Pregled posta

O NACIONALIZMU I NOVOM HRVATSKOM PREDSJEDNIKU

Pošto sam na svome blogu iscrpno govorio o komunizmu, fašizmu i liberalizmu, a nedovoljno o nacionalizmu, red je da kažem nešto o nacionalističkoj ideologiji, tako da čitatelji mogu uz ideologiju marksizma (titoizma), fašizma i liberalističku ideologiju dobiti uvid u ideologije 19. i 20. kao i 21. stoljeća. U svjetlu predstojećih predsjedničkih izbora razjasnit ćemo u ovome postu nacionalizam jer sam mišljenja da slijedeći predsjednik Republike mora, nakon dvojice anti-demokratskih komunističkih predsjednika biti demokratski orijentiran hrvatski nacionalist ili patriot.

Demokracija – vladavina naroda i sloboda nasuprot diktaturi u totalitarizmu i liberalizmu!

Da bi mogla postojati demokracija, ili u prijevodu sa grčkog na hrvatski jezik 'vladavina naroda', mora narod živjeti u republici ili u narodnoj državi.

Prva republika u povijesti bila je starorimska republika SPQR (Senatus Populusque Romanum, Sabor Rimskog Naroda) dok je kolijevka demokracije stara Grčka odnosno starogrčki gradovi-države u helenskoj civilizaciji koja predstavlja preteču civilizacije kršćanskog i (ateističkog) liberalnog (ili liberalno-demokratskog) Zapada.

Međutim, primjer Rimske Republike u starom vijeku pokazuje kako kroz korupciju i uzurpaciju republika može biti pretvorena u diktatura jednog imperatora, cara, kao što su faraoni bili u starom Egiptu, i kako parlament (rimski Senat) postaje samo ukras vladara-uzurpatora. Suvremeni diktatori, faraoni i kriminalci bili su Lenjin, Mussolini, Staljin, Hitler, Tito, Mao Ce Tung i drugi fašistički i komunistički vođe, nacionalisti i socijalisti dok je sustav anglo-američke liberalne demokracije dokazao da se diktatura može provoditi i sofisticiranim metodama, dakle, nisu potrebni koncentracijski logori kao u komunizmu i fašizmu, dovoljna je medijska cenzura nad istinom i politika mrkve i batine, politika ekonomskih sankcija nad nekom zemljom i nekim narodom, politika tako zvanog slobodnog tržišta kojom se nameće volja vlasnika korporacija, stranih banaka i naftnih tvrtki, pod izgovorom slobodnoga tržišta, monetarna politika Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (IWF) te ideologizirana politika tako zvanih ljudskih prava kojom se u stvarnosti krše ljudska prava i nacionalna prava, na pr. kroz Svjetsku trgovinsku organizaciju WTO i slične tzv. međunarodne organizacije. Organizacija Ujedinjenih Nacija (OUN) je u Hrvatskoj i na primjeru Hrvatske i Bosne i Hercegovine dokazala u vrijeme velikosrpske agresije 1991./1992. koliko vrijedi politika zaštite ljudskih prava i međunarodno pravo na samoopredjeljenje naroda, naime, ne vrijedi ništa jer se gazi preko živih ljudi, preko čitavih naroda koje se etnički čisti i nad njima vrši genocid, kao na pr. nad hrvatskim i bošnjačkim narodom, opsjedaju i uništavaju gradovi kao u srednjem vijeku, te kako se agresijom osvaja, a za zelenim stolom dijeli zemlja kao BiH, odnosno nagrađuje se instrumentalizirani agresor preko kojega se stvara Novi svjetski poredak, NWO, i izaziva strah u kostima kod drugih naroda uz poruku – ako ne budete poslušni, i vama će se dogoditi isto kao i stanovnicima Bosne! Politikom stvaranja nepravednog mira, kao Daytonskim sporazumom, vodi se starorimska imperijalna politika divide et impera (Podijeli i vladaj!) kojom se preživjele žrtve prisiljava da žive zajedno sa krvnicima i zločincima, i po diktatu saveznika od zločinaca, u svijetu!

N a c i o n a l i z a m ili borba za nacionalnu slobodu



U razmatranju nacionalizma, crnogorski istraživač povijesti i zagrebački publicist i anti-komunist S.M. Štedimlija navodi da ranije narodnost nije smatrana središtem zajednIčkoga života jer je pojam narodnosti različit u novom vijeku nego u srednjem vijeku. Središtem naroda je do Francuske revolucije smatran monarh ili apsolutistički vladar ili pak država kao politička organizacija. Francuski filozof Montesquie je tvrdio: „La nation, c'est a dire, les seigneurs et les eveques“ (Nacija, to su velikaši i biskupi). I bio je u pravu, tako je bilo prije. Primjerice, u srednjem vijeku su samo feudalci predstavljali narod dok kmetovi nisu ubrajani u narod. Hrvatski sabor je na pr. kroz stoljeća srednjega vijeka predstavljao (reprezentirao) plemićke (feudalne) staleže i hrvatsku državu, koji su bili nositelji souverainiteta ili sloboda, prava i nezavisnosti hrvatskog naroda. Hrvatski knezovi nazivani su „knez Hrvata“ ili drugim riječima rečeno, knez ili vrhovni poglavar nad hrvatskim feudalcima, a feudalci su gospodari nad kmetovima odnosno seljacima dok su se gradovi s vremenom izborili za autonomiju ili povlastice u odnosu na monarha, pa su u Srednjoj Europi obično imali status slobodnih kraljevskih gradova, na pr. „hrvatski kraljevski grad“ Bihać na Uni ili Zagreb (Gradec) na Savi ili Mainz i Worms na Rheini itd., i postali klicom samoupravnoga demokratskog razvoja. Tek ukidanjem feudalizma u Francuskoj revoluciji 1789. kmetovi postaju slobodni, i integralnim dijelom naroda, a u hrvatskim zemljama to se dogodilo ukidanjem kmetstva pod vlašću bana Josipa Jelačića, 1848. godine, dok u Rusiji nekih desetak godina poslije, uglavnom, doba prosvjetiteljstva i Industrijske revolucije kao i političko-socijalne Francuske revolucije ukinulo je kmetstvo i postavilo temelje stvaranju naroda, i to političkih nacija i nacionalnih država u 19. stoljeću. Još u 16. stoljeću pravljena je razlika između plemstva (populus) i naroda (plebs), s tim da se plemstvo, kao što je rečeno, držalo nositeljem i čuvarom narodnoga souverainiteta. Tek kad je pojam države uzdignut na viši stupanj od pojma vladara i državnih službenika (funcionera), tada se pojavilo shvaćanje da su državni službenici zajedno sa državnim poglavarom (poglavnikom) samo službenici državne zajednice. Ovo shvaćanje je usvojio i ruski car Petar Veliki, reformator i graditelj, koji je jednom prilikom, uoči poltavske bitke, rekao svojim četama: „Ne mislite da se borite za Petra, nego za državu koja je njemu povjerena!“. Pruski kralj Friedrich II je sebe proglasio „državnim službenikom“.

Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina afirmirala je nacionalizam

Znamenita Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz Francuske revolucije proklamirala je načelo da je narod, a ne monarh ili država, središte zajedničkoga života i suština subjekta jedne društvene jedinice po vertikalnoj podjeli čovječanstva. Deklaracija je pojam riječi „narod“ shvaćala kao skupinu pojedinaca koji su mogli po vlastitoj volji se opredjeljivati kojem će narodu pripadati, a zajamčeno im je da će uvijek biti priznati državljanima (građanima) one zemlje, na čijemu području (političkom teritoriju) žive i za koju se opredjeljuju. Time je riječi i pojmu n a r o d pripisivan jedan politički, a ne naučni značaj (karakter), iako pojam naroda po francuskoj Deklaraciji nije označavao ono što znači p o l i t i č k i n a r o d (le nation). Uglavnom, narodnost je postala središtem narodnoga življenja. Na tome tragu se pojavila i Marseljeza (nacionalna himna) koja označava pojavu francuskoga domoljublja ili patriotizma, kao i hrvatska Lijepa naša, tako da se pored ideologije liberalizma pojavila ideologija nacionalizma kao težnja naroda za oslobođenjem od ugnjetavanja i podjarmljivanja u velikim državnim sustavima kao što su bila carstva (ili imperiji), austrijsko, rusko, osmansko, britansko i srpsko i jugoslavensko.

Narodi su subjekti svjetske zajednice, a ne države, vladari i korporacije!

Talijanski nacionalist Macini (borac za nacionalna prava) istaknuo je kao glavno načelo njegova talijanskog nacionalističkog pokreta tvrdnju da su narodi subjekti svjetske zajednice, nazvana po tome međunarodna ili internacionalna zajednica; narodi, a ne države, i da svaki narod treba imati pravo da dobije političku nezavisnost i vlastitu nacionalnu državu. Macinieva teza o narodnosti drži se osnovom za oblikovanje (formiranje) modernoga nacionalizma svih naroda 19. stoljeća. Nasuprot tezi da su narodi nositelji međunarodnoga subjekta, osvajači iz imperijalističkih država širili su protutezu da je država osnovno obilježje međunarodnoga subjekta.

Moderna sociologija precizirala je što znači pojam narodnosti ili nacije (političkog naroda) ...

Dok bi ekonomist i političari kazali da je Prvi svjetski rat izbio kao potreba kapitalističke ekspanzije i imperijalizma, dotle bi sociolozi kazali, ne pobijajući tu tvrdnju, da su svjetske ratove izazvala neriješena nacionalna pitanja. U svakom slučaju, nositelji kapitalizma i nacionalnoga ugnjetavanja nisu mogli biti zadovoljni rezultatima (svjetskoga) rata jer se po njegovom svršetku moralo pristupiti ostvarenju onih ideja koje je formulirao Macini, kad je tražio da svaki narod dobije svoju državu i da narodi postanu subjekti međunarodne zajednice, a ne države. Ideja am. predsjednika Woodrow Wilsona o d r u š t v u n a r o d a sa tezom o p r a v u n a r o d a n a s a m o o p r e d j e lj e nj e bila je samo nominalno prihvaćena. Stvarno je provedena stara pruska Bismarckova teza da se država, a ne narod, smatra subjektom međunarodne zajednice. Tako 1918. i 1945. nije došlo do obrazovanja društva naroda nego društva država. To je značilo pobjedu istih onih čimbenika (faktora) koji su izazvali svjetske ratove u 20. stoljeću. Opasnosti od novoga (svjetskog) rata, 3. svjetskom ratu, ide se time više u susret.

Prvi svjetski rat, kao i WWII, proveden je u znaku borbe država (imperija) protiv naroda, i u Prvom svjetskom ratu je za račun anglo-američke masonerije i krupnoga kapitala, posebno britanskog establishmenta, izginuo cvijet kršćanskih naroda, a u WWII i poraću izvršen je genocid na nekim narodima nako na pr. nad europskim Židovima (nacistički holocaust), nad Poljacima, Ukraincima (komunistički holodomor i rasistička politika njemačkog okupatora), nad Hrvatima (jugoslavenski komunistički i velikosrpski genocid), etnička čišćenja i istrebljenja, kako od strane Osovine, tako i od strane Saveznika, kako zapadnih Saveznika (masovno anglo-američko bombardiranje njemačkih gradova, i izručenje komunističkim režimima milijuna izbjeglica pred komunističkom diktaturom, Operacija Keelhaul), tako i od strane Sovjetskog Saveza i njegovih ideoloških komunističkih saveznika na Balkanu i u Istočnoj Europi.

Politikom nacionalnog ugnjetavanja kroz Versajski mirovni sporazum od 1919. godine, kroz sporazum Molotov – Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. između Hitlera i Staljina, između komunizma i fašizma (između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza), ili kroz Sporazum u Jalti ili Krimski sporazum 1945. godine između liberalne demokracije i komunizma (između Churchilla, Roosevelta i Staljina), ili kroz Daytonski sporazum iz 1995. koji je preslik sramnog Münchenskog sporazuma iz 1938. između zapadnih zemalja liberalne demokracije i Hitlerove Njemačke odnosno nacizma, itd. javlja se i novi val nacionalizma ili borbe za nacionalnu slobodu (na pr. padom Berlinskog zida čiji je uzrok nastanka sramni Sporazum u Jalti o podjeli Europe između liberalnog Zapada i komunističkog Istoka) koji se smatra smetnjom uspostavi međunarodnog mira u svijetu koji je lažni i nepravedni mir! Drugim riječima, nacionalizam je opravdan uvijek onda kada se radi o borbi za nacionalna prava, ali ne i kada se nacionalizam pretvara u nacional-socijalizam ili nacional-komunizam, instrumentalizirajući nacionalizam u svrhu fašizma ili komunizma, i pretvara u imperijalizam i šovinizam (mržnju prema drugim narodima).

Njemački nacionalizam dvadesetih godina bio je opravdan jer je sporazumom u Versaillesu nametnut Njemačkoj nepravedni mir, ali Hitler je politikom obmane narodnih masa u Njemačkoj pretvorio nacionalizam u imperijalizam i šovinizam prema drugim narodima, i agresiju i osvajanje drugih država, dok je hrvatski nacionalizam opravdan jer se nije pretvorio u fašizam odnosno u osvajanje drugih država i podjarmljivanje drugih naroda nego se borio za stvaranje hrvatske nacionalne države, kako u WWII, tako i raspadom SFR Jugoslavije 1991. godine. Nacionalizam kosovskih Albanaca, zvan separatizam, također je uvjetovan i uzrokovan velikosrpskom imperijalističkom politikom pod krinkom Jugoslavije koja je u zbilji bila velika Srbija.

'Führer' i 'Vožd' na čelu nacionalističke revolucije za stvaranje velike Njemačke i velike Srbije

Nacionalizam može biti zlouporabljen što se zorno vidjelo na primjeru Hitlerove Njemačke i Miloševićeve Srbije, s tom razlikom što je u Njemačkoj nakon versajskoga sporazuma postojao stvarni razlog za nacionalistički otpor dok u Srbiji takav razlog nije postojao jer su Srbi u Titovoj Jugoslaviji bili privilegirani u komunističkim strukturama ove totalitarne umjetne tvorevine, ali je komunistički diktator u Srbiji, u sklopu bivše Jugoslavije, Slobodan Milošević, kroz propagandu stvorio dojam neravnopravnosti Srba na Kosovu i u Jugoslaviji u cjelini, što nije odgovaralo činjeničnom stanju niti je to bila istina! Dolijevanjem ulja na vatru, Miloševićev je režim potpalio 1987. srpski nacionalizam, nacionalističku euforiju, i komunistička tajna služba organizirala je velikosrpske skupove (meeting) dok je beogradski tisak stvarao dojam kao da se Srbi bore za nacionalna prava. Istina je bila da je Miloševićev režim pod krinkom srpskog pitanja i borbe za nacionalna prava pokrenuo velikosrpski program o održanju srpske dominacije i hegemonije nad drugim narodima u Socijalističkoj Jugoslaviji, a kada su drugi narodi odbacili mogućnost srpske hegemonije nad njima, i kada je propala mogućnost da se Slobodan Milošević nametne, kao svojedobno diktator Tito, za leadera Jugoslavije, komunistički vrh protunarodne tako zvane Jugoslavenske narodne armije, i Miloševićev režim krenuli su u razbijanje SFRJ i u stvaranje velike Srbije na račun Srbiji susjednih republika u ondašnjoj saveznoj jugoslavenskoj državi.

'Mein Kampf' = 'Memorandum SANU'

Praktički je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) s početka osamdesetih godina po posljedicama za mir isto što i Hitlerov 'Mein Kampf'. Srpski 'vožd' (hrv. vođa) je isto kao i njemački 'Führer' stavio sve karte na nacionalističku opciju, kopirajući boljševičke metode i sovjetski imperijalizam; nije za čuditi se što je Slobodan Milošević za vrijeme državnog udara (puča) protiv reformatora Mihaila Gorbačova u Sovjetskom Savezu prve čestitke, i pošiljke oružja, dobio od boljševičkoga pučističkog režima u Moskvi, kolovoza 1991. godine. Hitler je pak preuzeo Lenjinovu propagandu i slavenski boljševizam pretočio u germanski nacional-socijalizam. Naime, nacizam je rukavac komunizma, dok je Mussoliniev fašizam ništa drugo nego talijanski nacional-socijalizam, proistekao iz marksističke ideologije o socijalizmu. Njemački obrambeni nacionalizam je Hitler preprogramirao u nacionalizam za napad. Isto tako je Slobodan Milošević srpski nacionalizam preko komunističke Jugoslavije preprogramirao u nacionalizam za napad odnosno u šovinizam! Njemački, talijanski i srpski napadački nacionalizam su u biti državni nacionalizam koji je suštinski umjetna tvorevina nositelja državne vlasti, i predstavlja zavojevački nacionalizam ili imperijalizam, s tim da je i talijanski fašizam i njemački nacizam krenuo u osvajanja s predodređenom misijom za osvajanje 'životnog prostora' u svijetu. Kod naroda koji su ostali nezadovoljni svjetskim ratovima jer njihova prava nisu bila pravedno riješena, kao na pr. u vezi hrvatskog naroda i hrvatskog pitanja u Jugoslaviji, javio se obrambeni nacionalizam koji ide za tim da prikupi potrebne snage za realizaciju nacionalne borbe za slobodu i nezavisnost.

„Nema nacije bez ujedinjenja! – uzvikuje Macini; „...nema trajnog ujedinjenja bez nezavisnosti, ni nezavisnosti bez slobode...!“

Država, po Macinievoj tezi, ne može biti nositelj suverene vlasti i diktator prava naroda, već to treba da bude sam narod. „...Narod – to je živi zakon svijeta.“

Nacionalizam koji je Macini ispisao na svom talijanskom stijegu nije bio ekspanzivni nacionalizam osvajača koji koriste državu i njenu silu, već je to bio nacionalizam roba i nacionalno ugnjetavanog buntovnika koji je ispred prava države stavljao živo pravo naroda. Stoga on ne priznaje slobodu koju narodima donose osvajači, tako ni srpski osvajači i okupatori nisu Hrvatima donijeli 1918. godine slobodu, niti su partizani odnosno komunisti donijeli Hrvatima oslobođenje 1945. godine nego su porobili hrvatski narod, i to pod krinkom hrvatstva i slobode, „u ime naroda“. „Ne uzdajte se u strance!“ – poručuje Macini, i dobronamjerno upozorava: „...Prava je sloboda samo ona koju građani dobiju svojom vlastitom krvlju!“

Hrvatska nacionalistička revolucija od 10. travnja 1941. dočekana je velikosrpskim i komunističkim provokacijama i terorističkim napadima na Nezavisnu Državu Hrvatsku, i završila je u moru srpske i hrvatske krvi i međusobnoj odmazdi, kao i u despociji hrvatskog diktatora koji je NDH odveo u propast, oslabivši hrvatsku državu i hrvatsku vojsku na račun svoje samovlasti, i počinivši na koncu samoubojstvo Nezavisne Države Hrvatske, a jugoslavenski komunisti su 1945. počinili zločin protiv čovječnosti nad hrvatskim ratnim zarobljenicima, i genocid nad hrvatskim narodom dok su za vrijeme Drugog svjetskog rata jugoslavenski i srpski partizani i vrh KPJ i KPH počinili cijeli niz ratnih zločina nad hrvatskom zaraćenom stranom.

Nacionalistička revolucija ujedinila je Njemačku i Italiju u Drugom svjetskom ratu, i težnji za osvajanjem tuđih zemalja i porobljavanju drugih naroda, pod krinkom borbe protiv komunizma. Naime, licemjerna politika fašističke Italije je na području Hrvatske u WWII podržavala partizanski komunistički kao i velikosrpski pokret u borbi protiv anti-komunističke Nezavisne Države Hrvatske dok je Hitlerova Njemačka u okupiranoj Ukraini zamijenila staljinističku komunističku diktaturu s vlastitom, nacističkom diktaturom.

„Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“ (negacija slobode pod krinkom borbe za slobodu)

Kapitalizam, posebno krupni kapital i neoliberalizam teže da što više naroda okupe u jednoj državi s istim zakonodavstvom, da se ukinu državne granice među narodima kako bi protok kapitala bio što slobodniji, profit što veći, po mogućnosti nametanjem monopolizma kroz priču o slobodnom tržištu, iako i malo dijete zna da slabo razvijena ekonomije neke zemlje nemože konkurirati svjetskim ekonomijama. Zato je nastala Eurposka unija, primjerice, po volji vlasnika krupnoga kapitala (osnivači Europske zajednice utemeljili su je na načelima koja su predstavnici krupnoga kapitala i neoliberalizma pretvorili u mrtvo slovo na papiru). Samo takve nadnacionalne umjetne tvorevine kao što je EU jamče vlasnicima internacionalnog krupnog kapitala, koji obično korupcijom na uzici drže vladajuće političare svoje matične države, podesne baze za opsežne operacije, i astronomske zarade, na račun naroda!

Pod pritiskom naleta krupnoga kapitala rodila se teza o podjeli društva na klase (staleže). Proletarijat kao nositelj borbenih parola i sila protiv kapitalizma, nasuprot nacionalizmu istakao je internacionalizam („Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“). Međutim, Manifest komunističke partije, zagovarajući revolucionarno nasilje, nosi sa sobom kao posljedicu nesuspregnuto nasilje diktatore nad proletarijatom, i masovne zločine komunističkog režima. Da se odupre toj tezi o vladavini proletarijata pod vodstvom komunističke partije i boljševika, kapitalizam je potencirao nacionalizam, i tu se rodila teza o identifikaciji pojma naroda sa pojmom države, što je rezultiralo totalitarnom državom kao što su bili 3. Reich, dok je vladavina proletarijata rezultiralo također totalitarnom državom – Savezom Socijalističkih Sovjetskih Republika. Prema tome, tko bi ustao protiv države kao nositeljice vlasti i sile, dok je u rukama kapitalista, taj je bio proglašen narodnim protivnikom, što je paradoks i cinizam par excellence. Tako se rodio imperijalistički nacionalizam pod imenom fašizma, kao u Italiji dvadesetih godina 20. stoljeća.

Kod brojčano malih naroda koji – računajući sa svojom snagom – znadu da ne mogu bez opasnosti po vlastiti opstanak i slobodu biti zavojevači nad drugim narodima i njihovim državama, osim ako imaju snažnu potporu iz inozemstva, kao na pr. Srbija u 20. stoljeću, ali kod brojčano malih naroda u pravilu nije moguća pojava imperijalisitčkog nacionalizma sa fašističkom ideologijom u smislu njemačke i talijanske. Stoga je nacionalizam hrvatskog naroda bezopasan za druge narode, osim za porobljivača, velikosrpske balkanske imperijaliste. Nacionalizam hrvatskog naroda, kao i drugih brojčano malih naroda, ali s tisućugodišnjom kulturom, je bezopasan jer je oslobodilački.

Kulturni i politički nacionalizam

U formiranju svakog nacionalizma dominantnu ulogu igraju dvije ideje: nacionalna i državna težnja.

Težnje koje hrane nacionalnu ideju svojim silama, to su težnje za kulturnim razvitkom i napretkom, to su težnje koje se smatraju rekvizitom kulturnog nacionalizma.

One pak težnje koje hrane državnu ideju, to je politička misao jednog nacionalno svjesnog i individualiziranog naroda, misao posve političkog karaktera, to je upravo politički nacionalizam.

Hrvatski nacionalizam – san o slobodi i nezavisnosti

Proces kulturnog nacionalizma pojavio se u Hrvata u prvoj polovici 19. st. u vrijeme hrvatskog Ilirskog pokreta ili Hrvatskog narodnog preporoda kada su stvorene i kulturne institucije hrvatskog naroda, poput akademije nauka i umjetnosti ili Hrvatskog narodnog kazališta, zatim, sveučlilišta itd. Međutim, proces formiranja političkog nacionalizma javlja se samo tada kada je kulturni nacionalizam već stekao svoje glavne oblike i oznake, i ako dotični narod nema svoje nacionalne države; tako se u drugoj polovici 19. st. javio hrvatski nacionalizam kojega je definirao hrvatski prosvjetitelj, narodni tribun i hrvatski rodoljub, političar i filozof dr. Ante Starčević. Nositelji državne ideje, kao na pr. hrvatskog državnog prava koje je stvorio i u Stranci prava zastupao Ante Starčević, mogu biti samo oni narodi kod kojih su prethodno ispunjeni svi potrebni uvjeti za konstatiranje postojanja posebnog nacionaliteta (narodnosti). Kako bi oteli neke hrvatske zemlje, predstavnici velikosrpskoga pokreta i srpskog nacionalizma na čelu sa Vukom Stefanovićem Karadžićem pokušali su šovinizmom diskreditirati hrvatski narod, tvrdeći da Hrvati nisu posebna nacionalnost i da nemaju vlastiti jezik, što je srpski šovinist Nikola Stojanović decidirano pojasnio, bez ikakvih argumenata, dokaza i činjenica, u svome pamfletu „Srbi i Hrvati“, pod sintagmom „Do istrage vaše ili naše“ koji je objavljen 1902. u zagrebačkom glasilu Srpske samostalne stranke, 'Srbobran', u kojemu autor tvrdi da Hrvati nisu nacija i da nemaju vlastiti jezik, što je notorna laž, naprotiv, hrvatska književnost je nekoliko stoljeća starijega datuma od srpske književnosti, a Bašćanska ploča iz 12 st. na hrvatskom pismu glagoljici opovrgava lažljivca Vuka Stefanovića Karadžića .Takve šovinističke tvrdnje iz Srbije stizale su na račun Hrvata iz razloga što su velikosrpski ideolozi i političari svojatali hrvatska područja, a plan za aneksiju ili pripajanje hrvatskih zemalja Srbiji izložen je u nekoć tajnom političkom programu „Načertanije“ ili nacrtu o stvaranju velike Srbije koji je sastavio ministar unutarnjih poslova kneževine Srbije, Ilija Garašanin, 1844. godine.

Srpski nacionalizam – san o velikoj Srbiji

Srpski nacionalizam nije se temeljio niti se temelji na pravu srpskog naroda na samostalan život u slobodi, kao hrvatski nacionalizam, nego na povijesnom pravu na obnovi Dušanova carstva. Doduše, i hrvatski nacionalizam ima komponentu povijesnoga prava, s obzirom na činjenicu da je u ranom srednjem vijeku utemeljena hrvatska država koja je kao samostalna država postojala do 1101. godine, ali hrvatski nacionalizam je bio, do formiranja samostalne hrvatske u 20. stoljeću, usmjeren ka utemeljenju hrvatske države na pravu naroda na samoopredjeljenje dok povijesno pravo hrvatskom narodu također ide u prilog i predstavlja nadopunu prava na samostalni narodni život u slobodi.

Kod Srba je, dakle, prevagnuo politički nad kulturnim nacionalizmom, državna ideja nad nacionalnom. Zato su glavne parole srpskoga nacionalizma postale osveta Kosova i obnova Dušanova carstva, dakle, stvaranje velike Srbije.

Ideja osvete Kosova i stvaranje velike Srbije osnovna je ideja srpskog nacionalizma tijekom 19. i 20. kao i početkom 21. stoljeća.

Srpskom nacionalizmu je moralna podrška kult o bitci na Gazimestanu na Kosovu polju na pravoslavni Vidovdan, 28. lipnja 1389. godine, i kult o Dušanovu carstvu, iako se srpski znanstvenici (Stojan Novaković, Stanoje Stanojević, Konstantin Jireček i dr.) slažu u tome da je srednjovjekovna srpska država, a naročito Dušanova Srbija, bila takva da se njome ne bi nitko mogao ponositi, i da je ona primjer na kojemu se ne treba učiti potomstvo, no, ona je ipak, zbog doba kada je srpski narod 500 godina robovao pod Turcima, obavijena kultnim sjajem. Nesumnjivo, ona je za srpski narod bila najvažniji događaj u povijesti. Takvi doživljaji, kao Dušanov despotizam, ma kako gorki bili narodu, najteže se zaboravljaju.

Naime, trpeći teški jaram ropstva u Osmanskom Carstvu, Srbima je u fantaziji zasjala uspomena na jednog srednjovjekovnoga satrapa kakav je bio Dušan, koji je bio jedini kadar da snagom svoje države skrši ugnjetača, međutim, srpski narod pod Turcima tada nije razmišljao o tome da je Dušan sam bio ugnjetač i osvajač tuđe zemlje isto kao Osmanlije. Od dva zla, Srbi su izabrali nešto manje zlo. Utemeljitelj pak hrvatskog nacionalizma, Ante Starčević je, poput Macinia govorio kako se jaram ne mijenja nego se ruši i zbacuje!

Kult o Dušanovu carstvu važan je za istraživanje psihologije srpskog naroda, ali ne i za njegovu povijest.Tamna strana vladavine srpskog cara Dušana postajala je sve svjetlija i draža što je vrijeme pod turskim jarmom više odmicalo, i pod Turcima postajalo sve gore. U tim uvjetima je u fantaziji srpskog naroda despotski car Dušan postao simbol slobode. U toj fantaziji je Dušan osloboditelj svih Slavena na Balkanu. Taj kult lišen je svakog istinitog sadržaja, što je hrvatska povijest u 20. st. pokazala i dokazala, jer oslobođenje u srpskoj propagandi značilo je etničko čišćenje i genocid nad drugim narodima na Balkanu. Naime, sa Dušanovom vladavinom, kako nas izvješćuju povijesna vrela, kao na pr. vrelo srpskog povjesničara i nacionalista Stanoja Stanojevića, nije bilo zadovoljno srpsko činovničko plemstvo jer mu je nametnut porez i zakonodavstvom ograničena njegova prava, dok je puk ostao bez ikakovih prava, te ni Srpska pravoslavna crkva nije bila zadovoljna sa Dušanom jer je prekinuo tradiciju svetog Save i raskinuo sa grčkom Crkvom. Srpski narod je bio ogorčen jer je plaćao ceh za velike ratne troškove osvajanja. Jedan srpski velikaš je odmah nakon Dušanove smrti kritizirao njegovu vladavinu:

„Zanio se visinom dostojanstva i veličinom vlasti toliko, da je ne samo gledao lakomim očima na tuđe gradove koji nisu bili njegovi, da je ne samo nepravednim mačem pljačkao one koji ga ničim nisu uvrijedili, da je ne samo opako lišavao sloboda i uprave ljude koji su u njima odgojeni i odrasli, nego je nepravdu raširio i u Božjem području, te je pogazio stare Crkvene uredbe i grdno porušio od predaka ostavljene granice i počeo cijepati i sjeći kako je stigao, nametnuvši se kao nekakav nebeski sudac i zakonodavac koji postavlja zakone ne tek zemaljskim nego i Božanskim stvarima, vršeći i u njima svoju volju.“ (Prevedeno sa srpskog jezika na hrvatski jezik, op. CBK.)

To i takvo Dušanovo carstvo je srpsko društvo 19. i 20. stoljeća sebi postavilo u svojoj fantaziji i propagandi kao ideal. Friedrich Nietzsche bi rekao da je ideal slabih i nemoćnih uvijek bio da postanu jači i moćniji od svojih porobljivača.

Moderni srpski nacionalizam počeo se formirati u Šumadiji devetnaestog stoljeća kada su Srbi dobili neku vrstu nezavisne države. Nakon toga je počeo san o širenju te državice do srednjovjekovnih granica Dušanova carstva koje je postojalo jedno desetljeće, i nakon toga se centrifugalnim i centripetalnim silama raspalo kao mjehur od sapuna.

„Srbi svi i svuda“ ili „Serben über alles“

Vođa srpskog kulturnog nacionalizma postao je Vuk Stefanović Karadžić koji je definirao da su srpske granice tamo gdje su Srbi („Srbi svi i svuda“), a Srbe je vidio u Hrvatima, Crnogorcima, Albancima, Makedoncima i drugim narodima koje je proglasio srpskim narodom, a njihove jezike srpskim jezikom; primitivno, čak i smiješno, ali srpski nacionalizam je, nažalost za svoju glupost dobio početkom 20. stoljeća potporu britanske i ruske vlade, i Englezi su ispunili Srbima njihov san o velikoj Srbiji, u etapama, prvo Prvim balkanskim ratom i okupacijom Sandžaka i Kosova, zatim Drugim balkanskim ratom i okupacijom Makedonije, a 1918. i okupacijom Hrvatske, BiH i Vojvodine, kao i Crne Gore. Jugoslavija, stvorena 1. prosinca 1918., bio je ostvareni san o velikoj Srbiji; još je u sastavu srpske države nedostajala samo Bugarska, i velika Srbija iz nacrta „Načertanije“ bila bi ostvarena u cijelosti.

Tito – najveći mecena ili dobročinitelj Srbije

Da je Tito kojim slučajem uspio provesti ideju o federaciji Jugoslavije i Bugarske, nakon Drugog svjetskog rata, radi proširenja područja njegove apsolutističke vlasti, Srbi bi ga proglasili najvećim srpskim vladarom u srpskoj povijesti; iako je Tito 1945. poklonio Srbiji hrvatski Srijem i grad Zemun, kao i Boku kotorsku, zahvala za prosrspku politiku došla je naplatom nakon njegove smrti kada su ga proglasili najvećim tiraninom nad Srbima i diktatorom nad Srbijom, što je, naravno, najveća moguća laž u tipičnom stilu velikosrpske propagande. Dok je bio živ, Srbi su jako cijenili Tita jer nitko kao on nije pobio toliko Hrvata koje Srbi u pravilu mrze, iako za to nema objektivnih razloga i uzroka u povijesti jer ako je netko srušio srpsku državu onda su to krajem starog vijeka bili Osmanlije, a 1914. i 1941. godine Nijemci, Talijani i Bugari dok su srpski narod nagazili Turci iz Male Azije, a ne Hrvati iz Srednje Europe. Na koncu, Tito je Srbima poručio da će Hrvati imati svoju nezavisnu državu kad Sava potekne uzvodno, a grožđe rodi na vrbi, i Srbi su bili jako zadovoljni sa „drugom“ Titom. Kad je Slobodan Milošević počeo svoju velikosrpsku propagandu i pripreme za osvajački rat, poslužio se čak Titovom laži o tome da je u jasenovačkom logoru u NDH pobijeno na stotine tisuća Srba, i time je plašio pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj da će im se oept isto dogoditi ako Hrvati proglase samostalnu državu, i pozvao je prekodrinske Srbe na pobunu i u rat; na kraju rata ih je ostavio na cjedilu jer su mu poslužili samo kao žrtveni jarac za njegovu despotsku i osvajačku politiku u stilu cara Dušana.

Kakav predsjednički kandidat?



Na početku sam iznio svoje razmišljanje da bi najbolje za Republiku Hrvatsku bilo da slijedeći šef države bude demokratski orijentirani (hrvatski) nacionalist, a vi ste, cijenjeni blogeri i komentatori, pozvani da to komentirate i sami predložite i poduprete svog idealnog kandidata za predsjednika Republike, kako po imenu i prezimenu, tako i ideološkom svjetonazoru i programu koji zastupa, kao i da izrazite vaše mišljenje o nacionalizmu.

Naime, u vrijeme pristupnih pregovora oko ulaska RH u punopravno članstvo EU pojavile su se u posljednjih nekoliko godina, od početka tih pregovora 2005. godine, nakon izručenja generala Gotovine haaškome sudu, nelogičnosti i opravdane sumnje u zastupanje nacionalnih interesa službenog Zagreba u Bruxellesu, a i samo izručenje generala Gotovine i optužnica protiv njega nije u hrvatskom nacionalnom interesu. Kao što znamo, Sanaderova koalicijska vlada (HDZ, HSLS, HSS, SDSS i HSP) odrekla se Zerpa u korist Slovenije i Italije, i time i godišnjeg prihoda od ulova ribe u iznosu od preko 300 milijuna eura koliko ujedno iznosi pomoć EU u fondu za Republiku Hrvatsku, koji je doduše besplatan, ali samo uvjetno jer nema toga kapitalista na svijetu koji poklanja kapital! Nadalje, vođa hrvatskog pregovaračkog tima je nekadašnji komunistički novinar i agitator Vladimir Drobnjak koji je u bivšoj Jugoslaviji bio zvučnik komunističke partije. S obzirom da je aktualni predsjednik Republike totalitarist, te je u oba mandata dokazao odbojnost prema demokraciji i pravnoj državi, i štitio kazneno prijavljene partizanske ratne zločince i udbaške ubojice, te da je i prvi predsjednik Republike bio komunist i neprijatelj demokracije i pravne države, vrijeme je da novi hrvatski predsjednik bude osoba hrvatske nacionalnosti (i, naravno, sa hrvatskim državljanstvom), muška ili ženska osoba koja je:

Političar bez komunističke prošlosti, demokratski orijentiran, nacionalist i rodoljub, po profesiji ili pravnik ili povjesničar (to je idealno, ali glavno da nije neobrazovan), po mogućnosti aktivist za ljudska prava, iako nije nužno, zatim, da je ljubitelj sloboda, i da je budući predsjednik hrabar, staložen, mudar i opće obrazovan, s tim da je poželjno da zna engleski jezik kao strani jezik ali nije nužno niti najvažnije, ali je važno da je privržen zakonitostima pravne države, te da je moralan i etičan, a što je po vjeri i boji kože ili spolu, nije važno, kao ni bračni status iako je poželjno da je oženjen i da ima djecu odnosno da je obiteljski čovjek, te da ima minimalno 30 godina...

To su otprilike najnužnije karakteristike koje bi budući predsjednik trebao imati da bih ga smatrao hrvatskim predsjednikom, a ne samo predsjednikom Republike Hrvatske, jer kao što smo do danas vidjeli, predsjednik Republike Hrvatske je bio svatko, ali hrvatskog predsjednika još nismo imali; stoga sam u napetom iščekivanju o vijesti o novom hrvatskom predsjedniku, i nadam se da ću ga doživjeti još za svoga života:)

Naime, od hrvatskog predsjednika očekujem konzekventnu obranu hrvatskih nacionalnih interesu u odnosu prema Europskoj uniji, Sjedinjenim Američkim Država, te Italiji, Sloveniji i Srbiji, kao i Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije, Saveznoj Republici Njemačkoj i Austriji jer to su države i vlade s kojima Hrvatska ima najviše posla, i problema.

Očekujem također konzekventnu obranu hrvatskog Domovinskog rata od objeda i laži koje je širio aktualni predsjednik Republike, i time radio u korist velikosrpske politike, kao i

obranu hrvatskih interesa pred velikosrpskom politikom, i

očekujem žestoki njegov obračun sa titoističkom historiografijom i svim lažima titoista izrečene u posljednjih 9 i 19 godina, te zaštitu žrtava komunizma i konzekventnu osudu komunističkih zločina, kao i progon komunističkih i velikosrpskih zločinaca!

Očekujem rasvjetljavanje politički motiviranih ubojstva iz devedesetih, posebno ubojstvo dopredsjednika Hrvatske stranke prava, Ante Paradžika, i generala HOS-a Blaža Kraljevića, i da korumpiranom Đapiću oduzme pravo na zastupanje Hrvatske stranke prava, i da je vrati njenom članstvu i predsjedniku Dobroslavu Paragi!

Očekujem da će užarenom čeličnom metlom očistiti udbaški smrad iz javnog života Hrvatske, i da potuče udbo-mafiju, što znači nemilosrdno se obračunati sa političkom korupcijom i organiziranim kriminalom, i

očekujem da će kao ustavobranitelj kazniti sve one koji su od 1990. do danas kršili Ustav Republike Hrvatske, kao i da iz Ustava izbaci Oktobarsku revoluciju, i da se u Ustavu spomene Boga!

Također očekujem da će novi predsjednik dobro pozicionirat Hrvatsku unutar Sjevernoatlantskog saveza NATO, i da će raspisat referendum o tome žele li Hrvati da Hrvatske ostane u tom zapadnom vojno-političkom savezu.

Također očekujem da će Hrvatsku znat znalački pozicionirat u pregovorima s EU oko članstva u Uniji, kao i da će slovenskoj službenoj politici začepiti gubicu!

Nadam se oštrom predsjednikovom kursu u odnosu prema genocidnoj tvorevini „Republici Srpskoj“, da predloži njeno ukidanje i da radi na njenom ukidanju, kao i da poradi na anti-veliksrpskom savezništvu između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine i Kosova i Crne Gore, a kao najvažnijeg vanjskopolitičkog partnera Hrvatske da uzme Bosnu i Hercegovinu, i pokuša stvoriti što bolje odnose Hrvatske s Austrijom, Njemačkom i Sjedinjenim Američkim Državama, ali i da približi zemlju Ruskoj Federaciji na diplomatskom i ekonomskom planu.

Želim da novi predsjednik jamči teritorijalnu cjelovitost i nezavisnost Bosne i Hercegovine kao i Kosova, i opstojnost hrvatskog naroda u BiH i nacionalna prava Hrvatima u Srbiji, i Crnoj Gori i Sloveniji, a sa srpskom nacionalnom manjinom kao i svim drugim nacionalnim i subkulturnim manjinama u Hrvatskoj, kao i s radničkom klasom da novi predsjednik vodi dijalog.

Novi predsjednik treba biti jamac poništenja nepravedne privatizacije i pretvorbe, i staviti se kao Hugo Chavez u Venecueli na čelo nacionalizacije opljačkanog hrvatskog narodnog gospodarstva; također bi se trebao zalagati za jačanje Hrvatske vojske, i za Hrvatsku znanja, i u tom smislu za besplatno školstvo, ako nikako drukčije da to naredi dekretom odnosno uredbom sa zakonskom snagom, kao i da uredbom ukine Trg maršala Tita u Zagrebu, da očita titoistima bukvicu preko televizije, i da bude inicijator anti-totalitarističkog zakona. Nadalje, novi predsjednik treba predložiti zakon o lustraciji, i inicirati osnivanje narodnih tribunala da sude izdajicama i ratnim profiterima, te ukinuti medijsku protuustavnu cenzuru i osigurati slobodu medija!

Sve u svemu, novi predsjednik treba prema Hrvatima biti čovjek od riječi, a prema vani, prema inozemstvu neustrašiv, strpljiv i izdržljiv. Sve u svemu, novi bi predsjednik trebao biti hrvatski Havel, Adenauer, De Gaule, Margaret Tatcher, John F. Kennedy i Ante Starčević i Eugen Kvaternik u jednoj osobi. Tko nema te osobine, ne treba se ni kandidirat!

Od dosadašnjih kandidata i jedne kandidatkinje nitko ne udovoljava mojim kriterijima! Naime, Vesni Pusić nedostaje osjećaj za demokraciju i pravnu državu, Josipoviću nedostaje također osjećaj razlikovanje dobra od zla, kao i Andriji Hebrangu, i svima do sada navedenima i navedenoj nedostaje smisao za istinu, i antikomunistički background, a Josipu Jurčeviću nedostaje znanje o politici, Vidoševiću nedostaje svega pomalo, a evtl. Milanu Bandiću, ako se odluči kandidirati, mjesto je na optuženičkoj klupi a ne u predizbornoj kampanji! Miroslav Tuđman je za mene veliki upitnik, mogao bi uvjetno i približno udovoljavati mojim kriterijima iako me smeta njegov deklarirani tuđmanizam, ali ako pod time razumijeva zaštitu nacionalnih interesa i hrvatske državnosti onda bi mogao proći kao najmanje zlo od svih drugih, ali problem je u tome što ne mislim birati manje zlo od većega nego dobrog predsjedničkog kandidata, naprotiv, odličnog! A tko je taj, vidjet ćemo, još ima vremena u mom životu da se pojavi, jer nada umire posljednja:))

Lijepo pozdrav, vaš CBK!

PS: čestitke svim hrvatskim braniteljima povodom obljetnice Oluje od 5. kolovoza 1995. i Bog vas čuvao i blagoslovio, kao i za slobodu Hrvatske ranjene i poginule hrvatske branitelje i njihove obitelji!

Živjela Hrvatska!



Post je objavljen 31.07.2009. u 14:54 sati.