Pregled posta

23. VIII SVE-EUROPSKI SPOMEN-DAN U SPOMEN NA ŽRTVE KOMUNIZMA I FAŠIZMA

Europski parlament donio je 2. travnja ov.g. Odluku o proglašenju 23. kolovoza spomen-danom u spomen na žrtve “totalitarnih i autokratskih režima” ili "u spomen na žrtve komunizma i fašizma", a povodom njemačko-sovjetskog pakta od nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine.



Hrvatska športašica Blanka Vlašić osvojila zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u atletici u Berlinu, 20.8.2009. i obranila naslov svjetske prvakinje u skoku uvis



Hrvatske planinarke-heroine koje su 2009. zabile hrvatski stijeg na Mount Everest nakon što je hrvatski povijesni stijeg na najvišem planinskom vrhu svijeta zavijorio 1990. godine

Za “Europski spomendan”, kako službeno glasi taj dan, je u Europskom parlamentu glasovalo 553 zastupnika, 44 zastupnika je bilo protiv i 33 suzdržana u vezi odluke o “savjesti Europe i totalitarizmu”. Odluku je objavila press-služba Europskog parlamenta u Strasbourgu.



Europski parlament je u istoj odluci odlučio da će se osnovati izgraditi sve-europski spomen-muzej u spomen na žrtve oba totalitarizma, komunističkog i fašističkog, i pozvao je na otvaranje arhiva za istraživanje jer, kako je naglašeno,

“…prisjećanje na prošlost Europe mora ostati budna kako bi se moglo izraziti pietet žrtvama, osuditi počinitelje, a bez postavljanja temelja na osnovi prisjećanja i istine nema pomirbe…Spomen-dan treba obilježiti dostojanstveno i nestranački…”

Zastupnici Europskog parlamenta tom su Odlukom izrazili “respekt za sve žrtve totalitarnih i nedemokratskih režima, i posvjedočili poštovanje prema svima onima koji su se borili protiv tiranije i jarma”.

Nadalje, Europski parlament je time izrazio mišljenje da će “Europa biti ujedinjena tek onda kada bude bila u stanju doći do “zajedničkog gledišta o vlastitoj prošlosti”, i "priznati komunizam, fašizam i nacizam kao zajedničko naslijeđe”, te voditi “iskrenu i dubokosežnu debatu /javnu diskusiju, op. CBK/ o svim totalitarnim zločinima u 20. stoljeću”. Demokratski zastupnici su također uvjereni da će “novo vrednovanje europske povijest” ili drugim riječima, revizija povijesti, “jačati europske integracije”.

Europski parlament je time uputio jasnu poruku predsjedniku Mesiću i njegovim dvorskim povjesničarima jugoslavenske titoističke (marksističke) historiografije koji povjesničare hrvatske historiografije i hrvatski orijentirane političare optužuju za povijesni revizionizam. Naime, nakon krivotvorenja povijesti u bivšoj Titovoj Jugoslaviji, kao i u Republici Hrvatskoj od strane navedenih političara i simpatizera bivšeg totalitarnog jugoslavenskog komunizma je novo vrednovanje povijesti i te kako bilo i jeste potrebno kako bi istina o titoističkim komunističkim zločinima izbila na svjetlo dana, kako se istina ne bi sakrivala iza floskule o titoističkom navodnom antifašizmu, i na osnovi toga krivotvorila povijest i zataškali totalitarni zločini partizanskog i komunističkog režima maršala zločinca Tita. Nema sumnje da će kriptokomunistički nedemokratski režim u Republici Hrvatskoj, posebno režim predsjednika Mesića, u sprezi s najvećim dijelom main-stream medija (čuvara titoizma) prešutjeti europski spomen-dan od 23. kolovoza, kao što su uglavnom prešutjeli i/ili omalovažili rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. o

“Nužnoj međunarodnoj osudi zločina totalitarnog režima komunističke partije”.

Također nema sumnje da, kad se u hrvatskoj javnosti bude s vremenom više pisalo i govorilo o europskom spomen-danu od 23. kolovoza, da će titoistička manjinska frakcija u Republici Hrvatskoj, dakle, aktualna vladajuća garnitura, tome problemu pristupiti stranački, suprotno duhu Europskog parlamenta, i da će predsjednik Mesić, i boračka organizacija komunističkih partizana, udruga SABA, pod izgovaranjem na navodnu "antifašističku borbu KPJ" i “druga” Tita, i dalje vrijeđati žrtve komunizma, suprotno europskem duhu, a u duhu bivše jugoslavenske partizanske ratne agitacijske propagande (agitprop).

Cijenjeni blogeri, čitateljice i čitatelji i komentatori, slijedećih dana možemo pratiti u kojoj mjeri će naši mediji i vladajući političari iz vlasti i saborske opozicije obilježiti spomen-dan od 23. kolovoza, i hoće li uopće obilježiti taj dan, hoće li, primjerice, premijerka Kosor i koalicijska vlada održati sjednicu vlade Rpeublike Hrvatske i hrvatsku javnost time podsjetiti na sve-europski spomen-dan od 23. kolovoza, ili će neki članovi vlade, kao na pr. 26. srpnja ov. g. u ličkom Srbu, veličati velikosrpski i fašistički totalitarizam i pokolje nad hrvatskim civilima u Drugom svjetskom ratu, kada je potpredsjednik vlade RH, bivši komunist Slobodan Uzelac (Srpska demokratska samostalna stranka, SDSS) u kamere Hrvatske televizije izjavio da je u Srbu “27.7.41’ prva ustanička puška opalila u fašiste”, što je notorna laž jer toga su dana četnici zaklali zarobljene hrvatske civile u Srbu, a predsjednička kandidatkinja Vesna Pusić (Hrvatska narodna stranka-Liberalni demokrati, HNS) izjavila je na proslavi četničkog ustanka u Srbu, ov.g., pred okupljenim partizanskim ratnim veteranima i četničkim simpatizerima: “Drugovi i drugarice, borba još nije završena!”
Laž Slobodan Uzelca očituje se u tome što su ustanak u Srbu, 27. srpnja 1941. digli četnici uz pomoć okupacijske talijanske II armije i obaviještajne službe talijanskih fašista koji su naoružali četnike i poslali četničku bandu u etničko čišćenje hrvatskih civila u Lici, kninskoj i bosanskoj krajini, sa ciljem talijanske okupacije i aneksije hrvatskog područja izvan već anektiranog dijela hrvatske Dalmacije koji su bili odstupljeni Rimskim ugovorima iz 1941. i Rappalskim ugovorom iz 1920. godine. U četničkom ustanku od 27.7.1941. je pored preko 4.500 naoružanih četnika (srpskih šovinista) sudjelovalo i 30 (trideset) srpskih komunista pod vodstvom Đoke Jovanića, kasnijeg komandanta partizanske “6. ličke divizije”. Dan prije, 26. srpnja 1941. su četnici u Drvaru digli protuhrvatski ustanak (koji se u SFR Jugoslaviji slavio kao državni praznik) i pobili hrvatske civile, prilikom čega su na ražnju ispekli dva svećenika Rimokatoličke crkve, jednoga u Drvaru, drugog u Bosanskom Grahovu, a zaklane zarobljene hrvatske civile pobacali i sakrili u kraške jame. U svemu tome su četnici imali podršku srpskih komunista i ratnog zločinca Đoke Jovanića (Titova generala JNA), koji su s talijanskim fašistima i četnicima potpisali u Otriću Sporazum o nenapadanju koji je na tragu Pakta Molotov – Ribbentrop odnosno sporazuma između Hitlera i Staljina, nacista i komunista od 23. kolovoza 1939. o nenapadanju.

Europski parlament je ove godine osudio taj pakt i sporazum, jer su na osnovi toga sovjetsko-njemačkog pakta i sporazuma prouzročene brojne komunističke i nacističke odnosno fašističke žrtve. Tako su i žrtve fašizma i komunizma hrvatski i bosanski civili iz Boričevca, Kulen Vakufa, Udbine, Srba, i drugih mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) koje su četnici i komunisti napali u tzv. “narodnom ustanku” od 27. “jula” 1941. kada su etnički čistili Hrvate sa ciljem poslijeratnog pripajanja hrvatskih područja tako zvanoj “Velikoj” Srbiji ii Jugoslaviji.

Dinastija Pusić

Vesna Pusić se danas predstavlja kao europska liberalka, stranka joj je i članica Liberalne internacionale, ali u bivšoj Titovoj Jugoslaviji je ova sveučilišna nastavnica sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu bila komunist i članica povjerenstva, od boljševika i komunističkog ideologa Stipe Šuvara, za reformu školstva u ondašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj kada je ova Šuvarova ideološka komisija ukinula gimnazije i uvela dodatne školske satove marksizm kako bi se hrvatskim učenicima pojačano prali mozgovi. Brat od Vesne Pusić, Zoran Pusić je bivši oficir JNA, a danas šef jedne udruge za zaštitu ljudskih prava, u Zagrebu, dok je njihov otac, dr. Eugen Pusić, bio 1945. član partizanske Komande Grada Zagreba koja je etnički čistila hrvatske civile i izbjeglice u Zagrebu, i mnogobrojne Zagrepčane odnosno Hrvate strijeljala na smrt. Za vrijeme WWII je dr. Eugen Pusić živio u Zagrebu, i u zagrebačkim krugovima glasio je kao mason ali ustaški režim mu nije ni dlaku s glave skinuo, naprotiv, slobodno je tijekom rata iz Zagreba preselio u Graz, na područje 3. Reicha, i koncem rata se vratio u Zagreb kao partizanski kadar u službi totalitarnog komunizma. Nakon WWII bio je ekspert Organizacije ujedinjenih naroda (UN), i danas živi u Zagrebu. Brat od djeda od Vesne Pusić, Grga Angjelinović, bio je šef jugoslavenske policije u Zagrebu i organizator ubojstva hrvatskih prosvjednika na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, 5. XII 1918. godine, i pripadnik jugoslavenskog režima koji je talijanskim fašistima 1920. prodao odnosno odstupio hrvatski grad Zadar s otocima i Rijeku s otocima, da bi Vesna Pusić danas obmanjivala hrvatsku javnost kako je Pavelićev ustaški režim prodao Zadar talijanskim fašistima, što je notorna laž.



Izgled proslava partizanskih obljetnica u Republici Hrvatskoj, 2009.

Jugosfera 2009. na području bivše Jugoslavije odnosno na “Zapadnom Balkanu”

Londonski list The Economist je nedavno objavio članak o tome kako je stvorena nova Jugosfera na području bivše Titove Jugoslavije i današnjem Zapadnom Balkanu, kako se navodi, i naglašava, da se jedino Hrvati još suprotstavljaju stvaranju nove Jugosslavije, proces koji je u tijeku, kako piše Economist (vidi članak u Jutarnjem listu od 21.8.2009. pod naslovom “Economist: Na području bivše Jugoslavije rađa se Jugosfera”).

Stara-nova Svjetska prvakinja Blanka Vlašić i hrvatske žene na Krovu svijeta







Obnovljeni Olympijski stadion u Berlinu gdje je hrvatska reprezentativka Blanka Vlašić na Svjetskom prvenstvu osvojila prvo mjesto

U nastavku pročitajte vijest o tome kako je Splićanka i Hrvatica Blanka Vlašić na Svjetskom prvenstvu u atletici u Berlinu 2009. obranila naslov svjetske prvakinje s prošlog prvenstva u Osaki (Japanu), i to u dvoboju s njemačkom favoritkinjom Friedrich. Pri tome treba naglasiti fair-play njemačke publike na Olympijskom stadionu u Berlinu koji je bodrio i našu Blanku koja je Njemici pred nosa otela prvo mjesto i zlatnu medalju.
Nakon što je u večernjim satima u sparnome Berlinu, 20. kolovoza 2009., bilo izvjesno da je Blanka pobjednica, imala je tri pokušaja obaranja svjetskog rekorda u skoku uvis, koji iznosi 207 centimetara, te je ljestvicu dala postaviti na 210 cm. Međutim, prije početka pokušaja obaranja svjetskog rekorda se 2. program Hrvatske televizije, koji je do tada izravno pratio dvoboj, isključio iz prijenosa uživo, kako bi uživo emitirao nogometnu utakmicu Dinamo Zagreb – Hearts iz Škotske, međutim, i njemački NK Bremen je u isto vrijeme igrao i preko centralnoazijskoga Kazahstana pokušao plasman u europski kup Euefe, ali njemačka televizija ZDF je, što je naglasio njemački novinar koji je vodio prijenos iz olympijskoga stadiona, naime, iz poštovanja prema hrvatskoj reprezentativki Blanki Vlašić je najveća europska javna televizija ZDF odgodila izravni prijenos utakmice Werder Bremena.

U nastavku pročitajte povijesne detalje komunističko-fašističkog pakta od 23. kolovoza 1939. godine kojim je podijeljena Europa između njemačkog 3. Reicha i Sovjetskog Saveza, i kojim je počeo njemačko-sovjetski vojni napad na Poljsku i time Drugi svjetski rat, te sovjetski vojni napad na nezavisnu državu Finsku koncem 1939. godine, i nacistički holokaust, te komunistički genocid u Europi:


PAKT MOLOTOV – RIBBENTROP 1939.

MOSKVA – Prije pravih bombi u Drugom svjetskom ratu je tjedan dana prije izbijanja rata eksplodirala nevjerojatna diplomatska bomba kada je 23. kolovoza 1939. objavljen pakt između komunista i fašista:

Tromjesečni pregovori njemačke i sovjetske strane završili su, po svjedočenju Staljinovog tumača Valentina Berežkova, 3. kolovoza 1939. godine kada je ministar vanjskih poslova totalitarnog komunističkog Sovjetskog Saveza (SSSR), ‘tovariš’ (drug) Molotov, kasno navečer u svom kremaljskom uredu u Moskvi primio njemačkog veleposlanika Schulenberga. Inicijativa za susret stigla je od njemačkog veleposlanika, a Molotov je ostao bez teksta kada mu je Schulenberg bez diplomatske uvijenosti iznio Hitlerov prijedlog da dvije zemlje normaliziraju odnose.



Na fotografiji: potpisivanje njemačkog-sovjetskog pakta u Moskvi, 23.8.1939. godine: njemački ministar vanjskih poslova von Ribbentrop, Titov mentor Staljin i sovjetski ministar vanjskih poslova Molotov

Naime, Hitlerov 3. Reich i Staljinov SSSR nisu do 1939. imali saveznički nego neprijateljski odnos, a to neprijateljstvo je posebno bilo ideološke naravi, naime, Hitlerov režim je boljševizam u Rusiji naveo kao svog glavnog strateškog neprijatelja, a u svome manifestu "Mein Kampf" je vođa njemačkih nacional-socijalista (nacista) 1925. najavio kako će Njemačka pod njegovim vodstvom jednog dana napasti Sovjetski Savez i anektirati područja Bjelorusije, Ukraine i Rusije pod geslom ‘Drang nach Osten’ ili stare Bismarckove ‘Politike tla’ iz druge polovice 19. stoljeća.

Prijedlog o normalizaciji odnosa između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza obuhvaćao je sporazum o nenapadanju i podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi:

Staljin je bio razočaran što Pariz i London nisu u slučaju njemačkog napada jamčili, kao u slučaju Poljske, sigurnost baltičkim državama, što mu je bio signal da Zapad otvara Hitleru vojni put do Rusije. Hitleru se, s druge strane, žurilo postići sporazum sa Staljinom jer su njegovi vojni planovi predviđali napad na Poljsku 1. rujna iste godine, kao što je poslije tako i bilo. U svakom slučaju je trebalo izbjeći dvostruki vojni front: jedan sa Englezima i Francuzima na zapadu a drugi sa Sovjetima na istoku jer su Nijemci imali u Prvom svjetskom ratu loše iskustvo ratovanja na dva fronta, istočnom i zapadnom. Hitler se u svojoj knjizi “Mein Kampf” zakleo kako će izbjeći rat Njemačke na dva fronta. To je poslije dovelo Staljina u zabludu jer je bio uvjeren kako Hitler neće napasti SSSR sve dok ratuje na zapadu Europe. Kad je Wehrmacht u proljeće 1940. napao zapadnoeuropske zemlje, Staljin je krivo mislio kako se Nijemci na zapadu budu “zabavljali” najmanje dvije do tri godine, isto kao za vrijeme Prvog svjetskog rata. Međutim, čak i kad je Hitler završio svoj “Blitzkrieg” (munjeviti rat) na zapadu, Staljin nije bio uvjeren da će Hitler otvoriti istočni front prema Sovjetskom Savezu.

Javnom sporazumu o nenapadanju od 23. kolovoza 1939. između Sovjetskog Saveza i 3. Reicha pridodan je i tajni protokol o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi: tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi između Berlina i Moskve obuhvaćao je predaju nezavisnih baltičkih država Latvije i Estonije Sovjetskom Savezu, i sovjetsku interesnu sferu u Finskoj, istočnoj Poljskoj i rumunjskoj Bessarabiji (Moldavija), te njemačku interesnu sferu u ostatku Europe. Uz to su Molotov i Ribbentrop potpisali i trgovinski sporazum prema kojem je Moskva do Hitlerova napada na SSSR od 22. lipnja 1941. isporučila Njemačkoj milijun tona pšenice, 900.000 tona naftnih proizvoda, 100.000 tona pamuka, 500.000 tona fosfata… Istodobno, Nijemci su Sovjetima isporučivali najsuvremenije oružje.

Nakon potpisivanja sporazuma je kasniji savezni antifašističkog Zapada, Staljin, na banketu u Kremlju u Moskvi sa čašom šampanjca održao zdravicu u čast Hitleru a kad je nakon toga ispred njega postavljen zemljovid, zadovoljno se na njemu potpisao plavom olovkom, potvrđujući tako utvrđene granice podijeljene Poljske. Prije njemačko-sovjetskog pakta su 7. lipnja 1939. nezavisne baltičke republike bile prisiljene sa Sovjetskim Savezom potpisati pakt o nenapadanju. Tri mjeseca potom je SSSR bez objave rata napao baltičke države i anektirao ih.

Njemačka je vojno napala Poljsku 1. rujna 1939. sa zapada a Sovjetski Savez 17. rujna iste godine s istoka.

Postavlja se osnovno pitanje: Zašto je Poljska, koja je od Velike Britanije dobila međunarodno jamstvo o zaštiti, i zbog koje je Velika Britanija ušla u rat s Njemačkom (iako nije morala), zašto je, dakle, Poljska nakon 2. svjetskog rata iz ruku njemačkih okupatora prešla u ruke sovjetskih okupatora?

Drugo pitanje: Zašto britanska vlada nije objavila rat i Sovjetskom Savezu, kada je Crvena armija napala Poljsku 17. rujna 1939. godine s istoka?

Nakon njemačkog napada na Poljsku od 1. rujna 1939., i sovjetskog napada na Poljsku od 17. rujna 1939. uslijedio je istočno od Warszawe, kod grada Brest-Litovsk, svečani mimohod (defile) Wehrmachta i Crvene armije, što su za povijest zabilježile njemačke i sovjetske kamere, a snimci o tome susretu objavljeni su u brojnim povijesnim dokumentarcima.

Brest-Litovsk postao je simbol za demarkacijsku liniju između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza. Sami nacisti i boljševici su tu liniju zvali “interesnom granicom” koja je išla ravno kroz Poljsku.

Već 28. rujna 1939. došlo je do njemačko-sovjetskog Sporazuma o granicama i prijateljstvu:

Po tom sporazumu je Hitler komunistima prepustio i treću baltičku državu, Litvu, a Staljin nacistima sjeveroistočne dijelove Poljske. Dana 2. studenog 1939. je između Berlina i Moskve potpisan gospodarski sporazum koji je neutralizirao britansku pomorsku blokadu Njemačke.

Do pristupanja Sovjetskog Saveza Trojnoj osovini nije došlo jer su porasli Staljinovi apetiti. Za taj potpis je Staljin tražio da mu Hitler pomogne kako bi SSSR dobio nesmetan prolaz iz Crnog mora u Sredozemlje, odnosno da dobije Bospor i Dardanele i da se Japan odrekne koncesije na ugljen i naftu Sjevernog Sahalina (otoka u Pacifiku)

Dana 30. studenoga 1939. je SSSR napao Finsku (tzv. Zimski rat), nakon čega Sovjetski Savez biva isključen iz Lige naroda, prethodnice Organizacije ujedinjenih naroda, UN.

Važna napomena: savez nacista i boljševika ili njemačko-sovjetski pakt Molotov – Ribbentrop iz 1939. godine nije bio jedini pakt protv mira. Godinu dana prije toga je takav pakt sklopio Zapad s Hitlerom: na Münchenskoj konferenciji 1938. su britanski premijer Chamberlain i predsjednik francuske vlade Daladier s Hitlerom i Mussolinijem potpisali sporazum po kojemu je Njemačka dobila dijelove Čehoslovačke s njemačkom nacionalnom manjinom. Po mišljenju predstavnika zapadnih demokracija je na taj način bio osiguran mir u Europi. Godinu dana poslije počeo je Drugi svjetski rat.

Kakvo je mišljenje imao Staljin o Hitleru u vrijeme njemačkog i talijanskog napada na Jugoslaviju, u travnju 1941. godine, opisuje Andre Brissaund u svojoj knjizi „Canaris“:

„Na dan ulaska njemačkih trupa u Beograd, 13. travnja 1941. godine, na moskovskom kolodovru, ispraćujući japanskog ministra vanjskih poslova u SSSR-u, Staljin je zagrlio njemačkog nacističkog ambasadora i rekao mu:

„Mi moramo ostati prijatelji. I vi morate sada sve činiti da se na tome radi.“ Zatim se obratio zamjeniku Hitlerova vojnog atašea u Moskvi, stožernom generalu Wehrmachta, Krebsu, s riječima: „Mi ćemo ostati vaši prijatelji pod svim uvjetima.“

Iz povijesne dokumentacije bivših sovjetskih arhiva danas znamo da je saveznik antifašističkog Zapada, komunistički diktator Staljin, predložio Hitleru nakon poraza njemačke 6. armije u Staljingradu, veljače 1943. godine, jednostrano primirje između Njemačke i Sovjetskog Saveza, i vijest o tome tiskana je na naslovnim stranicama cenzuriranih sovjetskih listova koji su ostali u tzv. bunkeru, jer do jednostranog sporazuma na štetu zapadnih saveznika na koncu nije došlo, naime, Hitler je odbio Staljinov prijedlog da SSSR dobije Iran, a što je bio i kamen spoticajna zbog čega je Hitler odbio da se SSSR pridruži fašističkom Trojnom paktu ili Osovini jer je Iran bio u britanskoj sferi utjecaja, a Hitler je Englezima priznao britanske kolonije i interesnu sferu u svijetu, i zauzvrat tražio da britanska vlada povuće objavu rata Njemačkoj, i prizna prvenstvo na europskom kontinentu kao njemačke utjecajne sfere.

Na tragu pakta između komunista i fašista je i Titovo odbacivanje politike “antifašitičke fronte” nakon sovjetsko-njemačkog sporazuma od 23. kolovoza 1939. godine.

Odjednom je agitacijska propaganda KPJ počela u svojim listovima i letcima nakon 23. kolovoza 1939. napadati antifašističku politiku “britanskog imperijalizma”, a kako bi jugoslavenski komunistički diktator izbjegao neugodne detalje njegove podrške fašistima, s obzirom da je kao aparatčik i doušnik sovjetske tajne policije bio i dužan slijediti instrukcije međunarodne organizacije svjetskih i europskih komunističkih partija, Komunističke internacionale (Kominterne) u Moskvi, i s obzirom da ga je na položaj generalnog sekretara Centralnog komiteta KPJ 1939. postavila sovjetska tajna policija GPU-NKVD, Josip Broz – Tito je nakon WWII dao krivotvoriti jugoslavenski dokument koji ga povezuje s podrškom fašistima odnosno njemačkim nacistima u razdoblju trajanja pakta između Hitlera i Staljina.

O tome je dokaz u beogradskim arhivima pronašao beogradski publicist i bivši jugoslavenski i srpski komunist Pero Simić koji je objavljen u njegovoj knjizi o Titu koja je ove godine objavljena i u Hrvatskoj; Simićeva knjiga skida krinku s mita o zločincu Titu, i smokvin list s njegove krvave despotske diktature i rastrošne imperijalističke vlasti.

“… Na projektu idealiziranja Tita i njegove partije angažirani su povijesni timovi i cijeli povijesni instituti. Središnja uloga pripala je samom Titu: pod krinkom ‘autorizacije’ on osobno popravlja i prema naknadnim spoznajama dotjeruje čak i one dokumente koji su već objavljeni, proglašujući prepravljane verzije originalnima… Prva i treća knjiga njegovih Sabranih djela naknadno će pokazati da su uloge u ovom poslu bile podijeljene: Tito će na neobilježenoj stranici prve knjige reći kako misli da “nema pravo” u svojim radovima “išta mijenjati”, jer “nam ne trebaju poboljšanja takve vrste”, da bi se na XVII. stranici treće knjige ispostavilo da je on “autorizirao sve svoje radove”… Naknadno je mijenjao i davno objavljene proglase Centralnog komiteta svoje partije. U jednom od njih izdanom 22. lipnja 1941., na dan napada nacističke Njemačke na SSSR, pitao se:

“Može li itko pošten na svijetu više vjerovati glupim izgovorima fašističkih probisvijeta”, a nekoliko godina poslije riječ “više” je nestala! Tim je potezom pera iščeznuo dokaz da je Tito vjerovao u pakt Staljin-Hitler, sklopljen 1939., i u mogućnost da Nijemci napadnu Sovjete, a pošto se to u međuvremenu ipak dogodilo, riječ “više” je izbrisana kao da nikad nije ni postojala…” (str. 294./295. knjige “Tito – fenomen stoljeća”, Zagreb, 2009. autora Pere Simića, ISBN 978-953-7313-40-1)

Simićeva knjiga “TITO – FENOMEN STOLJEĆA” čini sve Mesićeve izjave o Titu smiješnima i sramotnima. Svi političari u Republici Hrvatskoj, uključujući i vladajuće političare koji su nakon pada Berlinskog zida hvalili Tita, kao na pr. Franjo Tuđman (HDZ), Josip Manolić (HDZ, HND), Stjepan Mesić (HDZ, HND, HNS), Ivo Sanader (HDZ), Ivica Račan (SDP), Vesna Pusić (HNS), Milan Bandić (SDP), Zoran Milanović (SDP), Jasen Mesić (HDZ), ili novinarka Jutarnjeg lista Jelena Lovrić, ili kolumnist Davor Butković, novinar i TV-vodtelj Denis Latin i brojni drugi novinari u Hrvatskoj, ne samo da su u krivu i godinama vode hrvatsku javnost u zabludu, nego svjesno falsificiraju povijest uzdižući jednog notornog zločinca, predstavljajući ga kao antifašističkog borca što je notorna laž da je bio antifašist jer je bio boljševik, doušnik i cinker, komunist, čak i jedno vrijeme saveznik fašista, ratni zločinac i krvnik, uglavnom, Tito je jedna nečasna povijesna ličnost koja je nanijela ljagu hrvatskom narodu i civilizaciji!

Zbog takvih zločinaca kao što su Tito, Hitler i Staljin je Europski parlament i donio 2009. godine Odluku o proglašenju 23. kolovoza sve-europskim spomen-danom u spomen na sve žrtve oba totalitarizma, komunističkog i fašističkog, i svaki pokušaj da se jugoslavenski komunizam i revolucija Titovih partizana u WWII i poraću prikaže u medijskoj propagandi i vladajućoj politici u Republici Hrvatskoj kao antifašizam pada tim u vodu.

CBK


Post je objavljen 21.08.2009. u 14:31 sati.