CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

ponedjeljak, 31.08.2009.

DRUGI SVJETSKI RAT - NEMJERLJIVA TRAGEDIJA

Dana 1. rujna 1939. počeo je Drugi svjetski rat (WWII) kojega ozbiljni povjesničari u svijetu zovu - nemjerljivom tragedijom - s obzirom na broj žrtava (preko 50 milijuna), i s obzirom da na koncu rata uglavnom nije pobijedilo dobro nego zlo. Naime, da je i suprotna zaraćena, fašistička, strana pobijedila, opet bi pobijedilo zlo, a zlo je i što je pobijedila antifašistička strana jer nakoncu rata je pola Europe ostalo porobljeno pod totalitarizmom drugog predznaka - komunizmom, a pod komunizam pala je i najmnogoljudnija zemlja na svijetu - Kina - ostavljena od Zapada na cjedilu, naprotiv, Zapad je kineskim antikomunističkim snagama, koje su se u ratu borile protiv japanske okupacije, zabio nož u leđa i ostavio na cjedilu.

Dobro nije ni moglo pobijediti kada snage dobra nisu o ničemu odlučivale nego su svjetski sukob izazvale snage zla koje su se međusobno očerupale zbog prevlasti u svijetu, a pošto nisu birale sredstva da bi došle do cilja, žrtvovale su milijune vjernika - kršćana, protestanata, katoliko i pravoslavaca, milijune židova i brojne muslimane, zatim, milijune Rusa, Ukrainaca, Nijemaca, Japanaca i Kineza, kao i stotine tisuća Amerikanaca, Engleza, Hrvata, Poljaka, Talijana i dr., desetaka milijuna seljaka i radnika, čitave narode su žrtvovali za uspostavu novog svjetskog poretka i obranu starog svjetskog poretka, a stari svjetski poredak uspostavljen je na koncu Prvog svjetskog rata u kojemu leže uzroci Drugog svjetskog rata.

Hitler, naime, nije pao s Marsa nego predstavlja pojavu u svjetskoj politici zbog nepravednog mira na koncu Prvog svjetskog rata u kojemu je masonerija žrtvovala cvijet kršćanskih naroda da se međusobno pokolje, radi pohlepe za profitom. Profit, odnosno lihvarske kamate na ratne kredite, i ratnu reparaciju Njemačkoj, ugovorena versajskim sporazumom 1919. i time zabijanje noža u leđa Njemačkoj, izazvalo je pojavu Hitlera koji je opravdane njemačke zahtjeve za ispravljanjem nepravde iz Verseillea pretvorio u osvajačku i istrebljivačku politiku, i noćnu moru cijeloga svijeta.



Hitler je vještom politikom velikih provokacija i šokova tridesetih godina, poput paljenja Reichstaga 1933. u nacističkoj režiji, i obračuna s komunističkom i demokratskom oporbom, ili smrtonosnog atentata u Marseilleu 9. listopada 1934. godine, također u režiji njemačke tajne službe, te Noći dugih noževa u lipnju 1934. odnosno obračuna s unutarpartijskom oporbom (SA-jedinice i ubojstvo Ernsta Röhma i njegovih smeđokošuljaških pristaša) kao i obračunom s konzervativnom oporbom u njemačkoj vojsci (ubojstvo generala Schleichera i dr.) i u Katoličkoj Crkvi (ubojstva katoličkih aktivista), te atentatom na austrijskoga profašističkog kancelara Dollfusa, i državnim udarom u Austriji, Bugarskoj i drugdje u režiji tajne službe 3. Reicha, Hitler je, dakle, stvorio preduvjet za Drugi svjetski rat, uspijevši spretnom propagandom o miroljubivoj politici Reicha odbaciti mogućnost vojne intervencije Francuske i zbacivanje njegova režima, te završiti program naoružavanja Njemačke. Marsejski atentat je izravno spriječio slom Hitlerove politike, naime, ubojstvom francuskog ministra vanjskih poslova, Barthoua, Hitlerova je Njemačka spriječila stvaranje Istočnog pakta između demokratske Francuske i totalitarnog Sovjetskog Saveza, i time zaokruživanje Njemačke sa zapada i istoka. Taktiku Hitlerova psihološkog rata, državnih udara i atentata su nakon rata preuzeli CIA i KGB djelujući širom svijeta i smjenjujući nepoćudne vlade, te instalirajući politički podobne marionetske vlade, i izazivajući i upravljajući regionalnim i tzv. zastupničkim ratovima.

Hitler je svoje ciljeve najavio u njegovu manifestu „Mein Kampf“ koji je objavljen još 1924. godine, ali je svoje glavne i opsežne ratne ciljeve tajio od njemačke i svjetske javnosti koju je obmanuo, ponavljajući da je zainteresiran jedino da se ispravi nepravda iz Versaillesa, da se ujedini Njemačka sa svojim povijesnim zemljama u ruhrskoj oblasti koja je od Francuske zauzeta nakon Prvog svjetskog rata kao kapara za plaćanje ratne odštete, te ujedinjnje sa Austrijom i etničkim zemljama u Češkoj. Goebbelsova propaganda je trubila da je Hitlerova Njemačka, nakon ispravljanja nepravdi, navodno za svjetski mir, i liberalni Zapad je pao na Hitlerov bluff. Jedino je Staljin znao da je to varka, i zato što se uvjerio da Zapad Münchenskim sporazumom iz 1938. otvara Njemačkoj put prema Sovjetskom Savezu, sklopio je s Hitlerovom Njemačkom uoči Drugog svjetskog rata tako zvani đavolji pakt koji je totalno šokirao Zapad, nakon čega je egzaktnim matematičkim izračunom bila isprogramirana Hitlerova pobjeda u Europi i nad Zapadom.

Drugi svjetski rat izazvala je Hitlerova Njemačka napadom na Poljsku, 1. rujna 1939. godine, ali ništa manji krivci nisu SSSR, Velika Britanija, Italija, Japan, i SAD.

Fašistička Italija i Japan krenuli su u osvajanja i prije početka WWII, Japan kada je tridesetih godina napao Kinu, a Italija kada je u isto vrijeme napala Etiopiju, te su navedena dva rata uz španjolski građanski rat, u kojemu su snage odmjerili komunisti i fašisti, uvod u Drugi svjetski rat. Može se primijetiti da je talijanski imperijalistički fašizam imao jedine teritorijalne probitke bez ispaljenog metka u Hrvatskoj, okupacijom Rijeke i Zadra s otocima još 1920. godine, koje je Italiji odstupila (jugoslavensko-velikosrpska) vlada Kraljevine SHS, i 1941. nakon Rimskih ugovora i odstupanja velikih dijelova Dalmacije koje je Mussoliniju odnosno fašističkoj Italiji prepustio poglavnik ustaškog pokreta i NDH Ante Pavelić.

SSSR je sukrivac za WWII jer je sudjelovao u napadu na Poljsku, naime, na osnovi tajnih protokola iz Pakta Molotov – Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. je Crvena armija napala Poljsku 17. rujna, i nakon toga je SSSR s Hitlerovom Njemačkom podijelio i pripojio Poljsku, dok je nakon toga Sovjetski Savez napao Finsku, u studenome 1939. godine.

Velika Britanija je sukrivac za WWII jer je Engleska narodna banka financirala Hitlerovu Nacionalsocijalističku radničku partiju Njemačke, NSDAP, i Hitlerov režim nakon Hitlerova dolaska na vlast u siječnju 1933. godine, a uz gouvernera Engleske narodne banke Montagu Normana je u financiranju Hitlerova dolaska na vlast sudjelovao i britanski naftni tycoon Henry Deterding (naftna tvrtka Shell), i drugi britanski industrijalci, bankari i medijski magnati. Nadalje, britanska vlada je s Hitlerovom vladom u Münchenu 1938. podijelila Čehoslovačku, i time izravno osokolila Hitlerove osvajačke planove i imperijalnu politiku 3. Reicha.

SAD je sukrivac za WWII jer je protiv Japana uveo tridesetih godina naftni embargo što je Japance izravno izazvalo da iz straha od sloma njihove privrede krenu u osvajanja radi osiguranja naftnih izvora i drugih resursa. Američka industrija je također naveliko uzdigla njemačku vojnu industriju nakon dolaska Hitlera na vlast, a bankar Rockefeller je izravno financirao Hitlerovu partiju NSDAP i njegov režim nakon dolaska na vlast, ali i Hitlerov rasistički program, dok je Rockefellerova tvrtka Standard Oil osigurala Hitlerovom Luftwaffe kerozin odnosno gorivo, a njemačkoj vojnoj industriji licenciju za proizvodnju nafte iz ugljena što je produljilo rat. Tvrtka IBM je nacistima isporučila računarsku opremu koja je služila u holocaustu, a g. Ford je svoju automobilsku industriju stavio na raspolaganje svome idolu Adolfu Hitleru kojega je opskrbio vojnim kamionima itd.

O Njemačkoj krivnji za WWII ne treba ni pričati koliko je očita, čak i utvrđena na Nürnberškim suđenjima pred Savezničkim Vojnim sudom, ali krivnja ostalih država, vlada, industrijalca i bankara kao i ideologija i vojski, na pr. Crvene armije i komunističke partije nije utvrđena pred međunarodnim sudom za ratne zločine kao krivnja Japana i Njemačke, iako drugi nisu bili ništa manje krivi. Izrazito osvajački raspoloženi bili su Njemačka odnosno 3. Reich, Carski Japan, SSSR i fašistička Italija.

Narodi i pripadnici konfesija i religija te Crkve, izuzev Srpske pravoslavne crkve, ne snose nikakvu krivnju za WWII, tako ni njemački ni japanski narod, već krivnja leži u određenim političkim vođama i vojskovođama, kao na pr. u Hitleru, ili Staljinu, u njemačkoj nacionalsocijalističkoj (nacističkoj) partiji i komunističkoj i Mussolinijevoj fašističkoj partiji, i u japanskim imperijalistima i velikim anglo-američkim korporacijama i predstavnicima krupnog kapitala. Relativna većina njemačkih birača je Hitlera dovela 1933. na vlast, nekoliko milijuna glasača ili oko trećine glasača, ali to nije sav narod, a Hitler je njemačkoj javnosti skrivao svoje tajne planove o izazivanju serije ratova sa ciljem stvaranja tzv. životnog prostora (Lebensraum) na Istoku (Hitlerova politika tla ili Drang nach Osten), i stvaranja autarkičnog njemačkog gospodarstva ili gospodarstva koje je neovisno od uvoza kao što su takovo gospodarstvo i tržište imali SAD, Velika Britanija i Francuska (sa njihovim brojnim kolonijama u svijetu) kao i SSSR zbog svoje ionako gigantske teritorijalne veličine nastala na ruskom imperijalističkom osvajanju u 19. st.

Krivci za Drugi svjetski rat su također određene političke ideologije, kao na pr. marksistička ideologija, zatim, ideologija nacionalsocijalizma ili nacizma (derivat marksističke ideologije), i zapadna liberalistička ideologija kao i fašistička ideologija (također derivat marksističke ideologije i socijalizma) te japanska imperijalistička ideologija. Hrvatska pravaška ideologija nije u WWII imala nikakvoga udjela, ne predstavlja nikakav uzrok rata, dakle, za rat i stradanja Hrvati nisu sukrivci ni odgovorni, odgovornost leži kod Nijemaca, Engleza, Amerikanaca, Sovjeta (Rusa), Japanaca i Talijana, dakle, ne kod naroda nego kod narodnih i samozvanih predstavnika naroda koji su vodili tajne pripreme za rat, tajnu diplomaciju sa štetnim javnim posljedicama za narode i njihovu slobodu i sigurnost.

Poznato je da marksistička ideologija zahtijeva „proletersku“ revoluciju širom svijeta, zapisano u Manifestu komunističke partije, dok je Lenjin nakon Oktobarske revolucije zahtijevao „Svjetsku revoluciju“ pod vodstvom boljševika/komunista. Hitlerov nacistički manifest Mein Kampf također ima zapisanu i određenu imperijalističku, osvajačku politiku, Drang nach Osten i napad na SSSR, dok britanski establishment stoji na pozicijama obrane Britanskog imperija odnosno svojih kolonija, a Mussolini na pozicijama stvaranja novog Rimskog Carstva na Sredozemlju, pod dominacijom Talijana. Hitlera nije zanimalo Sredozemlje nego Atlantik i prostrane ukrainske i ruske ravnice i žitnice, te Kavkaz zbog svjetskih rezervi nafte. Balkan Hitlera uopće nije strateški zanimao, ali je područje Jugo-istočne Europe upalo u fokus interesa 3. Reicha britanskim angažmanom u Grčkoj iz koje je Royal Air Force držao u šahu naftna polja u Rumunskoj iz čije su se velike rafinerije opskrbljivale gorivom Hitlerove tenkovske divizije. Njemački, talijanski, madžarski i bugarski napad na Jugoslaviju 1941. bio je improviziran, dakle, ad hoc organiziran dok je napad na Grčku bio od Hitlera isplaniran zbog britanske vojske koja je tamo zauzela pozicije.

Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) dogodilo se sasvim slučajno, i to zbog državnog udara u Beogradu koji je organizirala britanska tajna služba kako bi Jugoslaviju, koja je ugovorom u Beču od 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu ili Osovini. Hitler je puč srpskoga generala Dušana Simovića u Beogradu shvatio kao razvrgavanje pakta i izdao je nalog za osnivanje jedne hrvatske države, i na taj način ponovio recept iz doba razbijanja Čehoslovačke 1939. kada je osnivanjem nezavisne slovačke države lakše razbijena Čehoslovačka, tako je uslijed napada na Jugoslaviju osnovana NDH sa čijim osnivanjem je lakše i brže razbijena Jugoslavija jer je akt o osnivanju NDH od 10. travnja 1941. izazvao šok u velikosrpskim redovima jugoslavenske vojske, i njen moralni slom, kao i kapitulaciju Jugoslavije.

Navodim samo najvažnije detalje u vezi Drugog svjetskog rata. Tako na pr. partizani ne bi nikada došli u Hrvatskoj na vlast, 1945. godine, da Staljinov režim nije izravno na vlast u Beogradu 1944. doveo svoj marionetski režim u liku doušnika sovjetske tajne policije Josipa Broza – Valtera (TITO), s tim da je pola milijuna pripadnika Crvene armije u listopadu 1944. protjeralo Wehrmacht iz Beograda, što je uopće omogućilo uspostavu komunizma na Balkanu, i obnovu protuhrvatske Jugoslavije. Također, ustaše ne bi nikad došli na vlast da ih vojnom silom nije poduprla Hitlerova Njemačka dok fašistička Italija u osnivanju NDH nije odigrala nikakvu ulogu, naprotiv, Mussolini nije imao pojma da će biti osnovana NDH koja mu je zbog aspiracija na drugoj strani Jadrana bila trn u oku. Također, mnogobrojni četnički pokolji u NDH, posebno 1941. i 1942. godine, ne bi se nikada dogodili, pogotovo ne u mjeri u kojo su se dogodili, da srpski četnici nisu imali podršku talijanskih fašista. Isto tako se partizanski pokret ne bi toliko rasplamsao u NDH da Pavelić nije većinu Dalmacije prepustio fašističkoj Italiji, i da Titov pokret nije imao podršku Staljina i Engleza.

Nakon WWII su djelomično otvorene arhive Zapada i Istoka, tako da danas znamo za slijedeće činjenice iz političke povijesti vezane za Drugi svjetski rat:

Njemačka je završila s naoružavanjem 1938. godine, a na totalnu ratnu privredu je prešla nakon poznatog Goebbelsova govora u Berlinu 1943. kada je okupljene nacističke pristaše pitao – žele li totalni rat – na što je dobio potvrdni odgovor, dok su SAD sa tržišne privrede prešle na plansku državnu proizvodnju i totalnu ratnu industriju odmah nakon objavljivanja Münchenskog sporazuma iz 1938. godine, dakle, pet godine prije Njemačke.

Nadalje, zapadni Saveznici su se dogovorili o uporabi bojnih otrova, što Hitlerov režim se nije odlučio na takvu vrstu ratnog zločina; Amerikanci su u talijansku jadransku luku Bari nakon kapitulacije Italije brodovima dopremili velike količine bojnog otrova koje je Luftwaffe, polijećući sa zrakoplovnog uporišta u Mostaru, uništio, prilikom čega je poginulo više američkih mornara i vojnika nego u japanskom napadu na Pearl Harbor.

Zatim, britanska vlada je znala za japanski plan napada na Pearl Harbor od 7. prosinca 1941. ali nije obavijestila Amerikance kako bi SAD nakon toga ušle u Drugi svjetski rat na strani zapadnih antifašističkih Saveznika Francuske i Velike Britanije, kao i komunističkog Sovjetskog Saveza kojega je Njemačka napala 22. lipnja 1941. godine. Na Istočnoj bojišnici u Sovjetsom Savezu, dugačkoj 3.000 km, nalazilo se s obje zaraćene strane sveukupno 5 milijuna vojnika, i invazija na SSSR je najveća invazija u povijesti ratovanja, dok je invazija Saveznika u Normandiji 1944. godine, što je dovelo do odlučujućeg preokreta u rat, najveći desant u povijesti ratovanja. Hitlerova vojska osvojila je Zapadnu Europu u roku od 3 mjeseca, a Saveznička vojska je Zapadnu Europu oslobodila u roku od 9 mjeseci.

SSSR bi izgubio rat odnosno ne bi preživio njemačku invaziju da SAD nisu Moskvi isporučivale ogromne količine oružja, tenkove i ratne zrakoplove i drugi ratni materijal, i to brodovima-konvojima preko Sjevernog mora, i željeznicom preko Irana.

Hitler bi osvojio Moskvu u prosincu 1941. da nije bilo sovjetskog špijuna, njemačkoga komunista Richarda Sorgea čiji je djed bio tajnik od Karla Marxa. Sorge je iz Japana tajno javio u Moskvu da Japan odustaje od napada na SSSR tako da je Staljin mogao svježe sibirske divizije poslati pred Moskvu i odbaciti njemačku opsadu, i Nijemce, koji su se Moskvi približili na 12 km, i dalekometnim topništvom gađali Kremlj i Crveni trg, odbaiti 130 km zapadno od Moskve. Nadalje, nakon poraza njemačke VI armije u Staljingradu, u veljači 1943. godine, sovjetski diktator je Hitleru ponudio separatno primirje i obnovu Pakta Molotov – Ribbentrop, na što Hitler nije odgovorio. Nakon tajnih protokola o podjeli Poljske i baltičkih republika i Finske između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza 1939. godine, Staljin je od Hitlera tražio utjecaj u Perziji (Iranu) kao uvjet da SSSR pristupi Trojnom paktu, što je Hitler odbio jer je Britaniji jamčio posjede u svijetu.

Slijedeće činjenice su da se holocaust ne bi dogodio da Zapad nije bio indiferentan prema anti-semitizmu u Hilterovoj Njemačkoj tridesetih godina i prema masovnom zločinu nad europskim Židovima u WWII. Također se komunistički genocid nakon rata ne bi dogodio da zapadni Saveznici nisu tajnom odlukom u ožujku 1945. odlučili tajnom operacijom Kelhaul vratiti komunističkim režimima 2 milijuna izbjeglica pred komunističkim armijama Sovjetskog Saveza i Titove Jugoslavije.

Nadalje, Jalta odnosno dogovor o podjeli Europe između Zapada i Sovjetskog Saveza iz 1945. nije uzrok nestanku NDH nego je to Pavelićeva despotska samovlast jer Jalta ili Krimska konferencija samo je sankcionirala postojeće stanje. Nadalje, Finska je bila članica Osovine ali nije došla pod udar savezničkog anglo-američkog ratnog zrakoplovstva jer Londonu i Washingtonu nije objavila rat, dok NDH jeste jer je poglavnik Pavelić objavio rat Velikoj Britanji i Sjedinjenim Američkim Državama nakon što je Hitler objavio rat protiv SAD kao izraz lojalnosti članici Trojnog pakta Japanu kojemu su SAD navijestile rat nakon japanskog napada na SAD bez objave rata. Uzrok propasti NDH je samoubojstvo koje je Pavelić izvršio nad NDH, slično kao što je velikosrpski krug izvršio 1941. samoubojstvo Jugoslavije jer nije htio potvrdit uspostavu Banovine Hrvatske u Jugoslaviji. Uz Pavelićevo samoubojstvo NDH je uzrok njenoj propasti i partizanski pokret, koji, međutim, ne bi uspio da Pavelić nije interes svoje vlasti postavio iznad interesa Nezavisne Države Hrvatske.



Drugi svjetski rat počeo i završio genocidom

Najnovija činjenica o Drugom svjetskom ratu je da je Hitler imao atomsku bombu, i da je 12 komada taktičkih atomskih bombi mislio mlaznim avionima baciti na Savezničku vojsku u Belgiji, prosinca 1944. godine, a 2. ožujka 1945. je SS izvršio testiranje atomske bombe na vojnom poligonu u njemačkoj pokrajini Thüringen. WWII u Europi je završio onog časa kada je Savezničko anglo-američko ratno zrakoplovstvo uništilo posljednju Hitlerovu veliku podzemnu tvornicu oružja Nordhausen u istočnoj Njemačkoj gdje se proizvodilo sve, od puške i streljiva do tenkova, mlaznih aviona i raketa. U ožujku 1945. su Staljinove armije u Madžarskoj skoro doživjele katastrofalni poraz i uništenje, s obzirom da su se već bile našle u okruženju njemačkih tenkovskih divizija koje su, međutim, ostale bez goriva, tako da je propala posljednja njemačka kontraofenziva u Drugom svjetskom ratu. Savezničko ratno zrakoplovstvo je u zimu/proljeće 1945. skoro izgubilo nadomoć nad nebom iznad Njemačke zbog nadmoći njemačkih mlaznih zrakoplova, međutim, Nijemcima je vrijeme isteklo kao pijesak kroz prste. Curchill je rekao da je rat završio 5 minuta do 12. Njemačke rakete ispaljene su na Saveznike nekoliko dana nakon invazije na Normandiju, a prvi mlazni zrakoplovi ušli su u serijsku proizvodnju njemačke ratne industrije u listopadu 1944. godine, dok su Amerikanci i Englezi mlazne zrakoplove serijski proizvodili tek nakon WWII, a SSSR nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, dok je atomsku bombu SSSR imao tek 1949. godine, Amerikanci 1945. godine, a Nijemci godinu dana ranije. Amerikanci su odlučili masovno bombardirati njemačke gradove, misleći krivo da će njemačko stanovništvo zbaciti Hitlerov režim zbog toga, ali se stanovništvo zbog bombardiranja i razaranja 600 njemačkih gradova još uže vezalo za Hitlera. Prilikom napada na Poljsku je poginulo 10 tisuća njemačkh vojnika, u posljednjoj njemačkoj ofenzivi u Ardennskim planinama je poginulo 70 tisuća Savezničkih vojnika, a da je Hitler bio dao baciti atomske bombe, Saveznička vojska bila bi izbrisana s lica zemlje, a SAD doživjele svoj najveći poraz u povijesti, i povukle bi se iz rata u Europi, kao što je i Japan potpisao kapitualciju odmah nakon što su SAD bacile atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Više je poginulo njemačkih vojnika od srpnja 1944. (kada je propao državni udar protiv Hitlera) do svibnja 1945. nego od početka rata do tada. U holocaustu ubijeno je preko 4,7 milijuna Židova. I Amerikanci su počinili ratne zločine zbog bombardiranja japanskih gradova fosfornim zapaljivim bombama koje su pobile stotine tisuća japanskih civila, isto kao i uslijed anglo-američkih bombardiranja njemačkih gradova u kojima je poginulo 2 milijuna njemačkih civila. Kroz Hitlerovu vojsku je prošlo 20 milijuna Nijemaca, od toga je poginulo 4 milijuna njemačkih vojnika, dok je američkih vojnika poginulo 400 tisuća, odnosno 200 tisuća manje nego u američkom građanskom ratu kad su SAD imale 10 puta manje stanovnika. Ruskih i ukrainskih vojnika i civila poginulo je oko 20 milijuna. Najveća smrtnost u Američkoj vojsci bila je u američkom ratnom zrakoplovstvu u kojemu je poginulo 35 tisuća pilota odnosno srušeno preko 3 tisuće američkih bombardera i lovaca. Najveća i najstrašnija pješačka bitka u WWII bila je u Staljingradu, i u bitci za naselje i samostan na istoimenoj planini Monte Casino u središnjoj Italiji koju je osvojila poljska vojska. Na samostan Monte Casino, kojeg je Savezničko zrakoplovstvo bombardiranjem pretvorilo u gotovo neosvojivu tvrđavu-ruševine je u WWII palo najviše bombi po četvornom metru. Njemačka armija u sjevernoj Italiji, koja je kapitulirala tek nekoliko dana pred Hitlerovo samoubojstvo u bunkeru ispod novog sjedišta njemačke vlade u Berlinu, ne bi izgubila bitku niti bi Američka vojska probila crte obrane da vodstvo SS nije Amerikancima prodalo informacije o položaju topništva njemačke armije u sjevernoj Italiji, u zamjenu za pomilovanje od suda za ratne zločine; uz idaju položaja topništva njemačke armije je SS predao Amerikancima sve nacrte za proizvodnju tajnoga oružja, Wunderwaffen, raketa i mlaznih zrakoplova; nakon rata je iz vrha vodstva SS osuđen samo jedan visoki oficir SS, i to general Kaltenbrunner (Himmler je počinio smaoubojstvo), dok su nižerangirani esesovci postali instruktori u novoj američkoj tajnoj službi CIA, te u američkoj vojnoj industriji i svemirskoj agenciji NASA, kao i osnivači zapadnonjemačke tajne službe BND dok su neki oficiri i generali Wehrmachta postali osnivači zapadnonjemačke vojske Bundeswehr, i zapovjednici u Sjevernoatlantskom paktu NATO.

Na Nürnberškim procesima je na smrt osuđeno i pogubljeno dvije stotine (200) njemačkih nacista, dok je Titov režim na Bleiburgu i Križnom putu pobio 200 tisuća Hrvata. Pripadnici njemačke nacističke sigurnosne tajne službe tajne službe GESTAPO, Sicherheitsdienst, u Zagrebu, na čelu sa SS-oficirom Hansom Helmom, postali su nakon rata instruktori u Titovoj tajnoj službi Ozni u Beogradu.

Amerkanci i Englezi su Hitlerovu paraznanstvenu rasističku eugeniku nakon rata preimenovali u genetiku, i za šefa istraživačkog genetičkog odjela u Europi, u Danskoj, postavili Mengeleova profesora iz rasističkog berlinskog 'Kaiser Wilhelm Instituta', von Verschuera. SAD su nakon WWII demobilizirale 1 milijun svojih vojnika u Europi, SSSR nije nakon 1945. demobilizirao niti jednog vojnika Crvene armije.



Iova Džima 1945. pobjeda Amerikanaca na Pacifiku

Uzrok njemačkog poraza nije izgubljena bitka za Staljingrad, koja je mogla postati preokret u ratu u korist Njemačke da je Nijemci nisu izgubili (a izgubili su je jer je Hitler razdvojio dvije njemačke armije od kojih je jednu poslao na Kavkaz), nego su uzroci njemačkoga ratnog poraza u činjenici što su Amerikanci isporučivali Sovjetskom Savezu potrebno oružje (mjesečno po 500 tenkova i 500 borbenih zrakoplova), zatim je daljnji uzrok poraza slab njemački saveznik Italija i konstantni talijanski vojni porazi (od poraza protiv Grčke do poraza u sjevernoj Italiji protiv Engleza, i na koncu u samoj Italiji), ali jedan od uzroka njemačkoga totalnog poraza je i razvlaštenje njemačkog vrhovnog vojnog zapovjedništva OKW od strane Hitlera u bitci za Francusku 1940. godine, i konfuzne zapovjedi u njemačkom stožeru uoči Savezničke invazije u Normandiji kada njemački tenkovi nisu po Rommelovoj zamisli bili pozicionirani uz obalu nego u unutrašnjosti, što je kao posljedicu imalo nemogućnost odbacivanja invazije; također prvotna serijska proizvodnja mlaznih bombardera umjesto mlaznih lovaca predstavlja jedan od uzroka njemačkog ratnog totalnog poraza. Savezničko masovno bombardiranje njemačkih gradova nije utjecalo na ishod rata jer njemačka vojna industrija nije time zaustavljena niti u jednome trenutku, a vrhunac proizvodnje oružja u njemačkoj vojnoj industriji bio je u prosincu 1944. kada je proizvedeno najviše tenkova, zrakoplova, pušaka, streljiva, raketa itd. dok je prvi njemački grad, grad Aachen pao pod američku okupaciju u listopadu 1944. godine. Jedini uzrok japanskog poraza je što glavni zapovjedajući admiral japanske flote nije jap. nosačima zrakoplova zapovijedio i treći val zračnog napada na Pearl Harbor u kojemu su trebala biti uništena lučka postrojenja i brodogradilište, te što japanska flota nije krenula u potragu za jedina dva američka nosača zrakoplova koji se u trenutku napada nisu nalazila u luci.

Hrvatski narod postao je apsolutni gubitnik Drugog svjetskog rata jer je izgubio svoju državu, vojsku i inteligenciju koja je etnički očišćena i pogubljena, a sveukupno je u WWII izginulo i ubijeno preko 400 tisuća Hrvata ili preko 10% hrvatskog stanovništva što je pored Sovjetskog Saveza najveća stopa poginulih i ubijenih, dok su veliki dobitnici WWII Amerikanci, Srbi, Sovjeti, i komunisti. Zapadni povjesničari postavljaju pitanje je li Zapad u WWII uopće pobijedio s obzirom na širenje sovjetske utjecajne zone na Istočnu Europu i Balkan.



Pobjeda komunizma 1945.

Dok je Velika Britanija objavila rat protiv Njemačke, 3. rujna 1939. godine, Hitlerova Njemačka nije objavila rat protiv Velike Britanije, Hitler je čak 6. listopada 1939. ponudio, govorom u Reichstagu, Velikoj Britaniji mir, a u slučaju da odbije mirovnu ponudu, najavio je uništenje židovstva u Europi. Antifašističko oslobođenje dogodilo se 1945. samo u Zapadnoj Europi, dok je Istočna Europa, uključujući Hrvatsku, došla pod komunističku okupaciju i vlast totalitarnog komunizma. Iako je i SSSR napao Poljsku, Velika Britanija nije objavila rat Sovjetskom Savezu, niti je ušla u rat nakon što je SSSR 1945. ponovo okupirao Poljsku iako je zbog Poljske 1939. ušla u rat. To su sve apsurdi Drugog svjetskog rata, a uzroci apsurda leže u protunarodnoj politici svjetske zapadne anglo-američke masonerije čija je liberalistička ideologija imala s nacističkom ideologijom zajednički nazivnik: mržnju protiv židova i katolika, uništenje Katoličke Crkve, i strah od komunizma.

Anglo-američka masonerija je na koncu uništila nacizam iz razloga konkurencije, kao i socijalizam iz istih razloga kako bi nakon pada Berlinskog zida prigrabila tržišta bivših socijalističkih zemalja radi novoga profita, i uvela Novi svjetski poredak, (NWO) kojemu se danas suprotstavljaju nacionalne države u Europi i svijetu. Uzroci nastojanja anglo-američke masonerije i liberalnog Zapada, kao i imperijalna politika Ruske Federacije, postat će i uzrocima Trećeg svjetskog rata koji je svoj uvod imao na prostorima bivše Jugoslavije, dakle, u Hrvatskoj i BiH početkom devedesetih godina u velikosprskoj agresiji kada je eksponent masonerije bila Miloševićeva Srbija.

Drugi svjetski rat bio je sukob ideologija i civilizacija, a Hrvati su preko ustaškog i komunističkog pokreta bili međusobno izravno suprotstavljeni te bi pouka za Hrvate bila da se ubuduće klone svjetskih i stranih političkih ideologija i saveza!

Cijenjeni blogeri i komentatori, čitateljice i čitatelji, ukoliko su vam poznate još neke činjenice u vezi Drugog svjetskog rata, slobodni ste ih na ovome blogu iznijeti kako bismo dobili cjelovitu sliku o najvećem svjetskom sukobu koji je počeo ne tako davno, prije 70 godina, a kako bismo mogli što preciznije utvrditi uzroke rata u svrhu izbjegavanja sudjelovanja Hrvatske u novim svjetskim sukobima. Za početak ću dati prijedlog da Republika Hrvatska napusti NATO jer preko toga pakta smo danas umiješani u rat u Afganistanu, dakle, opet smo u ratu, a u slučaju sukoba s Ruskom Federacijom smo opet upleteni u svjetski ratni sukob, a na nišanu Rusije smo već i sada zbog našega članstva u Natopaktu! Zanima me vaše mišljenje o WWII kao i o temi NATO.

CBK

petak, 28.08.2009.

EDWARD KENNEDY - IN MEMORIAM

Edward Kennedy

Preminuo je i posljednji od velike četvorice braće Kennedy, Edward Kennedy, zvan Ted.

Najstariji brat poginuo je u Drugom svjetskom ratu kao pilot američkog ratnog zrakoplovstva na pacifičkom ratištu u borbi protiv Japana, drugi brat, John F. Kennedy, slavni američki predsjednik, ubijen je u Dallasu 1963. godine u političkom atentatu, Robert F. Kennedy, također političar, ministar pravosuđa u američkoj vladi i glavni državni odvjetnik SAD, ubijen je kao predsjednički kandidat 1968. godine u San Franciscu kad je bilo izvjesno da je u Demokratskoj stranci SAD izborio predsjedničku nominaciju, i posljednji od braće, Edward Kennedy, slavni američki senator gotovo 50 godina zastupnik u Senatu odnosno gornjem domu saveznog parlamenta Sjedinjenih Američkih Država, jedini od braće koji je umro prirodnom smrću, dok je posljednja sestra braće Kennedy preminula nedavno. Posljednja želja Edwarda Kennedya je bila da Barack Obama postane američkim predsjednikom, i Obama je jedini od političara kojega je Edward Kennedy ocijenio kao političara koji je po humanističkim idejama vrlo blizak njegovu ubijenom bratu John F. Kennedyu.



Barack Obama i Edward Kennedy u predsjedničkoj kampanji 2008.



John Fitzgerald Kennedy, Robert Francis Kennedy i Edward Kennedy

Hrvatski mediji su izdašno popratili smrt senatora Edwarda Kennedya, naglasivši njegovo zalaganje za ljudska prava, slobode, demokraciju i socijalu. Ako Hrvati nisu znali tkoje Ted Kennedy, sad znaju nakon što je umro, a main-stream mediji u Hrvatskoj pokojnika predstavili hrvatskoj javnosti, iako je trebalo biti od velike važnosti da su ovog velikog političara, zakonodavca i humanista predstavili puno prije; urednici i novinari hrvatskih medija su takvu mogućnost imali, ali očito ne i pameti! No, kad bi ostalo samo na mas-medijima u Hrvatskoj, koji su ili u stranom vlasništvu zapadnih financijera, ili pod upravom bivših komunista i udbaša (doslovno, ne slikovito!), onda bismo dobili oblikovano mišljenje da gospodin Edward Kennedy jeste doduše veliki i ugledni američki političar, cijenjen na Zapadu i u američkom narodu koji ga je od 1962. do smrti, 47 godina za redom, birao u vrhovno zakonodavno tijelo Sjedinjenih Američkih Država, ali da nema dodirne točke s hrvatskim narodom i hrvatskom državom, međutim, mišljenje, nametnuto od hrvatskih medija čiji su urednici prvaci u provođenju protuustavne cenzure i bacanja pijeska u oči, prešutjeli su i cenzurirali za Hrvate vrlo važan, životno važan povijesni detalj, vezan za Edwarda Kennedya:

Edward Kennedy je, naime, svojim potpisom na Senatsku rezoluciju broj 169 podupro 2. kolovoza 1989. napore Dobroslava Parage u zaštiti ljudskih prava u ondašnjoj Jugoslaviji.

Taj povijesni dokument najsnažnijeg demokratskog parlamenta na svijetu do danas nije objavljen na Hrvatskoj televiziji samo zato što se radi o anti-jugoslavenskom i anti-komunističkom dokumentu.

Američki senatori su u rezolucijom 169 osudili 1989. godine kršenje ljudskih prava u SFR Jugoslaviji, imenovali u naslovu rezolucije Dobroslava Paragu borcem za ljudska prava, i zahtijevali od jugoslavenske komunističke vlade Ante Markovića da na slobodu pusti svih 2000 političkih zatvorenika odnosno nedužno optužene i osuđene osobe na prostorima totalitarne socijalističke jugoslavenske države.

Razumljivo je da su ondašnje partijske novine Saveza komunista Jugoslavije i Saveza komunista Hrvatske iz pera svojih najotrovnijih ekstremno-ljevičarskih fanatika, od kojih su neki idanas aktivni u javnom i političkom životu samostalne Hrvatske, napali Senatsku rezoluciju 169 i Dobroslava Paragu, mučenika s Golog otoka, jer je Paraga skinuo smokvin list sa jugoslavenskog ljepotana ispod kojeg je sve bilo ružno i neljudsko. Jugoslavenski lažljivci, komunistički lažovi ostali su nakon Paragina svjedočenja pred američkim senatorima bez časti i obraza. S obzirom da su američki zakonodavci donijeli rezoluciju kojom je od demokratskog svijeta osuđena Titova Jugoslavija, prvi puta nakon Drugog svjetskog rata, i ekonomska pomoć posrnulom jugoslavenskom gospodarstvu uvjetovana uspostavom demokracije i ljudskih prava za obespravljene, a jugokomunistički režim u svojoj bahatosti, samoumišljenosti i rastrošnosti zanemario šamar iz Washingtona, smatra se da je Paragino lobbyranje na Capitol Hillu u američkom Kongresu 1989. godine bio jedan od uzroka propasti Jugoslavije odnosno da je jedan Hrvat, prvi Hrvat koji je došao na naslovnu stranu jedne rezolucije am. Senata, i poslije i Kongresa, i to imenom i prezimenom, i to kao žrtva komunizma, i samo jedna od dvije žrtve komunizma u svijetu, pored Andreja Saharova, kojemu je udijeljena ta čast, smatra se da je Dobroslav Paraga srušio Jugoslaviju. To mu, između ostalih, zamjera i pro-jugoslavenski State Department.

Upravo njega, Parage, se jugoslavenski režim najviše i bojao, prema njemu postupao kao prema životinji, i proglasio ga državnim neprijateljem broj 1. A Paraga je za vlastodršce u Beogradu i Zagrebu bio opasan, ne zato što je imao atomsku bombu, nego riječ istine! Praktički je Paraga srušio Jugoslaviju snagom riječi. I bio je sam u tami, i na kraju tame pojavi se svjetlo, i Jugoslavija ode, srećom, na smetlište povijesti!

Usput rečeno, Stjepan Mesić je u svojoj knjizi tvrdio kako je on srušio Jugoslaviju, međutim, kako to nije bila istina, na slijedeće izdanje stavio je naslov da su on i njegovi srušili Jugoslaviju, ali kako i to nije bila istina, a niti popularno u nekim zapadnim krugovima spominjati rušenje Jugoslavije, dao je i treći puta promijeniti naslov njegove knjige, ali nije više bitno, u biti, Stipe nije rušio Jugoslaviju nego je do posljednjeg daha nastojao Jugoslaviju održati, i bio njenim posljednjim predsjednikom, formalno na čelu JNA koja je razorila Vukovar i pola Hrvatske. Povijesti radi, ali i radi naše današnjice i bliske sutrašnjice treba reći da je bilo izuzetno časno rušiti Jugoslaviju, jednu umjetnu tvorevinu i tamnicu naroda. U biti, Dobroslav Paraga je narodni heroj, samo što mu to vlasti u Hrvatskoj nikada nisu priznale jer su ljute na njega, upravo zato što je rušio Jugoslaviju i gradio Hrvatsku. U svakom slučaju, vodeći američki zakonodavci prepoznali su trud u borbi za ljudska prava Dobroslava Parage, cijenili njegova nastojanja za uspostavom demokracije i sloboda u Hrvatskoj, i Edward Kennedy bio je među prvima koji je svoj potpis stavio na povijesnu Senatsku rezoluciju broj 169 koja predstavlja jedan od najvažnijih dokumentata u modernoj hrvatskoj povijesti. Prvi puta se ime jednog Hrvata našlo na naslovnoj stranici svijeta, i to u pozitivnom svjetlu. Zločesti bivši komunisti toliko su ljuti na Paragu da ga i danas drže pod čeličnom cenzurom, kao i 1981. kada je krenuo u borbu protiv jugoslavenskoga Golijata, opjevan u partizanskoj titoističkoj propagandi kao ep o Ilijadi.

Edward Kennedy je Paragu poslije predlagao Bijeloj kući i za ključnu figuru hrvatske politike, ali američka vanjska politika odlučila se da joj je u interesu podržati bivše komuniste u Hrvatskoj, i tako je umjesto Parage na vlast došao Franjo Tuđman, a poslije Stjepan Mesić i Ivica Račan, Tuđmanov nasljednik i čuvar tuđmanizma. U svakom slučaju, niti jedan političar iz Hrvatske nije se rukovao s Edwardom Kennedyem, osim Dobroslav Paraga, jer brat ubijenog američkog predsjednika nije se družio s onim političarima koji nisu bili demokratski orijentirani. Tako Vesna Pusić, ili Stjepan Mesić, Račan, Sanader, Šeks, Manolić, Đapić ili Franjo Tuđman nisu nikada imali šansu i čast stisnut ruku najboljem i najslavnijem američkom senatoru! Nasuprot tome, Ted Kennedy je srdačno stisnuo ruku i imao čast se rukovati sa čovjekom i hrvatskim političarem koji se istinski borio za slobodu! Jedino u iznutra porobljenoj Hrvatskoj su oni koji vani nemaju nikakvu političku težinu u zemlji naoko bitni i važni, ali u demokratskom svijetu su nule, ne spominju se, osim u eventualno negativnom kontekstu, i ne ostavljaju u povijesti svjetske politike nikakova traga, a iznimka kao Dobroslav Paraga potvrđuje pravilo.To je dokaz da su bivši komunisti koji su u Hrvatskoj ugrabili svu narodnu i državnu imovinu, vlast i položaje, moralne ništice jer ih u demokratskom svijetu ne cijene, bez obzira što ih podupiru, ali podupiru ih iz svojih interesa koji s hrvatskim interesima nemaju baš puno veze, što dokazuje totalna rasprodaja Hrvatske i današnja nehrvatska Hrvatska nasuprot Paraginoj hrvatskoj Hrvatskoj!



Susret Edward Kennedy - Dobroslav Paraga na Capitol Hillu
Fotografija copyright D. Paraga, "Goli otok - Istočni grijeh Zapada", Zagreb, 1995.

Neki hrvatski domoljubi su se ovih dana pitali hoće li Dobroslav Paraga biti predsjednički kandidat kao 1992. godine kad je imao 31 godinu i priliku da Hrvatsku definitivno izbavi iz ludila, pa ga je Tuđmanov režim u tome spriječio silom, a Paragini simpatizeri, stotine tisuća njih i mnogobrojni hrvatski branitelji se okrenuli Franji Tuđmanu. Naime, Staljin je još rekao da nije bitno tko glasa nego tko broji glasove!

Danas bi netko trebao Hrvatsku izbaviti iz totalnog ludila, ali okolnosti u kojima bi se pojavio 'Mojsije' su potpuno drukčije nego 1991./1992. Nažalost, nakon udbaškog i državnog terora protiv Dobroslava Parage i njegove stranke, nakon mnogobrojnih ubojstava njegovih suradnika pravaša devedesetih godina (21. rujna će obljetnica ubojstva Ante Paradžika, dopredsjednika Hrvatske stranke prava), nakon tona medijskih kleveta i otimanja njegove stranke HSP od strane Tuđmanova režima i Juda uzurpatora (udbaša), nakon 16-to godišnje medijske cenzure, neslužbeno nema uvjeta da D. Paraga opet podmetne leđa za Hrvate koji su ga ostavili na cjedilu i okrenuli se njegovim i njihovim smrtnim neprijateljima, Franji Tuđmanu, Mesiću, Račanu i Sanaderu. Ne postoji niti kritična masa koja bi Paragu htjela za predsjednika, niti postoje okolnosti koji bi dovele do većeg prevrata u društvu da ljudi, stanovnici Hrvatske, žele poštenog i borbenog političara kakav je gospodin Dobroslav Paraga, tako da se birači moraju zadovoljit sa dosadašnjim vladarima i kandidatima.

No, ljudi još uvijek imaju priliku da ojačaju Paraginu stranku HSP 1861. i zajedno s njim ostvare jedan realno mogući i kvalitetni program koji se razlikuje od svih drugih stranačkih programa, a pogotovo što bi na čelu takvog hrvatskog i demokratskog programa stajao političar koji se razlikuje od svih drugih političara u Hrvatskoj.

Predsjednička kandidatura otpada jer se u bitke ne može ići bez oružja i bez bojovnika.

Problem inače ne predstavljaju kandidati poput Josipovića, Hebranga ili Vesne Pusić, Miroslava Tuđmana i sličnih, jer oni su samo sjena onoga što bi se moglo nazvati kvalitetnom politikom, i sami po sebi oni su ništa, i nikoga ne predstavljaju, ali njihova umreženost u svjetske sile i mračne snage koje razgrađuju Hrvatsku i brišu njeno ime i nju s karte svijeta čini ih favoritima, tako da se bez masovnije podrške domaćih ljudi, i bez novca i stranačke infrasturkture nemože drugarice i drugove skinut s vlasti, ako ih se u kvazi-demokratskim uvjetima kakvi vladaju u Hrvatskoj uopće može skinut s vlasti!?

Nema višestranačke kontrole izbora, nema medijskih sloboda, ne postoje osnovni uvjeti za bilo kakave demokratske procese u Hrvatskoj, tako da je kandidatura Dobroslava Parage po njegovu mišljenju obično statiranje i bacanje bisera pred svinje (vlastodršce).

Hoće li se okolnosti u Hrvatskoj promijeniti? Moguće. Uz to, Predsjednik Republike je fikus. Važan je Hrvatski sabor, i tu se pravaši i svi slobodoljubivi ljudi i domoljubi mogu okupiti i podržati hrvatski program koji Dobroslav Paraga personificira.

Paradoks je, ali ima političara koji su imali sve uvjete da vladaju, kao Sanader, ali takvi glavom bez obzira bježe (očito sami znaju koliko imaju putra na glavi), dok s druge strane postoje političari kao Paraga koji je tu, nikud nije bježao niti bježi, ali nema uvjete.

Na Hrvatima je da svojim političarima za koje znaju da ne bježe, a Paraga je to dokazao kad je bila totalitarna Jugoslavija, i kad je bio rat u Hrvatskoj i agresija, da stvore uvjete, pa će valjda biti i budućnosti za Hrvatsku i za pravednu Hrvatsku kakvu je u svojoj viziji vidio prosvijećeni Ante Starčević.

To je najoptimističniji scenarij koji sam ovako kao bloger koji promišlja o povijesti i politici mogao sastavit, ali barem se temelji na realnim osnovama, dakle, nedajem lažnu nadu niti izmišljam, ali ostavljam, na osnovi činjenica, otvorena vrata za malu nadu. Na pametnima je da je iskoriste, a i u nebo se ide kroz ušicu igle, a ne kroz velika zlatna vrata, tako da mala nada može puno značiti! Naglašavam da Dobroslav Paraga, koji ima 49 godina, isto kao Barack Obama, da Paraga ima 30 godina iskustva u politici, i zna što govori, a ja sam ga jučer dobro saslušao što je rekao u vezi predsjedničke kandidature i nominacije. Zaključujem da se politika može vodit i srcem i hrabrošću, ali nužno je politiku voditi i pameću, a kod Dobroslava Parage sam primijetio i jedno i drugo i treće. Na kraju bih rekao, da svaki dan donosi nešto novo, treba samo izabrati pravi trenutak i odabrati vrijeme i mjesto kada se neprijatelja može poraziti do nogu!

CBK

petak, 21.08.2009.

23. VIII SVE-EUROPSKI SPOMEN-DAN U SPOMEN NA ŽRTVE KOMUNIZMA I FAŠIZMA

Europski parlament donio je 2. travnja ov.g. Odluku o proglašenju 23. kolovoza spomen-danom u spomen na žrtve “totalitarnih i autokratskih režima” ili "u spomen na žrtve komunizma i fašizma", a povodom njemačko-sovjetskog pakta od nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine.



Hrvatska športašica Blanka Vlašić osvojila zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u atletici u Berlinu, 20.8.2009. i obranila naslov svjetske prvakinje u skoku uvis



Hrvatske planinarke-heroine koje su 2009. zabile hrvatski stijeg na Mount Everest nakon što je hrvatski povijesni stijeg na najvišem planinskom vrhu svijeta zavijorio 1990. godine

Za “Europski spomendan”, kako službeno glasi taj dan, je u Europskom parlamentu glasovalo 553 zastupnika, 44 zastupnika je bilo protiv i 33 suzdržana u vezi odluke o “savjesti Europe i totalitarizmu”. Odluku je objavila press-služba Europskog parlamenta u Strasbourgu.



Europski parlament je u istoj odluci odlučio da će se osnovati izgraditi sve-europski spomen-muzej u spomen na žrtve oba totalitarizma, komunističkog i fašističkog, i pozvao je na otvaranje arhiva za istraživanje jer, kako je naglašeno,

“…prisjećanje na prošlost Europe mora ostati budna kako bi se moglo izraziti pietet žrtvama, osuditi počinitelje, a bez postavljanja temelja na osnovi prisjećanja i istine nema pomirbe…Spomen-dan treba obilježiti dostojanstveno i nestranački…”

Zastupnici Europskog parlamenta tom su Odlukom izrazili “respekt za sve žrtve totalitarnih i nedemokratskih režima, i posvjedočili poštovanje prema svima onima koji su se borili protiv tiranije i jarma”.

Nadalje, Europski parlament je time izrazio mišljenje da će “Europa biti ujedinjena tek onda kada bude bila u stanju doći do “zajedničkog gledišta o vlastitoj prošlosti”, i "priznati komunizam, fašizam i nacizam kao zajedničko naslijeđe”, te voditi “iskrenu i dubokosežnu debatu /javnu diskusiju, op. CBK/ o svim totalitarnim zločinima u 20. stoljeću”. Demokratski zastupnici su također uvjereni da će “novo vrednovanje europske povijest” ili drugim riječima, revizija povijesti, “jačati europske integracije”.

Europski parlament je time uputio jasnu poruku predsjedniku Mesiću i njegovim dvorskim povjesničarima jugoslavenske titoističke (marksističke) historiografije koji povjesničare hrvatske historiografije i hrvatski orijentirane političare optužuju za povijesni revizionizam. Naime, nakon krivotvorenja povijesti u bivšoj Titovoj Jugoslaviji, kao i u Republici Hrvatskoj od strane navedenih političara i simpatizera bivšeg totalitarnog jugoslavenskog komunizma je novo vrednovanje povijesti i te kako bilo i jeste potrebno kako bi istina o titoističkim komunističkim zločinima izbila na svjetlo dana, kako se istina ne bi sakrivala iza floskule o titoističkom navodnom antifašizmu, i na osnovi toga krivotvorila povijest i zataškali totalitarni zločini partizanskog i komunističkog režima maršala zločinca Tita. Nema sumnje da će kriptokomunistički nedemokratski režim u Republici Hrvatskoj, posebno režim predsjednika Mesića, u sprezi s najvećim dijelom main-stream medija (čuvara titoizma) prešutjeti europski spomen-dan od 23. kolovoza, kao što su uglavnom prešutjeli i/ili omalovažili rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. o

“Nužnoj međunarodnoj osudi zločina totalitarnog režima komunističke partije”.

Također nema sumnje da, kad se u hrvatskoj javnosti bude s vremenom više pisalo i govorilo o europskom spomen-danu od 23. kolovoza, da će titoistička manjinska frakcija u Republici Hrvatskoj, dakle, aktualna vladajuća garnitura, tome problemu pristupiti stranački, suprotno duhu Europskog parlamenta, i da će predsjednik Mesić, i boračka organizacija komunističkih partizana, udruga SABA, pod izgovaranjem na navodnu "antifašističku borbu KPJ" i “druga” Tita, i dalje vrijeđati žrtve komunizma, suprotno europskem duhu, a u duhu bivše jugoslavenske partizanske ratne agitacijske propagande (agitprop).

Cijenjeni blogeri, čitateljice i čitatelji i komentatori, slijedećih dana možemo pratiti u kojoj mjeri će naši mediji i vladajući političari iz vlasti i saborske opozicije obilježiti spomen-dan od 23. kolovoza, i hoće li uopće obilježiti taj dan, hoće li, primjerice, premijerka Kosor i koalicijska vlada održati sjednicu vlade Rpeublike Hrvatske i hrvatsku javnost time podsjetiti na sve-europski spomen-dan od 23. kolovoza, ili će neki članovi vlade, kao na pr. 26. srpnja ov. g. u ličkom Srbu, veličati velikosrpski i fašistički totalitarizam i pokolje nad hrvatskim civilima u Drugom svjetskom ratu, kada je potpredsjednik vlade RH, bivši komunist Slobodan Uzelac (Srpska demokratska samostalna stranka, SDSS) u kamere Hrvatske televizije izjavio da je u Srbu “27.7.41’ prva ustanička puška opalila u fašiste”, što je notorna laž jer toga su dana četnici zaklali zarobljene hrvatske civile u Srbu, a predsjednička kandidatkinja Vesna Pusić (Hrvatska narodna stranka-Liberalni demokrati, HNS) izjavila je na proslavi četničkog ustanka u Srbu, ov.g., pred okupljenim partizanskim ratnim veteranima i četničkim simpatizerima: “Drugovi i drugarice, borba još nije završena!”
Laž Slobodan Uzelca očituje se u tome što su ustanak u Srbu, 27. srpnja 1941. digli četnici uz pomoć okupacijske talijanske II armije i obaviještajne službe talijanskih fašista koji su naoružali četnike i poslali četničku bandu u etničko čišćenje hrvatskih civila u Lici, kninskoj i bosanskoj krajini, sa ciljem talijanske okupacije i aneksije hrvatskog područja izvan već anektiranog dijela hrvatske Dalmacije koji su bili odstupljeni Rimskim ugovorima iz 1941. i Rappalskim ugovorom iz 1920. godine. U četničkom ustanku od 27.7.1941. je pored preko 4.500 naoružanih četnika (srpskih šovinista) sudjelovalo i 30 (trideset) srpskih komunista pod vodstvom Đoke Jovanića, kasnijeg komandanta partizanske “6. ličke divizije”. Dan prije, 26. srpnja 1941. su četnici u Drvaru digli protuhrvatski ustanak (koji se u SFR Jugoslaviji slavio kao državni praznik) i pobili hrvatske civile, prilikom čega su na ražnju ispekli dva svećenika Rimokatoličke crkve, jednoga u Drvaru, drugog u Bosanskom Grahovu, a zaklane zarobljene hrvatske civile pobacali i sakrili u kraške jame. U svemu tome su četnici imali podršku srpskih komunista i ratnog zločinca Đoke Jovanića (Titova generala JNA), koji su s talijanskim fašistima i četnicima potpisali u Otriću Sporazum o nenapadanju koji je na tragu Pakta Molotov – Ribbentrop odnosno sporazuma između Hitlera i Staljina, nacista i komunista od 23. kolovoza 1939. o nenapadanju.

Europski parlament je ove godine osudio taj pakt i sporazum, jer su na osnovi toga sovjetsko-njemačkog pakta i sporazuma prouzročene brojne komunističke i nacističke odnosno fašističke žrtve. Tako su i žrtve fašizma i komunizma hrvatski i bosanski civili iz Boričevca, Kulen Vakufa, Udbine, Srba, i drugih mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) koje su četnici i komunisti napali u tzv. “narodnom ustanku” od 27. “jula” 1941. kada su etnički čistili Hrvate sa ciljem poslijeratnog pripajanja hrvatskih područja tako zvanoj “Velikoj” Srbiji ii Jugoslaviji.

Dinastija Pusić

Vesna Pusić se danas predstavlja kao europska liberalka, stranka joj je i članica Liberalne internacionale, ali u bivšoj Titovoj Jugoslaviji je ova sveučilišna nastavnica sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu bila komunist i članica povjerenstva, od boljševika i komunističkog ideologa Stipe Šuvara, za reformu školstva u ondašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj kada je ova Šuvarova ideološka komisija ukinula gimnazije i uvela dodatne školske satove marksizm kako bi se hrvatskim učenicima pojačano prali mozgovi. Brat od Vesne Pusić, Zoran Pusić je bivši oficir JNA, a danas šef jedne udruge za zaštitu ljudskih prava, u Zagrebu, dok je njihov otac, dr. Eugen Pusić, bio 1945. član partizanske Komande Grada Zagreba koja je etnički čistila hrvatske civile i izbjeglice u Zagrebu, i mnogobrojne Zagrepčane odnosno Hrvate strijeljala na smrt. Za vrijeme WWII je dr. Eugen Pusić živio u Zagrebu, i u zagrebačkim krugovima glasio je kao mason ali ustaški režim mu nije ni dlaku s glave skinuo, naprotiv, slobodno je tijekom rata iz Zagreba preselio u Graz, na područje 3. Reicha, i koncem rata se vratio u Zagreb kao partizanski kadar u službi totalitarnog komunizma. Nakon WWII bio je ekspert Organizacije ujedinjenih naroda (UN), i danas živi u Zagrebu. Brat od djeda od Vesne Pusić, Grga Angjelinović, bio je šef jugoslavenske policije u Zagrebu i organizator ubojstva hrvatskih prosvjednika na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, 5. XII 1918. godine, i pripadnik jugoslavenskog režima koji je talijanskim fašistima 1920. prodao odnosno odstupio hrvatski grad Zadar s otocima i Rijeku s otocima, da bi Vesna Pusić danas obmanjivala hrvatsku javnost kako je Pavelićev ustaški režim prodao Zadar talijanskim fašistima, što je notorna laž.



Izgled proslava partizanskih obljetnica u Republici Hrvatskoj, 2009.

Jugosfera 2009. na području bivše Jugoslavije odnosno na “Zapadnom Balkanu”

Londonski list The Economist je nedavno objavio članak o tome kako je stvorena nova Jugosfera na području bivše Titove Jugoslavije i današnjem Zapadnom Balkanu, kako se navodi, i naglašava, da se jedino Hrvati još suprotstavljaju stvaranju nove Jugosslavije, proces koji je u tijeku, kako piše Economist (vidi članak u Jutarnjem listu od 21.8.2009. pod naslovom “Economist: Na području bivše Jugoslavije rađa se Jugosfera”).

Stara-nova Svjetska prvakinja Blanka Vlašić i hrvatske žene na Krovu svijeta







Obnovljeni Olympijski stadion u Berlinu gdje je hrvatska reprezentativka Blanka Vlašić na Svjetskom prvenstvu osvojila prvo mjesto

U nastavku pročitajte vijest o tome kako je Splićanka i Hrvatica Blanka Vlašić na Svjetskom prvenstvu u atletici u Berlinu 2009. obranila naslov svjetske prvakinje s prošlog prvenstva u Osaki (Japanu), i to u dvoboju s njemačkom favoritkinjom Friedrich. Pri tome treba naglasiti fair-play njemačke publike na Olympijskom stadionu u Berlinu koji je bodrio i našu Blanku koja je Njemici pred nosa otela prvo mjesto i zlatnu medalju.
Nakon što je u večernjim satima u sparnome Berlinu, 20. kolovoza 2009., bilo izvjesno da je Blanka pobjednica, imala je tri pokušaja obaranja svjetskog rekorda u skoku uvis, koji iznosi 207 centimetara, te je ljestvicu dala postaviti na 210 cm. Međutim, prije početka pokušaja obaranja svjetskog rekorda se 2. program Hrvatske televizije, koji je do tada izravno pratio dvoboj, isključio iz prijenosa uživo, kako bi uživo emitirao nogometnu utakmicu Dinamo Zagreb – Hearts iz Škotske, međutim, i njemački NK Bremen je u isto vrijeme igrao i preko centralnoazijskoga Kazahstana pokušao plasman u europski kup Euefe, ali njemačka televizija ZDF je, što je naglasio njemački novinar koji je vodio prijenos iz olympijskoga stadiona, naime, iz poštovanja prema hrvatskoj reprezentativki Blanki Vlašić je najveća europska javna televizija ZDF odgodila izravni prijenos utakmice Werder Bremena.

U nastavku pročitajte povijesne detalje komunističko-fašističkog pakta od 23. kolovoza 1939. godine kojim je podijeljena Europa između njemačkog 3. Reicha i Sovjetskog Saveza, i kojim je počeo njemačko-sovjetski vojni napad na Poljsku i time Drugi svjetski rat, te sovjetski vojni napad na nezavisnu državu Finsku koncem 1939. godine, i nacistički holokaust, te komunistički genocid u Europi:


PAKT MOLOTOV – RIBBENTROP 1939.

MOSKVA – Prije pravih bombi u Drugom svjetskom ratu je tjedan dana prije izbijanja rata eksplodirala nevjerojatna diplomatska bomba kada je 23. kolovoza 1939. objavljen pakt između komunista i fašista:

Tromjesečni pregovori njemačke i sovjetske strane završili su, po svjedočenju Staljinovog tumača Valentina Berežkova, 3. kolovoza 1939. godine kada je ministar vanjskih poslova totalitarnog komunističkog Sovjetskog Saveza (SSSR), ‘tovariš’ (drug) Molotov, kasno navečer u svom kremaljskom uredu u Moskvi primio njemačkog veleposlanika Schulenberga. Inicijativa za susret stigla je od njemačkog veleposlanika, a Molotov je ostao bez teksta kada mu je Schulenberg bez diplomatske uvijenosti iznio Hitlerov prijedlog da dvije zemlje normaliziraju odnose.



Na fotografiji: potpisivanje njemačkog-sovjetskog pakta u Moskvi, 23.8.1939. godine: njemački ministar vanjskih poslova von Ribbentrop, Titov mentor Staljin i sovjetski ministar vanjskih poslova Molotov

Naime, Hitlerov 3. Reich i Staljinov SSSR nisu do 1939. imali saveznički nego neprijateljski odnos, a to neprijateljstvo je posebno bilo ideološke naravi, naime, Hitlerov režim je boljševizam u Rusiji naveo kao svog glavnog strateškog neprijatelja, a u svome manifestu "Mein Kampf" je vođa njemačkih nacional-socijalista (nacista) 1925. najavio kako će Njemačka pod njegovim vodstvom jednog dana napasti Sovjetski Savez i anektirati područja Bjelorusije, Ukraine i Rusije pod geslom ‘Drang nach Osten’ ili stare Bismarckove ‘Politike tla’ iz druge polovice 19. stoljeća.

Prijedlog o normalizaciji odnosa između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza obuhvaćao je sporazum o nenapadanju i podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi:

Staljin je bio razočaran što Pariz i London nisu u slučaju njemačkog napada jamčili, kao u slučaju Poljske, sigurnost baltičkim državama, što mu je bio signal da Zapad otvara Hitleru vojni put do Rusije. Hitleru se, s druge strane, žurilo postići sporazum sa Staljinom jer su njegovi vojni planovi predviđali napad na Poljsku 1. rujna iste godine, kao što je poslije tako i bilo. U svakom slučaju je trebalo izbjeći dvostruki vojni front: jedan sa Englezima i Francuzima na zapadu a drugi sa Sovjetima na istoku jer su Nijemci imali u Prvom svjetskom ratu loše iskustvo ratovanja na dva fronta, istočnom i zapadnom. Hitler se u svojoj knjizi “Mein Kampf” zakleo kako će izbjeći rat Njemačke na dva fronta. To je poslije dovelo Staljina u zabludu jer je bio uvjeren kako Hitler neće napasti SSSR sve dok ratuje na zapadu Europe. Kad je Wehrmacht u proljeće 1940. napao zapadnoeuropske zemlje, Staljin je krivo mislio kako se Nijemci na zapadu budu “zabavljali” najmanje dvije do tri godine, isto kao za vrijeme Prvog svjetskog rata. Međutim, čak i kad je Hitler završio svoj “Blitzkrieg” (munjeviti rat) na zapadu, Staljin nije bio uvjeren da će Hitler otvoriti istočni front prema Sovjetskom Savezu.

Javnom sporazumu o nenapadanju od 23. kolovoza 1939. između Sovjetskog Saveza i 3. Reicha pridodan je i tajni protokol o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi: tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi između Berlina i Moskve obuhvaćao je predaju nezavisnih baltičkih država Latvije i Estonije Sovjetskom Savezu, i sovjetsku interesnu sferu u Finskoj, istočnoj Poljskoj i rumunjskoj Bessarabiji (Moldavija), te njemačku interesnu sferu u ostatku Europe. Uz to su Molotov i Ribbentrop potpisali i trgovinski sporazum prema kojem je Moskva do Hitlerova napada na SSSR od 22. lipnja 1941. isporučila Njemačkoj milijun tona pšenice, 900.000 tona naftnih proizvoda, 100.000 tona pamuka, 500.000 tona fosfata… Istodobno, Nijemci su Sovjetima isporučivali najsuvremenije oružje.

Nakon potpisivanja sporazuma je kasniji savezni antifašističkog Zapada, Staljin, na banketu u Kremlju u Moskvi sa čašom šampanjca održao zdravicu u čast Hitleru a kad je nakon toga ispred njega postavljen zemljovid, zadovoljno se na njemu potpisao plavom olovkom, potvrđujući tako utvrđene granice podijeljene Poljske. Prije njemačko-sovjetskog pakta su 7. lipnja 1939. nezavisne baltičke republike bile prisiljene sa Sovjetskim Savezom potpisati pakt o nenapadanju. Tri mjeseca potom je SSSR bez objave rata napao baltičke države i anektirao ih.

Njemačka je vojno napala Poljsku 1. rujna 1939. sa zapada a Sovjetski Savez 17. rujna iste godine s istoka.

Postavlja se osnovno pitanje: Zašto je Poljska, koja je od Velike Britanije dobila međunarodno jamstvo o zaštiti, i zbog koje je Velika Britanija ušla u rat s Njemačkom (iako nije morala), zašto je, dakle, Poljska nakon 2. svjetskog rata iz ruku njemačkih okupatora prešla u ruke sovjetskih okupatora?

Drugo pitanje: Zašto britanska vlada nije objavila rat i Sovjetskom Savezu, kada je Crvena armija napala Poljsku 17. rujna 1939. godine s istoka?

Nakon njemačkog napada na Poljsku od 1. rujna 1939., i sovjetskog napada na Poljsku od 17. rujna 1939. uslijedio je istočno od Warszawe, kod grada Brest-Litovsk, svečani mimohod (defile) Wehrmachta i Crvene armije, što su za povijest zabilježile njemačke i sovjetske kamere, a snimci o tome susretu objavljeni su u brojnim povijesnim dokumentarcima.

Brest-Litovsk postao je simbol za demarkacijsku liniju između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza. Sami nacisti i boljševici su tu liniju zvali “interesnom granicom” koja je išla ravno kroz Poljsku.

Već 28. rujna 1939. došlo je do njemačko-sovjetskog Sporazuma o granicama i prijateljstvu:

Po tom sporazumu je Hitler komunistima prepustio i treću baltičku državu, Litvu, a Staljin nacistima sjeveroistočne dijelove Poljske. Dana 2. studenog 1939. je između Berlina i Moskve potpisan gospodarski sporazum koji je neutralizirao britansku pomorsku blokadu Njemačke.

Do pristupanja Sovjetskog Saveza Trojnoj osovini nije došlo jer su porasli Staljinovi apetiti. Za taj potpis je Staljin tražio da mu Hitler pomogne kako bi SSSR dobio nesmetan prolaz iz Crnog mora u Sredozemlje, odnosno da dobije Bospor i Dardanele i da se Japan odrekne koncesije na ugljen i naftu Sjevernog Sahalina (otoka u Pacifiku)

Dana 30. studenoga 1939. je SSSR napao Finsku (tzv. Zimski rat), nakon čega Sovjetski Savez biva isključen iz Lige naroda, prethodnice Organizacije ujedinjenih naroda, UN.

Važna napomena: savez nacista i boljševika ili njemačko-sovjetski pakt Molotov – Ribbentrop iz 1939. godine nije bio jedini pakt protv mira. Godinu dana prije toga je takav pakt sklopio Zapad s Hitlerom: na Münchenskoj konferenciji 1938. su britanski premijer Chamberlain i predsjednik francuske vlade Daladier s Hitlerom i Mussolinijem potpisali sporazum po kojemu je Njemačka dobila dijelove Čehoslovačke s njemačkom nacionalnom manjinom. Po mišljenju predstavnika zapadnih demokracija je na taj način bio osiguran mir u Europi. Godinu dana poslije počeo je Drugi svjetski rat.

Kakvo je mišljenje imao Staljin o Hitleru u vrijeme njemačkog i talijanskog napada na Jugoslaviju, u travnju 1941. godine, opisuje Andre Brissaund u svojoj knjizi „Canaris“:

„Na dan ulaska njemačkih trupa u Beograd, 13. travnja 1941. godine, na moskovskom kolodovru, ispraćujući japanskog ministra vanjskih poslova u SSSR-u, Staljin je zagrlio njemačkog nacističkog ambasadora i rekao mu:

„Mi moramo ostati prijatelji. I vi morate sada sve činiti da se na tome radi.“ Zatim se obratio zamjeniku Hitlerova vojnog atašea u Moskvi, stožernom generalu Wehrmachta, Krebsu, s riječima: „Mi ćemo ostati vaši prijatelji pod svim uvjetima.“

Iz povijesne dokumentacije bivših sovjetskih arhiva danas znamo da je saveznik antifašističkog Zapada, komunistički diktator Staljin, predložio Hitleru nakon poraza njemačke 6. armije u Staljingradu, veljače 1943. godine, jednostrano primirje između Njemačke i Sovjetskog Saveza, i vijest o tome tiskana je na naslovnim stranicama cenzuriranih sovjetskih listova koji su ostali u tzv. bunkeru, jer do jednostranog sporazuma na štetu zapadnih saveznika na koncu nije došlo, naime, Hitler je odbio Staljinov prijedlog da SSSR dobije Iran, a što je bio i kamen spoticajna zbog čega je Hitler odbio da se SSSR pridruži fašističkom Trojnom paktu ili Osovini jer je Iran bio u britanskoj sferi utjecaja, a Hitler je Englezima priznao britanske kolonije i interesnu sferu u svijetu, i zauzvrat tražio da britanska vlada povuće objavu rata Njemačkoj, i prizna prvenstvo na europskom kontinentu kao njemačke utjecajne sfere.

Na tragu pakta između komunista i fašista je i Titovo odbacivanje politike “antifašitičke fronte” nakon sovjetsko-njemačkog sporazuma od 23. kolovoza 1939. godine.

Odjednom je agitacijska propaganda KPJ počela u svojim listovima i letcima nakon 23. kolovoza 1939. napadati antifašističku politiku “britanskog imperijalizma”, a kako bi jugoslavenski komunistički diktator izbjegao neugodne detalje njegove podrške fašistima, s obzirom da je kao aparatčik i doušnik sovjetske tajne policije bio i dužan slijediti instrukcije međunarodne organizacije svjetskih i europskih komunističkih partija, Komunističke internacionale (Kominterne) u Moskvi, i s obzirom da ga je na položaj generalnog sekretara Centralnog komiteta KPJ 1939. postavila sovjetska tajna policija GPU-NKVD, Josip Broz – Tito je nakon WWII dao krivotvoriti jugoslavenski dokument koji ga povezuje s podrškom fašistima odnosno njemačkim nacistima u razdoblju trajanja pakta između Hitlera i Staljina.

O tome je dokaz u beogradskim arhivima pronašao beogradski publicist i bivši jugoslavenski i srpski komunist Pero Simić koji je objavljen u njegovoj knjizi o Titu koja je ove godine objavljena i u Hrvatskoj; Simićeva knjiga skida krinku s mita o zločincu Titu, i smokvin list s njegove krvave despotske diktature i rastrošne imperijalističke vlasti.

“… Na projektu idealiziranja Tita i njegove partije angažirani su povijesni timovi i cijeli povijesni instituti. Središnja uloga pripala je samom Titu: pod krinkom ‘autorizacije’ on osobno popravlja i prema naknadnim spoznajama dotjeruje čak i one dokumente koji su već objavljeni, proglašujući prepravljane verzije originalnima… Prva i treća knjiga njegovih Sabranih djela naknadno će pokazati da su uloge u ovom poslu bile podijeljene: Tito će na neobilježenoj stranici prve knjige reći kako misli da “nema pravo” u svojim radovima “išta mijenjati”, jer “nam ne trebaju poboljšanja takve vrste”, da bi se na XVII. stranici treće knjige ispostavilo da je on “autorizirao sve svoje radove”… Naknadno je mijenjao i davno objavljene proglase Centralnog komiteta svoje partije. U jednom od njih izdanom 22. lipnja 1941., na dan napada nacističke Njemačke na SSSR, pitao se:

“Može li itko pošten na svijetu više vjerovati glupim izgovorima fašističkih probisvijeta”, a nekoliko godina poslije riječ “više” je nestala! Tim je potezom pera iščeznuo dokaz da je Tito vjerovao u pakt Staljin-Hitler, sklopljen 1939., i u mogućnost da Nijemci napadnu Sovjete, a pošto se to u međuvremenu ipak dogodilo, riječ “više” je izbrisana kao da nikad nije ni postojala…” (str. 294./295. knjige “Tito – fenomen stoljeća”, Zagreb, 2009. autora Pere Simića, ISBN 978-953-7313-40-1)

Simićeva knjiga “TITO – FENOMEN STOLJEĆA” čini sve Mesićeve izjave o Titu smiješnima i sramotnima. Svi političari u Republici Hrvatskoj, uključujući i vladajuće političare koji su nakon pada Berlinskog zida hvalili Tita, kao na pr. Franjo Tuđman (HDZ), Josip Manolić (HDZ, HND), Stjepan Mesić (HDZ, HND, HNS), Ivo Sanader (HDZ), Ivica Račan (SDP), Vesna Pusić (HNS), Milan Bandić (SDP), Zoran Milanović (SDP), Jasen Mesić (HDZ), ili novinarka Jutarnjeg lista Jelena Lovrić, ili kolumnist Davor Butković, novinar i TV-vodtelj Denis Latin i brojni drugi novinari u Hrvatskoj, ne samo da su u krivu i godinama vode hrvatsku javnost u zabludu, nego svjesno falsificiraju povijest uzdižući jednog notornog zločinca, predstavljajući ga kao antifašističkog borca što je notorna laž da je bio antifašist jer je bio boljševik, doušnik i cinker, komunist, čak i jedno vrijeme saveznik fašista, ratni zločinac i krvnik, uglavnom, Tito je jedna nečasna povijesna ličnost koja je nanijela ljagu hrvatskom narodu i civilizaciji!

Zbog takvih zločinaca kao što su Tito, Hitler i Staljin je Europski parlament i donio 2009. godine Odluku o proglašenju 23. kolovoza sve-europskim spomen-danom u spomen na sve žrtve oba totalitarizma, komunističkog i fašističkog, i svaki pokušaj da se jugoslavenski komunizam i revolucija Titovih partizana u WWII i poraću prikaže u medijskoj propagandi i vladajućoj politici u Republici Hrvatskoj kao antifašizam pada tim u vodu.

CBK

ponedjeljak, 17.08.2009.

KRIŽARSKI RAT PREDSJEDNIKA MESIĆA, I HRVATI KAO PREDZIĐE NATO-PAKTA

Masonerija (liberalistička ideologija) drži svijet u šaci



Prošli tjedan se jedan taliban raznio s pola tone eksploziva ispred sjedišta glavnog stožera Sjevernoatlantskog pakta u glavnom gradu Afganistana, Kabulu, i u tome napadu je poginulo sedmero ljudi. Sada su Englezi predložili da hrvatski kontingent vojne policije drži stražu u glavnom stožeru Natopakta u Kabulu. Sluge bi trebali čuvati svoje gospodare. Baš krasno! Potvrđuje se povijesna činjenica da su Hrvati bili dobre sluge lošim stranim gospodarima, ne uvijek, ali često, i sve češće. Sad ćemo biti, ne predziđe kršćanstva nego predziđe Natopakta, nakon što smo 45 godina bili predziđe komunizma!



Zapad je intervenirao u Afganistanu pod izgovorom zaštite ljudskih prava i uspostave demokracije u borbi protiv talibana, ali prozapadni režim u Kabulu donosi zakone kojih se ni talibani nebi posramili, kao najnoviji zakon po kojemu muškarci za silovanje žena plaćaju samo novčane kazne, a mogu suprugama uskraititi vodu i hranu ako im one uskrate spolni bračni odnos. Takav poredak brani hrvatski kontingent u Afganistanu, a kada bi takav zakon bio donijet u Hrvatskoj, Bruxelles bi proglasio Zagreb nacističkim režimom.



Strateška elipsa kao geo-politika liberalnog Zapada

Od ove godine jadranska Hrvatska je članica Sjevernoatlantskog pakta u koji nas je učlanio bivši američki predsjednik George W. Bush (junior). Kad je bila velikosrpska agresija 1991. godine, NATO je promatrao, a ondašnji am. predsjednik Bush (senior) je preko Državnog tajnika State Departmenta, James Bakera III, dao punu podršku teritorijalnom integritetu SFR Jugoslavije čija je armija napala Republiku Hrvatsku. Uz to, kako bismo doživjeli što brzi ratni poraz, preko OUN su nam naši današnji zapadni saveznici u rujnu 1991. uveli embargo na uvoz oružja kako se ne bismo mogli braniti, s obzirom da je JNA u travnju 1990. razoružala Hrvatsku. (Jedan od glavnih zagovornika uvođenja embarga na oružje bio je današnji savjetnik predsjednika Mesića za vanjsku politiku, nekadašnji oficir totalitarne jugoslavenske tajne službe Ozne, i ministar vanjskih poslova SFRJ, Budimir Lončar – Buda.)

Uzrok osnivanja Natopakta bila je konstantna prijetnja Crvene armije u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Po tajnim planovima Sovjetskog Saveza, koji su razotkriveni nakon sloma ove „prve zemlje socijalizma“, je milijunska Crvena armija dobila zapovjed preventivnog napada na Zapadnu Europu, i prodor tenkova iz istočne Njemačke prema rijeci Rheini, i dalje do Atlantika. NATO je imao tajni plan uporabe nuklearnog oružja protiv snaga Sovjetskog Saveza u ondašnjoj (političkoj) Istočnoj Europi u slučaju da Crvenoj armiji uspije proboj do rijeke Rheine u ondašnjoj Zapadnoj Njemačkoj; rijeka Rheina je za Amerikance i Europljane bila crvena linija, nešto slično kao što bi rijeka Drina trebala biti za Hrvate.

Nakon pada (komunističkog) Berlinskog zida i rasformiranja Sovjetskog Saveza, prestala je svrha postojanja Natopakta, ali anglo-američki geo-politički stratezi dali su savezu NATO nove zadaće: zaštita interesa liberalno-demokratskog Zapada odnosno krupnoga kapitala u cijelome svijetu, sa ciljem osiguranja strateških svjetskih rezervi nafte, plina i pitke vode u svijetu.

Zapadni geo-politički stratezi rade u korist anglo-američkog krupnoga kapitala čiji su vlasnici u pravilu borbeni ateisti, predstavnici liberalističke ideologije odnosno masonerije. Glavni cilj ove grupacije super-bogate manjine je uništenje nacionalnih država u svijetu, uključujući Sjedinjenih Američkih Država, i vladavina svijetom putem instrumentaliziranih ustanova poput vojno-političkoga saveza NATO i Organizacije ujedinjenih naroda, a glavni neprijatelji liberalima, ateistima, masonima su nacionalisti, Crkva, islamski fundamentalisti i sve monoteističke svjetske religije, dok su glavni saveznici masonima u svijetu komunisti, kao na pr. u Kini ili u Hrvatskoj, i općenito si im saveznici ekstremisti svih boja, vojne diktature u svijetu, marksistički režimi, fanatici i općenito ljevica itd. Načelo demokracije i pravne države je vladarima svijeta iz sjene neprijatelj broj 1.

Sve što je na Zapadu povezano s narodnim referendumom, javnošću, slobodom medija, poštenim demokratskim višestranačkim izborima i sl. stoji na crnoj listi za odstrel. Teorristički napadi kao onaj od 11. rujna uzet je kao izgovor da se u zapadnim zemljama zakonskom regulativom drastično smanje građanska prava! Policija i tajne službe dobivaju ovlasti kao u 3. Reichu ili u Sovjetskom Savezu i Titovoj Jugoslaviji.

Jedno od najsnažnijih oružja liberalističke ideologije je korupcija kojom se kupuju vladajući političari i vlade svih ideologija i stranačkih grupacija na Zapadu, kao i u svijetu.



Krupni kapitalisti i komunisti - glavni saveznici u svijetu današnjice

Politikom korupcije su svjetski liberali zavladali i u Hrvatskoj u kojoj krupni kapital ide ruku pod ruku s komunistima i udbašima; ljevica, u hrvatskom slučaju ekstremna jugoslavenska (titoistička) ljevica je marioneta liberalnog Zapada, i to ne samo od 1990. godine nego od vremena raskida Staljina s Titom, dakle, od 1949. nakon čega je bivša komunistička Jugoslavija postala preko pakta s Turskom pridružena članica Natopakta, pod vrhovnom zaštitom Zapada i svjetske masonerije. Jugoslavenski diktator Josip Broz – Tito bio je doušnik sovjetske Staljinove tajne policije, a poslije mason. Na njegovu grobu u beogradskom Dedinju nema ni crvene zvijezde petokrake niti križa, tipično za masone, samo ime i prezime.



Zorni primjer kako krupni kapital ide ruku pod ruku s (kripto)komunistima je primjer suradnje predsjednika Mesića i zaklade „Herbert Quandt“ koja je vlasnik njemačke tvornice motora i automobila BMW. Vlasnica dioničkog društva BMW „teška“ je oko osam milijardi eura. Tamo gdje ni svrdlo s vanadijevom oštricom ne može prodrijet, buši i prodire novac, interes krupnog kapitala.

Liberalni Zapad je jugoslavensku komunističku diktaturu financirao sa bespovratnih 102 milijarde US$. Koliko je važna Hrvatska zbog svoga geostrateškoga položaja, posebno zbog hrvatske jadranske obale i granice na Dunavu govori podatak da je liberalni Zapad financirao bivše komuniste i udbaše, dakle, nositelje vladajućih struktura u Republici Hrvatskoj, sa 40 milijardi US$, od 1990. do danas. Naravno, uz uvjet da bivši komunisti spriječe bilo kakav razvoj demokracije i pravne države u Hrvatskoj. Ne treba ni ponavljati da su vladajući titoisti skroz naskroz korumpirani od strane američke i britanske vlade i Europske unije odnosno Bruxellesa. Glavni zadatak su domaće marionete ispunile već devedesetih godina: suzbile su slobodu medija, uveli cenzuru, i razbili jedinu antikomunističku demokratsku stranku, Hrvatsku stranku prava, otevši HSP i dajući je u ruke uzurpatorima, doušnicima bivše komunističke tajne službe i oficirima JNA koji su od te tradicionalne hrvatske stranke učinili neofašističko i antisemitsko strašilo, dok su ekstremni ljevičari na taj način pozicionirani u politički centar, tako zvani „lijevi i desni centar“. Drugim riječima, tzv. desnica je u Hrvatskoj ljevica odnosno ekstremna titoistička ljevica je isto što i tzv. desnica.

Anglo-američka masonerija je financirala i podržavala Oktobarsku revoluciju u Rusiji, podupirala Lenjinov režim, u zamjenu za koncesiju crpljenja kavkaske nafte, te Mussoliniev fašistički i Hitlerov nacional-socijallistički režim i diktaturu, i rasistički program koji je nakon Drugog svjetskog rata iz eugenike preimenovan u genetiku. Genetski modificirani organizmi (GMO) iz sedamdesetih godina danas se politikom mrkve i batine od State Departmenta i britanske vlade sije kao sjeme zla diljem Europske unije, Iraka, Argentine, Sjedinjenih Američkih Država, Filipina i drugdje, gdjegod ima prirodnih resursa i velikih poljoprivrednih površina.

Masonerija kontrolira i svjetsku proizvodnju i distribuciju droge ili industriju narkotika koja od svih industrija na svijetu priskrbljuje najviše prihoda, otprilike kao vojna industrija. Sjedinjene Američke Države, koje su u WWII u roku od četiri godine uništile dvije najsnažnije industrijske i vojne sile na svijetu, Njemačku i Japan, nisu u stanju suzbiti svjetsku proizvodnju i trgovinu drogom? Kada su prošle godine njemački novinari upitali rotirajućeg glavnog zapovjednika snaga NATO u Afganistanu, jednog njemačkog generala Bundeswehra – zašto NATO u Afganistanu ne uništava svjetska polja maka, iz kojega se izrađuje opijum, a iz te biljke derivat heroina – odgovorio je da on odnosno NATO nema mandat uništavanja polja maka !!!

Afganistan predstavlja rotirajuću ploču za NATO otkuda se interesi liberalnog Zapada mogu širiti prema istoku, Dalekoj Aziji, i prema Središnjoj Aziji odnosno naftom i plinom bogatih bivših sovjetskih republika, danas formalno nezavisnih država s kriptokomunističkim režimima i diktaturama dok zapadne snage u Iraku i Afganistanu drže u čeličnim škarama politički nepodoban Iran.

Ekstremistička islamska organizacija Al Kaida, čije je vodstvo imalo osamdesetih godina potporu središnje američke obavještajne službe CIA u borbi protiv sovjetskih okupacijskih trupa u Afganistanu, nije od središnje američke tajne službe i kriminalističke policije FBI optužena za teroristički napad od 11. rujna 2001. na grad New York, i rušenje Twinsa, te Pentagon u Washingtonu, ali je bivši am. predsjednik Bush uzeo taj napad kao izgovor za napade na Afganistan, 2001. godine gdje je Al Kaida imala svoj središnji stožer i logore za obuku, i 2003. za napad na Irak, pod izgovorom nužnog uništenja navodnog nuklearnog i biološkog oružja koje u Iraku do danas nije pronađeno jer je staljinistički diktator Sadam Husein, kojega su SAD i Velika Britanija podržavale u osmogodišnjem iračko-iranskom ratu osamdesetih godina, biološko oružje, koje je izradio uz pomoć zapadnih kemijskih tvrtki, posebno francuskih i njemačkih, uništio, kao što je obustavio i nuklearni program, posebno nakon izraelskog zračnog napada na jedan irački nuklearni pogon početkom osamdesetih.

Da liberali i predstavnici krupnog kapitala uopće ne drže do nikakvih načela, niti do vjere, ljudskih prava, demokracije i pravne države svjedoči činjenica da je Hrvatska postala članica Natopakta iako nije pravna država niti ima demokraciju, što se potvrđuje u izvješćima Europske komisije, zbog čega je prilikom pregovora oko ulaska RH u članstvo EU i blokirano poglavlje o pravnoj državi (to poglavlje nema veze sa Slovencima) dok statut Natopakta izričito navodi da država koja postaje članicom Natopakta mora biti demokratska i pravna država! Narodni referendum za NATO također u Hrvatskoj nije održan. Kažu licemjerno zato što Ustav to ne propisuje. Da, Ustav to ne propisuje, ali propisuje na primjer zabranu učlanjenja Hrvatske u bilo kakve jugoslavenske ili balkanske integracije, pa je Hrvatska od 2007. svejedno (protuustavno) učlanjena u balkanske integracije zvane Cefta. Također, Ustav propisuje da se na državnim zgradama smije vješati samo hrvatski stijeg, međutim, kao što vidimo, već godinama uz hrvatski vijori i stijeg Europske unije. Predsjednik Mesić i vlda RH već godinama krše Ustav, ali ne samo na dva navedena primjera, ima toga još, kao na primjer kršenje Ustava prilikom posljednje izmjene ustavnog izbornog zakona koji je Hrvatski sabor (Šeks, HDZ) izmijenio unutar roka u kojemu Ustav zabranjuje izmjenu ustavnog izbornog zakona godinu dana pred izbore! Naši pravnici su, međutim toliko konformistički da ih se to ne tiče, tako da je na to upozorio samo predsjednik Hrvatske stranke prava 1861., g. Dobroslav Paraga, ali, kad on na nešto upozori, onda se to posebno ignorira. Žalosno ali istinito!

Sada će hrvatski vojnici držati krupnome kapitalu stražu u Kabulu, u glavnom stožeru Natopakta u Afganistanu. Ako to nije zorni odnos sluge i gospodara onda ništa nije! Još će Hrvati biti ponosni da mogu čuvati zadnjice onima koji su Hrvatsku od devedesetih do danas opljačkali do daske. K tome gospodari svijeta cijelu zemlju još optužuju, uz pomoć domaće 5. kolone, za „hrvatski nacionalizam“, za „neofašizam“, za „etničko čišćenje“, za „zločinački pothvat“ itd. Dakle, ako mi Hrvati u vlastitoj državi nismo postali roblje, onda roblje ne postoji!

Mesićev križarski rat



U Ustavu Republike Hrvatske su komunisti 1990. odredili da je hrvatska država laička, a ne teokratska država, ili drugim riječima da je Crkva odvojena od države. OK. Ova ustavna odredba nije, međutim, regulirana zakonom, tako da ne postoji zabrana isticanja vjerskih simbola, poput kršćanskoga križa u javnim ustanovama, niti se zakonom predstavnike javnih državnih institucija obavezuje na isticanje križeva. To je, dakle, stvar dobre volje, ukusa, tradicije, povijesti, civilizacije. No, predsjednik Mesić ide protiv civilizacije!

U Hrvatskoj je od 1990. praksa i navika da se u javnim ustanovama, pored grba i/ili stijega Republike Hrvatske ističe i vjerski simbol križa.

Preko 87% stanovnika se u Hrvatskoj prilikom posljednjega popisa stanovništva 2001. godine izjasnilo katolicima, dakle, 87%, a ne 70% kako ponavljaju mainstream mediji. Međutim, sada po Mesiću ispada da bi se trebala provesti pozitivna diskriminacija oko pet posto ateista u Hrvatskoj!? Pa neka većina opet pati zbog manjine, kao u doba socijalizma.

Nepunih šest mjeseci pred istek svoga drugog i posljednjeg mandata, predsjednik Mesić zahtijeva uklanjanje križeva iz javnih ustanova, a u Hrvatskoj vojsci već je kao vrhovnik zapovijedio uklanjanje križeva, nakon što je pobjedničku vojsku iz Domovinskog rata od 250 tisuća vojnika smanjio na 16 tisuća. Na koncu, velikosrpska politika je prošlost jer u Srbiji sada vladaju čisti demokrati – demokrati čistunci.



Stjepan Mesić umjesto križa želi petokraku

Što znači „laička“ država? Laička država znači da država nije teokratska, da predstavnici religije ne vladaju, da Crkva ne postavlja šefa države, premijera, saborske zastupnike, uglavnom, da Crkva ne vlada svjetovnim vlastima. To znači laička država, ali laička država ne znači da država mora biti ateistička, međutim, uklanjanjem križa iz javnih ustanova država postaje ateistička, isto kao na pr. Francuska. Nedavno je engleski grad Oxford ukinuo Božić na području Oxforda, dakle, 25. prosinca 2009. se u Oxfordu od strane gradskih službi neće proslavljati obljetnica rođenja Isusa Krista, niti će grad biti okićen, neće biti jaslica na javnim mjestima, okićenih borova – jednostavno neće biti ništa – crna rupa, ništavilo, običan radni dan će biti u Oxfordu, isto kao 45 godina u Titovoj Jugoslaviji.



Republika Hrvatska je na najboljem putu da postane, ne teokratska crkvena država nego potpuno ateistička: ukinuta je neradna nedjelja, za sada za veletrgovine, dakle, predstavnike krupnoga kapitala i profita, a glavne položaje u državnim institucijama tako i tako su od 1990. zauzeli ateisti od kojih oni lukaviji se uvijek pojave na svetim misama po crkvama koje snima Hrvatska televizija, pa onda javnost stječe dojam kako su državni službenici vjernici. Na primjer, liberalka i saborska zastupnica Đurđa Adlešič se vjenčala u crkvi, ali u političkoj praksi ne podupire Crkvenu socijalnu encikliku niti teme u vezi ukidanja neradne nedjelje, kao i teme u vezi umjetne oplodnje, pobačaja i tzv. homoseksualnih „brakova“ i dr.

Mesić, koji se rukovodi osvetničkim porivima, a ne načelima, šutio je devet godina o križevima, a nakon što ga je Crkva neizravno prozvala „veleizdajnikom“, krenuo je u „križarski“ rat protiv Crkve. Međutim, isto kao i predsjednik Socijaldemokratske partije Zoran Milanović zabio je ljevičarskoj oporbi, koju podupire, autogol. Sjećamo se kako je Zoran Milanović usred predizborne kampanje na izborima 2007. zahtijevao ukidanje nastave vjeronauka u javnome školstvu. To je uplašilo vjernički puk, dakle, većinu biračkog tijela RH i SDP je izgubio izbore. Sada je Mesić sa svojim zahtjevom za uklanjanjem križeva u javnim ustanovama opet zabio autogol opozicijskoj ljevici jer je njegov zahtjev još više uplašio vjernički puk, dakle, većinu biračkoga tijela. Međutim, ne radi se samo o Mesićevim sitničarskim interesima nego o sustavnoj politici obezvređivanja hrvatske tradicije u koju spada i tisućugodišnja vjera. Uz to sustavno obezvređivanje Domovinskog rata, ispričavanje srpskom agresoru za „hrvatske zločine“, optuživanje hrvatskih generala i časnika Hrvatske vojske, i svođenje njihove uloge na zločin, sustavno atakiranje Crkve, vrijeđanje žrtava komunizma, medijsko proglašavanje Stepinca „zločincem“, višegodišnja medijska titoizacija Hrvatske, i sustavna kampanja protiv nacionalizma dok je činjenica da niti jedan nacionalist nije sudjelovao u pljačkaškoj pretvorbi i privatizaciji, niti jedan nacionalist nije nikada u Republici Hrvatskoj obnašao ijednu javnu funkciju, i niti jedan nacionalist nije čak ni optužen od haaškoga suda za ratne zločine, izuzev generala Ante Gotovine jer su svi drugi optuženici i osuđenici nekadašnji članovi Saveza komunista Jugoslavije i/ili tajni agenti doušnici Udbe; na koncu, činjenica je da je velikosrpsku agresiju organizirala jugoslavenska tajna služba KOS i Udba, i da su rat vodili komunisti, a ne nacionalisti ili patrioti! Hrvatski nacionalisti su, međutim, u ratu obranili Hrvatsku od pada pod srpsku okupaciju, od četnika, JNA i Miloševićeva režima, pa i od politike bivšega komunista Franje Tuđmana, jer da se ostvarila Tuđmanova politika, danas Hrvatske ne bi ni bilo, pogotovo ne kao samostalne države čiji suverenitet komunisti non-stop razgrađuju.

Komunisti su Hrvatsku učlanili u NATO, kao i u balkansku integraciju Ceftu, dakle, u istu integraciju sa Srbijom, a Daytonski (nepravedni) mirovni sporazum, ne samo da je legalizirao genocidnu fašističku tvorevinu tzv. Republiku Srpsku nego predstavlja platformu za formiranje nove Jugoslavije, jer dovoljno je da Srbija i „Republika Srpska“ potpišu bilateralni ugovor o međusobnoj konfederaciji, što im Dayton omogućava, te da isto učine Federacija BiH i Republika Hrvatska, i nova Jugoslavija je i formalno ustrojena jer u tom slučaju su Hrvatska i Srbija u državnom savezu preko Bosne i Hercegovine!

Hrvatska, danas obezglavljena, s vlastima bez vizije izlaska iz političke i ekonomske krize, osuđena je, ili na propast, ili će domoljubne snage konačno nadjačati destruktivne snage koje vladaju zemljom i osloboditi je unutarnjeg jarma. Predstojeći predsjednički izbori (bez mogućnosti višestranačke izborne kontrole) u tom su smislu pravi test u kojem će pravcu zemlja krenuti, put propasti ili put stabilizacije i prosperiteta!

Inače, sukob između Crkve i predsjednika Mesića zbog optužbe za veleizdaju nije bez osnova, samo što je Glas Koncila promašio pravu optužbu, jer nije prava optužba za veleizdaju Mesićevo svjedočenje pred haaškim sudom, kako god da je svjedočio, nego postoji osnovana sumnja i optužba za veleizdaju dok je ispred Hrvatske bio član Predsjedništva SFR Jugoslavije kada ga je šef Kontraobavještajne slube JNA, Aleksandar Vasiljević, pridobio da bude doušnik KOS-a i da u zoru velikosrpske pobune i agresije izda jugoslavenskom i srpskom vrhu program naoružavanja Hrvatske i da se suglasi s državnim udarom JNA u Zagrebu. To bi bila veleizdaja ako bi se u krim-istrazi ustanovilo činjenično stanje na tragu takvih optužbi kojom ga je pred haaškim sudom teretio svjedok Aleksandar Vasiljević u postupku suđenja Slobodanu Miloševiću. Naši mediji, naravno, u tipičnom sluganskom stilu prešućuju takve informacije i bave se bezveznim pojavama kao što je Mesićevo izmišljanje magle kao na pr. da laička država podrazumijeva prostor javnih ustanova bez križeva. Uostalom, tko brani Mesiću da u svoj ured postavi sliku svog voljenog zločinca Josipa Broza – Tita? Zašto ne ispuni i tu formalnost nakon što je svih proteklih godina iz državnog proračuna financirao proslave obljetnica partizanskih komunističkih jedinica. Kad bi bio dosljedan, Tito bi visio – na zidu u Predsjedničkim dvorima, makar bi i to bio anti-demokratski akt uperen protiv rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o osudi zločinačkog komunizma, ali, kad je bal nek' je bal.

CBK

subota, 15.08.2009.

Uznesenje Marijino

MAJCI BOŽJOJ



Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji.

Vjerni dok budu žuborili potočići naši,
šumile rijeke naše,
dok se bude pjenilo sinje more naše.

Vjerni dok se budu zelenile livade naše,
dok se budu zlatile njive naše,
dok se budu sjenile tamne šume naše,
dok bude mirisalo cvijeće

domovine naše!

Bl. Alojzije Stepinac,
u zavjetnoj propovjedi u Mariji Bistrici, 7. srpnja 1935.

utorak, 11.08.2009.

SAVKA I DOMAĆA SHIZOFRENA VLADAJUĆA POLITIKA

Predvodnica demokratske oporbe u Mijanmaru, gospođa Aung San Su Či - žrtva korumpiranog vojnog režima koji je marioneta liberalno-demokratskog Zapada

Kakvo je bilo Hrvatsko proljeće, i tko je Savka?

U ovome postu pišem o jugoslavenskoj političarki dr. Savki Dabčević Kučar koja je nedavno preminula u 86. godini života, kao i o mijanmarskoj političarki, gospođi Aung San Su Či koja doduše nije preminula, ali kao da i je jer se već 19 godina nalazi u kućnom pritvoru, iako je demokratski oporbeni vođa svoje zemlje.

Usput rečeno, zet od Savke Dabčević Kučar bio je direktor INA-e, Dragičević, kojeg su Franjo Tuđman i Stjepan Mesić postavili na to mjesto odnosno, nakon 1990. se suglasili da on vodi INA-u; Dragičević je nedavno od novih (mađarskih) vlasnika INA-e smijenjen, a inače je "drug" Dragičević iz INA-e izbacio gospođu koja je prokazala kriminal u INA-i i koja je nedavno od Europskog suda za ljudska prava dobila satisfakciju u vidu presude u njenu korist u tužbi protiv Republike Hrvatske; Slavko Linić (SDP) kao bivši član nadzornog odbora INA-e bio je protiv gospođe „zviždačice“; Dragičević u zgradu INA-e nije postavio spomen-ploču u spomen na od Udbe 1983. ubijenog direktora marketinga INA-e, Stjepana Đurekovića.

Osvjedočili smo se ovih dana u automatizam mas-medija u Hrvatskoj koji bez ikakve provjere i novinarsko-istraživačkoga rada prenose izjave nekih vladajućih političara i jedne političarke (Vesne Pusić) u vezi preminule Savke Dabčević Kučar kako se navodno radi o „hrvatskoj ruži“. Predsjednik Mesić i 'front-man' Hrvatske narodne stranke (HNS – Liberalni demokrati) Radimir Čačić na komemoraciji u čast preminule političarke lili su suze žalosti, i općenito pričali bajke o njoj, širili mit o Savki, iako su upravo oni zadnji koji imaju pravo bilo što o Savki govoriti.

Naime, jeste li ikada prije Savkine smrti čuli od Radimira Čačića u medijima ijednu pozitivnu riječ o Hrvatskom proljeću? Jeste li iz usta Radimira Čičića uopće ikada nešto čuli da je rekao ili napisao o Hrvatskom proljeću, pa i o svome pokojnom ocu? Naime, Čačićev otac je u vrijeme sloma Hrvatskog proljeća bio javni tužitelj komunističkog režima u Zagrebu koji je iz političkih razloga optuživao nevine ljude koji su došli na crnu listu Titova režima strahovlade. A Stjepan Mesić? Stjepan Mesić je autore Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, iz 1967. godine, nazvao, tada na položaju komunističkog delegata u zgradi Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, „pijancima i teroristima“, i tražio kazneni progon za njene potpisnike. Deklaracija je, inače, bila sastavni dio Hrvatskog proljeća.

Moje je osobno mišljenje o Savki, koju se inače u hrvatskoj javnosti tako od milja zove, pa ja neću ići kontra toga, bez obzira na mit o njoj, da se ne radi o „hrvatskoj ruži“ nego je primjereniji naziv „procvjetali i uvenuli kaktus“ (i kaktus zna biti lijep kada cvjeta). Međutim, da bi neka politička figura bila hrvatska ruža, ipak bi trebala biti skroz-naskroz jedna hrvatska političarka od glave do pete koja je svoj život posvetila obrani hrvatskog državnog prava i hrvatskim interesima, ali to kod Savke nije bio slučaj, zato je ona jedna kontroverzna političarka, s tim da na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja mogu reći da Savka, u usporedbi s drugim ondašnjim jugoslavenskim političarima nije, dok se nalazila na položaju u Hrvatskom proljeću, bila boljševik, i nije zločinka kao njena nekadašnja kolegica, „drugarica“ Milka Planinc koja ju je nakon Titova udara u Karađorđevu naslijedila (Milku Planinc, koja je 1971. bila protiv Savke, od kaznenog progona zbog osnovane sumnje u ratne zločine na Kočevskom rogu iz 1945. štiti režim predsjednika Mesića koji je javno rekao da se „antifašistima ne smije suditi!“). No, isto tako ću reći da Savka nije tip političarke kao gospođa Aung San Su Ki koju vojni režim u Mijanmaru (nekadašnjoj britanskoj koloniji Burmi) drži posljednjih 19 godina u kućnom pritvoru zbog zalaganja za demokraciju i ljudska prava. Činjenica jeste da se „drugarica“ Savka nalazila također 19 godina u kućnom pritvoru vojno-policijskog komunističkog titoističkog režima, ali ne zbog zalaganja za demokraciju i ljudska prava nego zbog pokušaja reformiranja komunističke partije; Savka je, naime, bila čelnica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, dakle, prvi čovjek u ondašnjoj jugoslavenskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, i na tome položaju stajala je 1971. na čelu Hrvatskog proljeća koje je diktator Tito snagom državne sile slomio i uništio taj jugoslavenski pokret koji je predstavljao pokušaj reforme socijalističkog gospodarstva. Savka i Tripalo zahtijevali su „čiste račune“, jer su ondašnja socijalistička Slovenija i Hrvatska financirale tzv. nerazvijene republike Srbiju (i Kosovo i Vojvodinu), BiH, Makedoniju i Crnu Goru. U ondašnoj jugoslavenskoj Skupštini u Beogradu su komunistički delegati na upite svojih drugarica i drugova iz Slovenije i Hrvatske – Gdje završava novac? – odgovarali: „Drugovi, nije na vama da pitate, nego da date!“ Savka i Tripalo zalagali su se za ukidanje jugoslavenskog unitarizma i za decentralizaciju Jugoslavije.

Shizofrenija domaće politike?

Ne mogu se oteti dojmu da domaći vladajući političari vode shizofrenu politiku, politiku s dva lica od kojih pravo lice zločestog i zlog Mr. Hydea skrivaju od javnosti kojoj okreću lažno lice razumnog i dobrog Dr. Jekylla.

Naime, svi znamo koliko smo se proteklih godina naslušali pohvala na račun diktatora i zločinca maršala Tita iz usta predsjednika Republike Mesića, i šefice HNS-a Vesne Pusić koji ovih dana na sva usta hvale Savku Dabčević Kučar koja je u Hrvatskom proljeću postala anti-pod jugoslavenskom diktatoru i komunističkom tiraninu Josipu Brozu – Titu (Valteru). Stoga, pročitajmo što je Savka Dabčević Kučar rekla 1997. u svojoj knjizi „Hrvatski snovi i stvarnost '71“ o Titu, pa i o bivšoj Jugoslaviji i komunizmu/socijalizmu. Naime, ona spada u ključne svjedoke vremena u kojemu se događalo Hrvatsko proljeće, i nemilosrdni obračun titoista s hrvatskim proljećarima nakon 1971. do 1990. godine. Savka Dabčević-Kučar svjedoči kako Tito upozorava da je u nas i previše demokracije:

„Ja sam uvijek govorio da za klasnog neprijatelja nema demokracije“.

Demokracija je za istomišljenike – ha, to je također jedan od postulata komunizma, naglašava Savka, i nastavlja: I, kako bi bio siguran da smo ga dobro shvatili, još jednom napominje (odnosi se to na naše postupke, naime, neke ljude smo isključi iz Partije, ali smo ih ostavili na njihovim radnim mjestima, što je po našem shvaćanju i normalno) da „isključenje iz Partije ne vrijedi ni pišljiva boba ako ga pustiš da bude na položaju... On treba da ide s tog mjesta“ /str. 931/.

„A onda je tome /Hrvatskom proljeću, op. CBK/ suprotstavljena druga strana medalje. Drugi mentalitet, jedna druga logika, jedna tuđa država, najgrublja sila. Milicijske patrole, blokiranje ulica, pendrečenje studenata, odvođenje u zatvor, kazne... U nekim od milicijskih automobila sjede i politički potpornji te gnjusne rabote, neki članovi Izvršnoga komiteta /CK SKH, op. a. CBK/. Inspiratori milicijske racije. Rade pendreci. Stotine je studenata isprebijano, drugi su pohapšeni. Žestina reakcije zagrebačkih studenata, usprkos teroru, osvjetlala je i tada, kao i puno puta poslije, lice Zagrebu. Sve obavještajne službe rade pom parom, s ovlastima u džepu za uhićenje svakoga. Bili su u pripravi i oružani teror i pojedinačna smaknuća (tomu osobno tada nisam imala podatke, ali vjerujem da je to ulazilo u predviđeni repertoar mjera). Božo Novak /oficir Ozne i čelnik vladine i partijske novine Vjesnik, čak i u Republici Hrvatskoj, op. CBK/ u članku o 1971. godine citirajući o kojim se osobama radi, iznosi „kako se se neki egzekutori sa žaljenjem kasnije osvrtali to što nisu i nas tad uhvatili“.“ /S. 987./

- Znalo se za tu praksu /terora, op.CBK/ u komunističkim zemljama, ali većina je mislila: „Neće se dogoditi i nama.“ No, dogodilo se nakon 1971.! – naglašava Savka Dabčević-Kučar, i nastavlja:

„ ... Za djela protiv naroda i države tijekom 1972. i 1973. po izjavama nekih osoba iz pravosuđa, izrećeno je najmanje 2000 osuda! Kroz procese prošli su, ne više desetci i stotine, nego tisuće ljudi. Čini se nevjerojatnim danas, pred kraj ovog mračnog stoljeća /20. st., op.CBK/ da se to događalo još nama, živim svjedocima. A ipak! Ovdje neću pisati o užasima onih koji su prošli tjelesna mučenja i zatvore. Neki od njih snažno su sami već svjedočili o tome, jer oni su na to i pozvani, a nadam se da će biti prikupljena dokumentacija o tom mračnom razdoblju, s kojeg se još nisu /1997., op. CBK/ skinuli svi velovi... Inscenirani procesi nisu prestali 1972. i 1973. godine. Nastavljeni su i poslije ... Evo kako u početku suđenja studentima piše Vlado Gotovac u svojoj knjizi „Zvjezdana kuga“:

„6. kolovoza. Počelo je suđenje studentskom vodstvu. Budiša odbija saslušavanje, To je potpuno razumljiva gesta; jer ništa neće promijeniti, ma što on govorio. Optužnica pokazuje i pravac i karakter procesa; i njegov kraj. A ona o činjenicama uopće ne vodi računa, ni u njihovom slučaju kao ni u mom. Sudi im Mihaljević. On je otkriće ove epizode: pokazao je sposobnost i strast za vođenje političkih procesa ovakvog karaktera. Nemilosrdnost ambicioznih sluga. Idealan za čistke: nemoralan, arogantan i kukavica.“ (o suđenju komunistički zagrebački „Vjesnik“ i komunistička beogradska „Politika“). Vrijedno je zabilježiti što Vlado Gotovac govori o onima koji s pohvalama prate ta inscenirana suđenja:

„U današnjem „Vjesniku“ objavljen je komentar o suđenju studentima. Autor: Mato Rajković. Brutalan, mahnit, drzak, likvidatorski ton! Berija je u grobu sretan zbog tog teksta, koji je dio njegove besmrtnosti“ (ibidem, str. 201). /Berija – šef sovjetske tajne policijeu vrijeme Staljina, op. CBK./

Ono na što ovdje želim upozoriti to je da osude nisu imale nikakve veze sa iznijetim krivnjama – osim ako se kao krivnja ne uzima mišljenje i eventualno neka izjava - naglašava Savka Dabčević Kučar u svojoj knjizi, i nastavlja: „Kazne su bile neprimjerene previsoke. Želim istaknuti da je sve to ostavilo vanjski svijet /inozemstvo, Zapadnu Europu i vladu SAD, op. CBK./ potpuno ravnodušnim. Jedva da je u nekoliko europskih listova (pretežito u Zapadnoj Njemačkoj) izraženo svjesno zgražanje. Suočen s očito montiranim, namještenim procesima, a i mnogim torturama – demokratski je svijet uglavnom hladnokrvno i kukavički šutio. Baš kao što će se to ponoviti i 20 godina poslije pri velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!“ /Str. 992. – 993./

„Kad se god prikazivalo iz naše prošlosti, gdje je, na primjer, bio uključen Tito, a zbivalo se u Hrvatskoj, mi smo proljećari na tim slikama bili prebrisani. Ne znam, a i ne zanima me - naglašava Savka Dabčević-Kučar – tko je to učinio, više bi me zanimalo po čijoj naredbi. No kad jednom shvatiš kakav je to sustav, čak i to postaje nevažno. Važnim ostaje samo opomena: čuvaj se sličnih sustava! Evo još jedna sitna ali znakovita pojedinost iz mojega života: kad sam zbog zahtjeva da dam podatke o svojim radovima za Enciklopediju u novomu hrvatskom izdanju Leksikografskoga Zavoda Republike Hrvatske zatražila od svojega fakulteta (Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojemu sam radila 20 godina, a u završnici u statusu redovitoga profesora), svu svoju dokumentaciju nje jednostavno nije bilo. Vjerovali ili ne, o meni nije bilo ni jednoga jedinog podatka, nijednoga mojeg dokumenta, kao da tamo nikad nisam ni radila ni opstojala. Nema što – temeljit Udbin rad.“

Ovdje treba naglasiti da se ista situacija dogodila 30 godina poslije u vezi predsjednika Hrvatske stranke prava, Dobroslava Parage, kojega je predsjednik Hrvatskog sabora, Vladimir Šeks (HDZ) dao iz službene saborske knjige izbrisati sa popisa saborskih zastupnika, iako je činjenica da je g. Paraga bio saborski zastupnik, i dopredsjednik saborskog Odbora za ljudska prava.

„Karađorđevo je bilo i pobjeda onih međunarodnih i, posebice – europskih silnica, unutar kojih načela ipak uvijek i nadasve služe isključivo državnim probitcima onih država koje su svojom veličnom, značenjem i općenito ulogom u međunarodnim zbivanjima kadre bitnije utjecati na međunarodne događaje. U to su se uklapale i mnoge obavještajne i špijunske niti što su se plele iza izravno uočljive političke scene.“ Karađorđevo nije međusobna borba komunista za vlast, naglašava Savka Dabčević-Kučar, nego krajnje opasno i nedemokratsko ozračje kojega je ta sjednica /vrhuške CK SKJ na čelu s Titom, op. CBK/ ozakonila. Karađorđevo /1971., op. CBK/ nije značilo „glave rukovodilaca“, nego „po glavama“, uz mnoge žrtvovane glave manje istaknutih članova pokreta i nepartijaca. Karađorđevo nije simbol poraza, iako je tako poražen (privremeno) hrvatski politički smjer, nego simbol otpora.

ZA NAS: Karađorđevo je bio nepovratan zbogom komunizmu, socijalizmu, Titu, lažnim parolama o bratstvu i jedinstvu.

ZA JUGOSLAVIJU: doimljući se kao poraz onih koji je ruše, ono je bilo neprijeporan znak da je Jugoslavija već mrtva, iako toga nije svjesna.

ZA HRVATSKU: neuništvo sjeme koje je svoje plodove dalo gotovo dvadeset godina poslije u povoljnim međunarodnim uvjetima.

ZA SVIJET: preteča pada Berlinskog zida. Prijevremeni znak da je s komunističkim sustavom gotovo.

Za demontiranje Željeznog zastora spuštena nakon karađorđeva trebalo je mnogo vremena. U pokušaju da se zatru ideje i akcije pretkarađorđevskoga razdoblja u Hrvatskoj, Karađorđevo je samo zadnja karika. Ali, u hrvatskom slučaju, usprkos sluganskih pojedinaca, karađorđevska poruka nikad nije zaboravljena. Ona nije uplašila nego pripremila zrenje.

Osobno, nikome nisam zaboravila, ali sam svima oprostila, jer su bili lutke u teatru komunističkog apsurda i totalitarizma. Pouka je za mlade i za budućnost, a to je jedino relevantno, da treba ugasiti odmah i što uspješnije one izvore iz kojih nastaju takvi sustavi... Izgrađivati svijest o vrijednosti i važnosti svakoga čovjeka, bez obzira na njihove razlike.“

(Savka Dabčević-Kučar)

E, sada, dragi moji čitatelji, recite vi meni, tko je tu lud, a tko pametan?

Sjećamo se kako je predsjednik Republike Mesić govorio posljednjih devet godina pohvalno o Titu; sjećamo se na tone novinskih izvješća iz tiska u Hrvatskoj u kojima se afirmativno pisalo posljednjih 9 godina o Titu; posljednji puta su mediji prenijeli pohvale na račun Tita koje je u Srbu, 26. srpnja 2009. izrekla predsjednica Hrvatske narodne stranke, Vesna Pusić, na proslavi obljetnice četničkog ustanka kojega komunistički partizanski ratni veterani predstavljaju kao partizanski ustanak. Kako sada, nakon komemoracije preminule Savke Dabčević Kučar uskladiti hvaljenje Savke i hvaljenje Tita koji je uništio i Savku i njen reformski pokret u Savezu komunista Hrvatske koji je vodila zajedno s Mikom Tripalom? Kako vjerovati Mesiću i gospođi Pusić koji su Savku sada nahvalili do neba, a ona je u svojoj knjizi obračunala s titoizmom kojega je postala žrtvom, dok Mesić i Vesna Pusić istovremeno hvale Tita. Nadalje, kako uskladiti činjenicu da se Vesna Pusić prilikom prve obnove proslave četničkog ustanka u Srbu, 2006. godine družila s Milutinom Baltićem, jugoslavenskim boljševikom koji je 1971. rušio vladavinu Savke Dabčević Kučar, pripadavši ondašnjoj manjinskoj frakciji u Savezu komunista Hrvatske koja je, međutim, dobila podršku od Tita i tako srušila Savkinu većinsku frakciju u SK, kako uskladiti tu činjenicu sa svime onim što je Vesna Pusić nedavno pohvalno rekla o Savki?

Dragi blogeri, čitatelji i komentatori, kako tumačiti činjenicu da Vesna Pusić i Stjepan Mesić, na svojim državnim položajima u posljednjih devet godina nikada nisu ni spomenuli Hrvatsko proljeće, dok su mas-mediji u pravilu prešućivali Hrvatsko proljeće, kako od 2000. godine do danas, tako i od 1990. do 2000. godine, ali čak je u posljednjih devet godina vrijedila izvjesna cenzura u tisku nad informacijama o povijesnom Hrvatskom proljeću, što je logično jer na djelu je bila bjesomučna pro-titoistička medijska kampanja pod geslom „I poslije Tita – Tito“, i „Mi smo Titovi – Tito je naš“. Sada vi meni objasnite, kako se može, ne samo pozitivno izvještavati o Titu, nego pozitivno izvještavati o Titu, i o Savki, kako se može poduprijeti Trg maršala Tita i Savku, kad je Tito uništio Savku? Kako? Neka si titoisti jako dobro pročitaju kakvu je ocjenu Savka dala u svojoj knjizi o Titu, i usporede s onim što oni misle o Titu, i što su posljednjih devet godina naučili o Titu od Mesića i Vesne Pusić, i poput papagaja ponavljali takvu propagandu koja nema veze s realnošću i povijesnim činjenicama!

Godinama šutjeti o Hrvatskom proljeću, čak i na 40. obljetnicu Deklaracije o pložaju hrvatskog jezika iz 1967. godine, koja je bila uvod u Hrvatsko proljeće, te prešućivati Savku, a hvaliti Tita, znači voditi psihološko-propagandni rat protiv hrvatskog naroda!

Mesić i Pusićka, koji godinama hvale rušitelja Savke Tita, odjednom hvale Savku, i to pred izbornu kampanju 2010. za predsjednika Republike – sada im preminula Savka naglo treba, i ispada po njima da je u pravo vrijeme preminula jer sada odjednom nju, koju su godinama prešućivali i družili se s njezinim rušiteljima, trebaju kako bi dobili glasove hrvatskih birača, konkretno Vesna Pusić kao predsjednički kandidat.

Je li se netko od novinara zapisao zašto HNS od Vesne Pusić, čije je stranačko vodstvo ateističko, kao i ona, svake godine polaže vijenac na grobu biskupa Josipa Jurja Strossmayera dok inače o Crkvi i hrvatskim biskupima nema dobro mišljenje? Koliko me pamćenje služi, biskup Strossmayer bio je vođa jugoslavenske ideologije koji je uz pomoć austrijskog cara i imperatora rušio vođu hrvatske pravaške ideologije o hrvatskom državnom pravu, Oca domovine dr. Ante Starčevića. Zašto HNS ne polaže vijenac na odru borca za ljudska prava i blaženika kardinala Alojzija Stepinca, spasitelja Židova, Srba, antifašista etc.? Ili zašto ne polaže vijence na grobu Ante Starčevića, u Šestinama? Pa tamo leži pokopan Otac domovine, a Vesna Pusić se navodno toliko zalaže za hrvatske interese!?

Moje je osobno mišljenje, na osnovi činjenica, da je pokojna Savka bila istinki reformator u ondašnjem vremenu, i da je po tome bila ispred svoga vremena, kao i da je bila reformirani komunist za razliku od Ivice Račana koji je na vlast došao na krvi i znoju Savkine politike, nakon 1971. godine kao pripadnik boljševičke frakcije SKH i SKJ. Ivica Račan je od 1974. do 1984. bio vodeći komunistički ideolog u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, i u Titovoj Jugoslaviji, odgovoran za progon hrvatskih proljećara, dakle, Savkinih istomišljenika, komunista, koji su nakon obračuna Tita sa Savkom na sjednici politbiroa jugoslavenske komunstičke partije u vojvođanskom lovištu Karađorđevu, 2. prosinca 1971. godine, postali politički nepodobni i došli pod udar titoističkog režima.

Isti novinari koji su sada o Savki pozitivno izvještavali, izvještavali su pozitivno i o onim boljševicima koji su rušili Savku, kao na pr. boljševik Josip Vrhovec, ili Stipe Šuvar (pretpostavljeni od Vesne Pusić u vrijeme komunističke Jugoslavije kada je današnja „europejka“ bila članica Šuvarova anti-europskog povjerenstva za ukidanje gimnazija i pojačano marksističko pranje mozgova hrvatskih učenika). Podvige predaka - Josipa Vrhovca - veličali su novinari Vlado Vurušić i Ivica Buljan (Jutarnji list, „Umro J.V., posljednji Titov ministar vanjskih poslova“ i „J. Vrhovec uspon je doživio padom Savke, a prvi je prozreo Miloševića“, 16. i 17.2.2006.) Novinar riječkog Novog lista, Šantić, najljepšim i biranim riječima se oprostio od Stipe Šuvara kada je prije nekoliko godina ovaj boljševik i komunistički ideolog preminuo. Sada, prilikom Savkine smrti je Vlado Vurušić na sva usta nahvalio pokojnu Savku. Kako uskladiti nedosljednost takve novinarsko-uređivačke politike? Zamislimo si da jedan te isti novinar hvali pučista protiv Hitlera, grofa pukovnika von Stauffenberga, i Adolfa Hitlera; mislim da si to nemožemo zamisliti! Međutim, kod nas se događa morbidnost u politici i novinarstvu da isti ljudi istovremeno hvale i žrtvu i zločinca, i Savku i Tita!

Sigurno će Zagreb i druga mjesta u Hrvatskoj doživjeti još jednu shizofrenu situaciju da će pored Trga maršala Tita biti Trg Savke Dabčević Kučar, ali Trga žrtava komunizma i dalje neće biti, iako se u anti-komunističkoj rezoluciji parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. preporučuje da svaki glavni grad bivše komunističke zemlje u Europi dobije Trg žrtava komunizma.

Titoisti šire mit o Savki - zbog rehabilitacije komunističkih i udbaških kadrova u RH

Inače, Savka Dabčević Kučar, koja je, dakle, u svakom slučaju pozitivna u odnosu na boljševike i zločince titoističkog režima, ipak je kontroverzna jer je u mladosti bila pripadnica pokreta ekstremnih jugoslavenskih (velikosrpskih) nacionalista u Splitu, Orjune, i poslije terorističkog Skoja (Saveza komunističke omladine Jugoslavije od KPJ), a dok je bila šefica CK SKH, je putem Udbe dala špijunirati Maticu hrvatsku i njene djelatnike, hrvatske rodoljube (vidi članak u Jutarnjem listu o tome), i nakon Savkina pada su boljševici uzeli ta udbina izvješća kao navodni krunski dokaz da su Savkini simpatizeri rušili Jugoslaviju i komunizam i Tita. Savka je kontroverzna i stoga što su se i za vrijeme njena reformskog kursa u Savezu komunista montirali u Zagrebu 1971. politički sudski procesi u staljinističkom stilu, kao protiv hrvatskog književnika i nekomunista iz Zadra, g. Mirka Vidovića, koji je zbog svoje zbirke pjesama osuđen na kaznu robije u trajanju od pet godina (poslije odležane kazne je emigrirao na Zapad i postao akademik odnosno član francuske akademije znanosti, u Parizu gdje živi i danas jer se nakon 1990. nije htio vratiti u kriptokomunističku Hrvatsku u kojoj su njegovi progonitelji nekažnjeni na slobodi). Logor Goli otok je također radio punom parom i za vrijeme Savkine vladavine; Savka nije bila borac za ljudska prava, a mogla je sve nevine ljude pustiti iz logora i zatvora, ali nije! Na kraju je doživjela tužnu sudbinu da su njeni suradnici i simpatizeri-komunisti, pa i nekomunisti kao Vlado Gotovac ili Ante Paradžik (predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća), završavali u Titovim zatvorima i logorima. Dakle, radi se o mitu o Savki koji danas šire neodgovorni vladajući političari i novinari.

Savka je bila jedna izrazito projugoslavenska političarka koja je hrvatske interese branila, ali samo u okviru Jugoslavije, i u okviru Saveza komunista, ali nije se zalagala za demokraciju i višestranački sustav i pravnu državu, a kamoli za samostalnu hrvatsku državu.
Britansko ministarstvo vanjskih poslova Foreign office: „Hrvatsko proljeće je umobolno“

Kolumnist Jutarnjeg lista, Davor Butković, mislio je da će Republika Hrvatska proglasiti dan žalosti zbog Savkine smrti, ali to nije bilo moguće, kao prvo zato što bi se onda morao otkazati koncert U2 u Zagrebu, a kao drugo i puno važnije, Savka Dabčević Kučar nije bila hrvatska državnica jer SRH nije bila hrvatska država nego jugoslavenska republika, i to titoisti poput Davora Butkovića konačno moraju shvatiti da je tako! Konačno, nije vlada RH proglasila dan žalosti za Savkom jer ona nije bila hrvatska državnica niti dužnosnica hrvatske države, osim što je bila saborska zastupnica, ali zbog smrti saborskih zastupnika nije pravilo da se proglašava dan žalosti. Davor Butković htio je nešto siliti, pošto poto i silom riječi u svome dnevnom listu nametnuti hrvatskoj javnosti nešto što ne smije biti, a to je da se iskrivljavaju činjenice i krivotvori povijest! I hvala Bogu, Kosoričina vlada barem ovaj puta nije pristala na ovu Butkovićevu imperativnu želju, jer inače, kad on nešto zapovijedi u svojoj kolumni, to je amen za vladu Republike Hrvatske, jer on govori ono što u Londonu vole čuti. Usput rečeno, upravo je britanska ambasada u Beogradu 1971. ocijenila Savku Dabčević Kučar kao „bolesnu nacionalisticu“, odnosno Hrvatsko proljeće kao „umobolni hrvatski nacionalizam“ – kako stoji u britanskom izvješću! Vesna Pusić ima, inače, vanjsko-političku podršku upravo od tih snaga u Foreign Office koje su Hrvatsko proljeće i Savku ocijenili „umobolnima“.

Savka je bila kontroverzna, ali nije bila niti umobolna niti umobolni nacionalist, naprotiv, bila je predani socijalistički samoupravni radnik, bila je komunist i titoist, i imala je ideale koje joj je srušio njen tada voljeni „drug“ Tito, ali je na koncu života ipak imala snage s Titom obračunati barem u svojoj knjizi kada nije imala snage u Karađorđevu gdje se 1971. posula pepelom i pred Titom pokajala.

Međutim, piše Miljenko Jergović o Savki kako se ona 1990. distancirala od Franje Tuđmana, što smatra pozitivnom njenom vrlinom, ali upravo takve gluposti koje lansiraju neobaviješteni novinari stvaraju u Hrvatskoj pomutnju, jer, neka se Miljenko Jergović malo raspita kakav je to stan u Zagrebu imala Savka Dabčević Kučar, i tko joj je početkom devedesetih omogućio otkup stana za jeftine „pare“? Također, neka se malo raspita, ako ima muda, zašto Miko Tripalo nekoliko godina pred svoju smrt, a to je bilo devedesetih, nije razgovarao sa Savkom, a Savka mu je 1971. ipak bila najuža drugarica i suradnica u dobru i zlu, na političkoj sceni ondašnje Titove totalitarne Jugoslavije!!!

Toliko o Savki čija je smrt zasjenila članak njemačkog novinara o logoru Goli otok („Goli otok: jugoslavenski Alcatraz“, Die Presse, 16.7.2009. Die Welt, Stuttgarter Zeitung, Tageblatt, Glas Koncila, i Crni blog komunizma, te online Hrvatsko pravo) koji su mas-mediji u Hrvatskoj, tzv. slobodni tisak, namjerno prešutjeli. No, zato je koncert U2 u Zagrebu zasjenio Savkinu smrt i pogreb kao i medijsko širenje mita o Savki na čemu zdušno rade titoisti kako bi i poslije Tita bio Tito, a ne demokracija i pravni poredak!

Naivni Bono Vox i U2


Frontman od U2 Bono Vox na zagrebačkom koncertu 09.8.2009. citirao hrvatskog pjesnika Ivana Gundulića: O lijepa, o draga, o slatka slobodo!

Čelnicu demokratskog pokreta u Mijanmaru, gospođu Aung San Su Či, vojni režim te azijske zemlje drži već 19 godina u kućnom pritvoru jer je 1990. pobijedila na demokratskim višestranačkim izborima, i umjesto vojno-policijskog režima htjela u svoju zemlju uvesti demokratski i pravni poredak; sada je ponovno osuđena na tri godine zatvora, ali je vođa vojnog režima kaznu 'velikodušno' pretvorio u kaznu od 18 mjeseci kućnog pritvora, taman da na slijedećim zakazanim izborima neće moći sudjelovati; naravno, vojni režim odnosno zemlja Mijanmar se nalazi pod međunarodim ekonomskim sankcijama koje pogađaju vojni režim u istoj mjeri kao i režim Slobodana Miloševića, dakle, uopće ne pogađaju, no sada zapadni vladari mogu licemjerno tvrditi da je vojni režim ipak pristao na kompromis, da je gospođi Či smanjio kaznu, i pokazao dobru volju raspisivanjem višestranačkih izbora - na kojima njihov glavni konkurent, gospođa Či neće smjeti sudjelovati, a taman joj je istekla 14-godišnji kućni pritvor kad je u jnenu kuću došao neki američki navodni novinar (možda doušnik ili agent tajne službe), pa je režim gospođu Či optužio da je prekršila pravila kućnog pritvora po kojima ne smije kontatkriat sa stranim novinarima. Ne treba ni spominjati da bi gospođa Či, koju njen naord od milja zove "Lady" odmah prekinula gospodarsku rasprodaju svoje zemlje, pljačku prirodnih resursa, a to nije u interesu zapadnih vlasnika krupnoga kapitala. Tu leži, dakle, zec.

Iako se U2 na svojim koncertima, tako i u Zagrebu, zdušno i hvalevrijedno bori za oslobađanje gospođe Či, to će ići malo teže, jer vojni režim koji nju i njen narod tlači ima punu podršku liberalno-demokratskog Zapada čiji čelnici licemjerno apeliraju na vojni režim da ju pusti na slobodu; naime, anglo-američke korporacije i tzv. company drže mijanmarski narod u ropstvu preko instrumentalizirane i korumpirane vojske toga naroda. Tako naivni Bono Vox iz U2 umjesto da prosvjeduje protiv vladara Zapada, upućuje kritiku na krivu adresu, jer prava adresa je ona na kojoj se tlačilo i tlači na neki način i danas njegov, irski narod, naime, londonski City.





Titoist Vesna Pusić



Uzor od Vesne Pusić - diktator Tito, britanski igrač na Balkanu

No, ako netko misli da je situacija u Mijanmaru gora nego u Hrvatskoj onda se gadno vara jer kod nas je čelnik demokratskog pokreta, Dobroslav Paraga, već 19 godina mod medijskom cenzurom, i to nakon državnog terora iz devedesetih protiv njega i njegovih stranačkih suradnica i suradnika od kojih je njih 30 ubijeno, dok je na njega izvršen cijeli niz bombaških atentata, i političkih sudskih procesa u Zagrebu, osamdesetih u Titovoj Jugoslaviji, i devedesetih u Republici Hrvatskoj, tako da Mesićev režim nije ništa bolji od vojnog režima u Mijanmaru – isto sranje samo drugo pakovanje! Vojni režim u Mijanmaru štiti zločince i napada demokrate isto kao i Mesićev režim.

Gospođa Aung San Su Či i Dobroslav Paraga, dvoje demokratskih vođa – žrtve krupnog kapitala i nedemokratskih korumpiranih režima u svojim zemljama, Mijanmaru i Hrvatskoj, a s njima je i cijeli narod žrtva!

I budite uvjereni da vojni režim časti časnu gospođu Aung San Su Ki u medijskoj propagandi istim epitetima kao što je Tuđmanov režim nazivao Dobroslava Paragu, dakle, vojni režim o mijanmarskoj heroini govori da je navodno kurvetina, da je fašistička kučka, da je izdajica i slično. No, da ne budemo u zabludi, u Mijanmaru barem postoji demokratski pokret, anti-režimski prosvjednici koji se bore za slobodu, dok je predsjednik-diktator Franjo Tuđman uništio i najmanji atom demokratskog pokreta, a Mesić, Račan i Sanader držali Tuđmanov status quo, odnosno ostavili su, pod medijskom propagandom detuđmanizacije, na snazi sve Tuđmanove anti-demokratske čine, a to je licemjerno! Pod Mesićevim pokretom detuđmanizacije čovjek je mogao pomislit da se radi o demokratizaciji društva, međutim, ne, nego o rastakanju hrvatskog suvereniteta na uštrb novog tipa Jugoslavije, zvana „Zapadni Balkan“ (neka mi netko navede zemlje koje bi spadale u „Istočni Balkan“?)

Zato se preko noći događa saltomortale kada titoistkinja Vesna Pusić odjednom hvali Savku koju je Tito srušio, kao i njen proreformski pokret. Isto kao što postoji hrvatska narodna poslovica: „Čuvajte se senjske ruke!“, tako se treba čuvati i Vesne Pusić i njene politike dvostrukih mjerila! Na koncu, ona je u svom stranačkom programu za Hrvatsku najavila novi tip suvereniteta, tzv. „Novi suverenitet“, a to znači uništenje hrvatskog suvereniteta da Hrvatska ne bude hrvatska Hrvatska nego nehrvatska Hrvatska, t.j. da Republika Hrvatska u bliskoj budućnosti postane ono što je bila Socijalistička Republika Hrvatska za vrijeme Savke i „druga“ Tita – drek na šibici!

CBK

četvrtak, 06.08.2009.

Strani tisak 2009. o jugoslavenskom logoru Goli otok

Cijenjeni blogeri, pročitajte što piše strani tisak ovo ljeto, povodom obljetnice osnivanja logora na Golom otoku, o bivšem jugoslavenskom logoru 'Goli otok'; radi se o interesantnom članku, koji je objavljen u najvećoj austrijskoj novini u Beču, 'Die Presse', kao i u poznatoj njemačkoj nacionalnoj novini 'Die Welt', te u velikom regionalnom dnevniku 'Stuttgarter Zeitung', i u luxemburškoj novini 'Tageblatt'.

U članku se citira g. Pejića, čelnika udruge bivših logoraša na Golom otoku, kojega smo u ožujku ove godine mogli vidjeti kako baca letke u Hrvatskom saboru, zahtijevajući ukidanje medijske cenzure, i lustraciju bivših udbaša, i kojega mediji i vlasti rado vole izbjegavat jer se čovjek zalaže za pravnu državu, te je u članku citiran i bivši politički zatvorenik iz logora na Golom otoku, g. Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. koji se nalazi pod cenzurom mas-medija u Hrvatskoj, jer se također zalaže za pravnu državu, i kažnjavanje komunističkih titoističkih zločinaca. U članku se prenosi i doživljaj jednog srpskog logoraša iz Beograda, i mišljenje čelnika Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, povjesničara iz Zagreba.

Do danas nijedna novina u Hrvatskoj, osim online izdanja HRVATSKO PRAVO, i nijedan mas-medij u zemlji nije prenio ovaj, dole navedeni, članak. Je li se to urednici naših medija plaše povijesne istine o komunističkim zločinima maršala Tita?

Kao i uvijek, pozvani ste post/članak o Golom otoku komentirat.

CBK


Bečki dnevni list 'Die Presse' / vanjska politika / 16.07.09.


Goli otok: Jadranski Alcatraz

Piše: dopisnik Thomas Roser (Die Presse)

Prije 60 godina otvoren je ispred hrvatske jadranske obale zloglasni jugoslavenski otočni zatvor. Na Golom otoku je Tito dao zatvoriti kritičare režima. Nekadašnji logoraši čekaju do danas na rehabilitaciju.



GOLI OTOK. Svijetleća vrućina titra preko golog kamenjara. Na vrhu Golog otoka sumorno stoji stražarnica sa šupljinama za prozore. Ispred baraka-spavaonica, na tom zatvoreničkom otoku, nalazi se hrpa s kosturima okvira od kreveta. Posljednji stanovnici ovog negospodarstvenog logora za internaciju pobjegli su pred žarkim Suncem u oronule obrtničke radionice, u korov zarasle tvorničke dvorane i ćelije tamnica: prepavši se posjetitelja, horda mršavih ovaca brzinom munje napušta nekadašnju kantinu.

„Priroda si sve uzima natrag“, gunđa naš otočni vodič Ivan Perić dok svoje štićenike vodi kroz napušteni logor duhova ispred hrvatske obale. Ovaj Hrvat unazad deset godina prevozi turiste sa sedam kilometara udaljenog otoka Raba, za 25 eura, do Golog otoka. Stanovnici okolnih otoka znali su da postoji ova kaznena kolonija, a neki su tamo i radili, jednosložno priča naš hobby-ribič. U vrijeme Jugoslavije je pristup do otočkog zatvora bio „strogo zabranjen“. Inače, da je Jugoslavija, koja se u međuvremenu raspala, bila „normalna zemlja“, uvjerava nas, trzajući ramenima: „Vjerojatno ni Tito nije znao za ovaj logor.“

Međutim, činjenica je da je jugoslavenski autokratski vladajući Otac domovine Josip Broz Tito osobno poslao političke protivnike u logor koji je otvoren u srpnju 1949. godine. Nepoznato je koliko je disidenata u ovom, desetljećima tabuiziranom logoru, koji je zatvoren tek 1988. godine, bilo mučeno i prisiljeno na beskoristan težački rad: broj nekadašnjih zatočenika kreće se između 12.000 do 50.000. U „paklu na Jadranu“ je Tito dao na „Titovim Hawaiima“ pržiti prvo svoje vlastite drugove: bez sudskoga postupka je nakon raskida sa Sovjetskim Savezom 1948. na Goli otok dao deportirati tisuće staljinista. Otok je bio Titov koncentracijski logor, kaže povjesničar Goran Jurišić iz Zagreba, voditelj „Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma“: „Nisu se svi vratili. Na Golom otoku su ljudi i ubijani.“

„Najružnije vrijeme moga života“

78-godišnjeg Branka Mitrovića još uvijek muče noćne more, budeći se sa krikom. Njegovo mučeništvo na Golom otoku bilo je „najteže i najružnije“ vrijeme njegova života, izvješćuje u srbijanskom glavnom gradu Beogradu smirenim glasom ovaj umirovljeni ginekolog. Uhićen je u studenome 1949. kada je bio devetnaestogodišnji gimnazijalac. Tada je sa svojim školskim prijateljima pisao letak protiv odvajanja od Sovjetskog Saveza. „U Drugom svjetskom ratu sam već u 14. godini bio u partizanima, vjerovao sam u ideal socijalizma i bratstva i jedinstva – i smatrao sam da je raskid sa Staljinom bila greška.“ Bez sudskoga postupka ga je jedno povjerenstvo osudilo na dvije godine robije u radnom logoru.

Tadašnji učenik nije znao gdje vodi put u zatvorenim stočnim vagonima sa zatvorenicima iz cijele Srbije: „Nikad nisam bio čuo za Goli otok.“

Jedne noći su lancima vezani deportirani bili istjerani iz vagona i preko jedne rampe batinama sprovedeni u otvoreni teretni brod. „Uzvikivali smo 'Živio Staljin!' – a oni nas još više mlatiše.“ Na otoku su im doduše skinuli lance, ali zato su se morali probiti kroz dvored logoraša: „Tukli su nas kao ludi.“

Logoraši-tucaći kamena na „jadranskom Alcatrazu“ nisu bili izloženi samo vrućini, nedostatku pitke vode, epidemijama i ekscesnim ponašanjem stražara. Nakon njegova puštanja na slobodu u ljeto 1951. nikada u biti nije došlo do nekog oblika rehabilitacije. Unatoč traumatičnom iskustvu na Golom otoku ostao je uvijek vjeran socijalističkim idealima svoje mladosti, uvjerava Mitrović. Međutim, s vremenom je kopnilo njegovo povjerenje u one koji su obećavali med i mlijeko u koje se „razočarao“: „Ono što je Gulag bio za Staljina to je Goli otok bio za Tita.“

Posljednji prosovjetski disdenti oslobođeni su sredinom pedesetih godina približavanjam Beograda i Moskve. Nakon toga nisu samo kriminalci nego i kritičari režima svih boja otpremani na Goli otok. Ne samo „Zapadu“ nego i javnosti Jugoslavije je tabuizirani otok i njegovi politički zatvorenici bio jedva poznat.

Bez promjena nakon Tita

Nakon Titove smrti je tada devetnaestogodišnji zagrebački student prava Dobroslav Paraga, zajedno s njegovim prijateljem Ernestom Brajderom smatrao da je došlo pravo vrijeme za prikupljanje peticije s potpisima za amnestiju /pomilovanje/ oko 2.500 političkih zatvorenika. „Mislili smo da je vrijeme zrelo za promjenu“, izvješćuje danas četrdesetosmogodišnji šef nacionalno-konzervativne „Hrvatske stranke prava 1861.“ u Zagrebu. Međutim, oba aktivista uhićeni su samo nekoliko dana nakon što su svoju peticiju poslali vladi u Beograd i Međunarodnoj organizaciji za sigurnost i suradnju u Beč. Brajder je umro za vrijeme istrage zbog djelovanja jugoslavenske tajne službe, Paragi su za vrijeme mučenja u istražnom zatvoru slomili obje noge, i bio je osuđen na petogodišnju zatvorsku kaznu, i deportiran na Goli otok. I danas ovom političaru teško pada prisjećanje na njegove patnje na „Golom otoku“, i zastajući izvješćuje: „Zlostavljali su me i mučili.“

Mučitelji ostali nekažnjeni

Bez rezultata je nakon izlaska s robije optužio, zbog mučenja, rukovodstvo i nekoliko stražara. Do rehabilitacije političkih zatvorenika nije došlo niti nakon osamostaljenja Hrvatske. Čak i vodeći kadar konzervativne Hrvatske demokratske zajednice regrutira se iz „nekadašnjih komunista“: „Strukture, koje su stvorile Goli otok, i danas nastavljaju živjeti u Hrvatskoj.“

Goli otok je bio projekat koji je trebao uništiti „slobodnomisleći duh“, kaže Radomir Pejić, šef nezavisne „Hrvatske udruge političkih zatvorenika – Goli otok“, u Karinu /kod Zadra/. Bivši politički zatvorenici u njegovoj domovini još uvijek ne nailaze na razumijevanje, tuži se rano umirovljeni Pejić koji je uhićen 70.-tih zbog jednog objavljenog sustavnog kritičnoga članka: „Praktički nas se i danas proganja.“ Povjesničar Jurišić se žali: „Marginalizira se ljude koji su se u bivšoj Jugoslaviji borili za slobodu i građanska prava, dok njihovi nekadašnji mučitelji mogu „nekažnjeno i sigurno“ živjeti: „Nitko se ne zanima za bivše političke zatvorenike, niti mediji, niti politika. Ignorira ih se. Jednostavno ne postoje.“

„See you soon in Goli otok“ („Vidimo se uskoro na Golom otoku“)

Turisti šuteći tumaraju kroz ruševine ugasle tvornice namještaja i pločica. Samo blejanje jedne ovce para podnevnu tišinu. „See you soon in Goli otok“ – piše uzaludno na požutjelim razglednicama, izložene u snack-baru ovog mjesta duhova. Za postojanje kuća za odmor na Golom otoku jednostavno nedostaje pitke vode, kaže turistički vodič Ivan – i kategorički isključuje mogućnost korištenja otoka kao mjesta za kupanje i sunčanje. Najbolje bi bilo da se Goli otok pretvori u spomen-područje, kaže Goran Jurišić. Službeni Zagreb, međutim, nema interes otok pretvoriti u muzej, sluti bivši politički zatvorenik Paraga: „Njima je najdraže kada sve propada, kada nestaju tragovi.“

Članak Copyright Die Presse ww.diepresse.com
Prijevod Copyright www.prijevodi-ovjere.com

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.