Pregled posta

Sat povijesti: četnici, komunisti i fašisti 27. srpnja 1941.

Prošle godine je predsjednik Socijaldemokratske partije SDP, Zoran Milanović, u društvu predsjednika Srpske demokratske samostalne stranke SDSS (koalicijskoga partnera vladajuće Hrvatske demokratske zajednice), Milorada Pupovca, i staroga boljševičkog kadra bivše komunističke partije SKH koji je sudjelovao u progonu hrvatskih proljećara iz 1971., uz partizanske ratne veterane, politkomesare, skojevce, oznaše, udbaše i kosovce, obilježio nekadašnji Dan ustanka naroda od 27. srpnja, u ličkom mjestu Srb, kod spomenika „narodnih heroja“ tako zvane (protunarodne) Narodnooslobodilačke borbe (NOB).

Što se dogodilo 27. srpnja 1941.?
(Je li ustanak u Srbu bio narodni i antifašistički ustanak?)

Iz medijskih izvješća od prošle godine je čitateljstvo i gledateljstvo dobilo utisak da su se komunisti u WWII borili protiv fašističkog okupatora, i da se Komunistička partija Jugoslavije i Komunistička partija Hrvatske borila za slobodu, upravo onako kako je Vladimir Šeks iz vladajuće stranke HDZ, bivši predsjednik Hrvatskog sabora tvrdio na raznoraznim znanstvenim skupovima i neokomunističkim mitinzima unazad proteklih pet godina, kao na pr. na meetingu bivših komunista u pulskoj areni, kada je u vrijeme pristupnih pregovora Republike Hrvatske s Europskom unijom, govorio pod bistom maršala Tita i hvalio ratnu borbu partizana dok su njegov „drug“ iz ondašnjeg SKH i partijske ćelije Metkovića, Luka Bebić (predsjednik Hrvatskog sabora), koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća zahtijevao kazneni progon za članove metkovskoga ogranka Matice hrvatske, kao i nekadašnja suradnica komunističkog ideologa i bolješvika Stipe Šuvara, Vesna Pusić, predsjednica Hrvatske narodne stranke-Liberalni demokrati (inače sveučilišna nastavnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, isto kao nekoć Šuvar), polagali vijence pred spomenike vodećih boljševika iz Hrvatske, ali ne samo u vrijeme Titove Jugoslavije nego i u „demokratskoj“ Republici Hrvatskoj, proteklih nekoliko godina. Vodeći politički promotor takvih manifestacija, brojnih proslava obljetnica partizanskih jedinica, među njima i zločinačke organizacije KNOJ, plaćene iz državnog proračuna RH, je predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, osnovano osumnjićeni navodni kadrovik bivše jugoslavenske tajne policije i doušnik (suradnik) Kontraobavještajne službe JNA, KOS. Vladimir Šeks je također osnovano osumnjićeni nekadašnji navodni doušnik jugoslavenske tajne policije.



Diktator Tito među razdraganim podanicima u srpskom balkanskom kozaračkom kolu koje je postalo popularno u partizanima u WWII

Do preuzimanja vlasti u Hrvatskoj od strane Hrvatske demokratske zajednice, 1990. godine, je 27. srpanj bio državni praznik kojega je nakon WWII proglasio ZAVNOH, središnje zakonodavno tijelo partizana, stvoreno u šumi tijekom Drugog svjetskog rata (WWII) koje nije imalo demokratski legitimitet, i nalazilo se pod stopostotnom kontrolom Centalnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, CK KPH, i pod monitoringom politbiroa CK KPJ. Kreator „Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske“ bio je ratni sekretar CK KPH, Andrija Hebrang, kojega je Tito zbog njegova protivljenja boljševizaciji KPH smijenio 1944. i postavio na sporedni kolosijek u Beogradu nakon čega ga je dao uhititi i izvanskudski ubiti u beogradskom zatvoru Glavnjači. Današnji štovatelji „antifašističke“ borbe iz WWII u Hrvatskoj, sve zasluge za tu borbu pripisuju Titu koji se u WWII nalazio u Srbiji i u Bosni, i prešućuju Hebranga koji je vodio i komunistički ustanak od 22. lipnja 1941. i partizansku borbu na području Hrvatske. Predstavnik angloameričke savezničke vojne misije pri partizanskom Glavnom štabu za Hrvatsku, pohvaljuje u Topuskom Andriju Hebranga zbog organizacije antifašističke borbe, ali ne i Tita jer Tito i nije bio u Topuskom niti uopće u Hrvatskoj, na području današnje RH, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Međutim, današnja udruga partizanskih ratnih veterana, koje je u WWII predvodio Andrija Hebrang, slave Tita dok Hebranga prešućuju, što je shizofrenija, a za tu shizoreniju imaju punu potporu od predsjednika Mesića, Vesne Pusić, Zorana Milanovića, uglavnom, od saborske opozicije koja želi što prije preuzeti odgovornost za Republiku Hrvatsku odnosno pponovno preuzeti vlast. Kao uvod u preuzimanje vlasti podupiratelji shizorenije obišli su prošle godine mjesto Srb i slavili četnički ustanak, pod izgovorom da slave komunistički ustanak.

Što se dogodilo u Srbu, 27. srpnja 1941. godine?

Dogodio se ustanak ekstremnih srpskih nacionalista i šovinista, četnika, koji su napali redarstvenu stanicu NDH u ličkom mjestu Srb, i pobili tridesetak hrvatskih seljaka koje su bacili u jednu obližnju jamu. To je povijesna činjenica, kao i da među srpskim pobunjenicima u Srbu nije bilo komunista.

Slijedeća povijesna činjenica je da su srpski pobunjenici u Lici, kao i u Dalmaciji, i u Bosni, imali obavještajnu i logističku potporu talijanskih fašista i okupatora, te da je u tzv. „narodnom“ ustanku Srba u NDH sudjelovalo tridesetak srpskih komunista predvođenih teškim ratnim zločincem Đokom Jovanićem, i Gojkom Polovinom.

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, NDH, od 10. travnja 1941. godine, i dolaska okupacijske talijanske II armije u Hrvatsku, politički predstavnici Srba iz Dalmacije, među njima i bivši ministri jugoslavenske kraljevske vlade i vojvode četničkog pokreta, kreću u veliku protuhrvatsku akciju, i agitiraju kod talijanskih fašista i okupatora da Mussolinieva Italija anektira Liku i Dalmaciju, te u prilog toga šalju talijanskom guverneru u Zadar, kao i predstavnicima fašističkog okupatora u Splitu i drugdje peticije sa zahtjevom da talijanski fašisti anektiraju hrvatska područja u Liki i Dalmaciji u kojima je živjela srpska nacionalna manjina.

Srbi nisu bili zadovoljni sa Rimskim ugovorima između NDH i Kraljevine Italije, potpisani 18. svibnja 1941. godine, po kojima je Italija anektirala (pripojila) dijelove središnje Dalmacije, s tim da je grad Zadar s otocima već bio pod talijanskom upravom od 1920. godine kada je jugoslavenska velikosrpska vlada to hrvatsko područje odstupila Italiji, Rappalskim sporazumom, na osnovi tajnog Londonskog sporazuma iz 1915. godine po kojemu je britanska vlada obećala Italiji aneksiju hrvatskih priobalnih krajeva (kao i dijelova Austrije, južni Tirol i neka druga područja u svijetu) u zamjenu za ulazak Italije u rat na strani zapadnih Saveznika. Srbi nisu bili zadovoljni jer pod Italiju nije došla cijela Dalmacija, niti Lika.

Odmah nakon potpisivanja Rimskih ugovora koji su Nezavisnoj Državi Hrvatskoj jamčili teritorijalni suverenitet i sigurnost, fašistička Italija kreće u veliku protuhrvatsku akciju okupacije i onog dijela hrvatskog područja Dalmacije koji nije bio obuhvaćen Rimskim ugovorima, sa krajnjim ciljem da talijanska armija okupira NDH od Jadrana do Save; u tu svrhu fašistički okupacijski režim Mussolonievih crnokošuljaša stvara dojam nereda i opasnost za srpske civile koja navodno prijeti od nove hrvatske vlasti, i kamionima prebacuje u anektirane dijelove Dalmacije na tisuće srpskih seljaka koje smiješta u vojarne talijanske armije gdje ih hrani i naoružava, i u vrijeme srpskog ustanka od 27. srpnja ubacuje na politički teritorij NDH blizu pet tisuća četnika koji etnički čiste hrvatska područja od hrvatskog stanovništva. (Predsjednik Mesić i titoistička opozicija RH slavi u Srbu etničko čišćenje nad hrvatskim narodom!!!)

Najeklatantniji primjer etničkog čišćenja hrvatskog stanovništva je primjer mjesta Borićevac kod Plitvica iz kojega četnici istjeruju 2000 Hrvata koji se u vrijeme Titove Jugoslavije nikada nisu smjeli vratiti u svoje mjesto koje je na zemljopisnim kartama i iz gruntovnice izbrisano kao da nikada nije postojalo, a ni u Republici Hrvatskoj se njegovi stanovnici nisu nakon Oluje vratili, a pogotovo ne danas jer Državno tajništvo Sjedinjenih Američkih Država, State Department, vodi pristranu vanjsku politiku, tako da ne spominje nužnost povratka etnički očišćenih hrvatskih izbjeglica iz Boričevca, iz WWII, kao niti iz doba velikosrpske pobune i agresije od 1990. – 1991. nego pod snagom pritiska i ucjenom prisiljava vladu Republike Hrvatske da vraća srpske izbjeglice, i bivše pobunjenike i četnike, dok reciprocitet, po Daytonskom sporazumu, za povratak etnički očišćenih hrvatskih izbjeglica u Banjaluku, bosansku krajinu i Posavinu ne vrijedi.

Već u lipnju 1941. četnici i partizani (srpski komunisti) napadaju i opsjedaju grad Udbinu u koju se sklanjaju hrvatske izbjeglice iz okoline koje četnici, uz pomoć talijanskih fašista, etnički čiste i nad Hrvatima vrše teror u doslovnom smislu te riječi. Dok srpski pobunjenici opsjedaju Udbinu, jedinice talijanske vojske prolaze kraj Udbine ali ne pružaju pomoć svom službenom hrvatskom savezniku nego Hrvate prepuštaju četničkom nožu; zahvaljujući hrabroj malobrojnoj ustaškoj posadi u Udbini, i satniku Baljku, hrvatski civili izbjegli su četnički nož jer je ustaška kontra-ofenziva branitelja Udbine, od 26. kolovoza 1941., razbila četničko-partizansku opsadu, i hrvatske izbjeglice su evakuirane na sigurno u ličko mjesto Lovinac; međutim, na putu do tamo četnici i partizani, dakle, srpski pobunjenici, postavljaju toj hrvatskoj izbjegličkoj koloni zasjedu za zasjedom, no, unatoč svim napadima, hrvatske izbjeglice u pratnji naoružanih ustaša nalaze spas u Lovincu gdje će biti sigurni do 1942. godine kada partizanski bataljun „Marko Orešković“ napada Lovinac i pobije ustašku posadu, a hrvatske civilne izbjeglice i mještane Lovinca prepušta koljačkom nožu četnika iz Gračaca.

Srpski ustanak od 27. srpnja je, inače, počeo dan ranije, 26. srpnja u Drvaru u Bosni, i u njemu su sudjelovali i hrvatski komunisti iz kasnije partizanske VI. tzv. ličke divizije. Među pobunjenicima u Drvaru su dominantnu ulogu, međutim, igrali četnici koji su u Trubaru kod Drvara, na željezničkoj stanici u mjestu Vaganj, istjerali iz vlaka hrvatske hodočasnike koji su se vraćali iz Kosova polja kraj Knina, i pobili ih, te ubijene hrvatske civile bacili u jamu Golubnjaču. Među ubijenima je i drvarski rimokatolički župnik Waldemar Maximilian Nestor kojega su prije povratka upozorili na opasnost ali savjesni Kristov sluga nije htio svoje župljane u Drvaru ostaviti bez svete mise; tužna sudbina je na koncu htjela da su drvarski vjernici ostali i bez župnika i bez svete mise, a drvarski kraj je od srpskih pobunjenika i borbenih ateista obešćašćen. U Drvaru su, inače, pored Hrvata, i Srba, živjeli pripadnici češke, njemačke i austrijske nacionalne manjine koji su doselili u vrijeme austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine kada je izgrađena uskotračna pruga od Prijedora do Drvara radi eksploatacije drvne građe, a u Oštrelju kod Drvara nalazila se mala radnička kolonija, i pilana, dok je Drvar bio centar drvne industrije. Hrvatski vjernici išli su na crkveni blagdan svete Ane na hodočašće, a na povratku su ih dočekali i dokrajčili naoružani četnici. Ista sudbina koja je pogodila hrvatske hodočasnike iz Drvara na povratku iz Knina, pogodila je i katoličke hodočasnike, hrvatske civile iz Drvara na hodočašću u mjesto Oštrelj između Bosanskog Petrovca i Drvara, koje su četnici također smaknuli po kratkom postupku. Poslije će Drvar ponovo postati pobunjeničko središte kada se tamo smješta partizanski Vrhovni štab (politbiro CK KPJ) sa Titom, a Nijemci organizirali u svibnju 1944. zračni desant na Drvar; u Oluji 1995. je Hrvatska vojska istjerala velikosrpskog agresora iz pobunjeničkoga područja Drvara, ali je Daytonskim sporazumom predsjednik Tuđman prepustio Drvar genocidnoj 'Republici Srpskoj', u zamjenu za dvije općine u Bosanskoj posavini. Međutim, 1941. najgore su prošli muslimani i katolici u bosanskoj krajini: u Kulen Vakufu su četnici pobili 1000 muslimanskih izbjeglica, a u selima Krnjeuša i Vrtoče je 1000 naoružanih srpskih pobunjenika pobilo hrvatske stanovnike ova dva sela, pri čemu su mještani, nenaoružani seljaci, civili, žene, djeca i starci mučeni i bestijalno zaklani; katoličkom župniku iz Krnjeuše, velečasnom Krešimiru Barišiću, su četnici odrezali uši, nos i prste, iskopali mu oči i na koncu truplo nabili na kolac i slavodobitno marširali kroz Krnjeušu i truplo bacili u vatru dok su crkvu spalili do temelja. Ovaj teroristički napad dogodio se u sklopu srpskog ustanka od 27. srpnja, dana 2. kolovoza 1941. godine.

U cijeloj kninskoj krajini i gradu Kninu, kao i u Lici su srpski pobunjenici u srpnju i kolovozu 1941. etnički čistili Hrvate, a talijanska vojska je na koncu ove velebne akcije etničkog čišćenja slavodobitno umarširala u Knin, tako da je srpsko stanovništvo svečano dočekalo fašiste koji su okupirali taj dio teritorija Nezavisne Države Hrvatske, čiji su bili službeni ratni saveznici. Inače su četnici 1941. bili službeni antifašistički saveznici Zapadnih saveznika Velike Britanije. Vođa kninskih četnika i naoružanog četničkog puka bio je bivši pravoslavni pop, zvan 'pop Đujić', kasniji zapovjednik četničke tzv. dinarske divizije u WWII; čudi što Zoran Milanović, Vesna Pusić, Stjepan Mesić i partizanski ratni veterani nisu na prošlogodišnju proslavu obljetnice četničkog ustanka u Srbu, od 27. srpnja, pozvali organizatora ustanka od 27.srpnja, četničkog vojvodu 'popa' Đujića koji kao antifašist živi u Sjedinjenim Američkim Državama čija vlada odbija toga osnovano osumnjićenog ratnog zločinca izručiti Republici Hrvatskoj. Da bude sasvim jasno, svi organizatori (srpskog) ustanka od 27. srpnja bili su četnici, od popa Đujića preko N. Longina, i četničkih kolovođa Omčikusa, Torbice i drugih, a među njima je bio samo jedan komunist, Titov general JNA Đoko Jovanić, ratni zločinac, komandant partizanske tzv. 6. „ličke“ divizije koja je u Zagrebu, svibnja 1945. počinila teški ratni zločin i zločin protiv čovječnosti nad hrvatskim civilima u podsljemenskoj zoni Zagreba gdje je od partizana Đoke Jovanića silovano i zaklano na stotine, ako ne i koja tisuću, djevojaka i žena. Jedan od sadista silovanja i masakriranja djevojaka i žena bio je omiljeni Titov general Đoko Jovanić, 'drug Đoko' koji je, inače, ubio jednog od organizatora komunističkog ustanka u Hrvatskoj, od 22. lipnja 1941. godine, „druga“ Marka Oreškovića – Krntiju, a kako bi ostao pošteđen partijske kritike, Tito je za to svirepo političko ubojstvo optužio ratnog sekretara CK KPH i glavnog zapovjednika partizanske vojske u Hrvatskoj, Andriju Hebranga. Naime, Hebrang je u Drvar poslao u vrijeme srpskog ustanka druga Krntiju da izvidi situaciju na terenu sa zadatkom da o tome izvijesti CK KPH; dolaskom u pobunjeničko područje u Bosni, i u Lici, Marko Orešković postaje svjedok etničkog čišćenja hrvatskoga pučanstva, i da u zločinima nad Hrvatima sudjeluju i srpski komunisti, a ne samo četnici, te da udružena skupina srpskih pobunjenika šuruje s talijanskim fašistima. To saznanje stajalo ga je glave.

Borba hrvatskih partizana iz Dalmacije protiv fašizma?

U borbu protiv fašizma su hrvatski partizani krenuli tek u prosincu 1941. kada je CK KPH u Liku poslao partizanski zadarski otočni odred i partizanske odrede iz Šibenika i Vodica, sveukupno 120 hrvatskih partizana koji se u Lici spajaju, sa 30 partizana od Đoke Jovanića, u bataljun „Marko Orešković“, i u središtu partizanske pobune u Korenici plešu srpsko kozaračko kolo; po taktici CK KPH je bataljun „Marko Orešković“ u prosincu 41' napao talijanske jedinice, i to tako da su u napadu sudjelovali prvenstveno srpski partizani kako bi talijanska vojska vršila odmazdu nad ličkim selima u kojima su živjeli Srbi koja su bila popaljena, a srpski živalj bježao nakon toga češće u partizane nego u četnike jer su četnici bili u savezništvu sa talijanskim fašistima s kojima su sporazum o nenapadanju potpisali i partizani Đoke Jovanića odnosno srpski komunisti, a potpis na sporazum u Otriću je dao Đoko Jovanić osobno.

Licemjerni hrvatski partizani, i dosljedni srpski partizani

Naime, CK KPH je imao veliki problem 1941. u partizane pridobiti Hrvate jer su Hrvati u načelu bili protiv obnove Jugoslavije, i bili su sasvim zadovoljni što je osnovana Nezavisna Država Hrvatska, i na desetke tisuća hrvatskih dragovoljaca pristupilo je ustaškim i domobranskim jedinicama; zato je ratna taktika CK KPH bila da u partizanske redove pridobije što više Srba kako bi partizanski pokret uopće mogao funkcionirati na području današnje RH i u Bosni, tako da je u partizanskom pokretu na području Hrvatske bilo na koncu rata pet korpusa (od sveukupno 9 jugoslavenskih partizanskih korpusa), od toga je 60% bilo Hrvata, i 40% Srba, s tim da je Srba bilo oko 12% od stanovništva Hrvatske. Srbima je odlazak u partizane bio prihvatljiv zbog programa jugoslavenske komunističke partije o obnovaljanju Jugoslavije koju su shvaćali kao veliku Srbiju, a hrvatski komunisti su u partizane išli zbog komunizma i priče o socijalnoj ravnopravnosti, s jedne strane, a s druge strane zbog talijanske okupacije velikih dijelova Dalmacije, hrvatske kolijevke, barem je takva priča partizana, međutim, kao što povijesne činjenice pokazuju, hrvatski partizani iz Dalmacije se baš i nisu borili protiv fašističkog okupatora u Dalmaciji nego su u Lici napadali hrvatske izbjeglice u Lovincu, Gospiću i drugdje, a na koncu rata su očeličeni hrvatski marksisti iz partizanske 'XI dalmatinske (biokovske) brigade' sudjelovali u masovnom ubojstvu hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevsko rogu, dokazujući pred Srbima svoju privrženost Jugoslaviji i komunizmu dok su Srbi u partizanima gledali vlastite nacionalne velikosrpske interese, i u najvećoj mjeri su poštedjeli svoje četnike koje su koncem 1944. integrirali u partizansku jugoslavensku vojsku; dok su u Zagrebu hrvatski komunisti i partizani nakon tzv. oslobođenja odmah uhitili zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, srpski komunisti i partizani su nakon oslobođenja Beograda išli na svetu misu u stolnu pravoslavnu crkvu u Beogradu, i poljubili u listopadu 1944. ruku patrijarhu Srpske pravoslavne crkve koji je 1941. srdačno dočekao njemačke okupatore i naciste, te je SPC tada izdao službeni proglas u kojemu poziva stanovništvo Srbije na poslušnost i suradnju s njemačkim okupatorima, što antifašist i antikomunist Stepinac nikad nije učinio, ali je pozdravio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske, i pozvao nove hrvatske vlasti na poštivanje ljudskih prava bez obzira na nacionalnost i vjeru ljudi, a za vrijeme rata je nekoliko puta najoštrije osudio njemačke rasističke mjere nacističkog režima 3. Reicha, i neljudsku odredbu njemačkog vodstva o streljanju 100 ljudi za u zasjedi ubijenog jednog njemačkog vojnika.

Četnički ustanak u Srbu od 27. srpnja bio 45 godina praznik u socijalističkoj Hrvatskoj

Partizanski politkomesar, boljševik, hrvatski partizan, jedan od organizatora komunističkog ustanka u Hrvatskoj od 22. lipnja, i ratni zločinac, general Vladimir Bakarić – Mrtvac, i boljševik Vladimir Nazor, predsjednik Zavnoha, su na prvoj poslijeratnoj sjednici partizanske skupštine ZAVNOH, kojega je bivši partizanski politkomesar Franjo Tuđman stavio 1990. u novi hrvatski Ustav kao izraz tobožnjeg hrvatskog antifašizma, odredili četnički ustanak u Hrvatskoj, od 27. srpnja, kao hrvatski nacionalni praznik – na sramotu Komunističke partije Hrvatske, i tu sramotu SDP, SDSS, HNS i Stjepan Mesić danas predstavljaju kao antifašizam, prikazujući etničko čišćenje i četnički teror nad hrvatskim narodom u Srbu iz 1941. kao antifašističku borbu, taman da se svim poštenim ljudima zgadi antifašizam.

Ne znam hoće li ove godine 27. srpanj biti u znaku proslave četničkog ustanka od strane parlamentarne opozicije u Hrvatskom saboru, iako bi taj dan trebao biti dan žalosti zbog početka četničkog terora i ubojstva na tisuće Hrvata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od strane četničkog pokreta, talijanskih fašista i jugoslavenskih komunista. Vlada Republike Hrvatske je 27. srpanj 2009. proglasila danom žalosti zbog pogibije šestero putnika u prometnoj nesreći od 24. srpnja kod Splita, kada je stradala i mlada Petra Radić čiji je otac poginuo 1991. kao hrvatski branitelj od velikosrpske agresije. Zato bi se partizani i socijaldemokrati i bivši komunisti i Pupovčevi Srbi trebali 27. srpnja 2009. na proslavi u Srbu suzdržati barem od plesanja kozaračkog kola, jer, ipak je dan žalosti!

CBK


Post je objavljen 26.07.2009. u 18:43 sati.