Pregled posta

CRNI DJECAK U 3. REICHU

- Što se kreveljiš, majmune jedan! – reče nacistički ravnatelj osnovne škole u 3. Reichu, upućujući pogrdnu poruku dječaku Hansu-Jürgenu u njegovome razredu u kojemu je na zidu bila istaknuta slika Führera, a učenici revnoga slijednika nacional-socijalističkoga režima u liku ravnatelja pozdravljali uglas sa „Sieg-Heil“.

Bio je to jedan u nizu ružnih doživljaja maloga Nijemca crne boje kože, čija značenja i opasne dosege ovaj afro-germanski dječak tada nije shvaćao niti slutio. Hans-Jürgen osjećao se, naime, Nijemcom, i poput većine svojih vršnjaka obožavao je Führera i druge nacističke vođe; jednom prilikom je na poklon dobio male kositrene figure koje su predstavljale nacističke glavešine Hitlera, Göringa i Goebbelsa; nije mogao vjerovati da mu je netko darovao tako super poklon, kako je mislio. Mali Hans-Jürgen nije shvaćao zašto mu se neki ljudi rugaju, i zašto je on to „tako drukčiji“ od drugih ljudi jer on je pravi Nijemac, obožava Hitler-Jugend, kukasti križ, simbol nacista, za njega je „njemački pozdrav“ sasvim normalan i nenormalno bi mu bilo da on tako ne pozdravlja, i zašto je onda "tako drukčiji" od drugih – tijekom cijeloga djetinstva postavljao je svojoj majci i sebi jedno te isto pitanje na koje nije dobio odgovor. U jednom trenutku, kada je bio stariji, u teenegerskoj dobi i obožavatelj Wehrmachta, kao i njegovi prijatelji „lud“ za ratom i jedva čekao da se za Njemačku bori protiv njenih neprijatelja, i „brani domovinu“, zamrzio je Njemačku onoga časa kada mu je regrutno povjerenstvo za mobilizaciju u njegovu Wehrmachtovu vojnu knjižicu utisnulo žig s natpisom „neuporabljiv“.



Hans-Jürgen Massaquoi u 3. Reichu

Crni dječak Hans-Jürgen preživio je 3. Reich, i danas živi u USA u saveznoj državi Floridi, oženjen je i ima dvoje djece, i za samoga sebe tvrdi da mu je Njemačka i danas njegova domovina, bez obzira što mu se sve događalo u 3. Reichu, a bilo je tu svašta, i ugodnoga i lijepoga, ali i ružnoga, nekada i jako ružnih pojava u njegovu mladom životu, međutim, njegovo srce kuca za njegovu Njemačku i početkom 21. stoljeća. Razloga za njegovu ljubav prema Njemačkoj ima puno, a jedan je zasigurno solidarnost njegovih prijatelja u razredu osnovne škole njegova rodnoga grada Hamburga. Tako su na ravnatelju opasku da se smije kao majmun, aludirajući na dječakovu rasu odnosno crnu boju kože, njegovi prijatelji, i sami ne shvaćajući što je to rasizam, zamolili Hans-Jürgena neka se ponovo nasmije, i nakon što se nasmijao, djeca su logično zaključila – pa smije se isto kao i mi, u čemu je onda fora?

Hans-Jürgen je istinita povijesna ličnost, i događaji koji slijede u ovome postu temelje se na istinitom povijesnom događaju, ispričan na osnovi autobiografske knjige koju je g. Hans-Jürgen Massaquoi objavio 1999. godine, a njemačka televizija 2006. ekranizirala.

Majko, sad smo svi crni

Hans-Jürgen rodio se 1926. u Njemačkoj; majka mu je bjelkinja, Njemica i „Arijka“ Berta Baetz, a otac Afrikanac iz Liberije koji se u Irskoj nalazio na studiju, a čiji je pak otac odnosno Hans-Jürgenov djed bio generalni konzul zapadnoafričke države Liberije u Njemačkoj, u trgovačko-lučkom gradu Hansestadt Hamburg. Nakon što je djedu istekao diplomatski mandat, vratio se zajedno sa sinom u Liberiju dok je snaha i djevojka Berta ostala sa svojim sinom u Hamburgu, u nadi da će je njen dečko pozvati živjeti u Liberiju kao što je bio obećao, ali obećanje nikada ostvario. Nakon rata je Hans-Jürgen 1948. otišao živjeti u Liberiju ali je spoznao da mu je otac tiranin i pokvarena karaktera, te ga je prošla želja da s njim zajedno živi, i otišao je 1950. u SAD gdje je ostao živjeti sve do danas. U vrijeme dječakova rođenja Hitler još nije došao na vlast, a u Njemačkoj bio je na snazi liberalno-demokratski političko-ideološki poredak, i Weimarska Republika, kako se Njemačka službeno zvala od 1918. do 1933. bila je pravna država. Mali Hans-Jürgen, dok mu je djed još bio u službi kao konzul, bio je prava atrakcija u Hamburgu koji je kroz povijest bio kao lučki i trgovački grad i inače otvoren i svjetski; i kroz Hans-Jürgenovu autobiografiju iščitava se da je u Hamburgu društvo i za vrijeme nacizma odstupalo od uobičajene slike koju danas imamo o njemačkom nacizmu, naime, iako zabranjena afro-američka glazba u 3. Reichu za vrijeme rata, pa u službenim krugovima i u nacističkoj propagandi prije rata nepoželjna, stavljena na crnu listu, žigosana kao „neprijateljska glazba i glazba niže rase“, u Hamburgu su za vrijeme nacional-socijalističkoga režima i u vrijeme rata stalno bili otvoreni glazbeno-plesni klubovi u kojima se svirao Jazz i pjevalo na engleskom ili puštala glazba na engleskom jeziku, čak i u vrijeme najžešćih anglo-američkih Savezničkih bombardiranja Hamburga kada je grad izbrisan s lica zemlje i poginulo na desetke tisuća njegovih stanovnika. Jednom prilikom, u prvoj polovici četrdesetih godina kada je Hans-Jürgen imao 16, 17 godina, skupina ljutih žena skoro ga je na ulici ubila, jer su pomislile da je srušeni britanski ili američki pilot. Zračna bombardiranja izazvala su kod Hansa-Jürgena u muci rasističkih gadosti, kojima je bio izložen, jednom prilikom podsmjeh, naime, nakon što su ljudi izlazili iz svojih skloništa nakon bombardiranja, bili su od čađe, prašine i dima vatrenog požara crnih uprljanih lica, te je dječak komentirao svojoj majci: Ej, majko, sad smo svi crni. (Jazz, glazbena vrsta nastala početkom 20. st. u južnim nekadašnjim robovlasničkim državama Sjedinjenih Američkih Država u krugu afro-američkih svjetovnih i crkvenih crnačkih pjesama (iz bluesa, Negro Spirituala), kao i iz folklora i plesne glazbe bijelaca; na Jugu SAD ujedinili su se elementi afričke (melodija i ritam) i europske (instrumentacija, harmonija, melodija) glazbe; tako je nastao Jazz čije su značajke improvizacija, Swing, Beat i individualno diktiranje zvuka.)

Crni dječak, „poput čokolade“ kako mu je znala tepati njegova rođena baka, bio je svjestan da ima drukčiju boju kože od svojih vršnjaka i prijatelja, ali nije znao ni zašto niti je razumio zašto bi to bilo loše, kako su mu sugerirali i govorili predstavnici nacističkoga režima i izmanipulirani njegovi njemački sugrađani, čak se čudio da ga je Hitlerova vlast, kojoj se, inače, divio kao sva njemačka mladež, instumentalizirana od Goebbelsove propagande, gurala u navodno nižu rasu jer ipak je on bio najbolji učenik u razredu, a iz njemačkog jezika uvijek je imao čistu peticu. Hans-Jürgen osjećao se od glave do pete njemačkim patriotom, i Hitlerovim pristašom, te je ponosno nosio emblem kukastoga križa na svojoj majici koji mu je dala prišiti njegova mudra majka kako bi otklonila sve one situacije u kojima bi njen sin, ni kriv ni dužan, bio izložen opasnosti zbog svoje boje kože. Uz majku, dječaka su za vrijeme Hitlerova režima štitili, čuvali i vodili brigu o njemu da mu se ne dogodi kakvo zlo njegova dva školska prijatelja, njegova baka (majčina majka), njegova razrednica, njegov jedan susjed koji je čak bio pripadnik nacističkih jurišnih SA-odreda čiji je sin bio najbolji Hans-Jürgenov prijatelj koji je poslije poginuo u ratu kao njemački mornar, te je dječaku leđa čuvao mjesni kovač i njegov šegrt, i uvjetno majčin novi životni suputnik Franz za kojega se Berta namjeravala udati, a koji je bio ravnatelj jedne bolnice u Hamburgu; međutim, ostavila je svog novog dečka odnosno zaručnika s kojim je htjela imati i djecu, jer je ovaj bio zaluđen nacional-socijalističkom ideologijom, i stalno je pravio pritisak na nju da se učlani u vladajuću Nacional-socijalističku njemačku radničku partiju, NSDAP; kad je konačno odbila članstvo u partiji, jer je partija bila protiv njena humanističkoga svjetonazora i njene savjesti, zaručnik ju je ostavio i čak joj iz politički motiviranih razloga dao izvanredni otkaz u bolnici gdje je radila kao medicinska sestra; Franz je dječaka doduše volio (dječak ga je obožavao) ali ga se sramio u javnosti, i jednom prilikom mu je čak okrenuo leđa, naime, poveo ga je jednom u jednu pivnicu gdje su se nalazili pripadnici jurišnici Hitlerovih SA-odreda, i jedan je, vidjevši dječaka, istoga pogdigao, držeći ga za hlače, i nosio ga po birtiji, rugajući mu se i vičući kako u ruci drži dokaz „rasne sramote“; Franz je tada pobjegao iz birtije, poslije, u četiri oka je dječaka sokolio, ali dječakova majka mu je u lice rekla da je kukavica, i da im je veza gotova jer da on u biti voli Hitlera, a ne nju! Hans-Jürgenova razrednica, „Arijka“, dobila je izvanredni otkaz radnoga mjesta iz politički motiviranih razloga jer je kao kršćanka, pripadnica Jehovinih svjedoka, odbila pozdravljati Hitlerovim pozdravom, i prema svome učeniku Hans-Jürgenu se ponašala normalno kao i prema svoj drugoj djeci u školi, tako da ga je stavila na popis sudionika jedne kazališne predstave ali je ravnatelj prekrižio njegovo ime i skinuo ga sa popisa. Hans-Jürgen nikada više nije vidio svoju nastavnicu i razrednicu.

Građanin drugog reda

Hans-Jürgen bio je dječak koji je u 3. Reichu bio građanin drugoga reda, i to zbog nacističke ideologije i Nürnberških (rasnih) zakona koji su stupili na snagu kada je bio krenuo u osnovnu školu. Dječak je čak prijateljima govorio da se rasni zakoni odnose „tako i tako na Židove“, a ne na njega. (Poslije je upoznao jednog Nijemca - židovskog dječaka i s njim se sprijateljio, naime, njegova majka, ostavši bez posla, zaposlila se kao čistačica u ordinaciji židovskog liječnika, što je, inače, po zakonu bilo pod prijetnjom kazne zabranjeno da "Arijci" rade kao posloprimci kod Židova; jednog dana, kad je Hans-Jürgen s majkom došao u kuću i ordinaciju židovskog liječnika, cijela obitelj, otac, majka i sin ležali su mrtvi na krevetu spavaće sobe, oduzevši si život.) Međutim, nije bio u pravu jer su se rasni zakoni odnosili i na njega jer je bio kategoriziran kao „Ne-Arijevac“; uskoro je saznao što to znači: ne smije, primjerice, ići se igrati na dječje igralište u parku u njegovom kvartu jer je iznenada osvanula ploča s natpisom „Dozvoljeno samo za Arijevce!“. No, dječakovi školski prijatelji smatrali su to glupošću, i istrgli ploču koju je dječak donio čak kući, pa mu je mama pala skoro u nesvijest. Kakva je atmosfera vladala u 3. Reichu govori i scena kada dječakov susjed iz SA-odreda zvoni na vrata njihova stana i njegovoj majci govori kako je primijetio da na njihovu prozoru ne vijori novi njemački stijeg, kukasti križ, pa eto, on ima jedan višak. – Najljepša Vam hvala, zaista ste ljubazni - uzvraća gospođa Beatz. Po rasnim zakonima nije smio posjećivati određene trgovine i klubove, i iako mu je to bila silna želja, odbijen je za članstvo u omladinu nacističke partije, u Hitler-Jugend. No, smio je voziti bicikl, a njegova majka poklonila mu je novi novcati bicikl za rođendan, zajedno sa kapom i dugim čarapama kako bi, noseći ljeti kratke hlaće, pokrio crne nogice, i crnu crnačku kosu da ne upadne bespotrebno u fokus nekog zagriženog nacista. Inače nije bilo nebrojenih težih ekscesa prema njemu, jedino je jednom došao u stvarnu životnu opasnost kada si je u teenagerskoj dobi našao djevojku, „Arijku“, odnosno bolje rečeno, plavuša je našla njega; no, mora se s njom skrivećki ljubit, i njegova cura jednog dana, negdje 1944. godine raskinula je s njim vezu na pritisak njene majke jer je veza između bjelkinje odnosno „Arijke“ i „Ne-Arijevca“ bila pod smrtnom kaznom strogo zabranjena.

Hamburg je bio svjetski lučki grad, i nije bila čak rijetkost da su se mornari vraćali u matičnu luku zajedno sa „čokoladnom“ djecom, a Njemačka je prije Prvog svjetskog rata imala i kolonije u Africi, kao na primjer Namibiju, tako da društvo u Njemačkoj nije bilo nenaviknuto na crnce, a poznati njemački nobelovac i antifašist Thomas Mann čak je napisao i jednu pripovjetku o jednom crnom dječaku koji je živio u malograđanskoj wilhelminskoj Njemačkoj i nailazio na različite reakcije njegove okolice. Hansu-Jürgenu je, međutim, bilo zabranjeno daljnje školovanje nakon osnovne škole tako da nije smio upisati gimnaziju; ostalo mu je da izući zanat, ali i za to je bila potrebna dozvola vlasti; otišavši na zavod za zapošlavanje, ušao je u ured uz glasni pozdrav: „Sieg Heil“. Službenik, naravno u nacističkoj odori, odzdravio je, i nije ništa komentirao kada je vidio crnog dječaka nego ga je normalno i bez ironije upitao što želi; kad je od dječaka dobio odgovor, da, naime, želi dobiti dozvolu za izučavanje zanata, da mu u tome smislu potvrdi radnu knjižicu, službenik je, pogledavši njegove školske svjedodžbe rekao da ima odlične ocjene, uzeo žig, i dozvolu opalio u radnu knjižicu, rekavši uvjereno, bez ironije: Takve kao što si ti, Reich treba! Mene Reich treba? – glasno je upitao mladi šegrt Hans-Jürgen. - Da, naravno - reče službenik - jer naš Führer će nam vratiti naše kolonije u Africi, i trebat će nam školovani ljudi koji će ih modernizirati. Heil Hitler! - Heil Hitler!, viknu Hans-Jürgen. I to je bilo to, Hans-Jürgen, sretan što je konačno vrijedan za Reich, bio je presretan, i on će već dokazati da je vrijedan Nijemac, mislio je. Htio je, inače, studirati, postati ingenieur, ali i zanat se i njemu u situaciji u kojoj se nalazio, bez građanskih prava, činio odličnim, a kao šegrta ga je primio njegov jedan susjed-kovač koji ga je volio i štitio, a nije bio nacist. Na koncu-konca, zaradio si je i koju Reichs-marku.

Hans-Jürgen, Jesse Owens i Joe Lewis

Za nevjerovati, ali Hans-Jürgen postao je u Hamburgu čak i popularan za vrijeme rata, i to kao klupski prvak u boxu, naime, predsjednik jednog boksačkoga kluba u Hamburgu primio i učlanio ga je u to športsko društvo, i osobno ga je trenirao, otkrivši da je pravi talent u toj športskoj disciplini; Hans-Jürgen je imao veliku želju boksati, posebno nakon macha za svjetskog prvaka između njemačkog prvaka i legende Maxa Schmelinga i američkog crnog boksača Joe Lewisa. Dječak je tada, u drugoj polovici tridesetih godina, iako je bio vatreni njemački patriot, navijao za Amerikanca jer si je mislio ako Joe Lewis pobijedi Schmelinga, da će pasti u vodu priča koju je oko sebe slušao, da su crnci navodno „niža rasa“; lak su i njegovi prijatelji i susjedi, iz solidarnosti prema njemu, navijali za američkog boksača kada su slušali uživo radio-prijenos, međutim, na njegovu žalost, Lewis je izgubio i to je dječaku rušilo moral (u revanšu je poslije Joe Lewis potukao Schmelinga). Uglavnom, kad je postao stariji, Hans-Jürgen postao je boksačka zvijezda, i osvojio klupski naslov, ali GESTAPO se umiješao i poništio mu pobjedu, i ponovo je dječakov moral bio uništen, iako ga je njegov trener iskreno tješio. Na koncu se pomirio sa statusom građana drugog reda, i čak nije ni vjerovao da će rat završit i time i njegov podređeni položaj koji su mu kako-tako, barem prividno poboljšali njegovi iskreni prijatelji, majka, baka i susjedi, ali baka mu je zatim poginula u zračnom bombardiranju, ostao je bez djevojke koju nikada više u životu nije vidio (vjerojatno je i ona poginula u bombardiranjima), šegrt od njegova majstora poginuo je na istočnom frontu kao vojnik Wehrmachta, a njegov najbolji prijatelj u ratnoj mornarici; ostali su na koncu rata samo on i njegova majka; na samom kraju dočekao je u Hamburgu i prve američke tenkove, i kada je jedan tenk skrenuo u njegovu porušenu ulicu, na dan njemačke kapitulacije 7. svibnja 1945. godine, automatski je podigao ruke u zrak, jer, eto, došli su „neprijatelji“, a on je Nijemac i predaje se. Iz tenka izlaze dva crna vojnika, ne mogavši vjerovati da se pred njima nalazi crni dječak, misleći da se radi o pobjeglom zatvoreniku iz nekog logora. Kad su čuli da dječak govori na odličnom njemačkom jeziku i na sjevernonjemačkom dijalektu, shvatili su situaciju, i darovali mu cijeli vojnički šljem pun čokolade i bombona. Dječak više ništa nije razumio, ali bio je sretan što je rat završio, a on preživio, i rasne zakone, i nacistički režim, i zračna bombardiranja...

Gospodin Hans-Jürgen Massaquoi, nakon što je preselio u SAD, studirao je i postao novinarom, i urednikom magazina Ebony, te se aktivno angažirao u udrugama za zaštitu ljudskih i građanskih prava, a imao je sigurno puno posla, s obzirom na poznati rasizam koji je u Americi vladao prema afro-američkim građanima. No, isto bi mu bilo da je iselio u Južnoafričku Republiku u kojoj je rasistički poredak apartheida bio na snazi sve do 1990. godine. Paradoks je, ali u Sjedinjenim Američkim Državama su u WWII imali njemački ratni zarobljenici u logorima na Jugu veća prava od američkih crnaca koji, za razliku od njemačkih ratnih zarobljenika koji su dobivali čak dozvole za izlaske u grad, nisu smjeli posjećivati filmske predstave u kino-dvoranama, kao u 3. Reichu, iako SAD nisu bile totalitarna država kao 3. Reich. Atletičar Jesse Owens, koji je za SAD osvojio na Olympijadi u Berlinu 1936. četiri zlatne medalje, nije primljen u Bijeloj kući od predsjednika Roosevelta, jer kao crnac, kao crni atletičar bio je u pravilu nepoželjan. Najveći američki proizvođač automobila, Gerald Ford, bio je fanatični rasist, i rasističku politiku vodio je u svojim tvornicama, a od Hitlera je dobio najviše njemačko nacističko odlikovanje koje je s radošću primio u Washingtonu preko njemačkog veleposlanstva. Njegova je tvornica za vrijeme WWII isporučivala vojne kamione za Wehrmacht. U biti, ispada da je šansa da crnac strada bila podjednaka u 3. Reichu i u Sjedinjenim Američkim Državama, posebno na Jugu SAD. Ne postoji racionalni razlog da je Hans-Jürgen preživio 3. Reich osim činjenice da je imao sreće, da su se rasni zakoni prvenstveno odnosili na Židove i Rome, tako da nacističko Konačno rješenje nije obuhvaćalo crnce iako ih se u nacističkoj propagandi žigosalo kao navodno „nižu i bezvrijednu rasu“; Hans-Jürgen je preživio 3. Reich i zbog činjenice da su mu najbliže osobe bile iskrene prema njemu i pomagale mu, podržavale ga, bodrile, i štitile da ne bude izložen otvorenoj opasnosti koja je zasigurno postojala, nema sumnje, ali isti je bio postotak šanse da na Jugu SAD neki crni dječak bude linchovan samo zato što je crnac, lažno optužen za krađu, silovanje ili bilo koji neki drugi delikt. O rasizmu je Hans-Jürgen čak i dobio potvrdu, naime, na vojnoj knjižici pisalo mu je da je za vojsku „neuporabljiv“. Nakon rata morao je samome sebi dokazivati da je „uporabljiv“, i postao je padobranac u američkoj 82. zračno-desantnoj diviziji. Iz svoje mladosti je Hans-Jürgen izvukao pouku, i cijeli život je pomagao drugim ljudima, dajući im osjećaj da su jednakovrijedni članovi društva kao i on.



Gospodin Hans-Jürgen Massaquoi

Izvor: Hans-Jürgen Massaquoi, „Destined to Wittness: Growing up in Nazy Germany“, nakladnik HarperCollins, New York, 1999.

CBK



Post je objavljen 02.09.2009. u 21:22 sati.