CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

subota, 11.07.2009.

BIJELA I CRVENA HRVATSKA

Simbol Bijele i Crvene Hrvatske: 13 županija Bijele, i 12 županija Crvene Hrvatske, hrvatski povijesni i nacionalni grb

Spomendan velikosrpskim žrtvama Srebrenice

Dana 11. srpnja 1995. je četnički koljački nož generala Ratka Mladića, glavnog zapovjednika vojske bosanskih Srba, zahvatio preko osam tisuća bošnjačkih civila i ratnih zarobljenika iz Srebrenice koju je vojska bosanskih Srba osvojila zahvaljujući izdaji koju je počinila Europska unija i Organizacija ujedinjenih naroda! Europska unija je naknadno uvrstila srpski pokolj u Srebrenici kao spomen-dan u zemljama članicama Unije, a Republika Hrvatska je nedavno preuzela taj spomen-dan koji se obilježava u čitavoj Europskoj uniji, i izvan njenih granica, u Hrvatskoj, i naravno u Bosni i Hercegovini, ali ne i u srpskom dijelu BiH, u entitetu koji se zove 'Republika Srpska', i koji predstavlja genocidnu tvorevinu, što je potvrdio i međunarodni sud ICJ. Srbija, čiji je prethodni nedemokratski režim Slobodana Miloševića prouzročio genocid u Srebrenici, ne priznaje odgovornost za ovaj strašni zločin, što predstavlja posebnu sramotu za 'demokratiju' u Srbiji! Nemože se Srbija zvati europskom, civiliziranom i demokratskom zemljom dok ne prizna odgovornost za srpski genocid u Srebrenici.

Istočnobosanski gradovi Srebrenica i Žepa bili su od strane Ujedinjnenih naroda proglašeni 'zaštićenim zonama' u kojima je bilo zabranjeno nošenje oružja; zato je UN razoružao malobrojne branitelje u Srebrenici, i jamčio im sigurnost, međutim, nizozemski bataljun tako zvanih mirovnih snaga UN u Srebrenici izdao je napadnute Bošnjake, i umjesto da brani međunarodno zaštićenu zonu, nizozemske kukavice su se povukle, a njihov zapovjednik je sa krvnikom Ratkom Mladićem ispijao rakiju; glavni zapovjednici snaga UN u BiH i za bivšu Jugoslaviju (Englezi i Francuzi) odbili su prijedlog da NATO odnosno Američko ratno zrakoplovstvo bombardira soldatesku Ratka Mladića; tako su razoružani branitelji Srebrenice bili izloženi na milost i nemilost četnika pod vodstvom ciničnog generala Mladića koji je na početku velikosrpske agresije bio oficir 'JNA' i zapovjednik tzv. kninskog korpusa, i na dan velikosrpske pobune u Hrvatskoj, 17. kolovoza 1990. je na ulicama, od srpskih pobunjeničkih snaga zauzetog grada Knina, dijelio srpskim civilima oružje, pretežito automatske puške, i to iz arsenala oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske koje je protunarodna tako zvana Jugoslavenska narodna armija zaplijenila između dva kruga prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u travnju 1990. godine, a s otimanjem hrvatskog oružja suglasio se posljednji generalni sekretar komunističke partije u Hrvatskoj, Ivica Račan, kojeg će Hrvati deset godina poslije izabrati za svoga premijera, kao zahvala što ih je na početku velikosrpske agresije dao razoružati, ili zbog kratke pameti.

Srebrenicu nisu izdali samo nizozemski tzv. mirotvorci, nego i bošnjačko vodstvo na čelu s predsjednikom Predsjedništva Republike BiH, Alijom Izetbegovićem, koji je Srebrenicu prodao vođi bosanskih Srba, zločincu Radovanu Karadžiću, kao i američki izaslanik za bivšu Jugoslaviju, Richard Holbrooke, koji je Srebrenicu dao Slobodanu Miloševiću u zamjenu za neka predgrađa Sarajeva koja su pobunjeni Srbi bili okupirali 1992. godine.

Čelnici Europske unije, SAD i OUN suodgovorni su za najveći poslijeratni zločin u Europi nakon velikih masakara nad hrvatskim zarobljenicima u svibnju i lipnju 1945. godine! Sva međunarodna načela o ljudskim pravima umrla su 1991. u Vukovaru, i 1995. u Srebrenici, a da odlučuje samo sila jačega dokaz je i Srebrenica koja je nakon pokolja nad bošnjačkim civilima pripala genocidnoj tzv. Republici Srpskoj u BiH, dok je Goražde, koje je u ratu opstalo i ostalo slobodno područje, nakon Daytonskog sporazuma priključeno Federaciji BiH. Branitelji Goražda, susjedi Srebreničana, su prve puške za obranu od velikosrpske agresije dobili od vodstva Hrvatske stranke prava iz Zagreba, Ante Paradžika i Dobroslava Parage, i u tom gradu na Drini osnovan je bio i ogranak Hrvatske stranke prava. Tamo gdje je bio HOS, ljudi su bili spremni za obranu svoga doma, tako i građani Goražda, čiji su preci inače u WWII doživjeli genocid od strane srpskih četnika, što je u cijelosti zabilježilo državno medicinsko-forenzičko povjerenstvo iz Zagreba, koje je nalaze i dokaze objavilo 1942. u knjizi Ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, a na sudu u Goraždu su tada bile podignute kaznene prijave protiv nekih srpskih počinitelja, ali je dolaskom partizana ukinuta policijska tjeralica za ubojicama odnosno ratnim zločincima, i umjesto ubojica su stradali opet nevini ljudi samo zato što su bili za hrvatsku državu, a presuđivali su im oni koji su bili ratni zločinci u novoj Titovoj vlasti i jugoslavenskoj tamnici naroda.

PARTIZANSKI KOLJAČ I SRPSKI POBUNJENIK SIMO DUBAJIĆ



Partizanski major Simo Dubajić, 1990. kada je u kninskoj krajini dizao srpsku pobunu

Novinske agencije su objavile vijest da je u Beogradu umro Simo Dubajić, rodom iz Kistanja kod Knina, kojeg je DORH nedavno optužio za zločin protiv čovječnosti u Kočevskom rogu, gdje je 1945. ubijeno cca. 30 tisuća ratnih zarobljenika, dakle, oko tri puta više nego u Srebrenici 1995. godine.

Ono što su hrvatski main-stream mediji prešutjeli je, da je kaznenu prijavu protiv optuženog Dubajića podnio 8. rujna 2006. godine Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, i to je važno da se zna barem ovako preko bloga, jer vlasti RH žele zataškati činjenicu, a u tome im mediji, glavni urednici, i novinari, izdašno pomažu, da nije vlast u Hrvatskoj podnijela kaznenu prijavu protiv zločinca koji je pobio preko 30 tisuća Hrvata, nego jedna nevladina 'NGO' organizacija koja iz državnog proračuna RH nije dobila ni lipe, otkad je 2004. godine osnovana, i još se k tome nalazi pod protuustavnom medijskom cenzurom, jer u Hrvatskoj su na vlasti bivši komunisti i udbaši, kao i zaštitnici komunističkih ubojica, i nepopularno je u medijima govoriti negativno o partizanskim i komunističkim koljačima, a kritičare titoizma se tretira kao neka smetala, što je posebna sramota za medije i za vlasti RH.



Očeličena grupa marksista klala na Kočevskom rogu 1945. i uživa zaštitu vlasti od kaznenog progona u Republici Hrvatskoj, 2009.

Ovom prilikom posebno treba prozvati Županijsku državnu odvjetnicu u Zagrebu, Višnju Lončar, koja namjerno ne podiže optužnice protiv dvoje još živih, i ujedno najvećih živućih ratnih zločinaca u Europi, dakle ne protiv generala Ratka Mladića koji se skriva ili u Srbiji ili u tzv. Republici Srpskoj, nego protiv bivšeg partizanskog oficira i komandanta komunističke Vojne tajne policije u Krapini, 1945. godine, Stjepana Hršaka, i protiv nekadašnje pripadnice partizanske tzv. XI dalmatinske (biokovske) brigade 26. divizije Jugoslavenske armije, maršala Tita, Milke Planinc, rođena Malada, koju je Simo Dubajić izravno u svojim knjigama i novinskim člancima teretio da je zajedno s njim odgovorna za masovna ubojstva na Kočevskom rogu kod Ljubljane, u lipnju 1945. godine, dok je smaknuća naredio maršal Tito. Tito je, inače, Milku Planinc, nakon što je slomio demokratski pokret Hrvatsko proljeće 1971. smijenio reformirano liberalno komunističko 'rukovodstvo' na čelu sa Savkom Dabčević Kučar, predsjednicu CK SKH, i na njeno mjesto postavio očeličenu marksisticu Milku Planinc, koja je nakon njegove smrti postala i predsjednica jugoslavenske komunističke vlade koja je uništila jugoslavensku privredu (barem neke koristi od nje). U koalicijskoj vladi Jadranke Kosor inače je dopredsjednik vlade nekadašnji boljševik Slobodan Uzelac (Srpska demokratska samostalna stranka, SDSS) koji je sudjelovao u progonu demokratski orijentiranih ljudi Hrvatskog proljeća!



Partizanka Milka Malada, udata Planinc, kazneno prijavljena zbog osnovane sumnje u ratni zločin, pod zaštitom DORH-a

Predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, te HDZ-koalicijska vlada Ive Sanadera, štitile su, a koalicijska vlada Jadranke Kosor nastavlja štititi osnovano osumnjičenu ratnu zločinku Milku Planinc, kao i Stjepana Hršaka, i DORH odbija protiv Milke Planinc podići optužnicu, iako je Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma i nju prijavio u istoj prijavi kojom je prijavio Simu Dubajića, kao i 13 drugih partizanskih komandanata od kojih su neki Srbi, a neki Hrvati odnosno vjerojatno su se opredijelili kao Jugoslaveni. Dakle, Beograd štiti ratnog zločinca iz Srebrenice, Ratka Mladića, a Zagreb štiti ratne zločince iz Kočevskog roga i Maclja-Krapine! Pravna država ne vrijedi podjednako za sve, i dok je tako, nijedna vlada RH nema pravo se nazivati demokratskom vladom, a pogotovo ne antifašističkom! To je najobičniji balkanski primitivni titoistički režim na Pantovčaku i u Banskim dvorima!

Sada napuštamo ove primitivne balkanske medije i vlastodršce, i odlazimo na ljepšu temu, a to je povijesna Crvena Hrvatska, ranosrednjovjekovna hrvatska država u području između Duvna (današnji Tomislavgrad u BiH) i Drača (grad u Albaniji), čije je postojanje dokazao crnogorski povjesničar i Zagrebčanin S.M. Štedimlija u svojoj knjizi

'CRVENA HRVATSKA' (CROATIA RUBEA)



Zemljovid Bijele Hrvatske (kralja Tomislava) i Crvene Hrvatske, X st.

Crnogorac i Zagrebčanin Savić Marković Štedimlija, publicist, istraživač političke povijesti, i žrtva komunizma, autor je i djela 'ZAVJERE PROTIV SVJETSKOGA MIRA' /'VERSCHWÖRUNGEN GEGEN DEN FRIEDEN'/ koje je prvi puta objavljeno u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Zagrebu, 1944. godine, dok su u totalitarnoj Titovoj Jugoslaviji sva Štedimlijeva publicistička djela bila zabranjena, jer su skinula krinku sa marksističke (titoističke) i velikosrpske ideologije, tako da su Zavjere ponovo pretiskane tek 2005. godine u samostalnoj Republici Hrvatskoj, u Zagrebu, u nakladi Alfa.

Najpoznatiji izvor i povijesni spomenik koji govori o Crvenoj Hrvatskoj jeste 'Ljetopis popa Dukljanina' iz 12. stoljeća nakon Krista.

U Ljetopisu pop Dukljanin spominje Crvenu Hrvatsku pod tim imenom i kao posebnu samostalnu državu s određenim granicama i unutarnjim uređenjem. Pri tome se pop Dukljanin pozvao na nekoliko izvora kojima se služio, ali on te rukopise ne određuje pobliže, izuzev jedan pod nazivom 'Metodos'.

Pop Dukljanin bio je katolički svećenik iz države Duklje koja je prethodnica Zete, a Zeta je prethodnica Crne Gore. Crvena Hrvatska je pak prethodnica Duklje.

Štedimlija objašnjava da su preci Crnogoraca došli u svoju zemlju kao Hrvati, i na području današnje nezavisne države Crne Gore i južnije sve do Drača živjeli nekoliko stoljeća, te je navedena činjenica utvrđena od strane više znanstvenika, naglašava Štemilija.

Doseljenje Hrvata u stoljeću sedmom na područje između Drave, Dunava i Jadrana

Hrvati su u posljednjem valu Seobe naroda nakon propasti zapadnorimskog carstva u petom stoljeću doselili u stoljeću sedmom na područje današnje Hrvatske odnosno na područje ondašnjeg Zapadnog Ilirika koji je bio rimska provincija od doba osvajanja Dalmacije od strane prvog rimskog cara, cezara Augusta Octaviana, početkom prvog stoljeća poslije Krista, koji je pokorio stare Ilire i Dalmaciju koja nosi ime po ilirskom plemenu Delmata, i u antici se protezala ne samo na današnjem političkom teritoriju Republike Hrvatske i zemljopisnom području Dalmacije uz hrvatsku obalu, nego je obuhvaćala cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, dakle, područje od istočnojadranske obale do rijeke Save i Dunav, a političko središte ove rimske provincije nalazilo se u antičkome gradu Saloni na području današnjeg hrvatskog grada Solina kod grada Splita.

Stari Iliri bili su autohtono stanovništvo rimske provincije Dalmacije i Zapadnog Ilirika, a potomci Ilira su današnji Hrvati, Albanci i Crnogorci, među ostalima.

Nakon propasti Zapadnorimskog carstva uslijed navale Germana su područje Zapadnog i Istočnog Ilirika, čija je granica stara povijesna granica civilizacija, rijeka Drina, preplavili doseljeni Slaveni koji su se na balkanskom poluotoku pomiješali sa starim Ilirima koji su u doba seobe naroda bili većinom romanizirani, i živjeli su u starorimskim gradovima na istočnojadranskoj obali i u unutrašnjosti Dalmacije, sve do Srijema i utoka Save u Dunav.

Pored Slavena su u Zapadni Ilirik doselili i ratoborni Avari koji su u 7. st. (614. godine) razorili antičku Salonu, i ugrožavali i same zidine glavnog grada Istočnorimskog Carstva ili grčkog Bizanta, Konstantinopolis ili Carigrad.

Dolaskom Hrvata u stoljeću sedmom nestaje avarska opasnost po Carigrad jer su Hrvati potukli Avare i na području Zapadnog Ilirika nametnuli Južnim Slavenima, Avarima i romaniziranim Ilirima i potomcima starih Rimljana svoju vlast, kao i ime nove države koja je po drevnom ratničkom narodu Hrvata nazvana Hrvatska, i bila priznata od Bizanta i Rima, a spominje se u djelu 'De administrando Imperio' od bizantskog cara Konstantina Porphyrogeneta VII, u 10. stoljeću.

Samo ime Hrvat nije slavenskog podrijetla, niti su stari Hrvati južnoslavenski narod, kao što ni suvremeni Hrvati nisu isključivo Južni Slaveni, odnosno Hrvati su jednostavno rečeno – Hrvati, a ako se Hrvate razvrstava po etničkome porijeklu, onda su Hrvati u tom slučaju većinom ilirskog, a manjim dijelom slavenskog ili južnoslavenskoga porijekla!

Hrvati su vojnički potukli Avare i pokorili Slavene, ali su se asimilirali među domorodačko ilirsko pučanstvo i slavenske doseljenike od kojih su poprimili jezik koji je nazvan po hrvatskim osvajačima i gospodarima, hrvatskim jezikom, čija je osnova bio staroslavenski (starocrkveni) jezik i pismo glagoljica. Uz to su poganski Hrvati preuzeli rimsko pravo, i kršćanstvo, i u stoljeću sedmom osnovali hrvatsku državu koja je u 9. stoljeću, 7. lipnja 879. godine, dobila prvi puta međunarodno priznanje kada je Sveta Stolica u Rimu priznala hrvatskog kneza Branimira odnosno Hrvatsku.

Po etničkom sastavu su Hrvati oko 35 posto ilirskog porijekla, a Iliri su po DNK-analizi naroda stari oko 25 tisuća godina, te je oko 30 posto hrvatskog stanovništva slavenskog, i oko 10 posto keltskog porijekla, s tim da je od stoljeća sedmog do 19. st. trajao proces hrvatske etno-geneze i stvaranja nacije ili hrvatskog političkog naroda koji je utemeljio pravaški ideolog, filozof, prosvjetitelj i hrvatski političar dr. Ante Starčević.

CRVENA I BIJELA HRVATSKA
(Gornja i Donja Dalmacija ili Croatia Rubea i Croatia Alba)

Iz Dukljaninova pričanja je bitno, naglašava Štedimlija, da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu (Regnum Sclavorum), i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska koja je podijeljena na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, na čijoj se granici nalazio grad-država Dubrovnik koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. Pop Dukljanin to kaže u 12. st. kad je narodno sjećanje (kolektivno pamćenje) bilo još svježe, a tradicije vrlo žive.

Suština Dukljaninova pričanja o Crvenoj Hrvatskoj jeste, uglavnom, u ovome: prostor od Jadranskog mora do Drine, Save i Šarplanine bio je, u početku, pod jednim slavenskim kraljem, i ovo slavensko kraljevstvo podijeljeno je poslije na dva dijela, na Primorje (Maritima) i na Zagorje (Transmontana). Na saboru na Duvanjskom polju kralj Svatopuk razdijelio je Primorje na dva upravna područja: Bijelu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju (Croatia Alba, quae et inferiror Dalmatia) i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (Croatia Rubea, quae et Superior Dalmatia). Bijela Hrvatska prostirala se od Duvna (Delminium) do Vinodola, a Crvena Hrvatska od Duvna do Drača. „Pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom greškom na jugu, fiksirao Pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež“ (M. Šufflay: Srbi i Arbanasi, 107.) Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti: Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.

Postavlja se pitanje, je li postojala država, o kojoj govori Pop Dukljanin, je li postojala kao takova pod imenom Crvena Hrvatska, i jesu li nju zaista naseljavali Hrvati?

Utvrditi da su današnju Crnu Goru naseljavali Hrvati od dolaska Slavena pa sve do stvaranja srpske države Nemanjića u XII stoljeću (u interregnumu kada su Zapadni vladari srušili bizantsko Istočnorimsko Carstvo), i da se država tih Hrvata zvala Crvena Hrvatska, znači potvrditi ono što o tome kaže Pop Dukljanin.

Stvari i pojmovi iz Ljetopisa bili su u vrijeme Popa Dukljanina svježi u uspomenama naroda. Dok netko može zaboraviti ili pobrkati redoslijed vladara svoje zemlje, isključeno je da bi mogao zaboraviti kako se njegova zemlja uopće zove. Također je isključeno da bi neko mogao u jednome spisu, koji je već po piščevoj namjeri trebao doći suvremenicima u ruke, svom narodu dati strano i tuđe ime, a vlastito zatajiti.

Izvori o Crvenoj Hrvatskoj

Crvenoj Hrvatskoj nije ime dato slučajno već ono ima traga u pradomovini Hrvata iz doba Seobe naroda nakon propasti Zapadnorimskog Carstva i navale Huna prema Europi kada su se narodi pomicali s istoka prema zapadu.

O Hrvatima u Crvenoj Rusiji govori poznati ruski ljetopisac Nestor koji je umro 1116. godine. Crvena Rusija je područje koje obuhvaća Haličku kneževinu na sjevernom obronku Karpata i oko gornjeg toka rijeke Dnjestr, i Vladimirsku kneževinu oko rijeke zapadnoga Buga, pritoka Visle. I povjesničar Klaić i svjetski albanolog Šufflay misle da su Hrvati, dolazeći u zapadni dio Jugo-Istočne Europe, donijeli sobom ne samo mnogobrojne običaje i navike nego i mnoga topografska imena i nazive. Tako postoje u zapadnom dijelu Jugo-Istočne Europe mnoga mjesta čija se imena poklapaju s imenima mjesta u nekadašnjoj Crvenoj Rusiji. Ako se uzme da je većina doseljenih Slavena u krajeve današnje Hrvatske bila hrvatskog porijekla ili da su današnji Hrvati dijelom slavenskog porijekla, iako ni približno u cijelosti, razumljivo je da su donijeli i naziv „crveni“, koji su dali jednom dijelu svoje domovine, naseljenom možda baš starim Hrvatima iz Crvene Rusije, dakle, Crvenim Hrvatima. Navika da iseljena populacija daje mjestima u novoj domovini imena iz stare domovine ostala je sve do naših dana; na primjer, engleski iseljenici u Sjevernu Ameriku nazvali su jednu svoju pokrajini New England, ili Nova Engleska, ili nizozemski iseljenici nazvali su svoje mjesto koje su u novom svijetu osnovali New Amsterdam koji je poslije postao poznat kao Novi York ili New York, ili, Kastilijanci su mnogobrojna mjesta u Srednjoj i Južnoj (Latinskoj) Americi nazvali po gradovima u Španjolskoj, s tim da ispred starog naziva dolazi pridjev „novi“, kako bi se mjesto razlikovalo od mjesta u izvornoj domovini. Naziv Crvena Hrvatska ima, dakle, korijena u davnoj prošlosti Hrvata.

Dr. Milan Šufflay („Crvena Hrvatska i Dubrovnik“, Zagreb, Hrvatska Revija 13:196-204, 258-63) kaže da mletački kroničar Dandolo, neovisno od Popa Dukljanina, znade oko 1350. godine, dakle, polovicom 14. stoljeća, za naziv Crvena Hrvatska, te citira rečenicu u kojoj se spominje taj naziv:

„... a plano itaque usque Hystrijam Croatiam Rubeam...“

Razdiobu na Crvenu Hrvatsku i Bijelu Hrvatsku (Croatia Rubea i Croatia Alba) čine i neki dubrovački pisci kao na pr. Luccari (u 17. st.) i Resti (u 18. st.), i Talijan Flavius Blondus oko 1450. godne. Orbini (1601.) je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis nego i mnoge druge, kasnije izgubljene, izvore; on spominje:

„... Dioclea che fu la metropoli della Croazia Rubea“.

Srpski izvori nisu, iz razumljivih razloga, spominjali Crvenu Hrvatsku, a naročito ne oni od Nemanjića nadalje. Nije moguće pretpostaviti da bi srednjovjekovnim srpskim piscima i biografima ostala nepoznata, barem neka verzija Dukljaninova Ljetopisa; što oni u svojim djelima nisu nigdje spomenuli postojanje nekadašnje Crvene Hrvatske u Duklji, to je razumljivo jer su pokušali srbizirati tu nekadašnju hrvatsku zemlju, ali što nisu zanijekali da je postojala, ako su mislili da nije postojala, već da je to izmišljotina Popa Dukljanina, to zaista nije lako razumijeti, naglašava Štedimlija; taktika srpskih pisaca je bila prešutjeti činjenicu da se barem spominjala Crvena Hrvatska jer tako su pridonosili zaboravu na tu činjenicu. Zapadne pisce nisu rukovodili isti razlozi kao srpske pisce tako da se u zapadnim izvorima ne prešućuje pojam Crvena Hrvatska.

Bizantski izvor, car Konstantin VII Porphyrogenet (912. – 956.) opisuje, između ostalih naroda, i primorske Slavene:

„Ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini /Slaveni/ raspoređeni su ovako: Dioclea /Duklja/ približuje se Dyrahijskim gradovima, to jest Helisu, Helkiniju i Antivaru i siže do Dekatera /Drač/, a u gorama graniči sa Srbljijom /Raškom ili Srbijom/. Od Rauzija počinje arhontija Zahumljana i stere se do rijeke Orontija, a s primorja graniči s pogancima“.

Iz Porphyrogenetova opisa iščitavamo da je nabrojanim zemljama primarno hrvatsko obilježje, ali da u njima postoje i oni koji nisu Hrvati, kako je to bizantski car na drugom mjestu spomenuo govoreći o Zahumlju i Trebinju, a ispuštajući Duklju. Kad car kaže „ova spomenuta Hrvatska“, on misli nesumnjivo na hrvatsku državu, a ne samo na Hrvate jer kad bi mislio na Hrvate mogao bi kazati ono što misli, kao što je malo dalje spomenuo „Sclavine“. Međutim, pod riječju Sclavini mogao je misliti na onaj nehrvatski narod koji je bio naseljen po hrvatskoj državi, a koji je živio u područja Trebinja i Zahumlja.

Opisujući pobliže onu Hrvatsku, koju Pop Dukljanin oko 200 godina nakon cara Porphyrogeneta zove Bijelom Hrvatskom, Konstantin Porphyrogenet se s njim potpuno slaže. Kao i Pop Dukljanin, car tu državu naziva Bijelom Hrvatskom i određuje joj iste granice, služeći se samo drugim oznakama. No iz njegova se pisanja ne vidi da on Bijeloj Hrvatskoj pridaje teritorij Gornje Dalmacije odnosno Dukljaninove Crvene Hrvatske, iz čega jasno slijedi da ovaj teritorij u njegovo vrijeme nije pripadao hrvatskoj državi koju on pod tim imenom, dakle, Hrvatsku, opisuje.

Po pričanju cara Konstantina Porphyrogeneta VII su Hrvati, pošto su razbili Avare za vrijeme cara Heraklija, zavladali provincijom Dalmacijom, a jedan dio njih odvojio se je od ostalih, te je zavladao Panonijom gdje je osnovao svoju državu s posebnim vladarom (Sjeverna Hrvatska ili panonska Hrvatska, na pr. pod vladarom Ljudevitom Posavskim, hrvatskim braniteljem pred franačkim osvajačima.) Jasno je po Porphyrogenetovom pričanju, a što je i mišljenje hrvatskog povjesničara Klaića, da su Hrvati naseljavali ne samo Dalmaciju u kojoj se nalazilo dukljansko područje, nego i Panoniju koja je bila sjevero-istočno od nje. Time Porphyrogenet potvrđuje Dukljaninovu tvrdnju o postojanju Crvene Hrvatske u Duklji. Porphyrogenet nije nabrajao područja Crvene Hrvatske, kao hrvatske oblasti Bijele Hrvatske, ali također ne ni kao srpske, što bi svakako učinio da ih je smatrao srpskima. On zna samo za Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane, a to je znak da je bio u neprilici da li ih nazvati Hrvatima ili ne. Međutim, bio je načisto s tim da ih ne može nazvati Srbima. Iz njegovih riječi „ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini...“ jasno je da je u ovim područjima bilo dominantno hrvatsko ime, dok da se nehrvatski dio stanovništva nisu nazivali Srbima nego općenito nazivom koji je tada prakticiran, Sclavini (Slaveni).

Grčki izvor, pisac Ivan Scilices, koji je živio 100 godina poslije cara Porphyrogeneta VII, a 100 godina prije Popa Dukljanina, potvrđuje navod Konstantina Porphyrogeneta da su Hrvati osvojili Ilirik (Dalmaciju).

Postojanje naziva Bijela Hrvatska nije bilo u znanosti osporavano, a da je taj naziv postojao potvrđuju mnogobrojni izvori. Kad bi postojala samo jedna jedina hrvatska zemlja i hrvatska država, i to ona koja se zvala Croatia Alba (Bijela Hrvatska), bio bi njen naziv Bijela potpuno nepotreban i suvišan, jer samim imenom Hrvatska, ona bi bila dovoljno određena. Naziv za Bijelu Hrvatsku postojao je da ovu zemlju razlikuje od neke druge hrvatske zemlje koja nije Bijela, ali je bila hrvatska kao i ona, od Crvene Hrvatske u dukljanskom području o kojoj govori Pop Dukljanin.

Dr. Šufflay kaže da mletački kroničar Dandolo neovisno od Popa Dukljanina, ili pozivajući se na njega, znade za naziv Crvena Hrvatska (oko 1350.) i citira rečenicu u kojoj se spominje taj naziv (a plano itaque usque Hystrijam Croatiam Albam vocavit et a dicto plano usque Dyrrachium Croatiam Rubeam). Mletački izvor nam govori da je Dandolo upoznat da se Gornja Dalmacija zvala Crvena Hrvatska, a da se nije tako zvala, on je mogao bez poteškoća ustanoviti bilo iz izvora, bilo od suvremenika, mišljenja je Štedimlija.

Kako je daleko na istok sezalo hrvatsko ime svjedoči i pisac iz 1203. godine; to je bugarski katolički nadbiskup Bazilije koji je zabilježio da je, čekajući na dozvolu za prolazak kroz Drač, noćio „in villa Cravatochori“. Šufflay misli da je ovo „Selo Hrvata“ identično sa današnjim mjestom Hrvati u Donjoj Prespi.

Nicefor Brienios bio je istaknuta ličnost na bizantskome dvoru, pa je kao takav poslat 1075. u Drač da se tamo nađe u obranu carstva od napada dukljanskoga kralja Mihajla. Te godine je došlo do rata između Bizanta i Duklje, pa u svom opisu toga rata ovaj bizantski grčki kroničar zapisuje „da su se iznova Hrvati i Dukljani pobunili, pa su čitav Ilirik uznemiravali“.

Georgios Cedrenus, nešto mlađi Skilicesov suvremenik, uglavnom potvrđuje ali još određenije od Brieniosa i Skilicesa, a pogotovo od Porphyrogeneta, da su dukljansko područje naseljavali Hrvati. On kaže: „Svladavši Bugarsku, pokori se njemu i susjedni (Bugarima) narod Hrvata i dva njegova vladara, dva brata, kojima car udijeli časti i obilne plodove“. Dakle, po njemu su u susjedstvu Bugara živjeli Hrvati, a nesumnjivo je da je to susjedstvo bilo Ilirik o kojemu govori Porphyrogenet, dakle, još sjevero-istočnije od Duklje. Bilo bi nemoguće pretpostaviti da su Hrvati prilikom dosljenja preskočili Gornju Dalmaciju (Crvenu Hrvatsku i poslije Duklju), pa naseljavali Ilirik.

Suvremenik Popa Dukljanina bio je Nicetas Chonijates koji je umro 1206. godine. Pišući o srpskom vladaru Stevanu Nemanji on kaže da je „udario na susjedne zemlje, pa da je prisvojio i Hrvatsku i kotorsko područje“.

Poznato je da Nemanja nikada nije osvojio one zemlje koje se danas općenito smatraju hrvatskim, tako da se ne radi o Hrvatskoj (Bijeloj Hrvatskoj) nego o Crvenoj Hrvatskoj.

Grčki povjesničar Ivan Zonaras, suvremenik cara Aleksija I Komnena (1081. – 1118.) kaže da se je godine 1019. „nakon pokorenja Bugarske pokorio i narod Hrvata i Srijem rimskome caru“ (misli na bizantskog ili istočnorimskoga cara).

Mletački ljetopisac Ivan (912. godine) naziva Mihajla Viševića „slavenskim knezom“, a njegovu zemlju hrvatskim područjem kroz koje je prolazio sin melatčkoga dužda Petar na povratku iz Carigrada u Veneciju. Mihajlo je tada bio knez u Humu, pokrajini Crvene Hrvatske, i vazal hrvatskoga kneza i kralja Tomislava odnosno vazal souveraina Bijele Hrvatske koji je Južnu Hrvatsku (Bijelu Hrvatsku) od Gvozda do Jadrana ujedinio sa Sjevernom (panonskom) Hrvatskom od Gvozda do Drave.

Crvena Hrvatska je postojala

Milivoj Matović se bavio istraživanjem tragova hrvatskoga imena u Crnoj Gori i došao je u vrijeme kraljevine Jugoslavije, između dva svjetska rata, do ovoga zaključka:

„Da su Crnogorci porijeklom od ... Crvenih Hrvata dokazuje i to, što i danas poslije Savske banovine ima na teritoriju Zetske banovine najviše mjesta koja nose naziv hrvatski. Tako imamo u okrugu Kolašinskom, općini Lipovskoj, mjesto zvano Hrvatske Livade gdje ima ostataka i staroga naselja za koje se tvrdi da je hrvatsko. U okrugu Studeničkom, općini Vračevskoj, selo Rvatska, a u cetinjskom okrugu, općini Riječkoj, selo Rvaši, što znači da su se u tim mjestima stanovnici dugo održali u hrvatskoj narodnosti“ (Djelo 'Zeta', 9, 1936.)

Za dokaz da je postojala Donja i Gornja Dalmacija, kako navodi Pop Dukljanin, dakle, i Crvena Hrvatska, hrvatski povjesničar Ferdo Šišić navodi više dokaza, a najuvjerljiviji je ovaj:

„Papa Aleksandar II upravio je u travnju 1036. pismo „regi et episcopis Dalmatiarum“, to jest episkopima obiju Dalmacija, donje i gornje. I „Žiće sv. Ivana Trogirskog“, napisano je najkasnije oko 1150. godine, kaže za Zadar da je najjači grad „inferiorum partium Dalmatiae“, dakle, donje Dalmacije (Bijele Hrvatske), prema kojoj stoji gornja Dalmacija, ili Crvena Hrvatska. I arhiđakon Toma, govoreći o nekim događajima 11. stoljeća, razlikuje gornju i donju Dalmaciju „superior D, inferior D)“.

Povijest Crvene Hrvatske, iako ne Hrvata u toj najjužnijoj hrvatskoj državi, gasi se pripajanjem Duklje Srbiji braće Nemanjić koji uvode Istočnu, srpsku pravoslavnu, Crkvu na područje Duklje nakon čega dolazi do prevođenja dijela hrvatskih katolika na pravoslavlje i njihova srbizacija, a također i domaće nehrvatsko slavensko stanovništvo se s vremenom srbizira i prihvaća srpski karakter za svoju državu, a srbizacija Duklje, zvana u vrijeme Nemanjićeve države Zeta, pojačava se dolaskom Turaka kada se Zećani uže vežu za Srbiju kako bi se lakše borili protiv zajedničkog neprijatelja iz Azije dok je hrvatska država Bijela Hrvatska propala porazom posljednjega hrvatskog kralja Petra Svačića (iz plemena Kačića) na Gvozdu (Petrovoj gori) 1097. godine, a definitivno nakon 1101. godine kada je Hrvatska pripojena Ugarskoj u personalnoj uniji s Krajevinom Ugarskom u kojoj je zadržala atribute države, nekada više, nekada manje formalno, tako da utjecaj hrvatske države na prostore Duklje nije u vrijeme Nemanjićeve srpske države postojao, pa je utjecaj Srbije bio 100 posto na Duklju; propašću Dušanove Srbije, i padom Srbije pod Osmansko Carstvo pada i Duklja, a pošto je srpska pravoslavna Crkva dobila od sultana privilegirani položaj, Hrvati u nekadašnjoj Crvenoj Hrvatskoj, odnosno u Zeti, dakle, katolici bivaju politikom terora prevođeni na pravoslavlje ili su pravoslavnoj Crkvi pod srpskom upravom plaćali namete, desetinu i slično, što je u konačnici vodilo posrbljivanju hrvatskih katolika u današnjoj Crnoj Gori, iako ne u cijelosti jer su u Kotoru i Boki kotorskoj ostali Hrvati nazočni sve do 21. stoljeća, kao nacionalna manjina u nezavisnoj državi Crnoj Gori koja je na crnogorskom referendumu glasovala 2006. za otcjepljenje Crne Gore od zajedničke države sa Srbijom, i za državnu nezavisnost Republike Crne Gore, kada se preko 55 posto crnogorskih građana izjasnilo za nezavisnost, tako da je otišlo i „drugo oko u glavi“, kako su predstavnici velikosrpske politike nazivali svoju guberniju Crnu Goru; dok se Crna Gora nalazila u sastavu SFRJ kao socijalistička republika, sudjelovala je 1991. u napadu tako zvane JNA na Republiku Hrvatsku, i u razaranju Konavala i grada Dubrovnika, te okupaciji grada Cavtata, Konavala i Prevlake na ulazu u bokokotorski zaljev. Crna Gora je kao nezavisna država početkom 21. stoljeća u prijateljskim i miroljubivim odnosima sa Republikom Hrvatskoj, i procesuirala je one crnogorske ratne zločince koji su nad hrvatskim ratnim zarobljenicima sa područja dubrovačke županije počinili zločine.

Izvor:

Pod imenom „Crvena Hrvatska“ je srednjovjekovni kroničar svoga vremena pop Dukljanin nazvao državu na zemljopisnome području od Duvna (Tomislavgrad), u današnjoj Bosni i Hercegovini, do Drača, u današnjoj Albaniji, kako u svome djelu 'CRVENA HRVATSKA' navodi gospodin S.M. Štedimlija (djelo 'Crvena Hrvatska' prvi je put objavljeno od nakladnika UREDNIŠTVO „PUTOVI“, Zagreb, 1937. i u reprintu nakladnika LAUS iz Splita, 1991. godine).

CBK

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.