CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

utorak, 29.09.2009.

POLITIKA BIJEDNE PREVARE I IZDAJE

Nije ni moglo bolje svršit!

Vlada koja se tajnom diplomacijom odriče, ne samo nacionalnog, nego i međunarodnog prava,
izdajnička je vlada, i
takva vlada nema više nikaka prava!
Takvi vladari i vlastodršci mogu još samo biti protjerani s vlasti kao zadnje hulje, ili slavljeni od svojih poslušnih medija kao pobjednik u Big Brotheru. Slava za jedan dan – sutra više neznamo ni kako se zovu.
Umjesto njihovih imena ostaje sramota po kojoj ćemo ih pamtiti.

Više nije tajna, sramotna predsjednica sramotne koalicijske vlade samo po imenu hrvatske, i samo po imenu demokratske zajednice korumpiranih bitangi, „vojnik hadezea“ šuplje biografije, Jadranka Kosor, koju je za politiku odabrao bespućnik povijesne zbiljnosti Franjo Tuđman, u prljavoj trgovini izigrala je vrhovno zakonodavno tijelo Republike Hrvatske koje je odbilo tako zvani Rehnov plan broj 2, i prihvatila je Rehnov plan broj 2 koji ne predviđa arbitražu pred međunarodnim sudom, u vezi graničnog spora s Republikom Slovenijom (po meni nepostojećega jer su granice utvrđene od Badinterova povjerenstva EU nakon osamostaljenja od SFR Jugoslavije, 25.06.1991.), nego arbitražnu odluku trojice birokrata iz Bruxellesa (zvani „stručnjaci“), i po jednog stručnog poslušnika iz Ljubljane i Zagreba.

Saborski zastupnici se u cijeloj priči ponašaju u skladu s optužnicom Siniše Glavaševića, dakle, izdajnički! Umjesto da Hrvatski sabor smijeni takvu sramotnu vladu na čelu sa predsjednicom koja sramoti zemlju pred licemjernom Europskom komisijom koja joj tepa i daje joj lažni osjećaj veličine i značaja, a vidimo da čestitke za nacionalnu izdaju dolaze i iz State Departmenta, saborske zastupnice i saborski zastupnici (zaista su zastupnici samo Sabora, a ne i naroda, kao što se tako i zovu), primaju sramotni tajni dogovor Pahor – Kosor na znanje, kao što su primili na znanje i da Vukovar gori kada su ga sa svojim zločinačkim ustima spominjali, zatim izdali, i poslije ubrzo zaboravili, a narod ih na to, u međuvremenu, nije podsjetio, tako da sada vlak izdaje i sramote ide dalje, pod idijotskim geslom: Idemo dalje! Ovo je sramotna koalicijska vlada sa svojim sramotnim medijima, sramotnim dvorskim novinarima i povjesničarima (čast iznimkama), sramotnom saborskom oporbom i sramotnim predsjednikom Republike!

Dok se odvija ova puzajuća izdaja, sjetim se lukavog vic-mahera Mesića koji reče da granice nisu važne kad jednom budemo u Europi. Sad vidimo da Slovencima, koji su u Europi, granice uopće nisu važne. Nijemcima, koji su pojačali svoje pogranične postrojbe specijalne policije, također nisu važne granice, Francuzima se fućka za granice njihova nacionalnog političkog teritorija, Srbi više ne pitaju za Kosovu jer granice su im nebitne, jedino mi, dosadni Hrvati čuvamo svoje arhaične granice – u Europi bez granica.

Meni se čini, zapravo, ne čini mi se nego mi je potpuno jasno da je ta Europa tvorevina u kojoj licemjerje ne poznaje granice, u kojoj je izrabljivanje manjih i slabijih bezgranično, i da je Europa po mjeri onih koji su jači, jer tko je jači taj i tlači! Nema tu morala, nema načela osim na papiru da se ne kaže da je Europa tamo neka diktatura jer, sva načela na kojima je Robert Schumann izgradio načela Europske unije je Europska unija pogazila na primjeru Hrvatske, i to ne samo sada prilikom blokade pregovora o članstvu Hrvatske u Uniji, nego još za vrijeme velikosrpske agresije kada je sramotna Europa govorila o „građanskom ratu“ i poticala agresora (JNA i četnike) da ruše Vukovar i kolju ljude u Škabrnji.

Sad nas je i umišljeni lažljivac Igor Mandić podsjetio kod Ace Stankovića (jugoslavenska velikosrpska HTV, „Nedjeljom u dva“ od 27.09.2009.) da smo imali građanski rat, i da smo, mi, zločesti Hrvati izbacili 1990. godine Srbe iz hrvatskog Ustava (Srbi izbačeni iz “Ustava“), tako da su Srbi po Igoru baš imali pravi povod za oružanu pobunu, i poslije za agresivni “građanski rat“ za koji smo, naravno, mi krivi, jer za svađu je potrebno dvoje, kako tvrdi ovaj umišljeni balkanski intelektualac. U svemu zaboravlja da je velikosrpska pobuna počela 17. kolovoza 1990. u Kninu, a Ustav je donijet 22. prosinca 1990. godine, s tim da Srbi tada uopće nisu izbačeni iz Ustava!

Pri tome Kerum predstavlja simbol primitivnog, neotesanog vlaškog dijela hrvatskog naroda, a on, Igor Mandić, s velikosrpskom potvrdom o hrvatstvu iz 1925. godine (kako sam reče), on predstavlja onu uljuđenu i intektualnu Hrvatsku koja se, a to je moje mišljenje koje se temelji na znanstvenim činjenicama, uvijek u povijesti znala naguzit stranim gospodarima, i klevetat one koji su Hrvatsku branili, bilo od Turaka, ili Srba. Međutim, ovaj vrsni lažljivac i odnarođeni balkanski intelektualac u svom šovinizmu prema vlastitom narodu dobiva takve napadaje mržnje na kojoj bi mu pozavidjeli i Miloševićevi propagandisti iz beogradske “Politike Express“.

U laži su kratke noge, tako Srbi nisu izbačeni 1990. iz ondašnjeg novog hrvatskog Ustava nego su dobili ŠIROKU KULTURNU AUTONOMIJU. Međutim, „advokata“ Srba Igora smeta što su Srbi izgubili 1990. konstitutivni status naroda u Hrvatskoj kojega Hrvati u Srbiji nisu nikada imali niti će imati, osim ako Srbija postane Hrvatska. Taj konstitutivni status su hrvatskim Srbima dali hrvatski jugoslavenski komunisti na partizanskoj šumskoj skupštini ZAVNOH. Stoga su hrvatski Srbi taj status 1990. s pravom izgubili, ne zato što su im konstitutivnost samovoljno dali totalitarni komunisti, nego zato što je nacionalni souverainitet svakog naroda nedjeljiv, te je hrvatskim Srbima 1990. određen status nacionalne manjine, jer oni su manjina, a ne većina u Hrvatskoj, i Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, a ne srpskog naroda, kao što je Srbija država srpskog naroda, Japan japanskog, a SAD američkog naroda. Ironija sudbine je da su Igorovi hrvatski Srbi porijeklom pravoslavni Vlasi, a ne Srbi, tako da je vrijeđao u biti Srbe, a ne Hrvate, iako je mislio suprotno. Da građanskog rata nije bilo od hrvatske nezavisnosti 1991. do olujnog oslobođenja 1995. ne želim trošit ni riječi, jer možda smo kao narod naivni, ali debili nismo!

Sramotna Republika Slovenija, sramotni Slovenci koji ucjenjuju Hrvatsku još nisu svjesni kako će im se ucjena jednog dana vratit milo za drago, jer mi Hrvati kao narod jesmo definitivno naivni, ali odlično pamtimo i to imamo kolektivno pamćenje! Dakle, budemo li ostali bez dijela svoga teritorija zbog naše korumpirane vlade, kao kad smo ostali bez Zemuna, onda povijesna analogija govori da će Slovenci to jednog dana platit kao Srbi u Vukovaru 1991. godine. (Zapamtite Vukovar!) Sjetimo se tko je napravio uvod u izdaju: Sanader kad se odrekao Zerpa, i Račan prije toga sa svojim parafom, također zaobilazeći Hrvatski sabor, a Franjo Tuđman kad se odrekao Vukovara na međunarodnom sastanku u Den Haagu, listopada 1991. godine.

Nadam se da će Jadranki Kosor i onom vanjsko-političkom jadu od bezveznjakovića Jandrokoviću prisjest ova tajna prljava trgovina! Znamo da hadezeu (HDZ) gori pod petama jer jedini program te stranke prevare je ulazak u EU, i ako nema ulaska, što takvi prevaranti mogu svojim biračima i hrvatskoj javnosti još ponudit? Zato svoju vlast kupuju prodajom hrvatskog teritorija i suvereniteta, stečen krvlju hrvatskih branitelja.

Za nekoliko dana (u petak, 2. listopada – HDZ propada) je referendum o Lisabonskom sporazumu (o europskom vidovdanskom ustavu) u Irskoj, i ako Irci kažu NE, onda je Kosorica “popušila“, jer bez prihvaćanja Lisabonskog sporazuma nema novog proširenja Europske unije. Ako irski referendum prođe, onda kao posrani ulazimo za jedno tri godine u EU.

Eto, narode, raduj se, i pripremi dovoljno WC-papira kad si već tako nemaran pa ne želiš uzet čeličnu metlu u ruke, i ovu vladu pomest tamo gdje joj je i mjesto, a to je smetlište povijesti!

Biti ćemo jedini u našoj voljenoj Europi koji je članstvo u Uniji kupio nacionalnim, političkim, i povijesnim teritorijem. Kad uđemo u to božanstvo zvano EU, ubrzo će vam, dragi Hrvati, prisjest ta Unija, to je sigurno, kao što jesigurno da poslije sunca dolazi kiša. I treba nam prisjest - kad smo tako naivni i nemarni!



Maskota koalicijske vlade u Hrvatskoj


CBK

srijeda, 23.09.2009.

O spomenicima

Jadranka (Vlaisavljević) Kosor krenula Pavelićevim i Račanovim stopama

Nedavno je jedna udruga iz Hrvatske lansirala ideju da se u Hrvatskoj podigne spomenik poglavniku Paveliću po uzoru na spomenik Draži Mihaloviću u Srbiji. Vodstvo Hrvatskog uljudbenog pokreta čak misli posjetiti četnike u Srbiji da ih pita kako su se uspjeli izboriti za to da su bez posljedica uspjeli podići spomenik jednom notornom ratnom zločincu i zločincu protiv čovječnosti. Iako su svjesni da je „đeneral“ Draža zločinac, misle odati suvremenim četnicima u Srbiji priznanje što su uspjeli podići spomenik vođi četničkog pokreta čiji je ideolog Stevan Moljević donio 1941. fašistički plan zvan “Homogena Srbija“ koji je u četnički pokret implementiran 1944. godine na koji se nastavlja “Memorandum“ SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti) od komunističkog diktatora i zločinca Slobodana Miloševića, a zajednički nazivnik svim tim velikosrpskim planovima je velikosrpski plan Načertanije (Nacrt – za “Veliku“ Srbiju).

Iako mas-mediji u Hrvatskoj inače sto posto cenzuriraju navedenu udrugu iz Hrvatske, čim je stigla provokacija o podizanju spomenika poglavniku Anti Paveliću, odmah je dobila medijsku pažnju, a liberalni mediji dobili bezgranične mogućnosti da potvrde svoju laž koju godinama šire o tome kako je Hrvatska navodno „neofašistička“, i da još više u javnosti šire marksističke ideje. Komunisti i udbaši u Hrvatskoj jedva su čekali da nađu nekoga tko će im postati “oponent“, naime, godinama usmaljeni jahači apokalipse, titoisti u Republici Hrvatskoj nisu s druge strane kritike imali protivnike jer su sami samcati veličali zločinca maršala Tita i na njihovu žalost već godinama nije bilo nekoga tko bi veličao zločinca Pavelića (poglavnika), jer, nakon što je ne tako davno oportunist Anto Đapić prestao veličati lik i djelo poglavnika Pavelića i uzdizati desnu ruku uvis na fašistički pozdrav, nije bilo „dostojnih“ protivnika titoistima, iako su vladajuće strukture u Hrvatskoj i te kako pazile da njihov satelit Anto Đapić, kojega je stvorila Udba kako bi naivne Hrvate lijepila na lijepak desničarskog ekstremizma, ne bude previše izložen kritici jer ipak je njegova oteta stranka, koju je oteo od pravaša, u koaliciji s vladajućim strankama i koalicijama, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini.

Jedva ćemo se riješiti kulta ličnosti zločinca Tita (Valtera), i možemo biti sretni ako poslije Tita ne bude opet Tito, da bi sada uzdizali kult ličnosti poglavnika Pavelića?

POSLIJE TITA – TITO, A POSLIJE TITA – POGLAVNIK?
HVALA, NE!

Trebamo malo osvježiti memoriju: poglavnik Pavelić, koji nije stvorio Nezavisnu Državu Hrvatsku, izvršio je 1945. samoubojstvo Nezavisne Države Hrvatske, slično kao što su velikosrpski fanatici izvršili 1941. samoubojstvo Jugoslavije. Poglavnik je bio oportunist što je najgora karakteristika za nekog političara. Poglavnik Pavelić je bio prvi hrvatski državnik nakon stoljeća, to je povijesna činjenica, ali bio je slab državnik, što je također činjenica, jer je svoju despotsku samovlast temeljio na stranim silama, a ne na vlastitim snagama, na primjer na snazi hrvatske vojske koja je mogla i trebala biti jamac i hrvatske države i naroda, pa bi bila jamac čak i njegove vlasti kao što je jaka vojska jamac svake vlasti, što je davno utvrdio Machiavelli, ali ovaj talijanski državnik ustvrdio je i slijedeće, da svaki despot strijepi pred vlastitom jakom vojskom koju nastoji neutralizirati kako bi održao samovlast.

Poglavnik i rasni propisi (preuzeti od njemačkih nacista, ali preuzeti), poglavnik i Rimski ugovori odnosno prepuštanje hrvatskog teritorija bez ispaljenog metka, poglavnik i jasenovački logor, poglavnik i korupcija, poglavnik i sluganstvo Mussoliniju i talijanskim fašistima koji su paktirali sa srpskim četnicima i pomagali partizane protiv Nezavisne Države Hrvatske, poglavnik protiv vlastitih suradnika ustaša, poglavnik i politički atentati na hrvatske rodoljube u NDH, poglavnik i bijeg (kao i premijerov bijeg), poglavnik i izdaja – to je poglavnik Ante Pavelić!

Stari maršal Slavko Kvaternik, kad još nije bio tako star, 1925. godine iz protesta je napustio tadašnji stranački sastanak pravaša na Kaptolu u Zagrebu kada je saznao da je stranački politički tajnik Ante Pavelić ponudio u beogradskoj čaršiji velikosrpskim vladajućim političarima takve ustupke da je to bio jedan besramni kompromis kakav se rijetko viđa. Već je tada Pavelić pokazivao izdajnički karakter. Slavko Kvaternik je napustio stranački skup i nikada više nije kročio u stranačke prostorije u kojima je bio Ante Pavelić. Tek osnutkom NDH, stari je maršal iz viših interesa koji su izravno vezani za hrvatski politički narod, nastavio suradnju s Pavelićem koji ga je već u prvom razgovoru u Karlovcu, travnja 1941. godine, slagao kada je mu je na pitanje – Ante, jesu li Talijani što tražili – odgovorio da nisu ništa i da nema nikakvih pritisaka glede hrvatskog teritorija. Mjesec dana poslije u Rimu otišlo pola dalmacije u ruke talijanskim fašistima, a već u Karlovcu je nadolazeći poglavnik Nezavisne Države Hrvatske obećao Mussolinievu izaslaniku teritorijalne ustupke što je razljutilo predstavnike njemačke vojske i 3. Reicha koji je talijanskom predstavniku dao u Karlovcu iskopčati telefonsku vezu da ne može Mussoliniju javiti da je Pavelić već pristao da se talijanska interesna sfera proširi na istočnojadransku obalu. To, kao i protuhrvaski Rimski ugovori koje je poglavnik ustaškog pokreta i NDH potpisao, bio je glavni razlog što je Hitler pozvao Pavelića u lipnju 1941. na Berghof i ponudio mu pomoć u poništenju Rimskih ugovora, što je Pavelić odbio. (Nakon toga je Hitler digao ruke od Pavelića, a 1943. ga je praktički razvlastio jer mu nije vjerovao, s tim da mu je prije toga naredio da mora riješiti “židovsko pitanje“ u NDH.) Na koncu, kad je hrvatski vojskovođa Slavko Kvaternik, ministar obrane u vladi NDH, podnio koncem 1942. neopozivu ostavku na sve položaje u državi, stigla je još jedna velika i bespramna poglavnikova laž, naime, Slavko Kvaternik (kojega su partizani nakon WWII strijelali na smrt nakon što su ga Amerikanci izručili Titu) zamolio je poglavnika neka čuva tek ustrojenu vojnu akademiju za hrvatske časnike u Varaždinu, kao i Hrvatsku vojsku, na što je Pavelić slagao da će je čuvati kao zjenicu oka, da bi nekoliko tjedana nakon toga raspustio dočasničku i časničku vojnu školu, i Hrvatsku vojsku praktički stavio pod njemačko zapovjedništvo, dozvolivši da njemački saveznik u Hrvatskoj regrutira hrvatske mladiće za njemačke postrojbe, što je bilo posebno ponižavajuće da se pobjednički hrvatski general Čanić, koji je u ljeto 1942. s Kozare isprašio pet Titovih “proleterskih“ birgada, morao 1943. iz Austrije vratiti zajedno sa svojim časnicima, bez svoje domobranske brdske divizije dok su zapovjedništva preuzeli njemački časnici, a hrvatski vojnici dobili, uz hrvatske, i njemačke oznake, i završili u Staljingradu otkuda se gotovo nitko od 10.000 hrvatskih vojnika nije vratio živ. No, u njemačkoj akciji pridobivanja glavne riječi u oružanim protupartizanskim akcijama na teritoriju NDH čak nema ni zle namjere nego zabrinutost što je poglavnik Pavelić dopustio da se partizanski pokret koncem 1942. i početkom 1943. zabrinjavajuće razmahao.

Pavelić se više bavio odmazdama prema Srbima u NDH zbog četničkog terorizma nego borbom protiv partizana. Govorio je kako će on sve hrvatske partizane pozvati i pogozbiti ih za jednim stolom, umanjujući značaj partizana odnosno ismijavajući dobronamjerna upozorenja o partizanskoj komunističkoj opasnosti iako su partizani već 1943. stajali u predgrađima Zagreba tako da je poglavnik kontrolirao samo svoje Banske dvore i nešto okolice, i da nije bilo njemačke vojske Tito bi sjeo u fotelju Banskih dvora u Zagrebu već početkom 1943. godine. Kada se napokon našla hrabra skupina hrvatskih časnika da 1944. ukloni poglavnika Pavelića i izvrši državni udar u Zagrebu paralelno s državnim udarom u Berlinu i u sinkronizaciji i dogovoru s pukovnikom Wehrmachta von Stauffenbergom, sa ciljem spašavanja NDH i prebacivanja na Savezničku stranu, poglavnik nakon neuspješnog prevrata dao je pobiti mnogobrojne hrvatske rodoljube o domoljube, pomiješavši svoje vlastite i osobne interese s nacionalnim interesima.

Nisam za podizanje spomenika poglavniku Paveliću, ne zato što se plašim da bi me titoisti (komunisti i udbaši) etiketirali “fašistom“, jer tako me etiketiraju i kada se zalažem za demokraciju i pravnu državu, nego zato što naprosto Ante Pavelić zbog svojih zločina nije zaslužio spomenik, bez obzira što je bio jedan od rijetkih hrvatskih političara koji se uopće zalagao za uspostavu hrvatske države, ali pri tome nije poštivao postulate Oca domovine Ante Starčevića koji je rekao da nije bitna bilo kakva hrvatska država nego samo ona koja je slobodna iznutra. Zato nam poslije Tita ne treba Pavelić, a ono što nam sada treba to je jedna užarena čelična metla da na smetilište povijesti pometemo titoiste, srušimo kult ličnosti zločinca Tita i uklonimo njegove spomenike s javnih površina, i da u Republici Hrvatskoj iskorijenimo korupciju i njene glavne nositelje u vlastima, da se izvrši jedna temeljita lustracija ratnih profitera, udbaša, i komunista koji su u ovoj i u bivšoj državi kršili ljudska prava. Dakle, da uspostavimo istinsku demokraciju i funkcionirajuću pravnu državu dok spomenike fakat ne trebamo, ali jednog dana bismo mogli podići spomenik vlastitim glupostima. A dok mi o spomenicima, premijerka Kosor sebi pravi spomenik u Sloveniji, jer ako se ostvari ono što je dogovorila sa slovenskim premijerom Pahorom, slovenski nacionalisti podići će joj spomenik.

CBK

srijeda, 16.09.2009.

"ANTIFASTIČKI ZAŠTITNI ZID"

Kad predsjednik Mesić kaže da se jugoslavenskim "antifašistima nesmije suditi", onda je to istina, jer im se za ratne zločine i zločin protiv čovječnosti i genocid iz 1945. ne sudi u Republici Hrvatskoj iako Kazneni zakon RH ne kategorizira kaznena djela po ideološkom ključu jer i antifašist može počiniti zločin, ali velika je laž da su bivši komunisti (titioisti) navodno bili antifašisti jer su bili revolucionari, i sudili su u bivšoj Jugoslaviji nedužnim ljudima, među njima i antifašistima, za delikt "kontrarevolucije" koji je bio dio kaznenog zakona bivše SFRJ. Dakle, "antifašistima" (čitaj, komunistima i udbašima) smije se suditi, a Tita se smije, i iz moralnih razloga, mora imenovati i proglašavati zločincem!

Nalazimo se u godini obilježavanja 20. obljetnice pada Berlinskog zida. Obljetnica se obilježava u Njemačkoj, i u cijeloj civiliziranoj Europi i demokratskom svijetu, ali ne u Hrvatskoj, međutim, u Hrvatskoj se ova velika i značajna obljetnice ne obilježava zato što Hrvati ne bi bili civilizirani narod ili zato što Hrvatska ne bi bila civilizirana, nego zato što predsjednik Republike Hrvatske, hrvatska vlada i sastav Hrvatskog sabora, dakle, vlasti i parlamentarna opozicija i saborska većina nisu civilizirani!

Da je to istina dokazala je i protekla obljetnica Sve-europskoga spomen-dana kojim se 23. kolovoza 2009. u Europskoj uniji obilježio dan u spomen na žrtve fašizma i komunizma. (Spomen-dan je u Strasbourgu, 2. travnja 2009. donio Europski parlament.) Iako na hrvatskim državnim institucijama uz hrvatski stijeg protuzakonito vijori i stijeg Europske unije, u Republici Hrvatskoj njene necivilizirane vlasti nisu 23. kolovoza 2009. odale pietet žrtvama fašizma i komunizma. Razlog je što se odaje počast ne samo žrtvama fašizma nego i žrtvama komunizma. Žrtve komunizma predsjednik Republike drži fašistima koji su s pravom pobijeni od titoista. Naravno, to je propaganda kako bi se opravdala masovna ubojstva i zločini počinjeni od jugokomunističkog titoističkog režima, u svrhu aktualne zaštite komunističkih zločinaca pred kaznenim progonom, jer kako šefić države reče: „Antifašistima se ne smije suditi!“. Kad Mesić kaže „antifašisti“, misli na komuniste i udbaše. Mesićeva propaganda je laž koja u vlastima Hrvatske pada na plodno tlo, tu laž uglavnom upijaju kao spužva vodu državni službenici, sutkinje i suci, državni odvjetnici, mediji tu laž preuzimaju i šire među narod, stvarajući mržnju, jaz i raskol!

S druge strane, potpredsjednik vlade RH, Slobodan Uzelac (Srpska demokratska samostalna stranka), i saborska zastupnica, predsjednica saborskog odbora Vesna Pusić, i Hrvatske narodne stranke – Liberalni demokrati koja je članica Liberalne internacionale, sudjelovali su 26. srpnja 2009. na proslavi obljetnice četničkog ustanka u Srbu od 27.7.1941., koji su organizatori predstavili kao antifašistički, iako je povijesna istina da je bio organiziran od fašističke Italije, te je poslije WWII komunistička partija taj ustanak ukrala od četničkog pokreta i predstavila u Titovoj Jugolaviji kao partizanski ustanak, pretvorivši ga u državni praznik na koji su se slavili pokolji nad hrvatskim civilima. Vesna Pusić je nazočnim partizanskim ratnim veteranima i simpatizerima četničkog pokreta poručila: „Drugovi i drugarice, još nisu završile sve bitke!“ (Izjavu je prenijela Hrvatska televizija, i nekritički emitirala u Dnevniku.) Znači, gospođa "drugarica" vodi bitke. I Slobodan Milošević je na Gazimestanu 1989. rekao da predstoje bitke. Nakon toga smo imali rat, velikosrpsku agresiju.

ANTIFASCHISTISCHER SCHUTZWALL ILI BERLINSKI ZID

Kada su istočnonjemački komunisti, u funkciji marioneta totalitarnog Sovjetskog Saveza, godine 1961. na crti razgraničenja između Zapadnog i Istočnog Berlina podigli zid, koji je u povijest ušao pod nazivom Berlinski zid, komunisti su svoj sramotni zid u agitacijskoj propagandi licemjerno nazvali, ni manje ni više nego, „Antifašistički zaštitni zid“ (Antifaschistischer Schutzwall). Moram priznati da to dugo vremena nisam znao, mislio sam da su i komunisti taj svoj zid zvali Berlinskim zidom, ali ne, zvali su ga „Antifašistički zaštitni zid“. Riječ, je, dakle, o 1961. godini.

Pitam se, a protiv kojeg to fašizma su komunisti bili podigli svoj „antifašistički“ zid? Fašistička Italija je kapitulirala 1943. godine. Nacistička Njemačka ili njemački fašizam doživio je 1945. totalni poraz. Ostaje jedino da su istočnonjemački komunisti i Sovjeti zid podigli zbog fašističke Španjolske i generala Francisca Franca, ali između ondašnje Istočne Njemačke i fašističke Španjolske nalaze se demokratske Zapadna Njemačka i Francuska. Dakle, zbog fašističke Španjolske Berlinski zid nije podignut. Zbog čega je onda bio podignut taj zid koji je razdvajao jedan narod, obitelji, općenito, ljude?

Odgovor je: zbog straha od slobode, zbog straha od demokracije, od pravne države, zbog straha od slobode tiska i višestranačkog sustava, jer Zapadna Njemačka ili Savezna Republika Njemačka je 1961. bila pravna država, imala je demokraciju, slobodne višestranačke tajne izbore, i slobodni tisak, i socijalnu sigurnost i pravdu.

Milijuni Nijemaca su iz istočnog sektora okupirane Njemačke nakon 1945. pobjegli u zapadni sektor, i niti jedan prebjeg se nije pokajao što je iz jednopartijskog totalitarnog socijalizma prešao u kapitalizam i demokraciju, tako da je 1961. u Istočnoj Njemačkoj, koja se službeno cinično zvala „Njemačka Demokratska Republika“, DDR, živjelo još samo 17 milijuna stanovnika. Upravo zbog tih 17 milijuna stanovnika je kroz Berlin izgrađen komunistički zid koji je stanovnicima socijalizma branio odlazak na Zapad. Uz njemačko-njemačku granicu je također 1961. izgrađen zid, ali ne od cigle i betona kao u Berlinu nego od elektificirane žice s minskim poljima i stražarskim kulama s mitraljeskim gnijezdima, a na žičanom zidu su instalirane automatizirane automatske puške koje su se aktivirale uvijek onda kada se neki prebjeg približio granici da pobjegne na slobodu – u Zapadnu Njemačku gdje je vladao pluralizam umjesto cenzure i totalitarizma.

Za vrijeme komunizma su komunisti, dakle, svoj zid zvali „Antifašističkim zaštitnim zidom“, iako u Zapadnoj Njemačkoj nije bilo fašizma ili fašističkog poretka, ali u propagandi je trebalo narodu reći da su komunisti antifašisti, a demokrati da su fašisti. To je bila osnovna poruka komunista, da su naime svi fašisti koji nisu komunisti, i samo komunisti da imaju monopol na antifašizam, iako je povijesna istina da su antifašističke Sjedinjene Američke Države bile odlučujući čimbenik u WWII koje su odnijele pobjedu nad nacističkom Hitlerovom Njemačkom, i da bez vojne pomoći u isporukama oružja SSSR ne bi preživio njemačku invaziju i agresiju.

Međutim, komunisti, taj umišljeni, lažljivi i licemjerni svijet, držali su sve ljude fašistima koji nisu bili komunisti. Po istom obrascu se i danas ponašaju nelustrirani jugoslavenski komunisti/titoisti u Republici Hrvatskoj – svojataju monopol na antifašizam, smatraju sve one koji nisu jugoslavenski i titoistički orijentirani (neo)fašistima, i imaju u toj barbarskoj propagandi podršku od mas-medija u Hrvatskoj, od urednika i novinara, kao i od vladajućih političara koji se deklariraju titoistima. Većina predsjedničkih kandidata su primjerice deklarirani titoisti, isto i predsjednik Socijaldemokratske partije, Zoran Milanović, predsjednica Hrvatske narodne stranke Vesna Pusić, Ivan Jakovčić iz Istarskog demokratskog sabora, siva eminencija Hrvatske demokratske zajednice Vladimir Šeks je titoist, predsjednik Hrvatskog sabora, hadezeovac Luka Bebić („barba Luka“) je titoist, većina sindikalnih čelnica i čelnika su titoisti, ravnatelj Hrvatske televizije je titoist, vodeći kolumnisti Jutarnjeg lista su titoisti, cjelokupi Novi list je titoistički, zagrebački gradonačelnik, osnovano osumnjićeni korumpirani Milan Bandić, zvan „Milan Blenton“, je titoist, eto, nedostaje samo da i zagrebački nadbiskup bude titoist pa da slika bude idilična.

Vlasti Republike Hrvatske pošto-poto se trude da pred svijetom ostave dojam da su antifašističke, iako to svijet od njih uopće ne traži! Ponavljam, svijet od nas ne traži da budemo antifašisti, niti da to dokažemo. Ono što svijet od nas traži je slijedeće: da uredno otplaćujemo naše kredite i lihvarske kamate, pod broj jedan, i pod broj dva da Sloveniji predamo naš dio Savudrijske vale i pristup međunarodnim vodama odnosno da se odreknemo dijela svoga teritorija, kao i da uredno u Afganistan šaljemo kontinuirano kontingent Hrvatske vojske, kao i da s velikim počastima i materijalnim privilegijama primimo natrag izbjegle bivše srpske pobunjenike, i to je to, ništa drugo svijet od nas ne traži, a ono što je najviše tražio - da izručimo generala pobjedničke Hrvatske vojske, Antu Gotovinu - to smo uredno ispunili bez ikakvog srama na obrazu jer obraza očito nemamo.

Zato su nam puna usta „antifašizma“, mediji se natječu u antifašizmu, i naravno u prozivanju „fašista“ u Hrvatskoj, te zato što su fašisti vrlo rijetki u Hrvatskoj, izmišlja se fašiste, dok se od šume ne vidi stabla, dakle, mnogobrojne komuniste, bili bivši komunisti, zvali se reformirani komunisti ili kriptokomunisti, a možemo ih svesti pod nazivnik titoista, se u politici i medijima prešućuje i predstavlja ih se kao antifašiste. Zaista, titoisti nisu samo eks-komunisti nego su vrhunski propagandisti. Joseph Goebbels bi od „naših“ titoista mogao učiti!

Za naše titoiste su svi oni koji u Hrvatskoj nisu titoisti, a to je većina naroda – fašisti, a samo su titoisti navodno antifašisti. Nema što, vrhunska propaganda koju već 10 godina vodi predsjednik Republike Stjepan Mesić uz pomoć vrhunskih udbaša. Međutim, da su titoisti veliki licemjeri i lažovi vidi se po njihovoj priči o antifašizmu. Krivotvoreći povijest i tvrdeći da je partizanski pokret u WWII navodno bio antifašistički, a ne komunistički i revolucionarno boljševički, titoisti u Republici Hrvatskoj izgubili su iz vida da su njihovi kolege drugarice i drugovi u ondašnjoj Istočnoj Njemačkoj svoj sramotni zid nazvali „antifašističkim“, dakle, otvoreno su lagali. Isto tako lažu i titoisti danas. Nekada treba pogledati malo preko nacionalnih granica da bi se kod kuće vidjelo stabla od šume jer antifašistički titoizam je nespojiv sa demokracijom, ali sa demokracijom je i te kako spojiv antifašizam i antikomunizam, ali bez titoizma!

CBK

srijeda, 02.09.2009.

CRNI DJECAK U 3. REICHU

- Što se kreveljiš, majmune jedan! – reče nacistički ravnatelj osnovne škole u 3. Reichu, upućujući pogrdnu poruku dječaku Hansu-Jürgenu u njegovome razredu u kojemu je na zidu bila istaknuta slika Führera, a učenici revnoga slijednika nacional-socijalističkoga režima u liku ravnatelja pozdravljali uglas sa „Sieg-Heil“.

Bio je to jedan u nizu ružnih doživljaja maloga Nijemca crne boje kože, čija značenja i opasne dosege ovaj afro-germanski dječak tada nije shvaćao niti slutio. Hans-Jürgen osjećao se, naime, Nijemcom, i poput većine svojih vršnjaka obožavao je Führera i druge nacističke vođe; jednom prilikom je na poklon dobio male kositrene figure koje su predstavljale nacističke glavešine Hitlera, Göringa i Goebbelsa; nije mogao vjerovati da mu je netko darovao tako super poklon, kako je mislio. Mali Hans-Jürgen nije shvaćao zašto mu se neki ljudi rugaju, i zašto je on to „tako drukčiji“ od drugih ljudi jer on je pravi Nijemac, obožava Hitler-Jugend, kukasti križ, simbol nacista, za njega je „njemački pozdrav“ sasvim normalan i nenormalno bi mu bilo da on tako ne pozdravlja, i zašto je onda "tako drukčiji" od drugih – tijekom cijeloga djetinstva postavljao je svojoj majci i sebi jedno te isto pitanje na koje nije dobio odgovor. U jednom trenutku, kada je bio stariji, u teenegerskoj dobi i obožavatelj Wehrmachta, kao i njegovi prijatelji „lud“ za ratom i jedva čekao da se za Njemačku bori protiv njenih neprijatelja, i „brani domovinu“, zamrzio je Njemačku onoga časa kada mu je regrutno povjerenstvo za mobilizaciju u njegovu Wehrmachtovu vojnu knjižicu utisnulo žig s natpisom „neuporabljiv“.



Hans-Jürgen Massaquoi u 3. Reichu

Crni dječak Hans-Jürgen preživio je 3. Reich, i danas živi u USA u saveznoj državi Floridi, oženjen je i ima dvoje djece, i za samoga sebe tvrdi da mu je Njemačka i danas njegova domovina, bez obzira što mu se sve događalo u 3. Reichu, a bilo je tu svašta, i ugodnoga i lijepoga, ali i ružnoga, nekada i jako ružnih pojava u njegovu mladom životu, međutim, njegovo srce kuca za njegovu Njemačku i početkom 21. stoljeća. Razloga za njegovu ljubav prema Njemačkoj ima puno, a jedan je zasigurno solidarnost njegovih prijatelja u razredu osnovne škole njegova rodnoga grada Hamburga. Tako su na ravnatelju opasku da se smije kao majmun, aludirajući na dječakovu rasu odnosno crnu boju kože, njegovi prijatelji, i sami ne shvaćajući što je to rasizam, zamolili Hans-Jürgena neka se ponovo nasmije, i nakon što se nasmijao, djeca su logično zaključila – pa smije se isto kao i mi, u čemu je onda fora?

Hans-Jürgen je istinita povijesna ličnost, i događaji koji slijede u ovome postu temelje se na istinitom povijesnom događaju, ispričan na osnovi autobiografske knjige koju je g. Hans-Jürgen Massaquoi objavio 1999. godine, a njemačka televizija 2006. ekranizirala.

Majko, sad smo svi crni

Hans-Jürgen rodio se 1926. u Njemačkoj; majka mu je bjelkinja, Njemica i „Arijka“ Berta Baetz, a otac Afrikanac iz Liberije koji se u Irskoj nalazio na studiju, a čiji je pak otac odnosno Hans-Jürgenov djed bio generalni konzul zapadnoafričke države Liberije u Njemačkoj, u trgovačko-lučkom gradu Hansestadt Hamburg. Nakon što je djedu istekao diplomatski mandat, vratio se zajedno sa sinom u Liberiju dok je snaha i djevojka Berta ostala sa svojim sinom u Hamburgu, u nadi da će je njen dečko pozvati živjeti u Liberiju kao što je bio obećao, ali obećanje nikada ostvario. Nakon rata je Hans-Jürgen 1948. otišao živjeti u Liberiju ali je spoznao da mu je otac tiranin i pokvarena karaktera, te ga je prošla želja da s njim zajedno živi, i otišao je 1950. u SAD gdje je ostao živjeti sve do danas. U vrijeme dječakova rođenja Hitler još nije došao na vlast, a u Njemačkoj bio je na snazi liberalno-demokratski političko-ideološki poredak, i Weimarska Republika, kako se Njemačka službeno zvala od 1918. do 1933. bila je pravna država. Mali Hans-Jürgen, dok mu je djed još bio u službi kao konzul, bio je prava atrakcija u Hamburgu koji je kroz povijest bio kao lučki i trgovački grad i inače otvoren i svjetski; i kroz Hans-Jürgenovu autobiografiju iščitava se da je u Hamburgu društvo i za vrijeme nacizma odstupalo od uobičajene slike koju danas imamo o njemačkom nacizmu, naime, iako zabranjena afro-američka glazba u 3. Reichu za vrijeme rata, pa u službenim krugovima i u nacističkoj propagandi prije rata nepoželjna, stavljena na crnu listu, žigosana kao „neprijateljska glazba i glazba niže rase“, u Hamburgu su za vrijeme nacional-socijalističkoga režima i u vrijeme rata stalno bili otvoreni glazbeno-plesni klubovi u kojima se svirao Jazz i pjevalo na engleskom ili puštala glazba na engleskom jeziku, čak i u vrijeme najžešćih anglo-američkih Savezničkih bombardiranja Hamburga kada je grad izbrisan s lica zemlje i poginulo na desetke tisuća njegovih stanovnika. Jednom prilikom, u prvoj polovici četrdesetih godina kada je Hans-Jürgen imao 16, 17 godina, skupina ljutih žena skoro ga je na ulici ubila, jer su pomislile da je srušeni britanski ili američki pilot. Zračna bombardiranja izazvala su kod Hansa-Jürgena u muci rasističkih gadosti, kojima je bio izložen, jednom prilikom podsmjeh, naime, nakon što su ljudi izlazili iz svojih skloništa nakon bombardiranja, bili su od čađe, prašine i dima vatrenog požara crnih uprljanih lica, te je dječak komentirao svojoj majci: Ej, majko, sad smo svi crni. (Jazz, glazbena vrsta nastala početkom 20. st. u južnim nekadašnjim robovlasničkim državama Sjedinjenih Američkih Država u krugu afro-američkih svjetovnih i crkvenih crnačkih pjesama (iz bluesa, Negro Spirituala), kao i iz folklora i plesne glazbe bijelaca; na Jugu SAD ujedinili su se elementi afričke (melodija i ritam) i europske (instrumentacija, harmonija, melodija) glazbe; tako je nastao Jazz čije su značajke improvizacija, Swing, Beat i individualno diktiranje zvuka.)

Crni dječak, „poput čokolade“ kako mu je znala tepati njegova rođena baka, bio je svjestan da ima drukčiju boju kože od svojih vršnjaka i prijatelja, ali nije znao ni zašto niti je razumio zašto bi to bilo loše, kako su mu sugerirali i govorili predstavnici nacističkoga režima i izmanipulirani njegovi njemački sugrađani, čak se čudio da ga je Hitlerova vlast, kojoj se, inače, divio kao sva njemačka mladež, instumentalizirana od Goebbelsove propagande, gurala u navodno nižu rasu jer ipak je on bio najbolji učenik u razredu, a iz njemačkog jezika uvijek je imao čistu peticu. Hans-Jürgen osjećao se od glave do pete njemačkim patriotom, i Hitlerovim pristašom, te je ponosno nosio emblem kukastoga križa na svojoj majici koji mu je dala prišiti njegova mudra majka kako bi otklonila sve one situacije u kojima bi njen sin, ni kriv ni dužan, bio izložen opasnosti zbog svoje boje kože. Uz majku, dječaka su za vrijeme Hitlerova režima štitili, čuvali i vodili brigu o njemu da mu se ne dogodi kakvo zlo njegova dva školska prijatelja, njegova baka (majčina majka), njegova razrednica, njegov jedan susjed koji je čak bio pripadnik nacističkih jurišnih SA-odreda čiji je sin bio najbolji Hans-Jürgenov prijatelj koji je poslije poginuo u ratu kao njemački mornar, te je dječaku leđa čuvao mjesni kovač i njegov šegrt, i uvjetno majčin novi životni suputnik Franz za kojega se Berta namjeravala udati, a koji je bio ravnatelj jedne bolnice u Hamburgu; međutim, ostavila je svog novog dečka odnosno zaručnika s kojim je htjela imati i djecu, jer je ovaj bio zaluđen nacional-socijalističkom ideologijom, i stalno je pravio pritisak na nju da se učlani u vladajuću Nacional-socijalističku njemačku radničku partiju, NSDAP; kad je konačno odbila članstvo u partiji, jer je partija bila protiv njena humanističkoga svjetonazora i njene savjesti, zaručnik ju je ostavio i čak joj iz politički motiviranih razloga dao izvanredni otkaz u bolnici gdje je radila kao medicinska sestra; Franz je dječaka doduše volio (dječak ga je obožavao) ali ga se sramio u javnosti, i jednom prilikom mu je čak okrenuo leđa, naime, poveo ga je jednom u jednu pivnicu gdje su se nalazili pripadnici jurišnici Hitlerovih SA-odreda, i jedan je, vidjevši dječaka, istoga pogdigao, držeći ga za hlače, i nosio ga po birtiji, rugajući mu se i vičući kako u ruci drži dokaz „rasne sramote“; Franz je tada pobjegao iz birtije, poslije, u četiri oka je dječaka sokolio, ali dječakova majka mu je u lice rekla da je kukavica, i da im je veza gotova jer da on u biti voli Hitlera, a ne nju! Hans-Jürgenova razrednica, „Arijka“, dobila je izvanredni otkaz radnoga mjesta iz politički motiviranih razloga jer je kao kršćanka, pripadnica Jehovinih svjedoka, odbila pozdravljati Hitlerovim pozdravom, i prema svome učeniku Hans-Jürgenu se ponašala normalno kao i prema svoj drugoj djeci u školi, tako da ga je stavila na popis sudionika jedne kazališne predstave ali je ravnatelj prekrižio njegovo ime i skinuo ga sa popisa. Hans-Jürgen nikada više nije vidio svoju nastavnicu i razrednicu.

Građanin drugog reda

Hans-Jürgen bio je dječak koji je u 3. Reichu bio građanin drugoga reda, i to zbog nacističke ideologije i Nürnberških (rasnih) zakona koji su stupili na snagu kada je bio krenuo u osnovnu školu. Dječak je čak prijateljima govorio da se rasni zakoni odnose „tako i tako na Židove“, a ne na njega. (Poslije je upoznao jednog Nijemca - židovskog dječaka i s njim se sprijateljio, naime, njegova majka, ostavši bez posla, zaposlila se kao čistačica u ordinaciji židovskog liječnika, što je, inače, po zakonu bilo pod prijetnjom kazne zabranjeno da "Arijci" rade kao posloprimci kod Židova; jednog dana, kad je Hans-Jürgen s majkom došao u kuću i ordinaciju židovskog liječnika, cijela obitelj, otac, majka i sin ležali su mrtvi na krevetu spavaće sobe, oduzevši si život.) Međutim, nije bio u pravu jer su se rasni zakoni odnosili i na njega jer je bio kategoriziran kao „Ne-Arijevac“; uskoro je saznao što to znači: ne smije, primjerice, ići se igrati na dječje igralište u parku u njegovom kvartu jer je iznenada osvanula ploča s natpisom „Dozvoljeno samo za Arijevce!“. No, dječakovi školski prijatelji smatrali su to glupošću, i istrgli ploču koju je dječak donio čak kući, pa mu je mama pala skoro u nesvijest. Kakva je atmosfera vladala u 3. Reichu govori i scena kada dječakov susjed iz SA-odreda zvoni na vrata njihova stana i njegovoj majci govori kako je primijetio da na njihovu prozoru ne vijori novi njemački stijeg, kukasti križ, pa eto, on ima jedan višak. – Najljepša Vam hvala, zaista ste ljubazni - uzvraća gospođa Beatz. Po rasnim zakonima nije smio posjećivati određene trgovine i klubove, i iako mu je to bila silna želja, odbijen je za članstvo u omladinu nacističke partije, u Hitler-Jugend. No, smio je voziti bicikl, a njegova majka poklonila mu je novi novcati bicikl za rođendan, zajedno sa kapom i dugim čarapama kako bi, noseći ljeti kratke hlaće, pokrio crne nogice, i crnu crnačku kosu da ne upadne bespotrebno u fokus nekog zagriženog nacista. Inače nije bilo nebrojenih težih ekscesa prema njemu, jedino je jednom došao u stvarnu životnu opasnost kada si je u teenagerskoj dobi našao djevojku, „Arijku“, odnosno bolje rečeno, plavuša je našla njega; no, mora se s njom skrivećki ljubit, i njegova cura jednog dana, negdje 1944. godine raskinula je s njim vezu na pritisak njene majke jer je veza između bjelkinje odnosno „Arijke“ i „Ne-Arijevca“ bila pod smrtnom kaznom strogo zabranjena.

Hamburg je bio svjetski lučki grad, i nije bila čak rijetkost da su se mornari vraćali u matičnu luku zajedno sa „čokoladnom“ djecom, a Njemačka je prije Prvog svjetskog rata imala i kolonije u Africi, kao na primjer Namibiju, tako da društvo u Njemačkoj nije bilo nenaviknuto na crnce, a poznati njemački nobelovac i antifašist Thomas Mann čak je napisao i jednu pripovjetku o jednom crnom dječaku koji je živio u malograđanskoj wilhelminskoj Njemačkoj i nailazio na različite reakcije njegove okolice. Hansu-Jürgenu je, međutim, bilo zabranjeno daljnje školovanje nakon osnovne škole tako da nije smio upisati gimnaziju; ostalo mu je da izući zanat, ali i za to je bila potrebna dozvola vlasti; otišavši na zavod za zapošlavanje, ušao je u ured uz glasni pozdrav: „Sieg Heil“. Službenik, naravno u nacističkoj odori, odzdravio je, i nije ništa komentirao kada je vidio crnog dječaka nego ga je normalno i bez ironije upitao što želi; kad je od dječaka dobio odgovor, da, naime, želi dobiti dozvolu za izučavanje zanata, da mu u tome smislu potvrdi radnu knjižicu, službenik je, pogledavši njegove školske svjedodžbe rekao da ima odlične ocjene, uzeo žig, i dozvolu opalio u radnu knjižicu, rekavši uvjereno, bez ironije: Takve kao što si ti, Reich treba! Mene Reich treba? – glasno je upitao mladi šegrt Hans-Jürgen. - Da, naravno - reče službenik - jer naš Führer će nam vratiti naše kolonije u Africi, i trebat će nam školovani ljudi koji će ih modernizirati. Heil Hitler! - Heil Hitler!, viknu Hans-Jürgen. I to je bilo to, Hans-Jürgen, sretan što je konačno vrijedan za Reich, bio je presretan, i on će već dokazati da je vrijedan Nijemac, mislio je. Htio je, inače, studirati, postati ingenieur, ali i zanat se i njemu u situaciji u kojoj se nalazio, bez građanskih prava, činio odličnim, a kao šegrta ga je primio njegov jedan susjed-kovač koji ga je volio i štitio, a nije bio nacist. Na koncu-konca, zaradio si je i koju Reichs-marku.

Hans-Jürgen, Jesse Owens i Joe Lewis

Za nevjerovati, ali Hans-Jürgen postao je u Hamburgu čak i popularan za vrijeme rata, i to kao klupski prvak u boxu, naime, predsjednik jednog boksačkoga kluba u Hamburgu primio i učlanio ga je u to športsko društvo, i osobno ga je trenirao, otkrivši da je pravi talent u toj športskoj disciplini; Hans-Jürgen je imao veliku želju boksati, posebno nakon macha za svjetskog prvaka između njemačkog prvaka i legende Maxa Schmelinga i američkog crnog boksača Joe Lewisa. Dječak je tada, u drugoj polovici tridesetih godina, iako je bio vatreni njemački patriot, navijao za Amerikanca jer si je mislio ako Joe Lewis pobijedi Schmelinga, da će pasti u vodu priča koju je oko sebe slušao, da su crnci navodno „niža rasa“; lak su i njegovi prijatelji i susjedi, iz solidarnosti prema njemu, navijali za američkog boksača kada su slušali uživo radio-prijenos, međutim, na njegovu žalost, Lewis je izgubio i to je dječaku rušilo moral (u revanšu je poslije Joe Lewis potukao Schmelinga). Uglavnom, kad je postao stariji, Hans-Jürgen postao je boksačka zvijezda, i osvojio klupski naslov, ali GESTAPO se umiješao i poništio mu pobjedu, i ponovo je dječakov moral bio uništen, iako ga je njegov trener iskreno tješio. Na koncu se pomirio sa statusom građana drugog reda, i čak nije ni vjerovao da će rat završit i time i njegov podređeni položaj koji su mu kako-tako, barem prividno poboljšali njegovi iskreni prijatelji, majka, baka i susjedi, ali baka mu je zatim poginula u zračnom bombardiranju, ostao je bez djevojke koju nikada više u životu nije vidio (vjerojatno je i ona poginula u bombardiranjima), šegrt od njegova majstora poginuo je na istočnom frontu kao vojnik Wehrmachta, a njegov najbolji prijatelj u ratnoj mornarici; ostali su na koncu rata samo on i njegova majka; na samom kraju dočekao je u Hamburgu i prve američke tenkove, i kada je jedan tenk skrenuo u njegovu porušenu ulicu, na dan njemačke kapitulacije 7. svibnja 1945. godine, automatski je podigao ruke u zrak, jer, eto, došli su „neprijatelji“, a on je Nijemac i predaje se. Iz tenka izlaze dva crna vojnika, ne mogavši vjerovati da se pred njima nalazi crni dječak, misleći da se radi o pobjeglom zatvoreniku iz nekog logora. Kad su čuli da dječak govori na odličnom njemačkom jeziku i na sjevernonjemačkom dijalektu, shvatili su situaciju, i darovali mu cijeli vojnički šljem pun čokolade i bombona. Dječak više ništa nije razumio, ali bio je sretan što je rat završio, a on preživio, i rasne zakone, i nacistički režim, i zračna bombardiranja...

Gospodin Hans-Jürgen Massaquoi, nakon što je preselio u SAD, studirao je i postao novinarom, i urednikom magazina Ebony, te se aktivno angažirao u udrugama za zaštitu ljudskih i građanskih prava, a imao je sigurno puno posla, s obzirom na poznati rasizam koji je u Americi vladao prema afro-američkim građanima. No, isto bi mu bilo da je iselio u Južnoafričku Republiku u kojoj je rasistički poredak apartheida bio na snazi sve do 1990. godine. Paradoks je, ali u Sjedinjenim Američkim Državama su u WWII imali njemački ratni zarobljenici u logorima na Jugu veća prava od američkih crnaca koji, za razliku od njemačkih ratnih zarobljenika koji su dobivali čak dozvole za izlaske u grad, nisu smjeli posjećivati filmske predstave u kino-dvoranama, kao u 3. Reichu, iako SAD nisu bile totalitarna država kao 3. Reich. Atletičar Jesse Owens, koji je za SAD osvojio na Olympijadi u Berlinu 1936. četiri zlatne medalje, nije primljen u Bijeloj kući od predsjednika Roosevelta, jer kao crnac, kao crni atletičar bio je u pravilu nepoželjan. Najveći američki proizvođač automobila, Gerald Ford, bio je fanatični rasist, i rasističku politiku vodio je u svojim tvornicama, a od Hitlera je dobio najviše njemačko nacističko odlikovanje koje je s radošću primio u Washingtonu preko njemačkog veleposlanstva. Njegova je tvornica za vrijeme WWII isporučivala vojne kamione za Wehrmacht. U biti, ispada da je šansa da crnac strada bila podjednaka u 3. Reichu i u Sjedinjenim Američkim Državama, posebno na Jugu SAD. Ne postoji racionalni razlog da je Hans-Jürgen preživio 3. Reich osim činjenice da je imao sreće, da su se rasni zakoni prvenstveno odnosili na Židove i Rome, tako da nacističko Konačno rješenje nije obuhvaćalo crnce iako ih se u nacističkoj propagandi žigosalo kao navodno „nižu i bezvrijednu rasu“; Hans-Jürgen je preživio 3. Reich i zbog činjenice da su mu najbliže osobe bile iskrene prema njemu i pomagale mu, podržavale ga, bodrile, i štitile da ne bude izložen otvorenoj opasnosti koja je zasigurno postojala, nema sumnje, ali isti je bio postotak šanse da na Jugu SAD neki crni dječak bude linchovan samo zato što je crnac, lažno optužen za krađu, silovanje ili bilo koji neki drugi delikt. O rasizmu je Hans-Jürgen čak i dobio potvrdu, naime, na vojnoj knjižici pisalo mu je da je za vojsku „neuporabljiv“. Nakon rata morao je samome sebi dokazivati da je „uporabljiv“, i postao je padobranac u američkoj 82. zračno-desantnoj diviziji. Iz svoje mladosti je Hans-Jürgen izvukao pouku, i cijeli život je pomagao drugim ljudima, dajući im osjećaj da su jednakovrijedni članovi društva kao i on.



Gospodin Hans-Jürgen Massaquoi

Izvor: Hans-Jürgen Massaquoi, „Destined to Wittness: Growing up in Nazy Germany“, nakladnik HarperCollins, New York, 1999.

CBK

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.