Marketing
O spomenicima
Jadranka (Vlaisavljević) Kosor krenula Pavelićevim i Račanovim stopama
Nedavno je jedna udruga iz Hrvatske lansirala ideju da se u Hrvatskoj podigne spomenik poglavniku Paveliću po uzoru na spomenik Draži Mihaloviću u Srbiji. Vodstvo Hrvatskog uljudbenog pokreta čak misli posjetiti četnike u Srbiji da ih pita kako su se uspjeli izboriti za to da su bez posljedica uspjeli podići spomenik jednom notornom ratnom zločincu i zločincu protiv čovječnosti. Iako su svjesni da je „đeneral“ Draža zločinac, misle odati suvremenim četnicima u Srbiji priznanje što su uspjeli podići spomenik vođi četničkog pokreta čiji je ideolog Stevan Moljević donio 1941. fašistički plan zvan “Homogena Srbija“ koji je u četnički pokret implementiran 1944. godine na koji se nastavlja “Memorandum“ SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti) od komunističkog diktatora i zločinca Slobodana Miloševića, a zajednički nazivnik svim tim velikosrpskim planovima je velikosrpski plan Načertanije (Nacrt – za “Veliku“ Srbiju).
Iako mas-mediji u Hrvatskoj inače sto posto cenzuriraju navedenu udrugu iz Hrvatske, čim je stigla provokacija o podizanju spomenika poglavniku Anti Paveliću, odmah je dobila medijsku pažnju, a liberalni mediji dobili bezgranične mogućnosti da potvrde svoju laž koju godinama šire o tome kako je Hrvatska navodno „neofašistička“, i da još više u javnosti šire marksističke ideje. Komunisti i udbaši u Hrvatskoj jedva su čekali da nađu nekoga tko će im postati “oponent“, naime, godinama usmaljeni jahači apokalipse, titoisti u Republici Hrvatskoj nisu s druge strane kritike imali protivnike jer su sami samcati veličali zločinca maršala Tita i na njihovu žalost već godinama nije bilo nekoga tko bi veličao zločinca Pavelića (poglavnika), jer, nakon što je ne tako davno oportunist Anto Đapić prestao veličati lik i djelo poglavnika Pavelića i uzdizati desnu ruku uvis na fašistički pozdrav, nije bilo „dostojnih“ protivnika titoistima, iako su vladajuće strukture u Hrvatskoj i te kako pazile da njihov satelit Anto Đapić, kojega je stvorila Udba kako bi naivne Hrvate lijepila na lijepak desničarskog ekstremizma, ne bude previše izložen kritici jer ipak je njegova oteta stranka, koju je oteo od pravaša, u koaliciji s vladajućim strankama i koalicijama, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini.
Jedva ćemo se riješiti kulta ličnosti zločinca Tita (Valtera), i možemo biti sretni ako poslije Tita ne bude opet Tito, da bi sada uzdizali kult ličnosti poglavnika Pavelića?
POSLIJE TITA – TITO, A POSLIJE TITA – POGLAVNIK?
HVALA, NE!
Trebamo malo osvježiti memoriju: poglavnik Pavelić, koji nije stvorio Nezavisnu Državu Hrvatsku, izvršio je 1945. samoubojstvo Nezavisne Države Hrvatske, slično kao što su velikosrpski fanatici izvršili 1941. samoubojstvo Jugoslavije. Poglavnik je bio oportunist što je najgora karakteristika za nekog političara. Poglavnik Pavelić je bio prvi hrvatski državnik nakon stoljeća, to je povijesna činjenica, ali bio je slab državnik, što je također činjenica, jer je svoju despotsku samovlast temeljio na stranim silama, a ne na vlastitim snagama, na primjer na snazi hrvatske vojske koja je mogla i trebala biti jamac i hrvatske države i naroda, pa bi bila jamac čak i njegove vlasti kao što je jaka vojska jamac svake vlasti, što je davno utvrdio Machiavelli, ali ovaj talijanski državnik ustvrdio je i slijedeće, da svaki despot strijepi pred vlastitom jakom vojskom koju nastoji neutralizirati kako bi održao samovlast.
Poglavnik i rasni propisi (preuzeti od njemačkih nacista, ali preuzeti), poglavnik i Rimski ugovori odnosno prepuštanje hrvatskog teritorija bez ispaljenog metka, poglavnik i jasenovački logor, poglavnik i korupcija, poglavnik i sluganstvo Mussoliniju i talijanskim fašistima koji su paktirali sa srpskim četnicima i pomagali partizane protiv Nezavisne Države Hrvatske, poglavnik protiv vlastitih suradnika ustaša, poglavnik i politički atentati na hrvatske rodoljube u NDH, poglavnik i bijeg (kao i premijerov bijeg), poglavnik i izdaja – to je poglavnik Ante Pavelić!
Stari maršal Slavko Kvaternik, kad još nije bio tako star, 1925. godine iz protesta je napustio tadašnji stranački sastanak pravaša na Kaptolu u Zagrebu kada je saznao da je stranački politički tajnik Ante Pavelić ponudio u beogradskoj čaršiji velikosrpskim vladajućim političarima takve ustupke da je to bio jedan besramni kompromis kakav se rijetko viđa. Već je tada Pavelić pokazivao izdajnički karakter. Slavko Kvaternik je napustio stranački skup i nikada više nije kročio u stranačke prostorije u kojima je bio Ante Pavelić. Tek osnutkom NDH, stari je maršal iz viših interesa koji su izravno vezani za hrvatski politički narod, nastavio suradnju s Pavelićem koji ga je već u prvom razgovoru u Karlovcu, travnja 1941. godine, slagao kada je mu je na pitanje – Ante, jesu li Talijani što tražili – odgovorio da nisu ništa i da nema nikakvih pritisaka glede hrvatskog teritorija. Mjesec dana poslije u Rimu otišlo pola dalmacije u ruke talijanskim fašistima, a već u Karlovcu je nadolazeći poglavnik Nezavisne Države Hrvatske obećao Mussolinievu izaslaniku teritorijalne ustupke što je razljutilo predstavnike njemačke vojske i 3. Reicha koji je talijanskom predstavniku dao u Karlovcu iskopčati telefonsku vezu da ne može Mussoliniju javiti da je Pavelić već pristao da se talijanska interesna sfera proširi na istočnojadransku obalu. To, kao i protuhrvaski Rimski ugovori koje je poglavnik ustaškog pokreta i NDH potpisao, bio je glavni razlog što je Hitler pozvao Pavelića u lipnju 1941. na Berghof i ponudio mu pomoć u poništenju Rimskih ugovora, što je Pavelić odbio. (Nakon toga je Hitler digao ruke od Pavelića, a 1943. ga je praktički razvlastio jer mu nije vjerovao, s tim da mu je prije toga naredio da mora riješiti “židovsko pitanje“ u NDH.) Na koncu, kad je hrvatski vojskovođa Slavko Kvaternik, ministar obrane u vladi NDH, podnio koncem 1942. neopozivu ostavku na sve položaje u državi, stigla je još jedna velika i bespramna poglavnikova laž, naime, Slavko Kvaternik (kojega su partizani nakon WWII strijelali na smrt nakon što su ga Amerikanci izručili Titu) zamolio je poglavnika neka čuva tek ustrojenu vojnu akademiju za hrvatske časnike u Varaždinu, kao i Hrvatsku vojsku, na što je Pavelić slagao da će je čuvati kao zjenicu oka, da bi nekoliko tjedana nakon toga raspustio dočasničku i časničku vojnu školu, i Hrvatsku vojsku praktički stavio pod njemačko zapovjedništvo, dozvolivši da njemački saveznik u Hrvatskoj regrutira hrvatske mladiće za njemačke postrojbe, što je bilo posebno ponižavajuće da se pobjednički hrvatski general Čanić, koji je u ljeto 1942. s Kozare isprašio pet Titovih “proleterskih“ birgada, morao 1943. iz Austrije vratiti zajedno sa svojim časnicima, bez svoje domobranske brdske divizije dok su zapovjedništva preuzeli njemački časnici, a hrvatski vojnici dobili, uz hrvatske, i njemačke oznake, i završili u Staljingradu otkuda se gotovo nitko od 10.000 hrvatskih vojnika nije vratio živ. No, u njemačkoj akciji pridobivanja glavne riječi u oružanim protupartizanskim akcijama na teritoriju NDH čak nema ni zle namjere nego zabrinutost što je poglavnik Pavelić dopustio da se partizanski pokret koncem 1942. i početkom 1943. zabrinjavajuće razmahao.
Pavelić se više bavio odmazdama prema Srbima u NDH zbog četničkog terorizma nego borbom protiv partizana. Govorio je kako će on sve hrvatske partizane pozvati i pogozbiti ih za jednim stolom, umanjujući značaj partizana odnosno ismijavajući dobronamjerna upozorenja o partizanskoj komunističkoj opasnosti iako su partizani već 1943. stajali u predgrađima Zagreba tako da je poglavnik kontrolirao samo svoje Banske dvore i nešto okolice, i da nije bilo njemačke vojske Tito bi sjeo u fotelju Banskih dvora u Zagrebu već početkom 1943. godine. Kada se napokon našla hrabra skupina hrvatskih časnika da 1944. ukloni poglavnika Pavelića i izvrši državni udar u Zagrebu paralelno s državnim udarom u Berlinu i u sinkronizaciji i dogovoru s pukovnikom Wehrmachta von Stauffenbergom, sa ciljem spašavanja NDH i prebacivanja na Savezničku stranu, poglavnik nakon neuspješnog prevrata dao je pobiti mnogobrojne hrvatske rodoljube o domoljube, pomiješavši svoje vlastite i osobne interese s nacionalnim interesima.
Nisam za podizanje spomenika poglavniku Paveliću, ne zato što se plašim da bi me titoisti (komunisti i udbaši) etiketirali “fašistom“, jer tako me etiketiraju i kada se zalažem za demokraciju i pravnu državu, nego zato što naprosto Ante Pavelić zbog svojih zločina nije zaslužio spomenik, bez obzira što je bio jedan od rijetkih hrvatskih političara koji se uopće zalagao za uspostavu hrvatske države, ali pri tome nije poštivao postulate Oca domovine Ante Starčevića koji je rekao da nije bitna bilo kakva hrvatska država nego samo ona koja je slobodna iznutra. Zato nam poslije Tita ne treba Pavelić, a ono što nam sada treba to je jedna užarena čelična metla da na smetilište povijesti pometemo titoiste, srušimo kult ličnosti zločinca Tita i uklonimo njegove spomenike s javnih površina, i da u Republici Hrvatskoj iskorijenimo korupciju i njene glavne nositelje u vlastima, da se izvrši jedna temeljita lustracija ratnih profitera, udbaša, i komunista koji su u ovoj i u bivšoj državi kršili ljudska prava. Dakle, da uspostavimo istinsku demokraciju i funkcionirajuću pravnu državu dok spomenike fakat ne trebamo, ali jednog dana bismo mogli podići spomenik vlastitim glupostima. A dok mi o spomenicima, premijerka Kosor sebi pravi spomenik u Sloveniji, jer ako se ostvari ono što je dogovorila sa slovenskim premijerom Pahorom, slovenski nacionalisti podići će joj spomenik.
CBK
Post je objavljen 23.09.2009. u 17:39 sati.