ovaj neviđeni genij psihoanalizene proglašava kukavičlukom jer da je ostao na položaju predsjednika vlade bespotrebno bi se žrtvovao dok je ovako očitao tvrdoglavim Hrvatima bukvicu da se probude iz Trnoružičina sna; naime, bivši se premijer razočarao što studenti u borbenom štrajku, seljaci u prosvjednoj traktorskoj povorci, i radnici u škverovima nisu shvatili potrebu trenutka za stezanjem remena, a ne za traženjem kruha kraj pogače. Zato će Sanaderova ostavka navodno otrijezniti naciju koja se zbog njegove ostavke našla u šoku, i tek naknadno će nacija shvatiti genijalnost Sanaderova poteza ostavke na sve položaje u partiji i državi.

Kao što sam rekao u prijašnjem osvrtu na razlog Sanaderove ostavke, ona je usmjerena prvenstveno prema Bruxellesu koji je njega, velikog „Europejca“, ostavio u sporu sa Slovenijom na cjedilu, i proglasio blokadu daljnjih pregovora oko pristupa u Uniju. Rekao sam da je Sanaderov potez ostavke, čiji je razlog naveo na tiskovnoj konferenciji od 1. srpnja“ ov.g., briljantan jer na slovenske ucjene, kojima se Europska unija na kraju priklonila, Sanader je ostavkom ucijenio Uniju, dakle, koristio se narodnom poslovicom da se klin s klinom izbija. Naime, Europskoj uniji je puno više stalo da Hrvatsku privede u svoje redove nego što bi bio interes Hrvatske da pristupi ovoj novovjekoj babilonskoj Sodomi i Gomori, jer ulaskom EU ozakonjuje kriminalnu privatizaciju u Hrvatskoj u kojoj su zapadne tvrtke za jeftin novac pokupovale sve najvrjednije, obiteljsko srebro.

Sanaderova cjelokupna politika na položaju premijera svodila se na brzo pristupanje Europskoj uniji, i zbog toga je žrtvovao i nevinog generala Antu Gotovinu i ZERP, i time okrnjio hrvatski suverenitet i pogazio dostojanstvo hrvatskog naroda, lišeći narod i vlastitih velikih prihoda od ekološko-ribolovnoga pojasa kada bi se primjenjivao na sve zemlje svijeta, jer taj prihod odgovara otprilike godišnjem iznosu tako zvane bespovratne pomoći koju EU „daruje“ zemlji-kandidatkinji za prilagodbu svoga zakonodavstva odnosno za reforme.

Iako je uoči izručenja generala Gotovine međunarodnom sudu za ratne zločine ICTY rečeno od strane EU da će to biti posljednji uvjet upućen Zagrebu iz Bruxellesa, nakon toga uslijedio je zahtjev putem ultimatuma o odustajanju primjene hrvatskog zakona o Zerpu na zemlje članice EU, zbog Italije i Slovenije, pa nakon toga ultimatum za predajom fantomskih topničkih dnevnika iz Oluje, i na koncu ucjena Ljubljane da Hrvatska odstupi Sloveniji dio svoga političkog teritorija i akvatorija.

Sanader je u posljednjih šest godina, otkad je sa svojom ušminkanom strankom HDZ, koju je vodio autoritarno i suprotno demokratskim uzusima, došao na vlast, obećao u dva navrata, u dvije predizborne kampanje, brzi ulazak u EU, prvo za 2007., i poslije za 2009. godinu, i oba obećanja su propala, te je Sanaderova koalicijska vlada i on osobno ispao kao veliki lažljivac. Zato je dao ostavku, i ucijenio Bruxelles time što je iza sebe na vlasti ostavio „desničarsku frakciju“ svoje „reformirane“ vladajuće stranke, inzistirajući da predsjednički kandidat bude kontroverzni Andrija Hebrang, a neka vrsta politkomesara u HDZ-u da opet postane Vladimir Šeks. Pri tome si je ostavio mogućnost da se u politiku vrati na mala ili velika vrata, naime, ako bi Bruxelles ukinuo političku blokadu daljnjih pregovora oko pristupanja Uniji, Hebrang bi mogao za mjesec i nešto dana objaviti da mu zdravstveno stanje nakon najavljenog obavljenog liječničkog pregleda ipak ne dopušta preuzimanje tako odgovorne dužnosti kao što je predsjednička, i Sanader postaje preko noći kandidat HDZ-a za predsjednika Republike, i opet sve ide kao po loju, t.j. svi IDEMO DALJE – u provaliju!

U provaliju idemo dalje svi, bez obzira bio Ivo Sanader na vlasti ili ne, a njegova šok-terapija za hrvatski narod, koju je odmah nakon ostavke objelodanio u razgovoru za Jutarnji list, treba služiti da se hrvatska javnost bavi njegovom ostavkom, a ne kriminalnim problemima koje je prouzročio njegov HDZ i kumovao aktualni predsjednik Republike i opozicija u Hrvatskom saboru.

Naime, da se Sanaderova koalicijska vlada iskreno borila protiv korupcije, a ne hinjeno, mogla je rasvjetljavanjem brojnih koruptivnih afera na najvišoj razini vratiti opljačkani novac u državni proračun koji je korupcijom iščezao, a u nekim slučajevima i opran. Da je njegova vlada poništila 95% privatiziranoga kapitala, za koji je Državna revizija Republike Hrvatske ustanovila da je bila kriminalna, mogla je imati jedan državni proračun u rezervi, a ne manjak od 14 milijardi kuna ili oko 2 milijarde eura u državnoj blagajni.

Velika politička korupcija, koju je RH naslijedila od propale SFR Jugoslavije, požderala je od 1990. do danas sav trud hrvatskog naroda, posloprimaca ili radničke klase, i vrijednih i inovativnih hrvatskih poduzetnika koji su postali žrtvom korupcije i tajkunizacije Hrvatske.

Za besplatno školstvo potrebno je oko 300 milijuna kuna. Prihod od ulova ribe u hrvatskom dijelu Jadrana iznosio bi isto 300 milijuna, ali ne kuna nego eura. Prema tome, za vlastite propuste Sanader optužuje narod, i zato je odlično što je ovaj veliki demagog, zvan od zapadnog tiska „spin-doktor“, otišao s vlasti jer je gradio kule u zraku i potemkinova sela. Njegova je vlada ostavila na snazi sve nepravde iz devedesetih, od privatizacije do političkih ubojstava pripadnika demokratske antikomunističke oporbe, i titoističko-komunistički i udbaški kadar u hrvatskim institucijama. Bez pitanja odnosno referenduma je Sanader priveo Hrvatsku u NATO, a NATO je Hrvatsku primio iako nije funkcionirajuća demokracija i pravna država, dakle, protivno Statutu Natopakta, i time je NATO pogazio vlastita načela, a tko gazi vlastita načela ne poštuje ni tuđa! Već godinama se bez pitanja Hrvatsku privodi u EU, i to s blagoslovom Crkve, ali saveznici Slobodana Miloševića iz doba velikosrpske agresije, koju u Bruxellesu zovu „građanskim ratom u bivoj Jugoslaviji“, žele Hrvatsku vidjeti u EU zajedno u paketu sa Srbijom, po mogućnosti u nekoj vrsti balkanske jugoslavenske konfederacije kakvu je Franjo Tuđman predlagao 1989. u programskoj deklaraciji HDZ-a, ali kakovu je odbio Slobodan Milošević, napuštajući 1991. koncept jugoslavenske federacije i prelazeći na koncept stvaranje „Velike Srbije“, za što je podršku imao od britanske vlade i tajne službe, a izvršni oeprater ove akcije bila je posrbljena jugoslavenska tajna služba 'KOS JNA'.

Vlast koja svoje postojanje temelji na lažima i lažnim predizbornim obećanjima, kao i na korupciji, naravno da neće i nemože štititi hrvatske nacionalne interese, i naravno da će Savudrijsku valu i dio hrvatskoga akvatorija predati pod suverenitet Republike Slovenije u zamjenu za ukidanje blokade. To će biti posljednji čavao koji će HDZ (ili Stjepan Mesić) zabiti u lijes Republike Hrvatske jer blokada Europske unije neće biti ukinuta sve do kapitulacije hrvatske vlade, unatoč Sanaderovoj ostavci.

Nažalost, time neće i posljednja ovca iz HDZ-ova stada shvatiti da Sanader nije pametniji od Isusa Krista Nazarećanina jer to bi shvatili samo da se Sanader žrtvovao za dobrobiti svoga naroda, ispravljajući nepravde u Hrvatskoj, umjesto da narodu i dalje preporučuje ulazak u EU.

Podsjetimo se, i Stjepan Radić, koji je prije osnivanja hrvatske seljačke stranke HPSS godine 1904. napustio svoju vjeru i priklonio se masoneriji, davši se zavrbovati od češkoga profesora i velikosrpskog apologeta Masaryka, je na samrti, nakon četničkih metaka u jugoslavenskoj skupštini 1928. iz samrtničke postelje i dalje preporučivao hrvatskom narodu (u svojoj oporuci koju je dao njemačkoj novinskoj agenciji) tamnicu naroda Jugoslaviju, zalažući se za koncept konfederalne jugoslavenske države nasuprot hrvatskom državnom pravu!

KARAMARKO I MESIĆ NA ČELU DRŽAVNOG UDARA?

U razloge Sanaderove nagle ostavke uključujem ovom prilikom i teoriju jednog novinarskog istraživača koji se poziva na vezu u hrvatskoj tajnoj službi SOA, ali to nije časni Hrvoje Appelt.

Naime, po toj teoriji je Sanader bio ucijenjen od svoga ministra Karamarka i predsjednika Republike, Mesića, i nakon Faberove smjene od strane bivšega premijera uslijedio je kontra-udar Pantovčaka, a ucjena da ide preko izvjesnog mafijačkoga klana Osmani koji je u Njemačkoj pod istragom, i da je njemačka vlada od hrvatske vlade zahtijevala smjenu Tomislava Karamarka koji je navodno povezan s klanom Osmani kojega da štiti, a da je Sanader izvršio samo polovicu zahtjeva, t.j. smijenio je Mesićeva i Karamarkova čovjeka Fabera s položaja Ravnatelja hrvatske policije (Faber je 1991. bio zapovjednik jugokomunističkog milicijskog voda koji je na maksimirskom stadionu divljački mlatio Dinamove navijače dok su divljali srpski ekstremisti iz navijačke skupine beogradske Crvene zvezde, Delije, pod vodstvom Željka Ražnjatovića - Arkana koji je poslije postao ratni zločinac). Njemačka vlada da je također zahtijevala smjenu i Sanaderovih ministara Šukera i Polančeca koji su navodno umiješani u pranje novca zajedno s jednom austrijskom bankom, i u aferu Brodosplit, i da je iza toga kriminala također navodno stajao Ivo Sanader.
Uglavnom, da je strategija državnog udara počela s ubojstvom Ivane Hodak, i da je i Ivo Sanader bio ucijenjen od mafije da će biti ubijen on ili njegova obitelj, njegove kćeri, i da je to navodno stvarni razlog Sanaderove nagle i navodno iznuđene ostavke koja ima za cilj na mjesto predsjednika vlade RH posjesti Stjepana Mesića koji bi onda hrvatsku državu dokrajčio jer već sada postoji procjena CIA da je jedna zemlja u Srednjoj i Jugoističnoj Europi postala mafijaška, u kojoj se pere novac i u kojoj vlada mafija, a to je vjerojatno, kako stvari stoje, Hrvatska.

Dopuštam, dakle, mogućnost i gore navedeni motiv Sanaderove ostavke zbog mafijaške ucjene; ostavka može imati više uzroka, i možda je jedan od uzroka tihi državni udar kojega navodno provodi predsjednik Mesić uz pomoć ministra unutarnjih poslova Karamarka, dok je drugi uzrok blokada Europske unije zbog slovenske ucjene, i možda je Sanader kao razlog svoje ostavke, za koju je rekao da ju je intimno donio prije tri mjeseca, uzeo u obzir sve ucjene i probleme s kojima je bio suočen, i zato odstupio, a indikativno je da je ostavku objavio točno onoga dana, naime, 1. srpnja 2009. kada je predsjedavanje Europskom unijom od francuske vlade preuzela švedska vlada; naime, ministar vanjskih poslova švedske vlade, Carl Bildt je otvoreni neprijatelj Republike Hrvatske koji je kao nekadašnji glasnogovornik ondašnje Europske zajednice još za vrijeme Oluje objavio ekonomske sankcije Republici Hrvatskoj kada je Europska komisija uskratila Hrvatskoj bespovratnu pomoć iz tako zvanog Phare-programa, u visini od današnjih oko 80 milijuna dolara, kao pomoć razvoju bivših gospodarski zaostalih komunističkih zemalja radi prilagodbe kapitalizmu; Europska komisija je nekoliko dana prije Sanaderove ostavke objavila da je slovensko-hrvatski spor oko granice "bilateralni spor", i time Hrvatsku ostavila u sporu sa Slovenijom na cjedilu.

HEBRANGOV I JERGOVIĆEV SALTOMORTALE



Od boljševika Tita ubijeni ratni sekretar CK KPH, antifašist Andrija Hebrang

Andrija Hebrang, kojemu kao pogonsko gorivo i politička platforma služi književnik Miljenko Jergović i njegove čudne konstrukcije o fantomskom „hrvatskom neofašizmu“ (neokomunizam je za pisca Sarajevskog Marlbora nepostojeći), u razgovoru s novinarom Tihomirom Dujmovićem, 7. srpnja ov. godine na Otvorenoj televiziji, daje hrvatskoj javnosti iskrivljenu sliku o Drugom svjetskom ratu, jer protunarodni partizanski 'NOB' je za njega OK, ali doba nakon završetka rata nije OK.

Sad ja postavljam pitanje, kako je moguće da Komunistička partija Jugoslavije vodi navodno korektan rat, i onda preko noći postane užasna, staljinistička, genocidna, protunarodna? Kako je to moguće?
Moguće je ako padamo na ratnu agitacijsku propagandu, na agitprop CK KPJ iz doba WWII. S druge strane, Miljenko Jergović, protivno zdravoj pameti, i time potvrđujući da je isti kao Andrija Hebrang, samo njegova slika i prilika na drugoj strani medalje, tvrdi u svom članku u Jutarnjem listu od 8. srpnja ov.g. da su Tito i Komunisitčka partija Jugoslavije spasile hrvatski narod od nestanka!? Nevjerojatno, znači komunistički genocid iz 1945. godine nad hrvatskim narodom, i silni ratni zločini partizana nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima od 22. lipnja 1941. do 8. svibnja 1945. spasili su hrvatski narod?

Andrija Hebrang krivo tumači politiku Franje Tuđmana, jer prvi predsjednik Republike Hrvatske, kojega se Hebrang javno odrekao pred njegovu smrt, i dao ostavku u njegovom liječničkom konziliju, a kojega se odrekao i Franjo Tuđman, proglašavajući svoga ministra obrane agentom CIA, tvrdi da je Franjo Tuđman na čelu Hrvatske bio desničar, i da je HDZ bio desnica!?

Franjo Tuđman se jako trudio da svoju neoboljševičku stranku HDZ predstavi kao politički centar, i iz petnih žila se trudio da HDZ-u priskrbi demokršćanski „pedigre“; zato je čak i osnivač hrvatske Kršćansko-demokratske stranke u Njemačkoj, g. Ante Đapić, platio u Nürnbergu glavom koju mu je sjekirom raskolila Udba, 1989. godine, jer je odbio prijedlog da svoju stranku, registrirana u Njemačkoj, utopi u HDZ; postoje čvrste indicije da je njegov polunećak, Anto Đapić, stranačke papire ubijenoga prenio u Hrvatsku kako bi se od HDZ-a stvorila demokršćanska stranka, i tako prikrio njen boljševički karakter. Kada je to, međutim propalo, Tuđmanov HDZ se bacio na uništavanje Hrvatske kršćansko-demokratske stranke od sveučilišnog profesora dr. Cesara, klevečući ga da je udbaš, dok mu se sin borio na prvoj crti kao hrvatski branitelj. HDZ je na koncu uništio i HKDS, jer je F. Tuđman htio pod svaku cijenu HDZ predstaviti u percepciji javnosti kao demokršćansku stranku, ali europska federacija demokršćanskih stranaka, sa sjedištem u Beču, odbila je Tuđmanov HDZ primiti u svoje članstvo zato što nije bila demokršćanska ni demokratska; poslije je nasljednica europskih demokrščanskih stranaka, Europska pučka stranka-Europski demokrati (EPP-ED), sa sjedištem u Bruxellesu, primila Sanaderov HDZ u pridruženo članstvo, iako ni u tome trenutku HDZ nije bio demokršćanski i demokratski nego premazana liberalističkim lakom; čak je i predsjednik „Politbiroa“ europske stranke EPP-ED, Winfried Martens (predsjedništvo EPP-ED se službeno zove Politbiro), bio školski kolega od Tuđmanova režima dotučenog profesora dr. Cesara, ali očito mito buši tamo gdje svrdlo nemože. Dr. Ivan Cesar je pred kraj svoga života (umro je 1993. od zloćudne bolesti raka) u jednome od posljednjih svojih stranačkih (pismenih) priopćenja pozvao sve demokršćane da bezrezervno podrže Paragin HSP, i poručio da - tko digne ruku na Hrvatsku stranku prava i Dobroslava Paragu neka bude vječno proklet! Demantirao je i sve Tuđmanove laži i klevete koje je šef partije i države izrekao o njemu i o Paragi.

Andrija Hebrang nije autentični branitelj Hrvatske od titoizma jer nije vjerodostojan, i kao takav treba zavesti antikomuniste, jer, bio je ministar u Tuđmanovim vladama, i potpredsjednik i ministar u Sanaderovoj vladi pa ništa nije poduzeo u rasvjetljavanju zločina komunizma, isto kao i na položaju saborskog zastupnika, nego se sada sjetio, u predizbornoj predsjedničkoj kampanji, da bi trebalo iz 1000 masovnih grobnica ekshumirati hrvatske žrtve komunizma i dostojno ih sahraniti na gradskim grobljima (kao da je to njegov prijedlog), s tim da ne barata čak ni osnovnim podatcima, naime, Dujmoviću je rekao da na maceljskoj gori još ima „30“ neekshumiranih masovnih grobnica, iako ih ima 123, sa 12 tisuća žrtava iz svibnja i lipnja 1945. godine.

Sada se javnost bavi prepucavanjem između Miljenka Jergovića i Andrije Hebranga je li Hebrang pohvalio Maksa Luburića ili ne, kao da je to bit krize u kojoj se Hrvatska nalazi, jer Hebrang nije glup da bi pohvalio jednog de facto ratnog zločinca, zapovjednika logora ustaškog režima u NDH, posebno stoga što je cijela obitelj sa strane njegove majke stradala u logoru u Jasenovcu zbog njena židovskog porijekla, ali u boljševičkoj agitacijskoj propagandi i časna sestra Majka Tereza može postati okorjeli zločinac jer titoisti ne dopuštaju nikakvu polemiku i pluralizam kad je u pitanju hrvatska povijest u 20. stoljeću, tako da je nedopušteno, kao što je Hebrang dopustio mogućnost, da je Maks Luburić „mislio da se bori za hrvatske interese“. Pa i ja tvrdim da HDZ misli da se bori za hrvatske interese, ali jedno je misliti, a drugo je istinski se boriti beskompromisno za hrvatske interese! I Franjo Tuđman je mislio da se borio za hrvatske interese, a je li se istinski borio ili je samo mislio i bio uvjeren da se borio je druga stvar, isto kao što Miljenko Jergović misli da se KPJ borila za hrvatske interese, i da je Tito zastupao hrvatske interese. Jedno je misliti i vjerovati, a drugo su dokazane činjenice!

Dakle, glas za mogućeg predsjedničkog kandidata i „desničara“ Andriju Hebranga je unaprijed izgubljeni glas, a Miljenko Jergović je bolji književnik sa svojim izvrsnim proznim djelom Sarajevski Marlboro, koje po kvaliteti podsjeća na djela nobelovca Thomasa Manna, nego što je politički i povijesni analitičar jer kao komentator političke scene je katastrofalan, i k tome sam sebi skače u usta jer jednom prilikom kaže da su Mesićeve opservacije o bleiburškim žrtvama uvredljive za žrtve, a drugi puta kaže da je komunistička partija spasila hrvatski narod; možemo si mislit, preko Hude Jame je prevela Hrvate na antifašističku stranku; moglo bi se reći, operacija uspjela, pacijent mrtav!

CBK

subota, 04.07.2009.

SANADEROV GOVOR U ARENI - MODERNI DEMAGOŠKI GOVOR

Arena Zagreb, izgrađena na dodatnoj jednoj milijardi eura kredita, 4.7.2009. bila je poprište jednog modernoga demagoškog govora kakvog se ne bi stidjeli najveći demagozi u povijesti, i scene kao da ju je režirala Leni Riefenstahl, dakle, perfektna za oko, ali žalosna za demokraciju, te zabrinjavajuća za nacionalnu sigurnost, i licemjerna za povijest, sramotna za hrvatsku politiku, ali ne zato što glavna zvijezda političke HDZ-tribine, dr. Ivo Sanader, nije navodno svome članstvu i medijskoj javnosti naveo razlog(e) svoje ostavke, jer je to učinio 1. srpnja ov.g. na tiskovnoj konferenciji, nego zato što je vođa hvalisavaca pokazao još jednom kako isprazne riječi spin-doktora mogu zavesti mnoštvo koje hipnotizirano uzvraća zahvalnošću, suzama radosnicama, koje će se jednoga dana, koji će doći jako brzo, pretvoriti u krokodilske suze za uništenom, izgubljenom domovinom!

Održani sabor HDZ-a pokazao je ljudima, koji samostalno razmišljaju vlastitom glavom, kako izgleda jedan anti-demokratski skup, s jedne strane, i s druge strane, kako protagonisti vladajuće politike nisu svjesni svoga niti položaja domovine koju navodno poštuju. Ja, međutim, tvrdim, da ti ljudi u toj Areni nevole svoju zemlju. Oni su si umislili da vole Hrvatsku !!! I zato je situacija i bila opasna do sada, unazad 20 godina HDZ-a, kao što je opasna i danas više nego jučer, jer svi zajedno IDEMO DALJE – ali prema provaliji, a možda se već i nalazimo u provaliji!

Što se tiče samoga izbornog procesa na stranačkom saboru vladajuće stranke HDZ, takav prijezir prema demokraciji nisam vidio od raspada jugoslavenske komunističke partije, odnosno Saveza komunista Hrvatske, koja je pred kraj svoga polustoljetnoga mandata znala braem formalno postavit dva kandidata za šefa partije, i imala minimalni pluralizam unutar svog "demokratskog centralizma". Taj pluralizam kod Sanaderova HDZ-a nisam primijetio, osim ako imam tromost oka, pa neka mi bude oprošteno. Jednoglasje sigurno nije pluralizam!

Kako je dosadašnji glavni tajnik vladajuće stranke, Ivan Jarnjak, u roku od tri sekunde proveo glasovanje za novoga predsjednika (predsjednicu) HDZ-partije, to nisam vidio ni u crtićima.

Spominjanje unutarstranačke demokracije u Sanaderovu oproštajnom govoru, povodom ostavke na mjesto predsjednika stranke i vlade RH, i automatske inauguracije za počasnoga stranačkog predsjednika, predstavlja ruganje demokraciji jer unutarstranačke demokracije u Sanaderovu HDZ-u sigurno nije bilo nego autokratsko vođenje stranke po načelu političke podobnosti !!! Nitko ne mora voljet Ivića Pašalića, Branimira Glavaša ili bilo kojeg bivšeg hadezeovca (ja ih sigurno ne volim), ali način na koji su ovi vodeći bivši visoki, i mnogobrojni drugi dužnosnici i osnivači HDZ-a isključeni iz svoje stranke podsjeća na Titove sjednice CK SKJ i sječu glava u Karađorđevu 1971. godine. Način na koji je Ivo Sanader uopće postao predsjednik HDZ-a je totalna katastrofa za demokraciju i sramota za hadezeovce, s obzirom da je taj unutarstranački izbor godine 2000. bio po izjavama relevantnih svjedoka iz samoga HDZ-a krivotvoren u korist Ive Sanadera, odnosno, bolje upućeni izvori tvrde da je tada pobijedila Manolićeva udbaška frakcija nasuprot obavještajne frakcije generala Markice Rebića i njegova favorita Ivića Pašalića. Branimir Glavaš bio je tada cezar koji je izvojevao pobjedu za adezeov puk, a Ivo Sanader postao je poslije njegov Brut, i to sve u ime „demokracije“, „hrvatskog naroda“ i „hrvatske države“, i tako posljednjih 9 godina, i napose 4. srpnja 2009. opet slušasmo kralja Louisa XIV: Država – to sam ja! (HDZ = Sanader = Država). U prosvijećenim narodima, kao u francuskog naroda, nasljednici onih koji su tako tvrdili, završili su na giljotini! Franjo Tuđman je tako po umišljenim hadezeovcima stvorio hrvatsku državu, i bez HDZ-a bili bismo izgubljeni kao narod, a ovako, sa HDZ-om imamo svijetlu budućnost. Eto, samo neka se ukine blokada Europske unije i HDZ je postigao ono nešto što bi se moglo usporedit s prvim čovjekovim korakom po Mjesecu. Međutim, hadezeovci su izgleda pali s Marsa.

Idemo dalje – u analizi zaista modernog Sanaderova demagoškog govora, koji po spinu zaslužuje desetku, a po istini sadržaja nulu!

Naime, Sanaderov oproštajni govor je namještaljka za dobrotu svakoga čovjeka i uvreda zdravom razumu.

Govor u Areni je počeo antikomunističkim govorom, što bi bilo pohvalno kad ne bi bilo žalosno. Naime, otići s vlasti, i tek onda pozvati pravosuđe da procesuira komunističke zločine, je licemjerstvo na n-tu potenciju jer od 2003. do danas Sanaderova vlada po pitanju rasvjetljavanja zločina komunizma nije učinila koliko je crno pod noktom. HDZ po pitanju rasvjetljavanja zločina komunizma, i prosvjećivanju stanovništva o titoističkim zločinima i Titovoj diktaturi nije učinio apsolutno NIŠTA. Jeste čuli drugovi adezejci?

NIŠTA NISTE UČINILI! SRAMITE SE, LAŽLJIVCI JEDNI! NAJOBIČNIJI STE DEMAGOZI, BEZ IKAKVOG OBRAZA STE!

Iako je u vrijeme kada neoboljševik Stjepan Mesić staljinističkom propagandom uzdiže komunizam i titoističke zločine, kao da Berlinski zid nije pao, lijepo, milozvučno čuti nekoliko rečenica kontra komunističkih laži koje pljušte s Pantovčaka i sa stranica „liberalnog“ tiska i mas-medija, ipak je previše kada antikomunistički govor drži bivši premijer Hrvatske koji je na snazi ostavio sve Tuđmanove zločine nad hrvatskim antikomunistima iz devedesetih godina, dakle, nad pravašima. Ivo Sanader je u šest godina svoje vlasti prepustio predsjedniku Republike, 'drugu' Mesiću, da revidira povijest, da hrvatskom narodu nabija kolektivnu krivnju, da krivotvori hrvatsku povijest, da uzdiže zločinca Tita i da Titov komunizam prodaje narodu kao maglu upakiranu u antifašizam, i k tome je „ban“ iz Banskih dvora cijelo vrijeme osuđivao fantomski „hrvatski neofašizam“ u zemlji u kojoj caruju bivši komunisti i udbaši. Zemljo, otvori se!

U biti, Sanader je gori od Mesića, ako ćemo u kritici ići do kraja, jer nečinjenje je također veliki grijeh, a da ne kažem kako je Sanader u državnom aparatu zadržao brojne udbaše i bivše komuniste, i to mu hrvatski narod i povijest neće niti oprostiti, niti zaboraviti, jer je imao priliku osloboditi Hrvate okova titoizma, a umjesto toga dopustio Mesiću da se iživljava nad žrtvama komunizma, i nad hrvatskim narodom koji je kolektivna žrtva totalitarnog komunizma. Spomenuti u govoru i da hrvatski Ustav ima u svojim temeljima antifašizam je blasfemija za sebe, jer to je laž, naime, u preambuli hrvatskog Ustava nalazi se usidrena boljševička Oktobarska revolucija, a ne antifašizam !!!

Sanaderov dio govora u kojemu je kritizirao globalizam je također licemjerno na n-tu potenciju, jer upravo je njegova koalicijska vlada nastavila tamo gdje je stala Račanova tako zvana lijeva koalicijska vlada, naime, nastavila je žestokom implementacijom najgorih neoliberalističkih svjetonazora u javni život hrvatskih građana, u politiku, gospodarstvo, kulturu, i sve to je dovelo do uništavanja tradicije hrvatskog naroda na koju se Sanader licemjerno pozvao na svom sramotnom saboru koji je sramotan kao što je bio sramotan svaki anti-demokratski sabor Franje Tuđmana devedesetih godina.

Poruka iz zagrebačke Arene u Ljubljanu, da HDZ neće dati niti „centimetar hrvatskog teritorija“ je milozvučna, ali sjetimo se splitske rive 2001. i Sanaderove desnice, uz poruku: Nedamo naše generale! Godine 2005. vidjeli smo kako „nismo“ dali generala Gotovinu nego smo ga prodali kao posljednje hulje ovoga svijeta, i primili srebrenjake za to, kao Juda Iškariotski!

Sanader je na saboru HDZ-a spomenuo Bushev govor sa Trga Sv. Marka u Zagrebu da „nitko Hrvatima više neće oduzeti slobodu“, jer smo sada u Natopaktu! Ako će nas NATO štititi kao što je ondašnji „NATO“ sa distance štitio Hrvate kod Sigeta, 1566. godine, onda laku noć Hrvatska! Treba reć istinu, jasno i glasno: Sanader je svoju zemlju, koju navodno voli, doslovno priveo u NATO, bez da je hrvatski narod pitao za dozvolu. A liberalni Zapad je Hrvatsku primio u NATO protivno vlastitim načelima, jer osnovno načelo statuta Natopakta glasi da zemlja koja pristupa Sjevernoatlantskom savezu mora biti „demokratska, i pravna država“. Republika Hrvatske nije niti demokratska niti je pravna država.

U Sanaderovu govoru loše su prošli studenti i njihov borbeni štrajk za (ustavno) besplatno školstvo, ali je pohvaljena mladež HDZ-a. Sindikati da su dosadni kao muhe, jer traže samo povišice, a ne gledaju čuvanje radnih mjesta, međutim, prešutio je Sanader da su za vrijeme njegove vladavine neka poduzeća u Hrvatskoj radila tako da su radnici radili ali mjesecima nisu plaću dobivali, dok nitko nije zbog takvog robovlasničkog i kmetskoga sustava procesuiran!

Prodaja magle je i Sanaderovo pozivanje vlasnika banaka u Hrvatskoj neka građanima ne dižu kamate na kredite, jer, gospodo hadezejci, pa vi ste banke prodali, ne privatizirali nego ste hrvatske banke prodali stranim državama (ne privatnim vlasnicima nego stranim vladama), i što sad hoćete? Zar ne znate za privatno vlasništvo? Vlasnik banke smije radit što hoće i koliko hoće, pogotovo u Mesić-Sanaderovoj guberniji u kojoj nema anti-trustovskih zakona i prepreka izrabljivanju radnika nego neoliberalizam pur.

Strašnu korupciju Sanader nije spomenuo, što je zastrašujuće samo po sebi, posebno to polit-komesarsko postavljanje poslušnika na položaje u HDZ-u i državi, nepotizam i podobnost, veze i vezice, to je ono zbog čega se poštenom čovjeku diže kosa na glavi, međutim, to je politika koju uvijek iznova inaugurira HDZ, Sanaderov, a sada Kosoričin, to je politika da jedna ruka drugu mije, to je propast za Hrvatsku!

A kad smo već kod Starozavjetnih poruka, koje se uhvatio spin-doktor na svom saboru, evo jedne koju je Sanader zaboravio reć:

Izraele, propast leži u tebi!

Na kraju, žao mi je što post nije optimističan, ali nije do mene, samo istini gledam realno u oči.

Gdje je alternativa? Pa u tome da konačno počnemo cijeniti svoju zemlju!

CBK

srijeda, 01.07.2009.

BREAKING NEWS: SANADEROVA OSTAVKA - KOLIKO VRIJEDI?

Iz politike odlazi dr. Ivo Sanader, književnik, političar, državnik, bivši predsjednik vlade i bivši predsjednik (vladajuće) Hrvatske demokratske zajednice i nasljednik Franje Tuđmana na čelu stranke čija ga je saborska većina s koalicijskim partnerima dva puta predložila i izabrala za premijera i vođu.

Na tiskovnoj konferenciji bivšega premijera od 1. srpnja 2009. je Ivo Sanader dao objašnjenje ostavke, jedno glasi da je iz političkih razloga došlo do zastoja u procesu pregovora RH za ulazak u punopravno članstvo EU, što je točno, a drugi razlog je opći, da je osjetio politički trenutak odlaska iz politike nakon što je 20 godina proveo u hrvatskoj politici, od položaja pročelnika ureda predsjednika Republike, F. Tuđmana, do zamjenika ministra vanjskih poslova (MVP) i na koncu položaja premijera Hrvatske.

Koliko vrijedi Sanaderova ostavka?

Kako sam bio veliki kritičar vladavine Ive Sanadera, prije nego opalim salvu završne kritike po njegovoj politici koju je vodio, istaknuti ću dva njegova uspjeha koja navodim kao činjenice, i to važne, a to je s jedne strane što je uspio Hrvatsku istrgnuti iz čvrstoga zagrljaja Međunarodnog monetarnog fonda, te angloameričke liberalne novčarske institucije koja još nijednoj zemlji na svijetu nije pomogla nego narode drži u dužničkome ropstvu. Dakle, MMF je za vrijeme premijera Sandera dobio vritnjak, i to je više nego pohvalno, nasuprot današnjim politikantskim prijedlozima nekih novinara i neokomunističkih političara (ljevičarskih marioneta Zapada) koji kao neki bedaci zazivaju MMF u Hrvatsku, kao da nismo dovoljno prikovani za robovlasnički brod zvan Europska unija.

Druga stvar na kojoj Sanader poentira kao državnik je činjenica što je Republika Hrvatska postala članica političkog i vojničkog dijela Sjevernoatlantskoga saveza NATO, s obzirom da se prilikom euroatlantskih integracija Hrvatsku ucjenjuje od strane međunarodne zajednice, Bruxellesa, State Departmenta i raznoraznih političkih komesara iz ubitačnog liberalističkog zapadnog svijeta; samo jedan podatak za ilustraciju: iako Srbi imaju u Hrvatskoj sva prava nacionalne manjine, u teoriji i u praksi, State Department stavlja hrvatskoj vladi jednom godišnje pod nos stanje ljudskih prava hrvatskih Srba, što je nepošteno jer ne odgovara činjenici da Srbi nemaju sva prava, imaju i više nego što su kao bivši pobunjenici zaslužili!

Protivnik sam toga što je Hrvatska u NATO-savezu jer je taj savez instrumentaliziran od krupnoga kapitala i paravladinih zločinačkih organizacija koje vodu navode na svoj profiterski mlin (nafta i drugi prirodni resursi i težnja za geostrateškom dominacijom u svijetu), ali činjenica što je Sanaderova vlada uspjela Hrvatsku učlaniti u NATO, unatoč protivljenju nekih snaga na Zapadu koje su podržavale velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, za vrijeme koje je NATO ostao predugo neutralan, je vanjskopolitički uspjeh vlade Republike Hrvatske koju je vodio Ivo Sanader.

Kao pozitivnu činjenicu i uspjeh njegove vlade ubrojit ću još i javne radove poput nastavak gradnje mreže autocesta i druge javne infrastrukture (minus je što je zapustio Hrvatske željeznice i izgradnju i obnovu hrvatske željezničke mreže koja je ekološka!!!), i time ću stati jer sve ostalo je negativno, a mnoge stvari su katastrofalne jer je Sanaderova politika u pravilu bila katastrofalna i u mnogim područjima protivna hrvatskim nacionalnim interesima.

OPORTUNIST SANADER

Sanader će u povijest hrvatske politike ući kao jedan od najvećih oportunista u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti. Krenuo je kao 'bojovnik' sa splitske rive pod geslom „Svi smo mi Mirko Norac“, i sa svojim nacionalističkim govorom povukao za nos stotine tisuća birača HDZ-a koje je iznevjerio jer je nakon izborne pobjede 2003. radio sve kontra onoga što je govorio na splitskoj rivi kada je krenuo s najavom zaštite nacionalnih interesa, a završio s izdajom nacionalnih interesa, kao na pr. kada je izručio nevinog generala Antu Gotovinu !!!

Druga izdaja nacionalnih interesa dogodila se kada je odustao od primjene Zerpa za zemlje članice Europske unije, prvenstveno zbog Italije, i Slovenije. Danas u državnom proračunu nedostaje oko 7 milijardi kuna dok smo u dvije godine neprimjene Zerpa izgubili točno toliko koliko iznosi manjak državnog proračuna, dakle, preko 400 milijuna eura !!! Da je ZERP na snazi, Hrvatska ne bi danas bila u izravnoj financijskoj krizi. Dakle, veliki minus za Sanadera u svakom slučaju, i na njegovoj savjesti ostati će ZERP, a da o gospodarskom pojasu i ne govorim !!!

Zatim, Sanader je prepustio Mesiću da Hrvatsku pretvori u neokomunističku pozornicu, i hinjeno je govorio o potrebi za zaštitom žrtava komunizma, manje više samo u predizborne svrhe, što je oportunizam pur!

Umjesto da je u Hrvatskoj izvršio dekomunizaciju, a za to je imao u zaleđu rezoluciju Vijeća Europe o osudi zločina totalitarnog režima komunističke partije, Sanader je Mesiću prepustio inicijativu odnosno kontraofenzivu, tako da je Pantovčak pretvorio političku scenu u jednu primitivnu partizansku močvaru.

Uz to Sanaderova vlada nije postavila Glavnog državnog odvjetnika koji bi bio politički voljan optužit glavne partizanske i komunističke ratne i udbaške zločince, niti je HDZ pod njegovim vodstvom donio nužni zakon o lustraciji. To je dakle, veliki Sanaderov minus na moralnoj razini što je žrtve komunizma ostavio na cjedilu !!!

Na moralnoj politici zaštite žrtava komunizma Sanaderova je vlada mogla pobrati simpatije u svijetu demokracije jer raščišćavanje sa ostatcima totalitarizma je na Zapadu na cijeni, kao na pr. u Njemačkoj, a i SAD imaju puna usta osude komunizma i fašizma, tako da bi Hrvatska na tom pitanju poentirala, a nitko ju ne bi mogao zbog toga optužiti, i, što je najvažnije, učvrstio i razvio bi se demokratski poredak i pravna država po pitanju obračuna s ostatcima komunizam (titoizma) i neokomunizma u Hrvatskoj !!! Međutim, taj propust, to je Sanaderov veliki moralni grijeh. On je išao čak toliko daleko da je potpuno prešutio činjenicu da je najveći zastupnički klub u Europskom parlamentu, Europska pučka stranka - europski demokrati (EPP-ED), čiji je HDZ pridruženi član i na čijem je kongresu osobno bio nazočan Sanader, 2004. godine donijela rezoluciju o 'Osudi totaliztarnog komunizma', koja je bila predložak za rez. 1481 od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. o osudi komunizma; prešutjet hrvatskom društvu, koje je pola stoljeća bilo žrtva titoizma/komunizma, takvu rezoluciju, i još k tome po tome pitanju ništa ne poduzeti, osim polagati vijence u Bleiburgu, zaista je totalna sramota!

Na moralno-političkoj razini, veliki Sanaderov minus je hinjena borba protiv korupcije koja je zahvatila samo niže razine korumpiranoga društva ali ne i vrh, dok se riba čisti od glave, ali tu bi bio već problem i korupcija u nekom Sanaderovu ministarstvu i kod njegovih nekih ministara, umočeni u političku korupciju. Na koncu je Sanader koalirao na proteklim lokalnim izborima s korumpirnaim Đapićem protiv kojega Uskok vodi istragu. Dakle, po pitanju korupcije i reforme pravosuđa palac dole za Sanadera !!! Politička korupcija je za Hrvatsku problem broj 1 i goruće pitanje na kojemu pada ili prolazi cijelo društvu, jer u suprotnom ćemo se svi zajedno u Republici Hrvatskoij ugušiti u korupciji; potrebno je stvoriti takvo političko duhovno ozračje u kojemu će se lopova osuditi, a poštenog čovjeka nagraditi, a ne ga kazniti zato što je pošten i radišan! Sanader je po tome pitanju pao na ispitu !!!

PRAVI RAZLOG SANADEROVE OSTAVKE

Razlog ili motiv Sanderove ostavke nije moralne prirode, jer kao što sam rekao, spada u najgore vrste političare, u oportuniste, nego je razlog po mojemu mišljenju taj što je Ivo Sanader poslušno kao sluga pokorni ispunjavao sve zahtjeve i ultimatume iz Bruxellesa i zapadnoeuropskih centara moći, da bi na kraju Sanaderov gospodar svome slugi pokornome opalio takvu šamarčinu od koje dezigniranom Sanaderu i danas još odzvanja u ušima i još će dugo odzvanjati, naime, Bruxelles je svog poslušnika i slugu ostavio na cjedilu, i zabio mu nož u leđa, jer je slovensko-hrvatski spor oko granice nazvao „bilateralnim“ problemom Slovenije i Hrvatske, tako da je Bruxelles ostavio Hrvatsku u hodniku na čekanju, kao malog Ivicu, umjesto da je ukorio Sloveniju i otjerao je u kut; u biti, Bruxelles je pogazio svoja načela o partnerstvu i prihvatio ucjenjivačku slovensku politiku iza koje najvjerojatnije stoje Englezi koji se preko leđa Hrvatske obračunavaju s Nijemcima. Zato je Sanader dao ostavku jer njegova ostavka na sve položaje usmjerena je više prema vani nego prema unutra, prema Hrvatskoj, jer svojom ostavkom je Sanander poručio Bruxellesu: bio sam vam sluga pokorni kao malo koji političar u modernoj hrvatskoj povijesti, a vi ste mi okrenuli leđa, stoga, tko vas j... ! Sada si tražite drugog slugu pokornog, ali teško da ćete naći takav kalibar oportunista kao što sam ja bio! Naime, Sanader je u dva mandata obećao svome biračkome tijelu ulazak u EU, prvo za 2007. godinu, i drugi put za 2009. godinu, i oba VELIKA OBEĆANJA nije mogao ispuniti, i u biti cijelu svoju politiku gradio je na ulasku u EU,a to je za sada propalo, a time je propala i njegova politika!

Sanader je, inače, za Bruxelles i Washington bio savršen: postoji osnovana sumnja da je bio korumpiran, dakle, podložan ucjenama, i bio je oportunist, i to s vještinama nacionalističke retorike tako da je mogao privući mase, iste prevariti i pod geslom IDEMO DALJE voditi politiku po volji zapadnih oportunističkih struktura.

Sanader je zaista bio savršen za liberalni Zapad i čudim se da su ga pustili da padne kao vruć krumpir.

Uz to, timing za Sanaderov odlazak je za njega osobno savršen: zemlja u totalnoj financijskoj krizi, vlada ne može ispunit nijedno obećanje više, zemlja za koji dan, tjedan, ulazi u financijsku blokadu i neku vrstu stečaja, uz vanjski dug od gotovo 40 milijardi eura, i pet milijardi koje ove godine treba otplatiti, uz turizam koji će podbaciti jer smo skupa turistička destinacija, i jer je i inače svjetska kriza, i odlazak u trenutku kada su pregovori s EU blokirani je za Sanadera najpogodniji, pogotovo što uskoro slijede prve optužnice Uskoka protiv nekih njegovih bivših ministara, a možda i aktualnih, možda čak i protiv samog Sanadera, jer američki tisak je njegovu vladu i njega osobno proglasio jednim od najkorumpiranijih političara u Europi koji se navodno osobno obogatio u politici na račun hrvatskog naroda!

Sanader je ostavio studente na cjedilu, škverove je ostavio na cjedilu, i seljake je ostavio na cjedilu, kao i Crkvu, prihvativši liberalni zakon o homoseksualcima i tako zvanoj pozitivnoj diskriminaciji, a zadržavši stari socijalistički zakon o pobačaju iz Šuvarove ere, te je u vladu uzeo i jednu srpsku stranku, potpuno bespotrebno.

No, kao što rekoh, Sanader se znao savršeno dodvoriti i ulizivati liberalnom Zapadu koji ga očito nije nagradio nego mu kao predstavniku zemlje koja je trenutno i nestalna članica Vijeća sigurnosti UN, zalupio vrata pred nosom. Zato i Sanaderov odlazak iz politike.

Zato Sanaderov odlazak iz politike jako puno vrijedi, barem nešto, i sama njegova ostavka je Sanaderov veliki plus, jer ima u Hrvatskoj političara koji ne bi otišli iz politike ni pod koju cijenu, pa bili i najgori za narod ali sami od sebe ne bi nikada otišli (titoistički sindrom) dok je Sanader dokazao suprotno, i barem na kraju pokazao titoistima kako se gradi demokracija: odlaskom iz politike da ju više ne opterećuješ, jer demokraciji svojom nazočnošću stavljaš uteg oko vrata. Za razliku od njega je na pr. Vladimir Šeks „vječiti“ političar, ili na pr. stara komunjara Slavko Linić iz SDP-a u kojemu ima cijeli niz starih komunjara koji i ne pomišljaju otić iz politike iako im je vrijeme davno isteklo (ili na pr. Stjepan Mesić).

Na koncu, kao veliki Sanaderov minus ubrajam činjenicu, ne samo što je koalirao sa Đapićem, tim strašilom hrvatske politike, nego nije dao ispraviti nepravdu otimanja Hrvatske stranke prava od strane njegova prethodnika Franje Tuđmana.

Uz Sanaderovu (koalicijsku) vladu vezane su brojne velike afere, ali ni saborska opozicija (SDP plus sateliti) nemaju razloga ni pravo likovati, jer sve brojne afere iz vremena Račanove koalicijske vlade ostale su neriješene, niti SDP pere vlastiti prljavi veš!

Sve u svemu, Sanaderov odlazak je dobrodošao za zemlju, za demokraciju, za slobodu i za nezavisnost, a pitanje što će hrvatsko društvo sada s tim kapitalom napraviti je druga stvar jer od goreg može uvijek biti i gore, nažalost. Nadajmo se, međutim boljemu, iako možda nemam pravo biti optimist.

CBK

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.