Pregled posta

SAVKA I DOMAĆA SHIZOFRENA VLADAJUĆA POLITIKA

Predvodnica demokratske oporbe u Mijanmaru, gospođa Aung San Su Či - žrtva korumpiranog vojnog režima koji je marioneta liberalno-demokratskog Zapada

Kakvo je bilo Hrvatsko proljeće, i tko je Savka?

U ovome postu pišem o jugoslavenskoj političarki dr. Savki Dabčević Kučar koja je nedavno preminula u 86. godini života, kao i o mijanmarskoj političarki, gospođi Aung San Su Či koja doduše nije preminula, ali kao da i je jer se već 19 godina nalazi u kućnom pritvoru, iako je demokratski oporbeni vođa svoje zemlje.

Usput rečeno, zet od Savke Dabčević Kučar bio je direktor INA-e, Dragičević, kojeg su Franjo Tuđman i Stjepan Mesić postavili na to mjesto odnosno, nakon 1990. se suglasili da on vodi INA-u; Dragičević je nedavno od novih (mađarskih) vlasnika INA-e smijenjen, a inače je "drug" Dragičević iz INA-e izbacio gospođu koja je prokazala kriminal u INA-i i koja je nedavno od Europskog suda za ljudska prava dobila satisfakciju u vidu presude u njenu korist u tužbi protiv Republike Hrvatske; Slavko Linić (SDP) kao bivši član nadzornog odbora INA-e bio je protiv gospođe „zviždačice“; Dragičević u zgradu INA-e nije postavio spomen-ploču u spomen na od Udbe 1983. ubijenog direktora marketinga INA-e, Stjepana Đurekovića.

Osvjedočili smo se ovih dana u automatizam mas-medija u Hrvatskoj koji bez ikakve provjere i novinarsko-istraživačkoga rada prenose izjave nekih vladajućih političara i jedne političarke (Vesne Pusić) u vezi preminule Savke Dabčević Kučar kako se navodno radi o „hrvatskoj ruži“. Predsjednik Mesić i 'front-man' Hrvatske narodne stranke (HNS – Liberalni demokrati) Radimir Čačić na komemoraciji u čast preminule političarke lili su suze žalosti, i općenito pričali bajke o njoj, širili mit o Savki, iako su upravo oni zadnji koji imaju pravo bilo što o Savki govoriti.

Naime, jeste li ikada prije Savkine smrti čuli od Radimira Čačića u medijima ijednu pozitivnu riječ o Hrvatskom proljeću? Jeste li iz usta Radimira Čičića uopće ikada nešto čuli da je rekao ili napisao o Hrvatskom proljeću, pa i o svome pokojnom ocu? Naime, Čačićev otac je u vrijeme sloma Hrvatskog proljeća bio javni tužitelj komunističkog režima u Zagrebu koji je iz političkih razloga optuživao nevine ljude koji su došli na crnu listu Titova režima strahovlade. A Stjepan Mesić? Stjepan Mesić je autore Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, iz 1967. godine, nazvao, tada na položaju komunističkog delegata u zgradi Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, „pijancima i teroristima“, i tražio kazneni progon za njene potpisnike. Deklaracija je, inače, bila sastavni dio Hrvatskog proljeća.

Moje je osobno mišljenje o Savki, koju se inače u hrvatskoj javnosti tako od milja zove, pa ja neću ići kontra toga, bez obzira na mit o njoj, da se ne radi o „hrvatskoj ruži“ nego je primjereniji naziv „procvjetali i uvenuli kaktus“ (i kaktus zna biti lijep kada cvjeta). Međutim, da bi neka politička figura bila hrvatska ruža, ipak bi trebala biti skroz-naskroz jedna hrvatska političarka od glave do pete koja je svoj život posvetila obrani hrvatskog državnog prava i hrvatskim interesima, ali to kod Savke nije bio slučaj, zato je ona jedna kontroverzna političarka, s tim da na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja mogu reći da Savka, u usporedbi s drugim ondašnjim jugoslavenskim političarima nije, dok se nalazila na položaju u Hrvatskom proljeću, bila boljševik, i nije zločinka kao njena nekadašnja kolegica, „drugarica“ Milka Planinc koja ju je nakon Titova udara u Karađorđevu naslijedila (Milku Planinc, koja je 1971. bila protiv Savke, od kaznenog progona zbog osnovane sumnje u ratne zločine na Kočevskom rogu iz 1945. štiti režim predsjednika Mesića koji je javno rekao da se „antifašistima ne smije suditi!“). No, isto tako ću reći da Savka nije tip političarke kao gospođa Aung San Su Ki koju vojni režim u Mijanmaru (nekadašnjoj britanskoj koloniji Burmi) drži posljednjih 19 godina u kućnom pritvoru zbog zalaganja za demokraciju i ljudska prava. Činjenica jeste da se „drugarica“ Savka nalazila također 19 godina u kućnom pritvoru vojno-policijskog komunističkog titoističkog režima, ali ne zbog zalaganja za demokraciju i ljudska prava nego zbog pokušaja reformiranja komunističke partije; Savka je, naime, bila čelnica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, dakle, prvi čovjek u ondašnjoj jugoslavenskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, i na tome položaju stajala je 1971. na čelu Hrvatskog proljeća koje je diktator Tito snagom državne sile slomio i uništio taj jugoslavenski pokret koji je predstavljao pokušaj reforme socijalističkog gospodarstva. Savka i Tripalo zahtijevali su „čiste račune“, jer su ondašnja socijalistička Slovenija i Hrvatska financirale tzv. nerazvijene republike Srbiju (i Kosovo i Vojvodinu), BiH, Makedoniju i Crnu Goru. U ondašnoj jugoslavenskoj Skupštini u Beogradu su komunistički delegati na upite svojih drugarica i drugova iz Slovenije i Hrvatske – Gdje završava novac? – odgovarali: „Drugovi, nije na vama da pitate, nego da date!“ Savka i Tripalo zalagali su se za ukidanje jugoslavenskog unitarizma i za decentralizaciju Jugoslavije.

Shizofrenija domaće politike?

Ne mogu se oteti dojmu da domaći vladajući političari vode shizofrenu politiku, politiku s dva lica od kojih pravo lice zločestog i zlog Mr. Hydea skrivaju od javnosti kojoj okreću lažno lice razumnog i dobrog Dr. Jekylla.

Naime, svi znamo koliko smo se proteklih godina naslušali pohvala na račun diktatora i zločinca maršala Tita iz usta predsjednika Republike Mesića, i šefice HNS-a Vesne Pusić koji ovih dana na sva usta hvale Savku Dabčević Kučar koja je u Hrvatskom proljeću postala anti-pod jugoslavenskom diktatoru i komunističkom tiraninu Josipu Brozu – Titu (Valteru). Stoga, pročitajmo što je Savka Dabčević Kučar rekla 1997. u svojoj knjizi „Hrvatski snovi i stvarnost '71“ o Titu, pa i o bivšoj Jugoslaviji i komunizmu/socijalizmu. Naime, ona spada u ključne svjedoke vremena u kojemu se događalo Hrvatsko proljeće, i nemilosrdni obračun titoista s hrvatskim proljećarima nakon 1971. do 1990. godine. Savka Dabčević-Kučar svjedoči kako Tito upozorava da je u nas i previše demokracije:

„Ja sam uvijek govorio da za klasnog neprijatelja nema demokracije“.

Demokracija je za istomišljenike – ha, to je također jedan od postulata komunizma, naglašava Savka, i nastavlja: I, kako bi bio siguran da smo ga dobro shvatili, još jednom napominje (odnosi se to na naše postupke, naime, neke ljude smo isključi iz Partije, ali smo ih ostavili na njihovim radnim mjestima, što je po našem shvaćanju i normalno) da „isključenje iz Partije ne vrijedi ni pišljiva boba ako ga pustiš da bude na položaju... On treba da ide s tog mjesta“ /str. 931/.

„A onda je tome /Hrvatskom proljeću, op. CBK/ suprotstavljena druga strana medalje. Drugi mentalitet, jedna druga logika, jedna tuđa država, najgrublja sila. Milicijske patrole, blokiranje ulica, pendrečenje studenata, odvođenje u zatvor, kazne... U nekim od milicijskih automobila sjede i politički potpornji te gnjusne rabote, neki članovi Izvršnoga komiteta /CK SKH, op. a. CBK/. Inspiratori milicijske racije. Rade pendreci. Stotine je studenata isprebijano, drugi su pohapšeni. Žestina reakcije zagrebačkih studenata, usprkos teroru, osvjetlala je i tada, kao i puno puta poslije, lice Zagrebu. Sve obavještajne službe rade pom parom, s ovlastima u džepu za uhićenje svakoga. Bili su u pripravi i oružani teror i pojedinačna smaknuća (tomu osobno tada nisam imala podatke, ali vjerujem da je to ulazilo u predviđeni repertoar mjera). Božo Novak /oficir Ozne i čelnik vladine i partijske novine Vjesnik, čak i u Republici Hrvatskoj, op. CBK/ u članku o 1971. godine citirajući o kojim se osobama radi, iznosi „kako se se neki egzekutori sa žaljenjem kasnije osvrtali to što nisu i nas tad uhvatili“.“ /S. 987./

- Znalo se za tu praksu /terora, op.CBK/ u komunističkim zemljama, ali većina je mislila: „Neće se dogoditi i nama.“ No, dogodilo se nakon 1971.! – naglašava Savka Dabčević-Kučar, i nastavlja:

„ ... Za djela protiv naroda i države tijekom 1972. i 1973. po izjavama nekih osoba iz pravosuđa, izrećeno je najmanje 2000 osuda! Kroz procese prošli su, ne više desetci i stotine, nego tisuće ljudi. Čini se nevjerojatnim danas, pred kraj ovog mračnog stoljeća /20. st., op.CBK/ da se to događalo još nama, živim svjedocima. A ipak! Ovdje neću pisati o užasima onih koji su prošli tjelesna mučenja i zatvore. Neki od njih snažno su sami već svjedočili o tome, jer oni su na to i pozvani, a nadam se da će biti prikupljena dokumentacija o tom mračnom razdoblju, s kojeg se još nisu /1997., op. CBK/ skinuli svi velovi... Inscenirani procesi nisu prestali 1972. i 1973. godine. Nastavljeni su i poslije ... Evo kako u početku suđenja studentima piše Vlado Gotovac u svojoj knjizi „Zvjezdana kuga“:

„6. kolovoza. Počelo je suđenje studentskom vodstvu. Budiša odbija saslušavanje, To je potpuno razumljiva gesta; jer ništa neće promijeniti, ma što on govorio. Optužnica pokazuje i pravac i karakter procesa; i njegov kraj. A ona o činjenicama uopće ne vodi računa, ni u njihovom slučaju kao ni u mom. Sudi im Mihaljević. On je otkriće ove epizode: pokazao je sposobnost i strast za vođenje političkih procesa ovakvog karaktera. Nemilosrdnost ambicioznih sluga. Idealan za čistke: nemoralan, arogantan i kukavica.“ (o suđenju komunistički zagrebački „Vjesnik“ i komunistička beogradska „Politika“). Vrijedno je zabilježiti što Vlado Gotovac govori o onima koji s pohvalama prate ta inscenirana suđenja:

„U današnjem „Vjesniku“ objavljen je komentar o suđenju studentima. Autor: Mato Rajković. Brutalan, mahnit, drzak, likvidatorski ton! Berija je u grobu sretan zbog tog teksta, koji je dio njegove besmrtnosti“ (ibidem, str. 201). /Berija – šef sovjetske tajne policijeu vrijeme Staljina, op. CBK./

Ono na što ovdje želim upozoriti to je da osude nisu imale nikakve veze sa iznijetim krivnjama – osim ako se kao krivnja ne uzima mišljenje i eventualno neka izjava - naglašava Savka Dabčević Kučar u svojoj knjizi, i nastavlja: „Kazne su bile neprimjerene previsoke. Želim istaknuti da je sve to ostavilo vanjski svijet /inozemstvo, Zapadnu Europu i vladu SAD, op. CBK./ potpuno ravnodušnim. Jedva da je u nekoliko europskih listova (pretežito u Zapadnoj Njemačkoj) izraženo svjesno zgražanje. Suočen s očito montiranim, namještenim procesima, a i mnogim torturama – demokratski je svijet uglavnom hladnokrvno i kukavički šutio. Baš kao što će se to ponoviti i 20 godina poslije pri velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!“ /Str. 992. – 993./

„Kad se god prikazivalo iz naše prošlosti, gdje je, na primjer, bio uključen Tito, a zbivalo se u Hrvatskoj, mi smo proljećari na tim slikama bili prebrisani. Ne znam, a i ne zanima me - naglašava Savka Dabčević-Kučar – tko je to učinio, više bi me zanimalo po čijoj naredbi. No kad jednom shvatiš kakav je to sustav, čak i to postaje nevažno. Važnim ostaje samo opomena: čuvaj se sličnih sustava! Evo još jedna sitna ali znakovita pojedinost iz mojega života: kad sam zbog zahtjeva da dam podatke o svojim radovima za Enciklopediju u novomu hrvatskom izdanju Leksikografskoga Zavoda Republike Hrvatske zatražila od svojega fakulteta (Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojemu sam radila 20 godina, a u završnici u statusu redovitoga profesora), svu svoju dokumentaciju nje jednostavno nije bilo. Vjerovali ili ne, o meni nije bilo ni jednoga jedinog podatka, nijednoga mojeg dokumenta, kao da tamo nikad nisam ni radila ni opstojala. Nema što – temeljit Udbin rad.“

Ovdje treba naglasiti da se ista situacija dogodila 30 godina poslije u vezi predsjednika Hrvatske stranke prava, Dobroslava Parage, kojega je predsjednik Hrvatskog sabora, Vladimir Šeks (HDZ) dao iz službene saborske knjige izbrisati sa popisa saborskih zastupnika, iako je činjenica da je g. Paraga bio saborski zastupnik, i dopredsjednik saborskog Odbora za ljudska prava.

„Karađorđevo je bilo i pobjeda onih međunarodnih i, posebice – europskih silnica, unutar kojih načela ipak uvijek i nadasve služe isključivo državnim probitcima onih država koje su svojom veličnom, značenjem i općenito ulogom u međunarodnim zbivanjima kadre bitnije utjecati na međunarodne događaje. U to su se uklapale i mnoge obavještajne i špijunske niti što su se plele iza izravno uočljive političke scene.“ Karađorđevo nije međusobna borba komunista za vlast, naglašava Savka Dabčević-Kučar, nego krajnje opasno i nedemokratsko ozračje kojega je ta sjednica /vrhuške CK SKJ na čelu s Titom, op. CBK/ ozakonila. Karađorđevo /1971., op. CBK/ nije značilo „glave rukovodilaca“, nego „po glavama“, uz mnoge žrtvovane glave manje istaknutih članova pokreta i nepartijaca. Karađorđevo nije simbol poraza, iako je tako poražen (privremeno) hrvatski politički smjer, nego simbol otpora.

ZA NAS: Karađorđevo je bio nepovratan zbogom komunizmu, socijalizmu, Titu, lažnim parolama o bratstvu i jedinstvu.

ZA JUGOSLAVIJU: doimljući se kao poraz onih koji je ruše, ono je bilo neprijeporan znak da je Jugoslavija već mrtva, iako toga nije svjesna.

ZA HRVATSKU: neuništvo sjeme koje je svoje plodove dalo gotovo dvadeset godina poslije u povoljnim međunarodnim uvjetima.

ZA SVIJET: preteča pada Berlinskog zida. Prijevremeni znak da je s komunističkim sustavom gotovo.

Za demontiranje Željeznog zastora spuštena nakon karađorđeva trebalo je mnogo vremena. U pokušaju da se zatru ideje i akcije pretkarađorđevskoga razdoblja u Hrvatskoj, Karađorđevo je samo zadnja karika. Ali, u hrvatskom slučaju, usprkos sluganskih pojedinaca, karađorđevska poruka nikad nije zaboravljena. Ona nije uplašila nego pripremila zrenje.

Osobno, nikome nisam zaboravila, ali sam svima oprostila, jer su bili lutke u teatru komunističkog apsurda i totalitarizma. Pouka je za mlade i za budućnost, a to je jedino relevantno, da treba ugasiti odmah i što uspješnije one izvore iz kojih nastaju takvi sustavi... Izgrađivati svijest o vrijednosti i važnosti svakoga čovjeka, bez obzira na njihove razlike.“

(Savka Dabčević-Kučar)

E, sada, dragi moji čitatelji, recite vi meni, tko je tu lud, a tko pametan?

Sjećamo se kako je predsjednik Republike Mesić govorio posljednjih devet godina pohvalno o Titu; sjećamo se na tone novinskih izvješća iz tiska u Hrvatskoj u kojima se afirmativno pisalo posljednjih 9 godina o Titu; posljednji puta su mediji prenijeli pohvale na račun Tita koje je u Srbu, 26. srpnja 2009. izrekla predsjednica Hrvatske narodne stranke, Vesna Pusić, na proslavi obljetnice četničkog ustanka kojega komunistički partizanski ratni veterani predstavljaju kao partizanski ustanak. Kako sada, nakon komemoracije preminule Savke Dabčević Kučar uskladiti hvaljenje Savke i hvaljenje Tita koji je uništio i Savku i njen reformski pokret u Savezu komunista Hrvatske koji je vodila zajedno s Mikom Tripalom? Kako vjerovati Mesiću i gospođi Pusić koji su Savku sada nahvalili do neba, a ona je u svojoj knjizi obračunala s titoizmom kojega je postala žrtvom, dok Mesić i Vesna Pusić istovremeno hvale Tita. Nadalje, kako uskladiti činjenicu da se Vesna Pusić prilikom prve obnove proslave četničkog ustanka u Srbu, 2006. godine družila s Milutinom Baltićem, jugoslavenskim boljševikom koji je 1971. rušio vladavinu Savke Dabčević Kučar, pripadavši ondašnjoj manjinskoj frakciji u Savezu komunista Hrvatske koja je, međutim, dobila podršku od Tita i tako srušila Savkinu većinsku frakciju u SK, kako uskladiti tu činjenicu sa svime onim što je Vesna Pusić nedavno pohvalno rekla o Savki?

Dragi blogeri, čitatelji i komentatori, kako tumačiti činjenicu da Vesna Pusić i Stjepan Mesić, na svojim državnim položajima u posljednjih devet godina nikada nisu ni spomenuli Hrvatsko proljeće, dok su mas-mediji u pravilu prešućivali Hrvatsko proljeće, kako od 2000. godine do danas, tako i od 1990. do 2000. godine, ali čak je u posljednjih devet godina vrijedila izvjesna cenzura u tisku nad informacijama o povijesnom Hrvatskom proljeću, što je logično jer na djelu je bila bjesomučna pro-titoistička medijska kampanja pod geslom „I poslije Tita – Tito“, i „Mi smo Titovi – Tito je naš“. Sada vi meni objasnite, kako se može, ne samo pozitivno izvještavati o Titu, nego pozitivno izvještavati o Titu, i o Savki, kako se može poduprijeti Trg maršala Tita i Savku, kad je Tito uništio Savku? Kako? Neka si titoisti jako dobro pročitaju kakvu je ocjenu Savka dala u svojoj knjizi o Titu, i usporede s onim što oni misle o Titu, i što su posljednjih devet godina naučili o Titu od Mesića i Vesne Pusić, i poput papagaja ponavljali takvu propagandu koja nema veze s realnošću i povijesnim činjenicama!

Godinama šutjeti o Hrvatskom proljeću, čak i na 40. obljetnicu Deklaracije o pložaju hrvatskog jezika iz 1967. godine, koja je bila uvod u Hrvatsko proljeće, te prešućivati Savku, a hvaliti Tita, znači voditi psihološko-propagandni rat protiv hrvatskog naroda!

Mesić i Pusićka, koji godinama hvale rušitelja Savke Tita, odjednom hvale Savku, i to pred izbornu kampanju 2010. za predsjednika Republike – sada im preminula Savka naglo treba, i ispada po njima da je u pravo vrijeme preminula jer sada odjednom nju, koju su godinama prešućivali i družili se s njezinim rušiteljima, trebaju kako bi dobili glasove hrvatskih birača, konkretno Vesna Pusić kao predsjednički kandidat.

Je li se netko od novinara zapisao zašto HNS od Vesne Pusić, čije je stranačko vodstvo ateističko, kao i ona, svake godine polaže vijenac na grobu biskupa Josipa Jurja Strossmayera dok inače o Crkvi i hrvatskim biskupima nema dobro mišljenje? Koliko me pamćenje služi, biskup Strossmayer bio je vođa jugoslavenske ideologije koji je uz pomoć austrijskog cara i imperatora rušio vođu hrvatske pravaške ideologije o hrvatskom državnom pravu, Oca domovine dr. Ante Starčevića. Zašto HNS ne polaže vijenac na odru borca za ljudska prava i blaženika kardinala Alojzija Stepinca, spasitelja Židova, Srba, antifašista etc.? Ili zašto ne polaže vijence na grobu Ante Starčevića, u Šestinama? Pa tamo leži pokopan Otac domovine, a Vesna Pusić se navodno toliko zalaže za hrvatske interese!?

Moje je osobno mišljenje, na osnovi činjenica, da je pokojna Savka bila istinki reformator u ondašnjem vremenu, i da je po tome bila ispred svoga vremena, kao i da je bila reformirani komunist za razliku od Ivice Račana koji je na vlast došao na krvi i znoju Savkine politike, nakon 1971. godine kao pripadnik boljševičke frakcije SKH i SKJ. Ivica Račan je od 1974. do 1984. bio vodeći komunistički ideolog u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, i u Titovoj Jugoslaviji, odgovoran za progon hrvatskih proljećara, dakle, Savkinih istomišljenika, komunista, koji su nakon obračuna Tita sa Savkom na sjednici politbiroa jugoslavenske komunstičke partije u vojvođanskom lovištu Karađorđevu, 2. prosinca 1971. godine, postali politički nepodobni i došli pod udar titoističkog režima.

Isti novinari koji su sada o Savki pozitivno izvještavali, izvještavali su pozitivno i o onim boljševicima koji su rušili Savku, kao na pr. boljševik Josip Vrhovec, ili Stipe Šuvar (pretpostavljeni od Vesne Pusić u vrijeme komunističke Jugoslavije kada je današnja „europejka“ bila članica Šuvarova anti-europskog povjerenstva za ukidanje gimnazija i pojačano marksističko pranje mozgova hrvatskih učenika). Podvige predaka - Josipa Vrhovca - veličali su novinari Vlado Vurušić i Ivica Buljan (Jutarnji list, „Umro J.V., posljednji Titov ministar vanjskih poslova“ i „J. Vrhovec uspon je doživio padom Savke, a prvi je prozreo Miloševića“, 16. i 17.2.2006.) Novinar riječkog Novog lista, Šantić, najljepšim i biranim riječima se oprostio od Stipe Šuvara kada je prije nekoliko godina ovaj boljševik i komunistički ideolog preminuo. Sada, prilikom Savkine smrti je Vlado Vurušić na sva usta nahvalio pokojnu Savku. Kako uskladiti nedosljednost takve novinarsko-uređivačke politike? Zamislimo si da jedan te isti novinar hvali pučista protiv Hitlera, grofa pukovnika von Stauffenberga, i Adolfa Hitlera; mislim da si to nemožemo zamisliti! Međutim, kod nas se događa morbidnost u politici i novinarstvu da isti ljudi istovremeno hvale i žrtvu i zločinca, i Savku i Tita!

Sigurno će Zagreb i druga mjesta u Hrvatskoj doživjeti još jednu shizofrenu situaciju da će pored Trga maršala Tita biti Trg Savke Dabčević Kučar, ali Trga žrtava komunizma i dalje neće biti, iako se u anti-komunističkoj rezoluciji parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. preporučuje da svaki glavni grad bivše komunističke zemlje u Europi dobije Trg žrtava komunizma.

Titoisti šire mit o Savki - zbog rehabilitacije komunističkih i udbaških kadrova u RH

Inače, Savka Dabčević Kučar, koja je, dakle, u svakom slučaju pozitivna u odnosu na boljševike i zločince titoističkog režima, ipak je kontroverzna jer je u mladosti bila pripadnica pokreta ekstremnih jugoslavenskih (velikosrpskih) nacionalista u Splitu, Orjune, i poslije terorističkog Skoja (Saveza komunističke omladine Jugoslavije od KPJ), a dok je bila šefica CK SKH, je putem Udbe dala špijunirati Maticu hrvatsku i njene djelatnike, hrvatske rodoljube (vidi članak u Jutarnjem listu o tome), i nakon Savkina pada su boljševici uzeli ta udbina izvješća kao navodni krunski dokaz da su Savkini simpatizeri rušili Jugoslaviju i komunizam i Tita. Savka je kontroverzna i stoga što su se i za vrijeme njena reformskog kursa u Savezu komunista montirali u Zagrebu 1971. politički sudski procesi u staljinističkom stilu, kao protiv hrvatskog književnika i nekomunista iz Zadra, g. Mirka Vidovića, koji je zbog svoje zbirke pjesama osuđen na kaznu robije u trajanju od pet godina (poslije odležane kazne je emigrirao na Zapad i postao akademik odnosno član francuske akademije znanosti, u Parizu gdje živi i danas jer se nakon 1990. nije htio vratiti u kriptokomunističku Hrvatsku u kojoj su njegovi progonitelji nekažnjeni na slobodi). Logor Goli otok je također radio punom parom i za vrijeme Savkine vladavine; Savka nije bila borac za ljudska prava, a mogla je sve nevine ljude pustiti iz logora i zatvora, ali nije! Na kraju je doživjela tužnu sudbinu da su njeni suradnici i simpatizeri-komunisti, pa i nekomunisti kao Vlado Gotovac ili Ante Paradžik (predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća), završavali u Titovim zatvorima i logorima. Dakle, radi se o mitu o Savki koji danas šire neodgovorni vladajući političari i novinari.

Savka je bila jedna izrazito projugoslavenska političarka koja je hrvatske interese branila, ali samo u okviru Jugoslavije, i u okviru Saveza komunista, ali nije se zalagala za demokraciju i višestranački sustav i pravnu državu, a kamoli za samostalnu hrvatsku državu.
Britansko ministarstvo vanjskih poslova Foreign office: „Hrvatsko proljeće je umobolno“

Kolumnist Jutarnjeg lista, Davor Butković, mislio je da će Republika Hrvatska proglasiti dan žalosti zbog Savkine smrti, ali to nije bilo moguće, kao prvo zato što bi se onda morao otkazati koncert U2 u Zagrebu, a kao drugo i puno važnije, Savka Dabčević Kučar nije bila hrvatska državnica jer SRH nije bila hrvatska država nego jugoslavenska republika, i to titoisti poput Davora Butkovića konačno moraju shvatiti da je tako! Konačno, nije vlada RH proglasila dan žalosti za Savkom jer ona nije bila hrvatska državnica niti dužnosnica hrvatske države, osim što je bila saborska zastupnica, ali zbog smrti saborskih zastupnika nije pravilo da se proglašava dan žalosti. Davor Butković htio je nešto siliti, pošto poto i silom riječi u svome dnevnom listu nametnuti hrvatskoj javnosti nešto što ne smije biti, a to je da se iskrivljavaju činjenice i krivotvori povijest! I hvala Bogu, Kosoričina vlada barem ovaj puta nije pristala na ovu Butkovićevu imperativnu želju, jer inače, kad on nešto zapovijedi u svojoj kolumni, to je amen za vladu Republike Hrvatske, jer on govori ono što u Londonu vole čuti. Usput rečeno, upravo je britanska ambasada u Beogradu 1971. ocijenila Savku Dabčević Kučar kao „bolesnu nacionalisticu“, odnosno Hrvatsko proljeće kao „umobolni hrvatski nacionalizam“ – kako stoji u britanskom izvješću! Vesna Pusić ima, inače, vanjsko-političku podršku upravo od tih snaga u Foreign Office koje su Hrvatsko proljeće i Savku ocijenili „umobolnima“.

Savka je bila kontroverzna, ali nije bila niti umobolna niti umobolni nacionalist, naprotiv, bila je predani socijalistički samoupravni radnik, bila je komunist i titoist, i imala je ideale koje joj je srušio njen tada voljeni „drug“ Tito, ali je na koncu života ipak imala snage s Titom obračunati barem u svojoj knjizi kada nije imala snage u Karađorđevu gdje se 1971. posula pepelom i pred Titom pokajala.

Međutim, piše Miljenko Jergović o Savki kako se ona 1990. distancirala od Franje Tuđmana, što smatra pozitivnom njenom vrlinom, ali upravo takve gluposti koje lansiraju neobaviješteni novinari stvaraju u Hrvatskoj pomutnju, jer, neka se Miljenko Jergović malo raspita kakav je to stan u Zagrebu imala Savka Dabčević Kučar, i tko joj je početkom devedesetih omogućio otkup stana za jeftine „pare“? Također, neka se malo raspita, ako ima muda, zašto Miko Tripalo nekoliko godina pred svoju smrt, a to je bilo devedesetih, nije razgovarao sa Savkom, a Savka mu je 1971. ipak bila najuža drugarica i suradnica u dobru i zlu, na političkoj sceni ondašnje Titove totalitarne Jugoslavije!!!

Toliko o Savki čija je smrt zasjenila članak njemačkog novinara o logoru Goli otok („Goli otok: jugoslavenski Alcatraz“, Die Presse, 16.7.2009. Die Welt, Stuttgarter Zeitung, Tageblatt, Glas Koncila, i Crni blog komunizma, te online Hrvatsko pravo) koji su mas-mediji u Hrvatskoj, tzv. slobodni tisak, namjerno prešutjeli. No, zato je koncert U2 u Zagrebu zasjenio Savkinu smrt i pogreb kao i medijsko širenje mita o Savki na čemu zdušno rade titoisti kako bi i poslije Tita bio Tito, a ne demokracija i pravni poredak!

Naivni Bono Vox i U2


Frontman od U2 Bono Vox na zagrebačkom koncertu 09.8.2009. citirao hrvatskog pjesnika Ivana Gundulića: O lijepa, o draga, o slatka slobodo!

Čelnicu demokratskog pokreta u Mijanmaru, gospođu Aung San Su Či, vojni režim te azijske zemlje drži već 19 godina u kućnom pritvoru jer je 1990. pobijedila na demokratskim višestranačkim izborima, i umjesto vojno-policijskog režima htjela u svoju zemlju uvesti demokratski i pravni poredak; sada je ponovno osuđena na tri godine zatvora, ali je vođa vojnog režima kaznu 'velikodušno' pretvorio u kaznu od 18 mjeseci kućnog pritvora, taman da na slijedećim zakazanim izborima neće moći sudjelovati; naravno, vojni režim odnosno zemlja Mijanmar se nalazi pod međunarodim ekonomskim sankcijama koje pogađaju vojni režim u istoj mjeri kao i režim Slobodana Miloševića, dakle, uopće ne pogađaju, no sada zapadni vladari mogu licemjerno tvrditi da je vojni režim ipak pristao na kompromis, da je gospođi Či smanjio kaznu, i pokazao dobru volju raspisivanjem višestranačkih izbora - na kojima njihov glavni konkurent, gospođa Či neće smjeti sudjelovati, a taman joj je istekla 14-godišnji kućni pritvor kad je u jnenu kuću došao neki američki navodni novinar (možda doušnik ili agent tajne službe), pa je režim gospođu Či optužio da je prekršila pravila kućnog pritvora po kojima ne smije kontatkriat sa stranim novinarima. Ne treba ni spominjati da bi gospođa Či, koju njen naord od milja zove "Lady" odmah prekinula gospodarsku rasprodaju svoje zemlje, pljačku prirodnih resursa, a to nije u interesu zapadnih vlasnika krupnoga kapitala. Tu leži, dakle, zec.

Iako se U2 na svojim koncertima, tako i u Zagrebu, zdušno i hvalevrijedno bori za oslobađanje gospođe Či, to će ići malo teže, jer vojni režim koji nju i njen narod tlači ima punu podršku liberalno-demokratskog Zapada čiji čelnici licemjerno apeliraju na vojni režim da ju pusti na slobodu; naime, anglo-američke korporacije i tzv. company drže mijanmarski narod u ropstvu preko instrumentalizirane i korumpirane vojske toga naroda. Tako naivni Bono Vox iz U2 umjesto da prosvjeduje protiv vladara Zapada, upućuje kritiku na krivu adresu, jer prava adresa je ona na kojoj se tlačilo i tlači na neki način i danas njegov, irski narod, naime, londonski City.





Titoist Vesna Pusić



Uzor od Vesne Pusić - diktator Tito, britanski igrač na Balkanu

No, ako netko misli da je situacija u Mijanmaru gora nego u Hrvatskoj onda se gadno vara jer kod nas je čelnik demokratskog pokreta, Dobroslav Paraga, već 19 godina mod medijskom cenzurom, i to nakon državnog terora iz devedesetih protiv njega i njegovih stranačkih suradnica i suradnika od kojih je njih 30 ubijeno, dok je na njega izvršen cijeli niz bombaških atentata, i političkih sudskih procesa u Zagrebu, osamdesetih u Titovoj Jugoslaviji, i devedesetih u Republici Hrvatskoj, tako da Mesićev režim nije ništa bolji od vojnog režima u Mijanmaru – isto sranje samo drugo pakovanje! Vojni režim u Mijanmaru štiti zločince i napada demokrate isto kao i Mesićev režim.

Gospođa Aung San Su Či i Dobroslav Paraga, dvoje demokratskih vođa – žrtve krupnog kapitala i nedemokratskih korumpiranih režima u svojim zemljama, Mijanmaru i Hrvatskoj, a s njima je i cijeli narod žrtva!

I budite uvjereni da vojni režim časti časnu gospođu Aung San Su Ki u medijskoj propagandi istim epitetima kao što je Tuđmanov režim nazivao Dobroslava Paragu, dakle, vojni režim o mijanmarskoj heroini govori da je navodno kurvetina, da je fašistička kučka, da je izdajica i slično. No, da ne budemo u zabludi, u Mijanmaru barem postoji demokratski pokret, anti-režimski prosvjednici koji se bore za slobodu, dok je predsjednik-diktator Franjo Tuđman uništio i najmanji atom demokratskog pokreta, a Mesić, Račan i Sanader držali Tuđmanov status quo, odnosno ostavili su, pod medijskom propagandom detuđmanizacije, na snazi sve Tuđmanove anti-demokratske čine, a to je licemjerno! Pod Mesićevim pokretom detuđmanizacije čovjek je mogao pomislit da se radi o demokratizaciji društva, međutim, ne, nego o rastakanju hrvatskog suvereniteta na uštrb novog tipa Jugoslavije, zvana „Zapadni Balkan“ (neka mi netko navede zemlje koje bi spadale u „Istočni Balkan“?)

Zato se preko noći događa saltomortale kada titoistkinja Vesna Pusić odjednom hvali Savku koju je Tito srušio, kao i njen proreformski pokret. Isto kao što postoji hrvatska narodna poslovica: „Čuvajte se senjske ruke!“, tako se treba čuvati i Vesne Pusić i njene politike dvostrukih mjerila! Na koncu, ona je u svom stranačkom programu za Hrvatsku najavila novi tip suvereniteta, tzv. „Novi suverenitet“, a to znači uništenje hrvatskog suvereniteta da Hrvatska ne bude hrvatska Hrvatska nego nehrvatska Hrvatska, t.j. da Republika Hrvatska u bliskoj budućnosti postane ono što je bila Socijalistička Republika Hrvatska za vrijeme Savke i „druga“ Tita – drek na šibici!

CBK



Post je objavljen 11.08.2009. u 15:52 sati.