CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

petak, 26.06.2009.

Povijesni patriotski govor Oca domovine od 26. lipnja 1861. godine

„DERŽANSTVO /DUŽNOST/ HERVATAH /HRVATA/“

Parlamentarni „Savez za Europu“ u Hrvatskom saboru između svih stranaka, od stranaka vladajuće koalicije HDZ, HSS, HSLS, SDSS, HDSSB i HSP, do saborske manjine SDP-IDS, HNS-LD, doživio je slom, i to odlaganjem lipanjske statusne konferencije Europske unije o kandidaturi Republike Hrvatske za punopravno članstvo u Europskoj uniji, s najvjerojatnijim odlaganjem „hrvatskog pitanja“ na neodređeno vrijeme, i mogućim totalnim slomom trećesiječanjskog režima koji je počeo Mesićevim predsjedništvom i Račanovom koalicijom do današnje Sanaderove koalicijske vlade Republike Hrvatske koje su sve poslušno ispunile što je međunarodna zajednica od njih ultimativno zahtijevala, uključujući izručenje nevinog generala Ante Gotovine koji je tim istim hrvatskim političarima koji se skrivaju iza njegove časničke odore, uopće omogućio vlast jer je obranio Republiku Hrvatsku u velikosrpskoj agresiji.



Političari iz 'Saveza za Europu" u Hrvatskom saboru, Banskim dvorima i na Pantovčaku

Devet godina je Hrvatska izgubila suludom politikom tako zvanih euro-atlantskih integracija, a da u suštini glavno pitanje reforme hrvatskoga pravosuđa i borbe protiv političke korupcije i organiziranoga kriminala nije pokrenuto s mrtve točke, jer su nositelji organiziranoga kriminala i političke korupcije u strukturama Republike Hrvatske, dakle, ono što se zove udbo-mafijom nalazi se u vladajućim strukturama i državnim institucijama, tako da je logično da ključne reforme u Hrvatskoj ne mogu uspjeti nego moraju doživjeti, kao što su i doživjele, SLOM, a kao posljedica toga je povećanje stope kriminala u našoj zemlji koju guši ionako sveopći kriminal od vrha do dna, i prijeti hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti, ili narodu i državi!

„Savez za Europu“ između Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije, uz koordinaciju Vesne Pusić, doživio je slom jer je politika toga upitnog hrvatskog saveza doživjela slom pošto su zapeli pregovori oko učlanjenja RH u EU, odnosno ti pregovori su stavljeni na led, a slovenska blokada samo je vrh sante leda i povod krizi u odnosima Zagreba i Bruxellesa.

Uzroci političke krize koju je Savez za Europu stvorio u Hrvatskoj su protuhrvatska politika Račanove i Sanaderove koalicijske vlade, kao i protuhrvatska politika predsjednika Republike Hrvatske koji u psoljednjih 9 godina nisu hrvatski narod uopće pitali želi li euro-atlantske integracije, dakle, namjerno su o tome propustili organizirati referendum, s obzirom da je Republika Hrvatska tek prije 18 godina postala samostalna i nezavisna država, a hrvatski narod souveraina nacija, i to nakon stoljeća okupacije i stranih raznoraznih europskih integracija u Austrijskom Carstvu i Austro-Ugarskoj Monarhiji kao i u dvije propale Jugoslavije.

Je li se netko od tih politikanata na Trgu svetog Marka, u Banskim dvorima, Hrvatskom saboru i na Pantovčaku zapitao želi li hrvatski narod možda koje stoljeće biti i dalje souverain, i da hrvatska država bude samostalna, i izvan europskih i balkanskih integracija? Zasigurno nisu jer ne rade u hrvatskom nacionalnom interesu nego u interesu krupnoga kapitala i zapadnih struktura u odnosu prema kojima su marionete jer su domaći vladajući političari korumpirani, i opterećeni prošlošću, dakle komunizmom/titoizmom, te su kao (bivši) zagovornici propale marksističke ideologije, i kao zaštitnici zločina titoističkog eks-jugoslavenskog režima, ranjivi i podložni ucjenama koje se još potenciraju jer su korumpirani!

I Sveta Katolička Crkva u Hrvatskoj zagovara euro-atlantske integracije, te isto kao i titoistički Savez za Europu nije izvukla nikakve pouke iz povijesti, a imala bi i te kako učiti od grešaka svoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je nakon sloma hrvatske revolucije 1848. godine i Jelačićevih saborskih zahtijevanja hrvatskih državotvornih prava usmjerio hrvatsku politiku prema ondašnjim europskim integracijama s Ugarskom, što je dovelo do kobne i u hrvatskoj povijesti osuđene Hrvatsko-Ugarske Nagodbe iz 1868. godine kojom su hrvatske zemlje ostale razjedinjene, i postale kolonije Budimpešte i Beča, ekonomski izrabljivane, i politički podjarmljene, te nacionalno ugnjetavane.

Biskupi i vladajući političari, koji kroje sudbinu hrvatskog naroda u naše doba, trebali bi, kad bi imali vjeru u Boga i u hrvatski narod, poslušati zov Oca domovine Ante Starčevića, kakvo je njegovo mišljenje bilo o europskim integracijama, naime, 26. lipnja 1861. godine je „najlucidnija naša glava“, kako je Miroslav Krleža nazao „Staroga“, održao povijesni govor u Hrvatskom saboru u Zagrebu:

„Ja ne ću da dokažem da će hrvatska doista biti državom o sebi, nego samo velim, da NAŠA DOMOVINA, KAKO NEKADA BIJAŠE, TAKO I DANAS MOŽE BITI SAMOSTALNA; ja htjedoh dokazati, da mi, ako smo muži slobode i napredka, moramo nastojati, da našemu narodu izbijemo iz glave onu vjeru koju mu je Austrija i Rusija narinula, vjeru kao da smo mi, uzdržavatelji Austrije, tako slabi, da ne možemo drugačije nego kao bilo čiji robovi živjeti: mi moramo Hrvatima kazati da je sužnju jednako u amerikanskoj republici i u austrijanskoj i ruskoj despociji...“

Na kraju ove izvrsne lekcije biskupu Joci Štroci i njegovim politikantima i dobrim slugama loših stranih gospodara u Pešti i Beču, je Ante Starčević završio svoj briljantni domoljubni, nacionalni i državnički govor i svoju misao političke filozofije povijesti i ljubavi za slobodom i srećom političkih Hrvata pozivom (apelom) hrvatskom narodu da se u borbi za svoje dostanstvo, samostalnost i sreću može izboriti samo osloncem na vjeru u Boga i u vlastite snage, geslom „Bog i Hrvati!“, i naglasio:

„...naroda hrvatskoga koji je tristogodišnje sužanjstvo Austrije preživio...“,

jer si je sačuvao „...u nevoljah (...), još jedno neprocjenjivo dobro, a to je dobro: „vjera u Boga i u svoje desnice“ (Bog i Hrvati).



Bog i Hrvati pod ovim simbolom slobode i samostalnosti pod kojim su 200 godina vojevali hrvatski branitelji protiv Turaka!

Dakle, Otac domovine je naglasio vjeru u Boga, a ne vjeru u Crkvu ni u vladajuće garniture, te vjeru u svoj narod, a ne u bajke o euroatlantskim integracijama, kao da bi takve integracije, da se i ostvare na hrvatskom području, mogle usrećiti hrvatski narod, jer bivše jugoslavenske integracije doniele su Hrvatima samo nesreću i silne patnje, ratove i istrebljenja kada se hrvatsko državno pravo našlo na pogazu Osmanlija/Turaka, Nijemaca, Talijana, Mađara, Srba i Jugoslavena.

Dužnost je Hrvata poslušati glas ovog hrvatskog Sokrata, Oca domovine Ante Starčevića, koji kaže da

„nikakav zločin, nikakva okrutnost vladara ne primiče državu k ponoru kako ju primiče nemarnost državljana za nju!“

Povijest Hrvata, i Otac domovine Ante Starčević, dokazali su suludost politike integracije Hrvatske sa stranim državnim tvorevinama i međunarodnim savezima, tako da samo um zloban i površan, oportunističke i korumpirane (zločinačke) spodobe u hrvatskoj politici mogu Republiku Hrvatsku, mimo volje hrvatskog naroda, tjerati u euro-atlantske integracije, umjesto da Republika Hrvatska bude nezavisna od Istoka i Zapada, da hrvatska država ostane samostalna kao subjekt u međunarodnoj svjetskoj zajednici, a ne objekt i ping-pong loptica u europskim i balkanskim integracijama.

Neki će mudrac naravno spomenuti Titovu politiku kao navodni uzor „samostalne politike“ i „nezavisne“ Jugoslavije, ali gadno će se prevarit jer je komunistički diktator za svaki svoj vanjsko-politički i unutarnjo-politički potez prvo pitao za mišljenje i dozvolu Washington i Moskvu (isto tako je postupio i Franjo Tuđman), dok Ante Starčević već gotovo 150 godina tumači Hrvatima da je jedini spas u samostalnoj hrvatskoj politici, neovisnoj od Zapada i Istoka.

Do danas još nitko nije uspio opovrgnuti tvrdnje dr. Ante Starčevića, i s obzirom da kukavice i neznalice nemaju protuargumente Starčevićevim tvrdnjama, prešućuju i Starčevića kao političara i filozofa, prešućuju njegove državničke misli, njegove apele i upozorenja (prvi je upozorio na pogubnost jugoslavenskih integracija) kao i njegove istinske nasljednike u Hrvatskoj koji su zato pod medijskom cenzurom i protuustavno lustrirani iz hrvatske politike, samo da se ne bi čula istina, a jedino istina, objavljena u mas-medijima, može probuditi hrvatski narod iz onoga što je A. Starčević opisao kao „nemar“ prema hrvatskoj državi!

CBK

srijeda, 24.06.2009.

CROATIAN INDEPENDENCE DAY

Čl. 1. „Republika Hrvatska je jedinstvena i nedjeljiva demokratska i samostalna država“

Čl. 2. „Suverenitet Republike Hrvatske je neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv“.

(Ustav Republike Hrvatske, 1990.)

Svim hrvatskim patriotima čestitam Dan državnosti od 25. lipnja 1991. godine kada je Sabor Republike Hrvatske donio Ustavni zakon o otcjepljenju Republike Hrvatske od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ili hrvatsku verziju američke deklaracije o nezavisnosti, koja je bila u skladu s bivšim jugoslavenskim ustavom o pravu republika SFRJ na samoodređenje.

Možemo se podsjetiti u kojim okolnostim je došlo do toga najznačajnijega akta u modernoj povijesti hrvatskog naroda:

U vrijeme velikih povijesnih političkih previranja, u uvjetima kada je liberalni Zapad uspio politikom naoružavanja iscrpiti sovjetski gospodarski model i dovesti komunistička društva dovesti do sloma širom Europe, konačno je (prije 20 godina) pao (komunistički) Berlinski zid (9. studenog 1989.)

Ondašnja komunistička Jugoslavija brojala je svoje posljednje dane postojanja jer je Titov režim vodio gotovo pola stoljeća anti-demokratsku politiku nacionalnog ugnjetavanja hrvatskog naroda i gaženja hrvatskog državnog prava.

Na inicijativu Dobroslava Parage je američki Kongres donio 2. kolovoza 1989. rezoluciju pod brojem 169 u kojoj se od jugoslavenskog komunističkog režima zahtijevalo poštivanje ljudskih prava, uključujući i istragu nad ubijenim kolegom od Dobroslava Parage koji je s njim sakupljao 1980. potpise na peticiju za oslobođenje političkih zatvorenika u SFR Jugoslaviji, zagrebačkim studentom Ernestom Brajderom kojega su ubili udbaši na čelu sa Zdravkom Mustačem koji je bio jedan od stupova vlasti predsjednika Franje Tuđmana u neovisnoj Hrvatskoj. (Hrvatsko pravosuđe nikada nije procesuiralo Z. Mustača, i posljedica toga je da ga danas preko tjeralice Interpola traži njemačko pravosuđe, Glavni državni odvjetnik Savezne Republike Njemačke, i bavarska krim-policija, ali optuženi višestruki udbaški ubojica nalazi se pod zaštitom predsjednika Mesića; hrvatski mediji do danas nisu objavili rez. 169. am. Kongresa.)

Posljedica rezolucije am. Senata i Kongresa iz 1989., koja je bila naslovljena na osobno ime i prezime hrvatske žrtve komunizma Dobroslava Parage (kao student nevin osuđen na političkom sudskom procesu u Zagrebu, 1981. i bačen u konc-logor na Golom otoku), je bila da su SAD, MMF i Svjetska banka uskratile daljnje kredite Titovoj Jugoslaviji, i premijera SFRJ, komunista Antu Markovića, koji se tada nalazio u službenom posjetu Washingtonu, poslali natrag u Beograd praznih džepova, što je dovelo do kraha jugoslavenske privrede; američki zakonodavci stavili su 1989. ključ u bravu tamnici naroda koju su desetljećima uzdržavali sa sveukupno 102 milijardi bespovratne novčane pomoći zbog otklona od SSSR-a nakon razlaza Staljina s Titom 1948. godine, i sa 20 milijardi US$ službenog kredita s lihvarskim kamatama koje ni unuci ne bi mogli bili otplatiti da je Jugoslavija kojim slučajem i opstala.

Svuda u Europi su se komunistički režimi urušavali kao kule od karata, a komunistički diktator Ceausescu je 1989. osuđen od narodnog tribunala na smrt i strijeljan. U socijalističkoj Jugoslaviji su se, međutim, događale druge vrste promjena nego u Istočnoj Europi i zemljama socijalizma čiji je suverenitet bio ograničen voljom Moskve, naime, u ondašnjoj Jugoslaviji je komunistička tajna služba na vlast dovela 1986. u Srbiji Slobodana Miloševića, a u Hrvatskoj 1990. Franju Tuđmana, s tim da je Milošević bio aktivni komunist, a Tuđman bivši komunist i disident komunizma koji se sa boljševičkom titoističkom strujom u SKJ sukobio po pitanju rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja u Jugslaviji. U Hrvatskoj su Udba (SDS/SDB) i KOS JNA pripremile teren za tranziciju kako bi komunisti i nakon pada komunizma odnosno sloma socijalističkog društva sačuvali privilegije i vlast, i to u uvjetima prelaska na tržišnu kapitalističku privredu i demokraciju, uz višestranački sustav i pravnu državu.

Paralelno s paklenim planom prevođenja komunista i udbaša iz komunizma u demokraciju, je velikosrpska struja u ondašnjem Savezu komunista Jugoslavije i vojnoj tajnoj službi KOS JNA pripremila Srbe za osvajanje područja Srbiji susjednih republika sa ciljem stvaranje „Velike Srbije“, a središnji dio toga tajnog plana, poznat kao plan 'Bedem' i 'NNNI' je bio osvajanje i podjela Bosne i Hercegovine, s tim da je boljševička titoističko-staljinistička struja u vrhu tzv. JNA namjeravala pokušati sačuvati komunističku vlast u cijeloj SFR Jugoslaviji, dok je srpski komunistički vrh bio „realniji“ i htio „samo“ tzv. Velilku Srbiju do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag. Za taj plan su srpski komunisti imali podršku od britanskih liberala i francuskih socijalista, dok je američki State Department podržavao komunisitčki vrh JNA i teritorijalni integritet SFRJ, i to bez obzira na teror koji je JNA provodila uoči i nakon državnog udara iz ožujka 1991. godine i rušenja jugoslavenskog ustava kojega su u ožujku 1991. srušili Miloševićev režim zajedno s ministrom obrane SFRJ, generalom JNA, Veljkom Kadijevićem, i načelnikom generalštaba JNA, srpskim generalom Blagojem Adžićem, koji su obojica de facto ratni zločinci zbog agresije SFRJ i JNA na Republiku Hrvatsku koja je počela odmah nakon proglašenja nezavisnosti od 25. lipnja 1991. godine, naime, već 29. lipnja su prve kolone tenkova JNA prešle državnu granicu Republike Hrvatske na istoku zemlje i napali hrvatska mjesta, gradove, sela i civile na putu osvajanja hrvatskog teritorija dok su srpski pobunjenici zauzeli policijsku stanicu MUP RH u Glini, i zauzeli grad Glinu kojega je odmah nakon toga oslobodila hrvatska specijalna policija ali je uz pomoć JNA opet okupiran, da bi konačno bio oslobođen u Oluji, 1995.

Propao je i uzastopni pokušaj državnog udara u Zagrebu kada je KOS JNA pokušao srušiti legalno izabranu demokratsku vlast u Hrvatskoj, naime, u Sloveniji i Hrvatskoj održani su prvi višestranački izbori u povijesti Titove Jugoslavije, a poslije je bio i raketni napad na Banske dvore i pokušaj eliminacije hrvatskog vrha zajedno s jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem, što je djelo JNA i pokušaj da se kotač povijesti vrati natrag u doba komunizma.

Uoči hrvatske nezavisnosti je Miloševićev režim, tajna policija Srbije i KOS JNA, pobunio Srbe u Hrvatskoj, pobuna koja je službeno počela 17. kolovoza 1990. (tzv. Balvan-revolucija) negiranjem demokratski izabrane hrvatske vlasti na pobunjeničkom području koje je obuhvaćalo mjesta i gradove u kojima je srpska nacionalna manjina činila relativnu većinu, i oružanim napadima na grad Pakrac u ožujku 1991. i policijsku stanicu MUP-a RH na Plitvicama na Uskrs 1991. godine (kad je poginula prva hrvatska žrtva ratne agresije, redarstvenik Josip Jović), te masakrom nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu selu, 1. svibnja 1991. godine.

Proglašenjem hrvatske nezavisnosti počeo je opći napad JNA na nezavisnu državu Sloveniju (kojoj Hrvatska, unatoč sporazumu predsjednika Tuđman – Kučan nije pritekla u pomoć prilikom napada JNA, niti je F. Tuđman dozvolio policijsku blokadu kasarni JNA u Varaždinu i Jastrebarskom otkud su tenkovi JNA krenuli na Sloveniju iz Hrvatske), koja je također 25. lipnja proglasila otcjepljenje od SFRJ, kao i opći napad na Hrvatsku, sinkroniziran od vrha JNA i koordiniran od tajne službe KOS, koja se u ratu svrstala na srpsku stranu, i srpske tajne službe državne sigurnosti (Udbe) koja je jednu trećinu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj naoružala i pobunila protiv nenaoružane hrvatske većine (ratni zločinac Ratko Mladić jena ulicama Knina, 17.8.91' dijelio srpskim civilima automatske puške).

Do proglašenja hrvatske nezavisnosti inače uopće ne bi došlo da Slovenija nije proglasila nezavisnost, s jedne strane, i da s druge strane vođa demokratske antikomunističke oporbe u Hrvatskoj, Dobroslav Paraga (predsjednik Hrvatske stranke prava), nije zahtijevao radikalni raskid s Jugoslavijom i komunizmom, kao i hrvatsku nezavisnost i to u njenim povijesnim granicama, od Sutle do Drine, i poslijeratno ujedinjenje oslobođenih zemalja Republike Hrvatske i BiH na osnovi narodnih referenduma u obje nezavisne države.

Protivnik hrvatske nezavisnostii bio je pobjednik na prvim višestranačkim izborima, predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman, koji je imao program o jugoslavenskoj konfederaciji koji je sadržavao tajni plan o podjeli BiH između Pantovčaka i Dedinja, na osnovi rješenja sličnog kao iz 1939. o stvaranja banovine Hrvatske u Jugoslaviji; tako je i narodni referendum iz svibnja 1991. koji su sastavili Franjo Tuđman, Josip Manolić i Stjepan Mesić, bio referenum o jugoslavenskoj federaciji kao jednoj opciji (na crvenom listiću), ili o jugoslavenskoj konfederaciji kao drugoj opciji (na plavom listiću), dok danas oportunisitčki državni vrh Republike Hrvatske LAŽE da je to navodno bio referendum o nezavisnosti!

Od svih stranaka i političara u Hrvatskoj 1990./1990. jedino je Paraga imao program o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, za koju se i zalagao u političkoj praksi, zahtijevajući prilikom donošenja novog hrvatskog Ustava u prosincu 1990. godine, da Sabor Republike Hrvatske neodložno proglasi otcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije i Srbije, i da proglasi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu (u prilog tome zahtjevu je HSP prikupio preko pola milijuna potpisa).

Podjela Bosne i Hercegovine ostvarena je uz pomoć dijela međunarodne zajednice okupljene na liberalnom Zapadu, podržavane od britanske, američke i francuske vlade, kao i od Europske unije.

Danas, na hrvatski Dan državnosti, Republika Hrvatska i hrvatski narod nisu mogli dobiti ljepši dar od objave odluke Europske komisije da se na neodređeno vrijeme odlaže datum za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, jer time Republika Hrvatska ima jedinstvenu priliku sačuvati svoju krvljom stečenu slobodu koju bivši komunisti i udbaši, koji Hrvatskom vladaju od vremena svrgavanja Parage, žele uništit, i koji su spremni počiniti veleizdaju kao 1918. i Hrvatsku utopiti u novim integracijama, samo da Hrvatska ne bude samostalna i neovisna.

Poznato je da do zastoja u pregovorima hrvatske vlade s Europskom komisijom u vezi učlanjenja RH u EU dolazi zbog britanskog pritiska i bojkota, jer britanska vlada želi da agresor i žrtva, Srbija i Hrvatska, zajedno i u isto vrijeme uđu u Europsku uniju, i to ne kao samostalne i suverene zemlje nego kao neka vrsta balkanske konfederacije unutar Europske unije, ono što je 1995. nakon Oluje objavio glasnogovornik EU, Carl Bildt, i što je u biti bio plan i 1991. kada je EU nudila Jugoslaviji da bez ikakvih pregovora i ispunjavanja uvjeta uđe u Europsku uniju, i stoga i planovi o jugoslavenskoj konfederaciji koji je Slobodan Milošević bio odbio jer je službeno htio „ili federaciju ili ništa“; a neslužbeno je sanjao Veliku Srbiju i sebe kao novog cara „vascelog srpstva, Dušana silnog“.

Da Miloševićev komunistički velikosrpski režim nije bio tako koljački orijentiran, a JNA se ponašala kao Mongoli, Jugoslavija se ne bi ni raspala i postala bi 13 članica Europske unije, već početkom 1992. godine; umjesto toga je početkom 1992. međunarodna zajednica nakon silnog razaranja koje je JNA počinila u Hrvatskoj, (posebno razaranje Vukovara i napada na Dubrovnik) priznala hrvatsku nezavisnost, i to na pressing Dobroslava Parage, koji je u srpnju 1991. osnovao i oružani HOS koji je bio ključan da Hrvatske na padne u ratu, i na veliki i snažni pritisak Svete Stolice i njemačke vlade kancelara Helmuta Kohla je Hrvatska međunarodno priznata, jer da je bilo po volji većine hrvatskih građana, čije su mozgovi isprani u komunističkoj diktaturi od 1945. do 1990. godine, ne bi se Hrvati nikad odlučili za vlastitu suverenu naciju i samostalnu državu, kao što i danas pokazuju nebrigu za očuvanje njena suvereniteta.

Miloševićevi 'mitinzi istine' od 1986. do 1991. i četnički pokolji 1991. i velikosrpska propaganda ubrzali su raspad Jugoslavije i hrvatsko ostamostaljenje, iako to naravno nije bio srpski cilj, naprotiv, ali i najbolje namjere nekada vode u pakao, tako su i Srbi završili u Danteovom 9 krugu pakla jer su mislili iskoristiti trenutak kada su do zuba naoružani, i jednim udarcem uništit Hrvate. Međutim, Paraga je iznenadnim naoružanjem hrvatskih dragovoljaca pomrsio račune i vodstvu JNA, i Miloševiću, ali i Franji Tuđmanu, kao i međunarodnoj zajednici, i tako je srpski „vožd“ na sastanku u Den Haagu, rujna 1991. zahtijevao od Franje Tuđmana uklanjanje Dobroslava Parage, tako da je ubrzo ubijen dopredsjednik HSP-a, Ante Paradžik, a Tuđmanova vlast počela je strahovitu medijsku propagandu protiv Parage i HOS-a, koristeći stari arsenal komunističke partizanske agitacijske propagande da su svi navodno fašisti koji nisu komunisti. Tako su i hrvatski branitelji koje je Paraga naoružavao postali preko noći „crnokošuljaši“, a udbaška tajna služba je svojim ubačenim provokatorima i doušnicima u redovima HSP-a svemu tome dala naoko uvjerljiv izgled.

Agresija na Hrvatsku godine 1991. trebala je poslužiti da se Hrvatsku izbaci iz takta i eliminira kao konkurenta budućnoj zamišljenoj Velikoj Srbiji, a agresija JNA i četničke bande na Republiku Bosnu i Hercegovinu imao je za cilj tu zemlju i okupirat i anektirat (pripojit BiH Srbiji), kao što su Englezi obećali Srbiji tajnim Londonskim ugovorim iz 1915. godine, kao i „aneksiju jadranske obale, s vremenom“).

Kako u Hrvatskoj pod udbaško-komunističkom vlašću ništa ne funkcionira kako treba, jer komunisti i udbaši (udbo-mafija) nemogu biti demokrati s obzirom da bolješvici ne znaju što je demokracija, i demokraciju kao takovu smatraju neprijateljem, tako ni državni praznici nisu kako bi trebali biti, jer 25. lipnja nije de facto Dan državnosti, jer taj dan nije utemeljena hrvatska država, nego je Dan nezavisnosti; međutim, kako je Europa pod svaku cijenu, pa i pod cijenu tisuća nevinih hrvatskih i života stanovnika BiH htjela sačuvat tamnicu naroda Jugoslaviju (svoje mezimče u kojoj je uzgajala kult ličnosti svog voljenog diktatora i masovnog ubojice Tita), tako je izvršila pritisak na predsjednika Tuđmana da suspendira hrvatsku nezavisnost na tri mjeseca, ne bi li se u tome razdoblju našlo rješenje za opstanak Jugoslavije; onaj kojemu se u Hrvatskoj tepa da je stvoritelj hrvatske države, Franjo Tuđman, opoziva odluku hrvatskog parlamenta od 25. lipnja, i na Brijunima, 7. srpnja 1991., proglašava moratorij na hrvatsku nezavisnost, ne bi li se sačuvala Jugoslavija za koju se borio u WWII kao politkomesar u partizanima i Titovoj komunističkoj partiji, uz njegovu opsesiju da „malo podeblja hrvatski perec“ s mrvicama bosanskohercegovačkog teritorija koje mu je srpski „vožd“ bacio sa stola, dakle, od onoga što ostaje nakon velikosrpske agresije na međunarodno priznatu i nezavisnu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. I tako je prvi hrvatski predsjednik mijenjao hrvatsko za hrvatsko, i eliminacijom hrvatskih branitelja s Paragom na čelu od 1991. do 1994. (kroz politička ubojstva i državni teror nad pravašima, medijsku cenzuru, klevete i montirane sudske političke procese, kao za vrrijeme Titove diktature) devedesetih godina je Tuđman uništio višestranački sustav, demokraciju i pravnu državu, uz to što je položio i kamen temeljac za uništenje hrvatskog suvereniteta, i gospodarstva koje je dokrajčeno od Trećesiječanjskoga režima nakon 2000. godine do danas od strane Račanove i Sanaderove oportunističke beskičmenjačke koalicije koja ima osnovni cilj uništiti hrvatski suverenitet koji je velikim dankom u krvi stečen za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, 1991. godine! Premijer Sanader je Hrvatsku 2007. već učlanio u protuustavnu balkansku aoscijaciju Ceftu u kojoj je i Srbija!

Treba znati da su svi članovi Račanove komunističke partije SDP, izuzev jednog jedinog saborskog zastupika, napustili 25. lipnja 1991. plenarnu dvoranu Sabora, i nisu glasovali za hrvatsku samostalnost, i time su izrazili svoj protest što se Hrvatska osamostaljuje jer su esedepovci bili radikalni zagovornici opstanka Jugoslavije pod bilo koju cijenu, makar izginuo hrvatski narod u velikosrpskoj pobuni i agresiji.

Uz pomoć pljačkaša Hrvatske na Zapadu, dakle, uz pomoć zapadnih vlada se SDP tobože transformirao u "socijaldemokratsku" stranku, a zapadne vlade su zažmirile i na jedno oko kada su bili u pitanju komunisti i udbaši iz HDZ-a (posebno vodstvo te protuhrvatske stranke), tako da su svi komunisti i udbaši, uključujući i notorne komunističke ubojice i zagovaratelji komunističke diktature i socijalističke revolucije u Titovoj Jugoslaviji, ostali na vlasti, i ti zlotvori su devedesetih i posljednjih 9 godina čeličnom metlom očistili u Hrvatskoj sve što je usmjereno ka demokraciji i pravnoj državi, i bez ikakvog zakona iz svih državnih službi lustrirali sve demokrate i antikomuniste, tako da su ostali samo titoistički boljševici koji se u svojoj propagandi nazivaju „titoisti-antifašisti“ iako su u stvarnosti staljinisti, a iskreno, i Hitler je onda antifašist ako je Tito antifašist, i ako su titoisti, koji su pobili hrvatske državotvorce i branitelje, kao i antifašiste, antifašisti; po toj logici su u titoističkoj iskrivljenoj filozofiji pošteni i dobri ljudi onda zli, a pedofili su dobrodošli!?

Europa je na primjeru velikosrpske agresije i rata za nezavisnost Hrvatske pokazala i dokazala da ne želi mir i prosperitet za zemlje bivše Jugoslavije, posebno za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Europa je dokazala da su njena načela o slobodi i demokraciji samo obmana jer je na ovim prostorima poduprla najmračnije balkanske snage zla, od Slobodana Miloševića u Srbiji pa do bivših komunista i udbaša u Hrvatskoj. Europa je prihvatila neovisnu Hrvatsku samo zato što se Hrvatska sama nametnula jer je preživjela agresiju i genocid, ali Europa ne želi slobodnu Hrvatsku nego Hrvatsku podjarmljenu! Europska unija ne želi Hrvatsku, a Hrvatska ne želi Europsku uniju, ali titoistički režim u Hrvatskoj uporno posljednjih 9 godina obećava hrvatskim građanima Europu bez da je uopće pitao što Hrvati žele? Ispada da Sanaderova vlada vodi Hrvate za nos sa svojim raznoraznim „izazovima“, i da „Savez za Europu“ u Hrvatskom saboru predstavlja samo marionetu Bruxellesa i onih protuhrvatskih snaga koje su za vrijeme velikosrpske agresije podupirale agresiju na Hrvatsku, etničko čišćenje, ratne zločine i genocid nad hrvatskim narodom. Europa je prihvatila genocidnu tzv. „Republiku Srpsku“ ali nije Republiku Hrvatsku, prihvatila je agresora Srbiju ali ne Republiku Hrvatsku, prihvatila je ona i Franju Tuđmana svojedobno, i Račana, Mesića i Sanadera ali ne i pravnu državu i demokraciju za Hrvatsku, ne slobodu za Hrvate nego samo pakleno sužanjstvo! Europa i danas ne priznaje da se je dogodila velikosrpska agresija nego da je navodno bio „građanski rat“. Europa, što je to? Ništa, barem za patriotsku Hrvatsku, za hrvatsku Hrvatsku nasuprot Sanaderove i Mesićeve nehrvatske Hrvatske.

Mi Hrvati smo u položaju kao Židovi jer nas nitko ne želi, s obzirom da je svijet gradio politiku na ovim prostorima na nepravednim odnosima i nije spreman priznati vlastite greške koje je radio u pogledu desetljetnog uzdržavanja Titove Jugoslavije, unatoč masivnom kršenju ljudskih prava pod diktaturom zločinca Tita, i što nije u trenutku raspada Jugoslavije podržao hrvatske i bosanskohercegovačke žrtve velikosrpske agresije.

Zato sretan Dan državnosti od 25. lipnja svim hrvatskim patriotima, a vi ostali koji želite uništit hrvatski suverenitet, vama želim opću propast, i vas i vaše Europske unije, da Bog da, da Europska unija propadne kao i nepravedna Titova Jugoslavija!

" …Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama."

A.G. MATOŠ, 1909. – 2009.



Povijesni hrvatski grb i budući grb hrvatske države

S obzirom da po internetskim portalima, i u određenim europskim krugovima, ne samo u Srbiji, kruže dezinformacije da Hrvati nikada prije 25. lipnja 1991. nisu imali svoju vlastitu državu, u povodu Dana državnosti Republike Hrvatske jedan kratki sažeti pregled dokaza o hrvatskoj državnosti od stoljeća sedmog, uz lijep pozdrav, CBK!

Hrvati čine najstariji državotvorni narod na području Jugoistočne Europe, što je dokazao dr. Ivo Pilar u svome djelu ‘Južnoslavensko pitanje’.

Po pismenom izvoru bizantskog cara Heraklia su Hrvati doselili u Jugoistočnu Europu na balkanski poluotok 641. godine nakon Krista, i u to vrijeme još nisu bili homogeni narod, nego je doseljenu slavensku masu predvodio jedan manje brojan ratnički sloj gotsko-kavkazko-iranskog podrijetla, zvan Hrvati, koji se kao konjanici nametnuše Južnim Slavenima i (romaniziranoj) ilirskoj većini. Hrvati su se jezično asimilirali odnosno prihvatili staroslavenski jezik i pismo glagoljicu, ali su pokorenim Slavenima, Avarima, Ilirima i Keltima nametnuli hrvatsko ime novoj državi. (Hrvatski narod je stvoren kao posljedica državne tvorbe, kao posljedica stvaranja Hrvatske.) Slaveni u Rumunjskoj prihvatili su, primjerice, romanski jezik starorimske manjine; suvremeni Grci nisu podrijetlom stari Grci nego Slaveni, etnička braća nisu Srbi i Hrvati nego Srbi i Rumunji, kao i Hrvati i Bošnjaci, te Hrvati i Crnogorci itd.

O naseljavanju Jugoistočne Europe pristrano je u 10. st. pisao u svojemu djelu “De administrando imperio” bizantski car Konstantin VII Porfirogenet koji je Srbe istaknuo u odnosu na Hrvate zato što mu je to u tom trenutku politički više odgovaralo, s obzirom da su Srbi pristali uz Istočnu, a Hrvati uz Zapadnu Crkvu. Porfirogenetovo djelo predstavlja, dakle, u pogledu uzdizanja Srba u odnosu na Hrvate, povijesnu krivotvorinu i manipulaciju, ali ipak vrijedan izvor kao dokaz o hrvatskoj državnosti u ranom srednjem vijeku. Uglavnom, Hrvati su najstariji državotvorni narod u Jugoistočnoj Europi, i stvorili su državu temporalno prije nego Srbi ili Mađari. Pored toga su Hrvati svoju državu razvili u 9. i 10. stoljeću, a Srbi tek u 12. st. s braćom Nemanjić.

Hrvati, koji su u stoljeću sedmom nakon Krista doselili na područje starorimske provincije Zapadni Ilirik, naišli su na ostatke rimske državne uprave (rimsko pravo…), i na teritoriju bivšeg Zapadnorimskog Carstva u starorimskoj pokrajini Dalmaciji odnosno Zapadnog Ilirika (zapadno od civilizacijske granice na Drini) stvorili su hrvatsku državu. (Samo ime Hrvat nije slavenskog podrijetla dok je hrvatski jezik slavenskog podrijetla.) Znanost sudske medicine (forenzika) dokazala je u 20. st. da je hrvatski narod većinom ilirskog, a manjim dijelom južnoslavenskog podrijetla, upravo onako kako su u prvoj polovici devetnaestog st. tvrdili kulturni vođe Hrvatskog narodnog preporoda, na čelu s reformatorom hrvatskog jezika i tvorcem morfološkog korienskog hrvatskog pravopisa, Ljudevitom Gajem, nazvavši Hrvatski narodni preporod Ilirskim pokretom

Hrvatski vladari nosili su titulu vladara nad Hrvatima, nad “Dalmacijom” i nad Bosnom (“Rama”).

Hrvatska je obuhvaćala 25 pokrajina Crvene (Južne) i Bijele (Sjeverne) dalmatinske Hrvatske, što je simbolizirano u 25 bijelo-crvenim poljima hrvatskog povijesnog nacionalnog stijega (popularno zvana šahovnica). Granice Bijele Hrvatske sezale su od Duvna (današnji Tomislavgrad u BiH) do Istre, a granice Crvene Hrvatske od Duvna do Drača (starorimski grad u današnjoj Albaniji). Crvenu i Bijelu Hrvatsku ujedinio je kralj Tomislav u prvom kvartalu 10. stoljeća, kada su granice hrvatske države osigurane i na sjeveru (na rijeci Dravi) pobjedom nad Mađarima (Ugarskom) i na istoku, pobjedom nad bugarskim carem.

Hrvatski narodni grb sa 25 četvrtasto bijelo-crvenim poljima predstavlja 25 hrvatskih županija, 12 županija sjeverne (Crvene) i 13 županija južne (Bijele) Hrvatske.

Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se, primjerice, na pečatu isprave iz Cetingrada hrvatskog Sabora iz 1527. godine kojom se potvrđuje izbor Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja, zatim, također na spomenici posljednjeg hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II Jagelovića iz 1525. godine, kao i na kovanom novcu Nikole Iločkog iz druge polovice 15. stoljeća. Pavao Ritter Vitezović opisuje 1701. godine u svom djelu Stematographia hrvatski grb s prvim bijelim poljem, a Ferdo Šišić navodi u Povijesti Hrvata u vrijeme narodnih vladara da je Ivan Zakmardi, protonotar hrvatskog kraljevstva, dao izraditi škrinju za čuvanje povelja koja na pročelju ima naslikani hrvatski narodni grb na kojemu je prvo bijelo polje.

Područje Hrvatske je u ranom srednjem vijeku obuhvaćalo Slavoniju sa Baranjom i Srijemom, zapadnu Mačvu (u suvremenoj Srbiji), Bosnu, Liku i Dalmaciju i današnju Crnu Goru, s Bokom Kotorskom, koja se zvala Crvena Hrvatska, čije je postojanje dokazao S.M. Štedimlija u svojemu djelu ‘Crvena Hrvatska’, kao i to da su Crnogorci hrvatskog porijekla.

Trpimirova državnička isprava iz 852. godine, u kojoj se Trpimir naziva "knezom Hrvata", najstarija je danas sačuvana isprava jednog hrvatskog vladara. Trpimirova isprava (svečana povelja splitskoj nadbiskupiji) spominje kako se splitska nadbiskupija proteže sve do Dunava, te da u toj nadbiskupiji vladaju Hrvati.

Prvo međunarodno priznanje hrvatske državne nezavisnosti… U državnom udaru protiv Zdeslava na vlast u Hrvatskoj dođe hrvatski knez Branimir (879. – 892.) koji hrvatske kršćane odmah vrati natrag zapadnoj rimskoj crkvi, a papa Ivan VIII ga 21. svibnja 879. godine blagoslovi, kao i cijeli hrvatski narod, o čemu hrvatskog vladara Branimira obavijesti pismom od 7. lipnja 879. godine (čiji je original sačuvan u Vatikanu), što predstavlja prvo službeno međunarodno priznanje hrvatske države.

Bizantsko-hrvatskim ugovor također predstavlja dokaz o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj državnosti, a taj je ugovor zabilježio bizantski car Konstantin VII Porfirogenet.

- Natpis župana Godeslava u crkvi sv. Križa u Ninu kod Zadra je najstariji i sačuvani poznati natpis hrvatskog vremena, kao i crkva sv. Križa u Ninu i cijeli grad Nin, kojeg su Hrvati obnovili u 7. st. na temeljima starorimskoga grada Aenona, je dokaz o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državnosti.
- Episcopus Croatorum – naslov pokrajinskog biskupa sa sjedištem u Ninu, podložan aquilejskom patrijarhu, dokaz je o hrvatskoj državnosti.
- Knez Višeslav, prvi pokršteni knez Hrvata, oko 800. godine.
- U gradskom muzeju Venecije čuva se krstionica presbitera Ivana iz vremena kneza Višeslava (Višeslavova krstionica), koja se još 1746. nalazila u kninskoj stolnoj crkvi.
- Krštenje Hrvata u doba franačkog cara karla Velikog, oko 812. godine, zapisano u dokumentu franačkih misionara ‘Acta S. Ursii’, kao i u djelu ‘Adiminstrando de imperio’ biz. cara Konstanina VII Porfirogenet.
- Dokument ‘Annales regni Francorum’ o ustanku Hrvata protiv Franačkog Carstva, spominje hrvatskog kneza Ljudevita Posavskog, sa sjedištem u Sisku, i njegova sina Vladislava (821. – 835. ?) sa sjedištem u Ninu, i predstavlja dokaz o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državnosti.
- Ljetopis đakona Ivana (Cronache Veneziane antichissime) je izvor hrvatsko-mletačkih odnosa do godine 1009. i dokaz o hrvatskoj državnosti u ranom srednjem vijeku (ovaj pismeni izvor se čuva u Rimu, Vatikanu.) Đakon Ivan spominje ratovanja s Hrvatima, 876. godine, u 9. st. Ivan đakon spominje i hrvatskog kneza Zdeslava, 878. godine
- Kameni natpis hrvatskog kneza Trpimira (izvor se nalazi u muzeju grada Splita) iz 9. stoljeća. Trpimirovo ime kao kneza Hrvata ostalo je zapisano i u rukopisu evanđelja sv. Marka gdje je na jednoj stranici iznad evanđeoskoga testa ubilježeno njegovo ime prilikom hodošašća u središte aquilejske patrijaršije pod čiju je crkvenu vlast spadala hrvatska država kneza Trpimira (izvor se čuva u gradskome muzeju u Čedadu/Cividale, u Italiji.
- Samostan s crkvom nedaleko Trpimirova kliškoga dvora u današnjim Rižinicama uz potok Rupotinu, također predstavlja dokaz hrvatske državnosti jer je crkvu sa samostanom financirao knez Trpimir kad je u Hrvatsku pozvao crkveni benediktinski red da vrši misionarenje i vjersko obraćenje među Hrvatima.
- Biz. car Konstantin VII Porforogenet spominje u svojemu djelu ‘De adiminstrando imperio’ Trpimirova sina Mutimira, te Strojmira i Gojnika kao knezove i vojskovođe Hrvata koji se bore protiv Bugara u 9. stoljeću, iako kneza Trpimira nije naslijedio njegov sin iz dinastije Trpimirović, nego Domagoj iz jedne druge hrvatske dinastije koja sjedište nije imala u kolijevci hrvatske države između Trogira i Splita nego oko Knina.
- Pismo pape Ivana VIII hrvatskom knezu Zdeslavu (Izvor se čuva u Rimu/Vatikanu).
- Đakon Ivan o hrvatskom knezu Branimiru, 879. godine (Izvor dokumenta/pisma se čuva u Rimu/Vatikanu).
- Kameni natpis/ulomak natpisa župana Budimira (izvor u kninskom muzeju).
- Kameni natpis kneza Branimira iz 9. stoljeća (izvor u zagrebačkom muzeju).
- Kameni natpis kneza Mutimira (izvor u kninskom muzeju).
- Kneza Tomislava kao kneza Hrvata prvi put spominje Toma arhiđakon, zajedno sa splitskim nadbiskupom Ivanom " …Tamislavi ducis"
- Biz. car Konstantin VII Porfirogenet u svome djelu navodi da su Hrvati u vrijeme kneza Tomislava mogli podić "100.000 pješaka i 60.000 konjanika" ili drugim riječima da je Hrvatska u prvoj polovici 10. st. raspolagala vojnom silom od 160.000 hrvatskih vojnika/bojovnika, te 80 ratnih brodova sa po 40 mornara (bez veslača), i 60 manjih brodova sa 10 do 20 mornara. Tomislav se prozva kraljem Hrvata/rex Chroatorum, i tako ga titulira i papa " …Tamislao regi Chroatorum" (izvor. Rački, Doc. 89, a o Tomislavu kao kralju Hrvatske govore i povjesničari Dümler i Büdinger, i brojni drugi izvori).
- Akt oba crkvena sabora na duvanjskom polju, 925. i 928. svjedoči također o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državnosti (izvor : rukopis Toma arhiđakona/dokument u Rimu/Vatikanu).
- Kameni grobni natpis hrvatske kraljice Jelen, supruge kralja Hrvatske, Zvonimira (izvor: splitski muzej).
- Kameni natpis (s ukrasnim pleterom) nepoznatog hrvatskog kneza (izvor: kninski muzej).
- Kameni natpis (s ukrasnim pleterom) velikog hrvatskog kneza Držislava (izvor: kninski muzej).
- Zadarska isprava iz 1036. o hrvatskom kralju Petru Krešimiru IV./rex Chroatorum et Dalmatiarum (izvor: zadarski muzej).
- Isprava kralja Petra Krešimira IV samostanu Sv. Ivana od 1060. godine.
- Lik hrvatskog kralja u kamenu/reljef iz XI. stoljeća (izvor: Split, krstionica)
- Isprava hrvatskog kralja Zvonimira od 1078. godine (izvor: Zagreb, Hrvatski državni arhiv).
- Kameni natpis XIV. st. s imenom kralja Zvonimira (Kninski muzej).
- Isprava hrvatskog kralja Stjepana II. od 1089. godine (izvor: dokument u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.)
- Posljednjega hrvatskog kralja Petra, od 1093. – 1097. (sa sjedištem u Kninu), sinovca kralja Slavca odnosno sina župana Rusina, spominje mađarski ljetopisac Šimon Keza (Kezai Simon)
- Baščanska (kamena) ploča iz 1100. godine s hrvatskim pismom glagoljicom (izvor: Krk, Baška).

Kvaliteta i količina pleterne skulpture, iz vremena ranosrednjovjekovnih hrvatskih kneževa i kraljeva, otkrivena na prostoru hrvatske Dalmacije, impresivna je. Vladarski i slični natpisi koje često susrećemo na pleternoj skulpturi rijetkost su u europskim okvirima te su oni izuzetno dragocijeni arhiv u kamenu za hrvatsku i europsku kulturu i znanost, koji su bili izloženi na izložbi u galeriji Klovićevih dvora na Gornjem gradu u Zagrebu, 2007. godine, i svjedoče o okolnostima da je prva hrvatska država, u ranom srednjem vijeku od 7. do 11. stoljeća postala vodećom političkom, vojnom i gospodarskom silom na prostorima Jugo-Istočne Europe.

Srednjovjekovni pak hrvatski kameni spomenici, stećci, su dio hrvatskoga naslijeđa koje Hrvate izdvaja iz sveukupnoga korpusa europske srednjovjekovne baštine, i materijalni su dokaz hrvatstva Bosne i Hercegovine.

Ostali dokazi o hrvatskoj državnosti kroz stoljeća navedeni su u hrvatskom ustavu iz 1990. godine, uključujući i Nezavisnu Državu Hrvatsku od 10. travnja 1941. nasuprot koje je 1944. proglašena Federalna Država Hrvatska kao dio Federalne Države Jugoslavije. Nezavisna Država Hrvatska bila je država koja je 1941. priznata od Njemačke, Italije, Bugarske, Rumunjske, Finske, Madžarske, Japana i nekih drugih nezavisnih država i zemalja, a 1943. je NDH ratificirala protokole o ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima, i sve zemlje koje su ratificirale ženevsku konvenciju obaviještene su od Švicarske i Međunarodnog crvenog križa o tome da je država NDH ratificirala spomenute protokole.

Novim ustavom je Republika Hrvatska postala 22. prosinca 1990. država koja se osamostalila i postala nezavisna država 25. lipnja 1991. godine, i s odgodom definitivno 8. listopada 1991. godine.

petak, 19.06.2009.

Sat povijesti: 22. lipanj u hrvatskoj politici

Da nije bilo hrvatske pobjede od Siska, 22.6.1593., Pariz bi izgledao kao na fotografiji

Dragi blogeri, poštovane čitateljice i cijenjeni čitatelji, 22. lipanj je dvostruka obljetnica u hrvatskoj povijesti, jedna pozitivna, i jedna negativna obljetnica; paradoks je da Republika Hrvatska obilježava negativnu obljetnicu, ističući je preko predstavnika vlasti kao pozitivnu, iako su toga dana 1941. rušeni temelji hrvatske države, dok pozitivnu obljetnicu prešućuje, iako su toga dana udareni temelji nove hrvatske države; ali, to je tako kad nas u politici vode neznalice, raznorazni narcisi i probisvijet iz totalitarne bivše Titove Jugoslavije.

Pokojni predjednik Tuđman, koji je kao i Tito bio i dobar i zao, mislio je učinit dobro kad je kao hrvatski državni praznik dao ukinuti obljetnicu četničkog ustanka protiv hrvatske države i naroda od 27. srpnja 1941. koji su komunisti nakon Drugog svjetskog rata prisvojili kao svoj kada je ZAVNOH godine 1945. odredio 27. srpnja kao tako zvani Dan ustanka odnosno dan kada su velikosrpski četnici uz pomoć talijanskih fašista digli oružani ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske; ustanak je počeo tako da je u hrvatskom mjestu Srb u Lici nekoliko hrvatskih civila (seljaka) ubijeno klanjem i bacanjem u krašku jamu (takav način ubijanja postat će tijekom i na koncu Drugog svejtskog rata „specijalitet“ partizana koji su svoje protivnike ubijali na takav jedna necivilizirani način, a „fojbe“ u Istri ili jama Jazovka na Žumberku i na Biokovu su primjeri takvog divljaštva pod simbolima crvene zvijezde petokrake i srpa i čekića.

Uz to je prvi predsjednik Republike Hrvatske mislio da će novim državnim praznikom od 22. lipnja, koji je dao nazvati Dan antifašizma, udobrovoljiti međunarodnu zajednicu koja je, manipulirana od velikosrpske ideologije, godine 1990. sumnjičavo gledala na mogućnost hrvatske nezavisnosti, ali i dobre namjere nekada vode u pakao, tako smo danas sa 22. lipnjom zakoračili u deveti krug Danteova pakla. Naime, političke okolnosti su se promijenile, od relativno prohrvatske vlasti je 3. siječnja 2000. opet nastupila projugoslavenska i prokomunistička (titoistička) vlast koja je zavela diktaturu, tako da je riječ o Trećesiječanjskom režimu u Republici Hrvatskoj, i pod diktatorskom palicom titića u hrvatskim vlastima hvali na sva zvona zločinca Tita, pleše se partizansko kozaračko kolo u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku, ruga se hrvatskom narodu i žrtvama komunizma, i hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, javno se slavi četnički fašistički ustanak od 27. „jula“, i na balovima vampira se proslavljaju obljetnice partizanskih jedinica koje su masovno ubijale ratne zarobljenike i zarobljene hrvatske civile iz svibnja/lipnja 1945. godine.

Trećesiječanjski režim, koji sam sebe cinično naziva „Savez za Europu“, a čini ga saziv Hrvatskog sabora, kako titoistička opozicija (SDP i HNS-LS, i IDS) tako i titoistička saborska većina (HDZ plus sateliti, pardon, koalicijski partneri SDSS, HSS; HSLS, i oteti HSP), sve poduzima kako bi se minirala pravna država i kočio demokratski razvoj Hrvatske, pa tako sprečava i procesuiranje kazneno prijavljenih nekih partizanskih ratnih zločinaca i komunističkih i udbaških zlikovaca. Titoisti u Zagrebačkoj skupštini i u pseudodemokratskom parlamentu Republike Hrvatske preuzeli su formalno na demokratskim izborima (uz izborne manipulacije i medijsku cenzuru) vlast i odveli Hrvatsku na močvarno dno Europe, kako se utjecajni list The Econimist nedavno slikovito izrazio o stanju u Hrvatskoj, aludirajući na političku korupciju u koju su bivši komunisti/titoisti odveli svoju zemlju koja je doslovno njihova jer su je privatizirali u svom interesu dok javni interes nisu nikada ni zastupali, osim u propagandi.

Propaganda je kriva što se 22. lipanj naziva zmijskim jezikom Dan antifašizma, iako to nije bio dan kada su antifašisti krenuli u borbu protiv fašista nego je to bio dan kada su fašisti iz njemačkog 3. Reicha prekršili pakt s komunistima iz Sovjetskog Saveza i 22. lipnja 1941. napali SSSR koji je pak preko boljševičke organizacije Komunističke internacionale, kojoj su pripadale sve komunističke partije iz Europe i drugih dijelova svijeta, pozvao CK KPH i Komunističku partiju Jugoslavije da digne oružani ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske u kojoj su se nalazile savezničke njemačke postrojbe, kako bi se komunističkim ustankom u Hrvatskoj rasteretila preopterećena istočna bojišnica na koju je Hitler poslao 3 milijuna njemačkih vojnika koji su u vojnom pothvatu „Barbarossa“ stigli sa tenkovima za mjesec dana do Kijeva, a za tri mjeseca do Moskve.

Ljudi koji nisu zlobni nego razmišljaju vlastitom glavom znaju da 22. lipanj nije Dan antifašizma nego dan komunista koji su na taj dan digli oružani ustanak protiv hrvatske države (kao i 17. kolovoza 1990. godine u kninskom ustanku pobunjenih Srba), sa krajnjim ciljem da provedu boljševičku Oktobarsku revoluciju na području Slovenije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Makedonije i Srbije.

Poznato je da mi Hrvati volimo državne praznike i da ih imamo podosta, posebno ljeti, i da je lijepo kada je radnim danom neradni dan pa možemo produžit na naše hrvatsko more, i da se većini fućka kako se taj dan na koji se ne radi uopće zove, ali svaki narod koji drži do sebe pažljivo bira koje i kakve će imati državne praznike, a ne da mu se civilizirani svijet smije. Kako se svijet ne bi smijao, domaći lukavi propagandisti su dan komunističkog ustanka i početka socijalističke revolucije nazvali Danom antifašizma; nema što, u propagandi su komunisti bili najvještiji od svih; kapa dolje!

Ne da mi se pisati o tom sramotnom prazniku od 22. lipnja (1941.) nego ću radije reć koju riječ o jednom drugom povijesnom događaju koji je afirmativan za hrvatski narod, a to je obljetnica bitke kod Siska protiv Turaka, od 22. lipnja 1593. godineJ

22. lipanj – bitka kod Siska 1593. protiv Turaka





Hrvatska tvrđava kod Siska zaustavila 22. lipnja 1593. turski prodor na Zapad

Bitka kod Siska bila je, dakle, 22. lipnja, ali ne 1941. kad je odred komunista u šumi Brezovica kod Siska napao hrvatske mljekarice u vlaku koje su na zagrebački Dolac nosile „mlieko“, nego 22. lipnja 1593. godine kada je mala ali junačka Hrvatska vojska porazila moćno Osmansko Carstvo!


Osmansko Carstvo


Izgled Republike Hrvatske kao povijesne uzročno-posljedične veze turskih osvajanja i 200 godina tursko-hrvatskih ratova

Sve je počelo tako da je veliki vezir, poturčeni albanski Sinan-paša poželio se dokazati pred sultanom Muratom III, nagovorivši ga 1591. na vojni pothvat protiv „ostatka ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva“ i „predziđa kršćanstva“ – Hrvatske koja je do tada u 200 godina tursko-hrvatskoga rata izgubila 4/5 svog državnog teritorija na Osmansko Carstvo, dakle, cjelokupnu Slavoniju i Srijem, Dalmaciju, Liku, i Bosnu.

Kako bi ostvario vojne planove za udar na Hrvatsku, veliki vezir, koji je bio drugi po važnosti dužnosnik u Osmanskom Carstvu, nakon sultana, postavio je za bosanskoga beglerbega poturčenog srpskog pašu Hasana Pridojevića koji je kod Gradiške na Savi dao izgraditi most na lađama za prelazak 15 tisuća vojnika Osmanskog Carstva, koji su krenuli uz Savu prema Sisku gdje se nalazi grad i pored grada i sisačka tvrđava.

Rođeni Siščanin i zagrebački kanonik i sisački kapetan Nikola Mikac vodio je obranu hrvatske tvrđave u Sisku dok je ban Tomo Erdödy (iz kroatizirane mađarske plemićke obitelji) obavijestio karlovačkog generala obrane, Nijemca Anrdiju Auersperga o velikim pokretima Turaka.


Osmanlije - osvajači i okupatori hrvatskih zemalja

Vojna kampanja Turaka krenula je zadovoljavajuće po osvajače; naime, Hasan-paša prvo je razorio tvrđavu Topolovac na lijevoj obali rijeke jugoistočno od Siska. Njemačko vojno zapovjedništvo je hrvatskoj obrani u Sisku poslalo smiješnu pomoć od dva topa i 300 topovskih zrna, taman da si turski vojnici malo počešu svoje prljave gaće, misleći da ih je ubo' komarac (sisačku tvrđavu branilo je 300 vojnika, dakle, ni 3% od vojne sile napadača). Iako apsolutno malobrojni, hrabre hrvatske čete provališe 6. kolovoza 1591. iz tvrđave i naniješe Turčinu podosta štete u njegovu taboru. Odmah nakon toga počela je turska opsada grada, i to s pojačanjem, od 20 tisuća turskih konjanika i pješaka. Kad se na horizontu u međuvremenu pojavila Hrvatska vojska, Turke je odmah uhvatila panika tako da je Hasan-paša povukao vojsku; prvi val opsade trajao je samo četiti dana, ali sveukupno oko dvije godine.

Hrvatski ban kao vojni vrhovnik Hrvatske slijedio je Hasanovu vojsku i oslobodio tvrđavu Moslavinu od Turaka. Međutim bosanski paša nije mirovao već je sa 4.000 konjanika (spahija) opljačkao i opustošio zemlju oko Vrbovca kod Zagreba, te osvojio i do temelja razorio Božjakovinu, i 7. listopada se povukao u Pakrac (pakrački sandžak ili vojno zborno područje). Kod Čazme je pristigla, hrvatskoj vojsci saveznička, njemačka vojska razbila ostatke Hasanove vojske, i tom je prilikom u boju poginuo spahija Osman-beg iz Sirača, zapovjendik konjanika Mustafa s 22 turska barjaka (stijegova) je zarobljen, dok se Hasan-paša uspio sa svojim odredima spasiti. Nakon toga Hasan-paša ne miruje nego zauzima selo Golubić i stiže do Šturlića i Blagaja na rijeci Korani. Zaprijetio je Bihaću na Uni koji je tada bio hrvatski kraljevski grad kojega je branio kapetan Kristofor Obričan, ali ga ipak nije napao nego se vratio u „Tursku Hrvatsku“ ili u Bosnu.

Ban Tomo Erdödy ozbiljno je shvatio namjere Hasan-paše, vidjevši da se ne radi o nekim bezazlenim pograničnim čarkama i provokacijama, nego o vojnoj kampanji iza koje stoji Istanbul, dakle, sultan i cjelokupno Osmansko Carstvo, sa ciljem da Turci nakon osvajanja Siska osvoje Zagreb, i nakon toga austrijski Graz i na koncu Beč, a onda Turci nemaju prepreke sve do rijeke Rheine i dalje prema Parizu i Londonu. Stoga je ban Tomo na saboru na Gradecu u Zagrebu, 5. siječnja 1592. godine, proglasio općenarodni ustanak protiv turskih osvajača. U rat su sada morali ići svi, a oni polemići koji se ne odazovu zovu domovine, gube plemićke titule, a ratni dezerteri svoje posjede. Po saborskom zaključku obnavljaju se granične utvrde; naime, što je posrijedi? Nakon velikih hrvatskih bitaka protiv Turaka, kod Kiszega u Mađarskoj, 1532. godine, i 1566. kod Sizgeta, nije bilo većih vojnih pohoda tako da su se Hrvati malo opustili i mislili da je rat gotov za sve vijeke vjekove. Međutim, Hrvatska se nalazi na takvom zemljopisnom položaju i u takvim geo-političkim okolnostima da je svakom na svijetu mila Lijepa naša koju sebično želi za sebe, tako da Hrvatska vrijedi očito više nego što Hrvati misle da vrijedi.

Kako bi doskočio hrvatske branitelje, lukavi Hasan-paša počne na ušću rijeke Petrinjščice u Kupu kod Siska graditi tursku tvrđavu, koja je danas poznata kao grad Petrinja.

Gradnju tvrđave Zylagrad-Petrinja osigurava 40.000 turskih vojnika, s tim da se tvrđava nalazila u selu Jabukovcu, južnije od današnje Petrinje; usput je Hasanova vojska zauzela male hrvatske tvrđave Hrastovicu i Goru; posada Hrastovice, umjesto da se bori, svladala je svog zapovjednika-kaštelana i 15. travnja 1592. izručila tvrđavu Turcima u koju je Hasan-paša smjestio 200 svojih vojnika. Dok su Turci gradili svoju tvrđavu Petrinju, u obrambenom taboru zavladala je nesloga jer je njemačka vojska odbila napasti Turke odnosno graditelje protuhrvatske petrinjske tvrđave. Tako je u miru izgrađena turska tvrđava u kojoj je Hasan ostavio 1.000 okupacijskih vojnika, a sam se paša povukao u okupiranu Kostajnicu. Njemačka vojska nije pratila tursku vojsku u povlačenju, nego naprotiv, vratila se na sjever. Tako je politikom divide et impera Hasan-paša osvajao jedan po jedan grad i tvrđavu, pa je 13. lipnja 1592. na red došao i Bihać.

Na putu do Bihaća nalazila se mala hrvatska tvrđava Izačić koju je branilo 16 hrvatskih branitelja-vitezova, dakle, ne 16 tisuća, nego šešnaest, i čak u tom mikro-sastavu je 16 vitezova odbilo prvi turski napad, i slijedeće noći se povukli iz grada-tvrđave, jer nisu imali nikakve realne šanse se održat. Grad i tvrđavu Bihać je pak branio njemački kapetan Josef Lamberg sa 530 vojnika, najviše njemačkih i nešto hrvatskih uskoka koji su branili 5.000 stanovnika grad Bihaća na Uni. U strahu pred velikom turskom navalom, bihaćki kapetan počne mirovne pregovore s Hasan-pašom koji hinjeno pristane zajamčiti građanima Bihaća slobodan odlazak kuda žele, samo neka predaju grad. Hrvati Bihaća su zagrizli mamac i predali tvrđavu ali Hasanova vjera pokazala se kao nevjera: u Slunj je uspio doći samo kapetan Lamberg sa 20 pratitelja, a sve ostale su putem poubijali Turci; u gradu je poubijano više od 2.000 kršćana, a 800 hrvatske djece poslano je u Istanbul (bivši Carigrad) da postanu janjičari. Hrvatski Bihać je postao sjedište novog sandžaka dok je ostatku Hrvatske prijetila opća propast, kao što su propale Bosna, Srbija, Bugarska, Albanija i Grčka prije nje.

Dana 11. srpnja 1592. hrvatski ban promatra u Brestu na Kupi Hasan-pašu kako utvrđuje most preko Kupe, dakle, želi preć u neokupirani dio Hrvatske. U hrvatskoj tvrđavi Brest nalazilo se u tom trentuko 600 branitelja, a po okolnim vinorodnim brežuljcima sveukupno još oko 400 njemačkih konjanika i 1.600 pješačkih vojnika. Nakon što je Hasan-paša dovršio gradnju mosta, njegove jedinice prijeđu Kupu i napadnu banov tabor, a poslije i tvrđavu: rezultat je bio totalni poraz hrvatskih i njemačkih četa protiv 8 tisuća turskih vojnika. Dok je štajerski kapetan Johan Sarau poginuo u boju, hrvatski je ban preživio i s nekolicinom preplivao Kupu. U Istanbulu je Hasan-paša nakon toga imao vojnu paradu na kojoj je u mimohodu izložio 29 kola sa 172 zarobljenika i 600 odsječenih glava, 23 hrvatska stijega s grbovima hrvatskih plemića i nebrojeni plijen. Nakon poraza u toj bitci je Hrvatska ostala doslovno bez obrane, i Hasan-paša se mogao u miru pripremiti da Hrvatskoj zada smrtni udarac.

Ne čekavši da na vrbi rodi grožđe, Hasan-paša prodre nakon istanbulske parade u Turopolje gdje je četiri dana pustošio, što znači da su Turci palili kuće i ljetinu i zalihe, silovali djevojke i žene, nabijali zarobljenike na kolac, masakrirali stoku i ljude jer je to bila dio vojne taktike Osmanskog Carstva da se neprijateljskom stanovništvu utre strah u kosti, i da malo tko ostane normalan nakon takvog etničkog čišćenja.

Dio turske vojske od 600 konjanika krenuo je nakn toga prema tvrđavi Kerestinec između Samobora i Zagreba, u koju se zatvorio knez Petar III Erdödy. Međutim, hrabri knez sa svojih 40 konjanika-vitezova izvrši iz tvrđave kontra-juriš i poprilično sasiječe turske napadače koji su se razbježali. Oslobodivši se, knez pođe u Jastrebarsko ka svome bratu, banu Tomi, koji je zadržao prisebnost, iako je ostatkom Hrvatske zavladao novi strah od Turaka. Ban je mislio na Sisak kojemu je hitno trebala pomoć da ne padne, jer padom Siska je na udaru glavni grad Zagreb.

Dana 23. srpnja 1592. je pao grad Sisak, tako da je ostala samo sisačka tvrđava, kao mali otočić u turskom moru. Sisačka tvrđava smještena je u samom kutu sutoka Kupe u Savu. Hasan-paša je sisačku tvrđavu počeo 14. srpnja 1592. godine bombardirat, ali u povijesnim vrelima nije poznato je li vodio kakve topničke dnevnike. Nakon bombardementa je na vrata tvrđave pokucao vlaški vojvoda Marko iz Hrastilnice, kaštelan grofa Erdödya, i hinio da je došao kao prijatelj, željeći navodno pomoći braniteljima. Nepovjerljivi branitelji, međutim, pronađoše kod crnog Marka ćirilsko pismo kojim mu Hasan-paša obećava amnestiju ako se pokori sultanu. Dakle, izdaja! Branitelji su izdajicu sunovratili s tvrđave u Kupu. Nakon toga turski topovi su počeli otkidati komad po komad od sisačke tvrđave koja se počela topiti kako snješko na suncu, međutim, uzalud su Turci jurišali na tvrđavu, kopali opkope i jarke oko tvrđave, prislanjajući ljestve na zidine. Rezultat neuspjeha je bio da je Hasan-paša povukao vojsku u „Tursku Hrvatsku“. Međutim, to nije značilo da je opasnosti došao kraj, jer onaj pravi i žestoki napad tek je uslijedio, u svibnju 1593. godine.

U svrhu nove opsade, Hasan-paša dopremi pred sisačku tvrđavu velike, teške topove, dok je samu tvrđavu osjedalo 18 tisuća turskih vojnika. Hrvatskih branitelja u tvrđavi je bio sveukupno 300, a hrvatska vojska iz Zagreba, zajedno s njemačkom vojskom, sveukupno 2.500 vojnika tek je polazilo u koloni prema Sisku. Pored bana Erdödya, Hrvatsku vojsku su vodili još križevački husarski kapetan Ivan Drašković, gorf Petar II Erdödy (banov brat), Kristofor Obričan, Ištvan Tahi, Franjo Oherovečki, Vuk iz Druškovca i grof Stjepan Blagajski Babonić. Bitka za Sisak počela je 22. lipnja 1593. i trajala je svega nekoliko sati, i završila potpunim porazom turske vojske koja se prilikom bijega većinom utopila u Kupi, kao i sam Hasan-paša koji je pao u boju.

Uglavnom, Hrvatska vojska potukla je tursku silu, i ova pobjeda kod Siska odjeknula je kršćanskom Europom koja nije ni u snu mislila da će se Hrvati održati; junak te pobjede bio je hrvatski ban Tomo II Bakač Erdödy, ovjenčan nezaboravnom slavom. Ova bitka bila je prekretnica u tursko-hrvatskim ratovima koji su potrajali preko 200 godina, i radosno je odjekunula u Rimu, Beču, Pragu i Varšavi, a uzbudila narod i janjičare u Osmanskom Carstvu koji su za poraz okrivili sultana. Sada je tursko carstvo zahvatio strah jer su Turci pomislili da će njemački car Rudolf osloboditi sve zauzeto u Europi, dakle, Ugarsku, Hrvatsku (Slavoniju i Srijem, Dalmaciju i Bosnu) itd. Veliki vezir zahtijevao je otvoreno rat s Austrijskim Carstvom, do kojega će poslije i doć, ali prije toga je zbog nemara njemačke vojske ipak pala sisačka tvrđava, koja je međutim u sveopćem tursko-austrijskom ratu nakon toga opet oslobođena. Sinan-paša je preko Osijeka navalio sa 50 tisuća vojnika iz Male Azije, a u Osijeku mu se pridružilo još 40 tisuća poturčenih vojnika iz raznoraznih sandžaka, i austrijski car je zatražio pomoć Europe za križarski rat. Međutim, samo se papa odazvao pozivu za pomoć dok je ostaka Europe gledao kao tele u šarena vrata. Rezultat austrijsko-turskog rata do 1608. je bio oslobođenje hrvatske zemlje Slavonije, a poslije i Dalmacije, međutim, obje povijesne hravtske zemlje je austrijski car namjerno izdvojio kao zasebne pokrajine pod njemačkom i mađarskom upravom kako se Hrvatska ne bi ujedinila i postala snažna, a nedaj Bože i nezavisna, kako su mislili novi njemački okupatori Hrvatske. I tako su razjedinjene hrvatske zemlje dočekale svoje nove izdajice, i 1918. bile pripojene Srbiji u tako zvanu Kraljevinu SHS ili Veliku Srbiju iz koje su se oslobodili 10. travnja 1941. godine, da bi pali žrtvom komunističke zavjere 8. svibnja 1945. i ponovo se oslobodili okupacije 25. lipnja 1991. kada je Sabor Republike Hrvatske ponovo proglasio hrvatsku državnu nezavisnost od Srbije i Jugoslavije, i samostalnost.

U slijedećem postu povodom Dana državnosti od 25. lipnja prezentirati ću dokaze o hrvatskoj državnosti kroz stoljeća, a pošto je Hrvatska bila velebna država u srednjem vijeku, koja je bila puno veća od uže Hrvatske ili NDH u Drugom svjetskom ratu, ili nekoliko puta veća od podijeljene uže Hrvatske, dakle, od današnje Republike Hrvatske, post će ići u dva dijela. Ugodno čitanje želi ...

CBK

Za preporučiti je aktualni broj tjednika za kulturu HRVATSKO SLOVO od 19. lipnja 2009. (broj 739) u kojemu bivši župan dr. Branimir Lukšić piše o tamnoj strani britanske politike na Balkanu u Drugom svjetskom ratu, u članku pod naslovom "Velika Britanija suodgovorna je za bleiburški pokolj", tako da je i takav jedan znanstveni prilog dobar pokazatelj koje su uzročno-posljedične veze "Dana antifašizma" od 22. lipnja 1941.

nedjelja, 14.06.2009.

TITO - NJEGOVI APSURDI I NAŠE ZABLUDE

Jugoslavenski "Führer" maršal Tito

S obzirom da mas-mediji u Republici Hrvatskoj, u pravilu glavni urednici, i neki urednici, novinarke i novinari, kolumnisti, te vladajući političari i državni dužnosnici na čelu sa predsjednikom Republike Hrvatske, Stjepanom Mesićem, posljednjih nekoliko godina sramotno oživljavaju kult ličnosti pokojnog komunističkog diktatora i masovnog ubojice Josipa Broza – Tita, u ovome osvrtu riješit ćemo na osnovi dokazanih činjenica, dakle, na osnovi arhivske građe iz arhiva u Moskvi i arhiva iz Beograda neke Titove apsurde i neke zablude kojima robujemo, ali ne radi nepopravljivih titoista, nego radi hrvatske mladeži.

Završit ću ovaj osvrt sa mišljenjem dokazanog antifašista (anti-hitlerovca) i demokrata, Konrada Adenauera, predsjednika zapadnonjemačke vlade i jednim od moralnih utemeljitelja Europske unije, o Titu.

Međutim, počinjem ovaj osvrt sa izjavom poznatog svjetskog britanskog glumca iz Hollywooda, Richarda Burtona, o Titu. Naime, Richard Burton glumio je „druga“ Tita u jugoslavenskom partizanskom filmu 'Sutjeska', dakle, u igranom filmu o povijesnom događaju ofenzive sila Osovine protiv Titovih partizanskih snaga u Drugom svjetskom ratu na području Bosne i Crne Gore, 1943. godine. Richard Burton je o obožavanom šefu jugoslavenskih komunista priznao da se, igrajući Tita u partizanskom filmu „Sutjeska“ proveo kao bos po trnju:

- Moje tumačenje njegova lika moja je najgora uloga. Znate, glumcu je iznimno teško tumačiti lik nekog drugog glumca.

Reći, tvrditi za nekog političara i državnika da je glumac, kao što je Richard Burton rekao za Josipa Broza – Tita, nije pohvalna činjenica. Richard Burton ipak nije jebivjetar nego stručnjak za glumu.

Naša zabluda o Titu je ta da mislimo kako je bio iskren, da nije glumio nego da je bio iskreni komunist iz ideala, i iskreni partizanski borac i vođa, iskreni zaštitnik radničkih prava, iskreni državnik Jugoslavije, na kraju krajeva da je bio iskreni Jugoslaven, i iskren čovjek.

Međutim, on je samo iskreno glumio iskrenog čovjeka, a u stvarnosti je bio pokvaren, i karakteristika koja ga prati je, da je bio notorni lažljivac.

Međutim, unatoč povijesnim činjenicama koje su poznate Stjepanu Mesiću i političkoj eliti u Republici Hrvatskoj, notornog lažljivca i pokvarenjaka Tita se uzdiže u nebesa, i tako se s najvišeg državnog položaja u Hrvatskoj u stilu propagande laže da se Tito navodno u Drugom svjetskom ratu borio za slobodu, i da se na čelu borbe za slobodu nalazila jugoslavenska komunistička partija, što je notorna laž, dok je istina da se na čelu Komunističke partije Jugoslavije nalazio Tito, i da se borio za vlast, a ne za slobodu naroda.

Titovo djelo je u konačnici on sam – on je sebe stvorio, a socijalističku Jugoslaviju koju je stvorio sam je uništio jer kao apsolutistički nedemokratski vladar ponašao se kao francuski kralj Louis XIV po načelu „Država - to sam ja“, i shodno tome je ispalo „Poslije mene – potop“.

Naime, ono što je Tito stvorio, nije u konačnici Jugoslavija, nego on sam, i kad je on nestao, nestala je i njegova tvorevina koju je koristio kao sredstvo za postizanje cilja, a cilj je njegova vlast. Sve drugo je Tita manje zanimalo, čak i žene su ga manje zanimale od vlasti, i nije u borbi za vlast trpio nijednog konkurenta, te nije imao suradnike u vlasti nego poslušnike dok je suradnike dao ubijati ili u najblažem slučaju ih je odstranio iz javnosti.

Tito je politiku učio od sovjetskih boljševika, i shodno tome se i sam ponašao kao boljševik, a uzor mu je do kraja života bio Staljin, i shodno tome se ponašao staljinistički otkad je kao šef zagrebačkog mjesnog komiteta komunističke partije 1927. ultimativno zahtijevao staljinizaciju KPJ, i time došao u fokus samoga Staljina; čim je nakon svoje robije došao u Moskvu, počeo je 4. ožujka 1934. pisati Staljinovoj tajnoj policiji karakteristike o vodećim jugoslavenskim komunistima u Moskvi. Kao bi povijest o njemu ispala bolje, dao je nakon Drugog svjetskog rata krivotvoriti ključne dokumente koje je sam pisao; krivotvorenje se u vrijeme Jugoslavije zvala „autorizacija“, tako da je Tito autorizirao sve ključne dokumente, kao na pr. proglas koji je pisao nakon napada Njemačke na SSSR od 22. lipnja 1941. kada je iz proglasa dao izbrisati ključnu riječ koja ga je kompromitirala, naime, izbacio je riječ koja ga je povezala sa činjenicom da je gotovo dvije godine podržavao pakt između Hitlera i Staljina od 23. kolovoza 1939. godine. (Izvorni dokument pronađen je u arhivu u Beogradu.)

Prvi program s kojim je osvojio prvi svoj položaj u životu, položaj šefa zagrebačkih komunista, bio je staljinizacija. Posljednji njegov program koji je ugradio u državne institucije SFR Jugoslavije 1974. bio je staljinizam, i apsurd nije da je umro kao Staljin, obožavan od milijuna zavedenih ljudi propagandom ispranih mozgova, nego je apsurd što i danas postoje ljudi koji vole i poštuju Tita koji je, da apsurd bude veći, pobio više antifašista nego fašisti, ali svejedno državni vrh Republike Hrvatske preporučuje Tita hrvatskom stanovništvu kao navodno najveću hrvatsku povijesnu ličnost i kao navodno najevećeg hrvatskog državnika u povijesti. Veća prevara od prevare koju je Tito počinio je prevara titoista koji danas lažu hrvatsku i svjetsku javnost.

Kad se pogleda tko je od vladajućih političara u RH najviše vodio titoističku propagandu, naime, Stjepan Mesić i Vladimir Šeks, i kad se njih dvojica poveže s osnovanom sumnjom da su bili doušnici bivše jugoslavenske komunističke tajne policije, dakle, udbaši, onda mnoge stvari postaju jasnije zašto i danas nakon Tita – Tito.

Naime, Jugoslavija se davno raspala, prije 19 godina, u međuvremenu je stvorena hrvatska, ne jugoslavenska, država, u međuvremenu imamo hrvatske državnike i hrvatske povijesne ličnosti, hrvatske branitelje i na tisuće poginulih i ranjenih Hrvata u prošlom ratu, imamo i hrvatske ratne junake i junačke ratne priče, kao što je obrana Vukovara, imamo Hrvatsku vojsku i ratne jedinice Zbora narodne garde i policije, ali glavna tema medija su proslave obljetnica partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata, pod pokroviteljstvom predsjednika Mesića, i glavna vijest u medijima je jugoslavenski, a ne hrvatski državnik Tito, glavna medijska prezentacija je bivša Jugoslavija, a ne sadašnja Hrvatska, glavna medijska vijest je Tito, jedan diktator koji je umro prije 29 godina, i sada neka netko kaže da to nije namještaljka pripadnika tajne službe, bivših udbaša koji mora da su plaćenici nekih stranih službi i režima u svijetu, jer nije nepoznato da su mnogi nekadašnji kagebeovci za dobre novce radili nakon pada berlinskog zida za zapadne tajne službe i tzv. međunarodne korporacije ili u službi krupnog kapitala.


Tito - antifašističko božanstvo

Richard Burton bio je suprug od poznate seksepilne američke glumice Elisabeth Taylor, a njezina talijanska kolegica Sophia Loren bila je gošća u Titovoj vili na Brijunima, međutim, apsurd je što je Tito vilu na Brijunima poklonio u vlasništvo, ni manje ni više nego svom kolegi, državniku, diktatoru i masovnom zločincu, etiopskom caru Haile Selasiju, a ovaj je Titu pak dao izgraditi dvorac u glavnom gradu Etiopije, u Adis Abebi. To proizlazi iz povijesne dokumentacije 'Titove' pismohrane u Beogradu koja je bila državna tajna. Popis svih vila, voznog parka, zlatnog nakita i drugih materijalnih vrijednosti, koji je bio državna tajna, u usporedbi s popisom drugih državnika onoga i našega doba govori nam da je Tito imao više vila i veći vozni park od engleske kraljice i od bilo kojeg europskog državnika, a kad je Tito išao na službena putovanja, sa sobom je nosio sanduke sa poklonima od zlata kojima je izdašno darivao svoje ugostitelje. Apsurd je da nije Tito zaradio sanduke zlata koje je dijelio stranim državnicima, nego radnička klasa. Apsurd je i da je Tito dostigao mirovinu još u ožujku 1945. godine, nekoliko mjeseci prije nego je službeno počeo svoj staž jugoslavenskog državnika koji će trajati 35 godina; naime, u ožujku 1945. mu je jugoslavenski mirovinski fond u Beogradu udijelio potvrdu o neprekinutom radnom stažu od 1907. godine, dakle, staž od punih 38 godina otkad je počeo 1907. pohađati šegrtsku školu, te mu je u staž ubrojeno i vrijeme robije nakon što je kao terorist osuđen 1928. u Zagrebu, i vrijeme kada je nakon robije boravio u centrali Kominterne u Moskvi gdje je sovjetskoj tajnoj policiji cinkao svoje jugoslavenske drugove, tridesetih godina 20. stoljeća, i naravno staž u partizanima u Drugom svjetskom ratu. Najduži službeni put maršala Tita iznosio je inače 95 dana u komadu, i to u Indiju i Burmu, a prilikom polaska brodom jer Tito načelniku službe sigurnosti Jugoslavije izdao naredbu da obavezno s njim na put moraju ići i kavezi za egzotične životnje tipa majmuna, leoparda, papiga i drugih koje je mislio loviti i lovio u Jugoslaviji prijateljskim azijskim zemljama u koje je putovao. Pri tome je svom šefu sigurnosti izrazio zabrinutost hoće li ga u Indiji pozdraviti istim intenzitetom kao u Burmi.

Titov službeni biograf, Vladimir Dedijer, koji je bio maršalov čovjek od povjerenja s kojim je razgovarao stotine sati, i koji je Titu bio sklon i vjeran kao pas, izrekao je za crvenog firera sve samo ne pohvalnu karakteristiku, prepričavši njihov razgovor iz 1950. godine: rekao je da ga je Tito pitao, što ga to tako gleda, a Vladimir Dedijer na to kaže:

„Gledam te, evo, već 13 godina i nikako da budem načisto s tvojim likom. Na trenutke imaš vrlo blage, meke crte, a na trenutke vrlo oštre.“

Kad se Dedijerov opis Tita usporedi sa karakteristikom koju je o obožavanom jugoslavenskom božanstvu izrekao dr. Silvin Eiletz, u zagrebačkom Globusu ove godine, da je „Tito kao osoba bio i dobar i zao, dakle, da je shizofrena osoba“, što ovom istraživaču o Titu nije bilo teško utvrditi s obzirom da je stručnjak jer je bečki psiho-analitičar, a svjetska kolijevka Freudove psihoanalize leži u Beču. Međutim, vodeći političari u Hrvatskoj, i medijska javnost tvrde da „je Tito bio dobar“, a oni koji su malo oprezniji, iako su u dubini srca Titovi obožavatelji, kažu da je Tito jedna kontroverzna povijesna ličnost, ali nitko ne želi reći da je bio shizofrena osoba, iako čak i Dedijerov opis Tita upućuje na takvu dijagnozu. Međutim, titiostima u Republici Hrvatskoj Tito je i dalje genij, i „antifašistički brand Hrvatske u svijetu“.

Titov apsurd je da je uspio zavarati sve oko sebe osim svog tvorca i mentora – vođu sovjetskih boljševika i komunističkog tiranina Staljina. Staljin je točno znao tko je njegov „Valter“. Znao je da je Valteru u listopadu 1944. uputio pomoć od gotovo pola milijuna vojnika Crvene armije koja je jugoslavenskog doušnika sovjetske tajne službe ustoličila na vlast u Beogradu.

Naša je zabluda što vjerujemo kako je samo ustaškog Pogavnika Pavelića neka strana sila ustoličila na vlast, dok je istina da je i Tita ustoličila strana sila na vlast.

U rezoluciji Informbiroa iz 1948. godine, koja je bila povod razlazu Staljina i Tita, Staljin svog doušnika podsjeća tko ga je ustoličio na vlast u Beogradu, 1944. godine.

Ono što još saznajemo iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije je, da je Tito nakon ustoličenja na vlast od Staljina dobio vojnu pomoć od koje se čovjeku može samo zavrtjeti u glavi, koju Pavelić nikada u tom obliku nije dobio od Hitlera, a kamoli od Mussolinija, a ta Staljinova pomoć Titu je uključivala blizu 500 borbenih zrakoplova i na stotine tenkova, topova i drugog ratnog materijala. Titoisti se inače rugaju tome da je Pavelić došao na vlast, ne samo uz pomoć Mussolinija i Nijemaca, nego i tome da je na vlast u Zagreb došao tek pet dana nakon proglašenja NDH od 10. travnja 1941. godine, ali povijesna je istina da se Tito nalazio u Rumunjskoj kad je Crvena armija potisnula njemačku vojsku iz Beograda, i tek nekoliko dana nakon toga je Tito u čamcima ratne mornarice Crvene armije došao Dunavom u Beograd i preuzeo vlast, odabravši si dvorac Karađorđevića kao svoju rezidenciju, dakle, da vlast odmah u startu ima kraljevsi background, kao što mu je život nakon toga bio doslovno kraljevski i carski, u biti faraonski ako ćemo se držati doslovno činjenica.

Većina hrvatske javnosti misli, zahvaljujući jugokomunističkoj propagandi mas-medija u Republici Hrvatskoj, kako je Republika Hrvatska visoko zadužena zemlja s vanjskim dugom od 40 milijardi eura, dok je vanjski dug Republike Hrvatske u stvarnosti 10 milijardi eura, a da je bivša Jugoslavija dugovala tek 20 milijardi eura, dakle, stvara se lažni dojam da je bilo bolje u bivšoj Jugi nego danas u Hrvatskoj, dok dokumenti iz povijesnih arhiva govore crno na bijelo da je Zapad, prije svega da su SAD upumpale u Titovu Jugoslaviju, ni manje ni više nego točno 102 milijarde US$. 102 milijarde dolara koje je Zapad na ovaj ili onaj način poklonio nekadašnjoj tamnici naroda kao bespovratnu pomoć, kao što danas Izrael od Sjedinjenih Američkih Država dobiva svake godine najmanje jednu millijardu dolara bespovratne vojne i druge pomoći tako je i bivša Jugoslavija dobivala, osim što je 20 milijardi dolara pisan kao dug plus kamate koje su kod zapadnih banaka bile taman tako visoke da ni generacije taj dug ne bi otplatile da se Jugoslavija nije raspala.

Kad je riječ o standardu koji je u Titovoj Jugoslaviji navodno bio bolji nego danas u Republici Hrvatskoj, onda dokumenti iz arhiva govore da je pred kraj Titove vlasti bilo u bivšoj Jugoslaviji 800 tisuća nezaposlenih, i najmanje toliko ih je radilo gao 'gastarbajteri' u inozemstvu, a prema istraživanju beogradskog Centra za radničko samoupravljanje trećina zaposlenih u društvenom sektoru, oko 1,8 milijuna ljudi, samo je prividno radila, a sveukupno gotovo 3,5 milijuna radnika titoistički jugoslavenski socijalistički sustav nije bio u stanju racionalno iskoristiti.

Titova Jugoslavija je 1976. godine za otplatu kredita i kamata davala koliko „za isplatu cjelokupnog mirovinskog i socijalnog osiguranja“.

U to vrijeme je izvoz Jugoslavije u SSSR porastao sa 29,55% na 48,52 posto, a na konvertibilna zapadna tržišta je pao sa 35,8 na 23%. To je, dakle, taj prosperitet bivše Titove Jugoslavije o kojemu danas govore neznalice, ali i pokvarenjaci i idijoti koji nas očito smatraju bedacima.

Ovom prilikom nećemo o tome kako je osamdesetih godina u Titovoj Jugoslaviji bio manjak struje, kako su domaćinstva navečer živjela u mraku jer je Jugoslavija svoju proizvodnju struje izvozila u inozemstvo radi otplate kredita i kamata, i da su se ljudi mogli u svojim automobilima voziti samo svaki drugi dan, ovisno o tome je li im automobilske registarske tablice, koje su imale crvenu zvijezdu petokraku, što nisu imale ni sovjetske ni albanske diktatora Envera Hodže, počinju s parnim ili neparnim brojem.

U svakom slučaju, Jugoslavija je pred kraj Titove vladavine dostigla sa Sovjetskim Savezom onu robnu razmjenu koju je imala uoči razlaza Staljina s Titom, 1948. godine, dok je Jugoslavija dostigla poloprivrednu proizvodnju prijeratne ondašnje Kraljevine Jugoslavije iz 1939. godine tek 1956. godine, ali ne zbog Drugog svjetksog rata nego zato što je Titova vlast od 1945. do 1950. totalno uništila seljaštvo podržavljenjem poljoprivrednog zemljišta i pljačkanjem seljaka kao i njihovim batinjanjem i nemalim brojem ubojstava seljaka i njihovih članova obitelji. Titova poslijeratna Jugoslavija imala je vjerojatno manju poljoprivrednu proizvodnju od NDH, dok je u prvih pet godina titoistički režim pobio više ljudi nego fašistički režim za četiri godine od 1941. do 1945. na području bivše Jugoslavije. Koncentracijski logori su se u Titovoj Jugoslaviji zvali „centri za društveno korisni rad“, i teror u njima nije bio manji od terora u gulagu u Sovjetskom Savezu. (Tako nam govore Titovi dokumenti iz arhiva.)

Nakon razlaza Staljina s Titom, SAD su Jugoslaviji dale 1952. bespovrtnu vojnu pomoć od 500 ratnih zrakoplova, od toga polovica mlaznih, na stotine tenkova, topova i na tisuće tona pšenice i svake druge vrste pomoći.

Titov apsurd je da je kao komunistički čelnik pridružio dvije godine poslije, 1954. godine, Jugoslaviju Sjevernoatlantskom vojno-političkom savezu ili NATO-paktu, potpisavši specijalnu suradnju o tome sa članicama saveza NATO, Grčkom i Turskom. Na upit zamjenika Državnog tajnika SAD, kome bi se u slučaju sukoba priključio, Zapadu ili Sovjetskom Savezu, Titov izaslanik Koča Popović rekao je da ideološka razlika nije problem. (Toliko o Titovim načelima.)

Tito je lagao kad god je stigao, i svoje je podanike također učio laganju, i to još u partizanima. Za vrijeme rata je vođa jugoslavenske revolucije poslao u Moskvu oko 5 tisuća šifriranih poruka, a prvu poruku u ratu je poslao nakon što je iz Moskve dobio 22. lipnja 1941. zapovjed da digne oružani ustanak. U mnogim depešama je Tito naprosto lagao Staljina o stanju na terenu, jer je na pr. za pogibiju pet njemačkih vojnika napisao da su partizani pobili 50, za jedan uništeni njemački tenk da su uništili jedan tenkovski bataljun, a 1944. je u Moskvu javio veliku laž da je ustaški režim u NDH pobio „460.000 Srba“, i to je prva laž na temu 'Jasenovca“ koja je potekla od Tita, i na osnovi te laži je Tito bio glavni promotor svađa između Srba i Hrvata, jer je vladao na rimskom načelu divide et impera – podijeli i vladaj!

U svom djetinjstvu je Tito bio ministrant u kumrovečkoj župi, i vjernik, dok su u Drugom svjetskom ratu njegovi partizani ubili točno 630 svećenika Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH, a nakon rata je njegova vlast uhitila zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i nevinog ga osudila na montiranom sudskom procesu u staljinističkom stilu, i na koncu pogubila na podmukao način – trovanjem do smrti! Zato titoisti, kao vjerni staljinisti, što je Tito bio od rane mladosti, vole druga Tita, i pošto drže vlast u Hrvatskoj, ne daju Trg maršala Tita, ponosni na sva ubojstva koja je ovaj naredio i zapovjedio, jer kao „antifašist“ smio je sve, i dozvoljeno mu je sve.


Žrtve 'druga' Tita

U eri kada cijela se svjetska javnost zgraža nad Titovim masovnim ubojstvima u Barbarinom rovu Hude Jame kod Laškog u Sloveniji, iz 1945. godine, predsjednik Mesić hvali Tita, i vodi hrvatsku javnost na Velebit, da čita bukvicu o ustaškoj jami Jadovno u kojoj da leže žrtve ustaškog režima, kako nas Mesić poučava, a do danas, dakle, u posljednjih 68 godina ni hrvatska ni svjetska javnost nije vidjela niti jedan jedini kostur ili posmrtni ostatak žrtve fašizma iz te jame, niti jedan !!! A da je i vidjela, a nije, nije vrijeme govorit o ustaškim zločinima o kojima se govorilo pola stoljeća kako se komunistima već dizala ona stvar, nego je vrijeme govorit o onim zločinima o kojima se pola stoljeća moralo uslijed Titove „demokracije“ šutjeti, a to su komunistički i partizanski zločini jugoslavenskih komunista znani kao titoisti.

Evo još jedan podatak iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije, danas objavljeni, naime, Tito je zapovjed za masovne zločine nad zarobljenim civilima i ratnim zarobljenicima iz 1945. godine izdao u Beogradu, na Dedinju, u svojoj (otetoj) rezidenciji 'Beli dvor', i to zapovjedniku 3. odjela vojne tajne policije Ozne, potpukovniku Jefti Šašiću kojega je dao probuditi usred noći dok je ovaj partizanski komandant imao običaj spavati sa pištoljem pod jastukom:

- „Druže Maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.

Na njegovo iznenađenje Tito ga nije pogledao nego je mahnito hodao po sobi gore-dole, a ispod njegovih vojničkih čizama čula se škripa dvorskog parketa.

- Dali smo im priliku da se predaju, reći će Tito između 9. i 12. svibnja 1945. i nastavio-i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju! Kao da ga je tek tada primijetio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:

- Pobiti!

Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u pravcu zapada naredio:

- Kreni u Sloveniju i Austriju, i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“

(Izvor: svjedočenje Jefte Šašića prenijeto beogradskom autoru knjige o Titu, Peri Simiću.)

Tako će sredinom svibnja i dalje u lipnju 1945. Titove jedinice pobiti na desetke i desetke tisuća ratnih zarobljenih i zarobljenih civila koji su bili u pratnji antikomunstičke hrvatske vojske. Ubrzo će i Tito krenuti put Zagreba na genocidni sastanak i u obilazak masovnih stratišta i kontrolu ubijanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagrebu i okolici, te u Sloveniji, gdje je u Ljubljani održao sa svojim vojnim zapovjednicima i dužnosnicima komunističke partije još jedan genocidni sastanak; na oba genocidna sastanka u detalje je dogovorena likvidacija najmanje nekoliko desetaka tisuća ratnih zarobljenika i zarobljenih civila, kao i lokacije tajnih grobišta i jama. Za razliku od velebitske „ustaške jame“, o kojoj nam nije predočena niti jedna žrtva fašizma, hrvatska i svjetska javnost vidjela je žrtve komunizma iz maceljskih jama, zatim iz jame Jazovke, iz protutenkovskog rova kod Maribora, te iz rudnika Barbarin rov i drugih komunističkih stratišta. Sada vjerujte Mesiću, a ne svojim očima!

Što nam o Titu još govore arhivi? Na primjer kako je Tito rekao Churchillu prilikom njihova prva susreta u Italiji, 1944. godine, da je cilj njegove partizanske borbe „uspostavit demokraciju u Jugoslaviji“, a sovjetski dokumenti predstavljaju dokaze kako su se Tito i Staljin smijali na sastanku u Kremlju, 1946. godine o tome kako su izigrali Churchilla i u Jugoslaviji uspostavili komunističku diktaturu, te je Staljin u jednom trenutku predložio Tita za svog nasljednika. Staljin je obožavao svog vrlo sposobnog doušnika, i na kremaljskom sastanku poslije rata vlastoručno ga obuhvatio i podigao u zrak od sreće. Naravno, prilikom dolaska Titove delegacije u Moskvu (koja je bila najčešća destinacija njegovih službenih posjeta u inozemstvu) je za supruge sovjetskih dužnosnika iz Beograda stigla ekstra pošiljka od nekoliko sanduka sa zlatom i briljantima optočenim satovima dok je Jugoslavija istovremeno plaćala preko milijardu ondašnjih dinara boravak divizija Crvene armije u Jugoslaviji, a sovjetski vojni instruktori u Jugoslaviji su imali trostruko do deseterostruko veće plaće od oficira JNA.

U ovom osvrtu izdvojit ću još tri najstresnija trenutka u Titovu životu; prvi je bio u ruskom ratnom zarobljeništvu u Prvom svjetskomr atu kada ga je jedan čuvar opalio sa bičem 30 puta po leđima, zatim drugi stresni trenutak kada mu je šef Komunističke internacionale u Moskvi, Dimitrov, priopćio 1938. godine, nakon što je Tito cinkao sovjetskoj tajnoj policiji oko 100 dužnosnika KPJ, kako Kominterna u njega nema povjerenje, i treći puta je imao vrlo stresne životne trenutke za vrijeme njemačkog desanta na Drvar, 25. svibnja 1944. godine, kada je dalekozorom sa terase ispred drvarske pećine ugledao njemačke vojnike u njegovom američkom Jeepu, koji mu je britanska vojna misija poklonila, kako se kreću prema njemu, pa je počeo mahnito pucati iz snajpera koji mu je poklonio član sovjetske vojne misije pri politbirou CK KPJ u Drvaru, ali ga je njegova pratnja uspjela nagovoriti da mu je bolje ako počne odmah bježati nego poslije jer da poslije može biti kasno; jedan sovjetski zrakoplov je Tita nakon desetak dana 'bežanije' pokupio na kupreškom polju i otpeljao u Italiju, a britanski razarač ga poslije prebacio na otok Vis. Sa Visa se jedne mrkle noći, bez signalizacije na zrakoplovu, uputio u Moskvu, a iz Moskve poslije u Rumunjsku otkud je pratio „oslobođenje“ Jugoslavije, odnosno za početak Srbije i Beograda, od strane, ne „Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije“ nego sovjetske Crvene armije, i to 467 tisuća vojnika Crvene armije koji su sudjelovali u završnim operacijama potiskivanja njemačke vojske iz Srbije i Beograda; to je bilo više vojnika nego koliko je Osovina imala prilikom napada na Jugoslaviju od 6. travnja 1941. godine, ili Natopakta prilikom napada na tzv. SR Jugoslaviju iz 1999. godine.

A Konrad Adenauer je ikoni njemačke socijaldemokracije i nekadašnjem prijeratnom komunistu Willyu Brandtu, rekao da je Tito najobičniji razbojnik:

„Kad je bivši njemački kancelar Konrad Adenauer zamolio svg nasljednika Willya Brandta da mu kaže što uistinu misli o Titu, nastao je tajac. Brandt je pokušao iznijansirati odgovor, a Adenauer ga je prekinuo:

- Ostavite se toga, želim vam reći što ja mislim: to je jedan sasvim običan razbojnik!“

(Izvor: Knjiga „Velika obmana“, Beograd, 1990., str. 433)

Titov kult se inače počeo stvarati u partizanima, tamo negdje 1943. godine oko sjednice tako zvanog Avnoja kada se Tito oficirima-polaznicima oficirske partizanske škole potpisao na potvrde o obavljenom tečaju kao „maršal“, iako je tek poslije na komunističkoj skupštini AVNOJ imenovan za maršala, dakle, za najviši vojnički čin. Prilikom potpisivanja pridruženja Jugoslavije Natopaktu je Tito u Ateni potpisivao u svojoj maršalskoj uniformi, sa Staljinovim ordenjem na prsima, dok je kao zmija noge od javnosti, posebno od srpske javnosti čuvao austrougarsko odličje za borbe u Prvom svjetskom ratu na tlu Srbije. Do 1944. godine mnogi partizani uopće nisu ni znali kako se Tito u stvarnosti zove, a ni danas titoistima nije bitno njegovo pravo ime nego samo njegovo konspirativno ime koje mu je dala Kominterna, Tito, kao i čin maršala u kojemu je zapovijedio ubojstvo hrvatskog naroda (genocid) čiji je izrod.


Druže Tito - vrijeme je da kreneš na smetlište povijesti!

Izvor: knjiga Pere Simića pod naslovom „TITO – fenomen stoljeća“, Zagreb, 2009.

CBK

P.S.: u jednom od slijedećih postova opet osvrt o Titovim apsurdima i našim zabludama.

četvrtak, 11.06.2009.

WTO - TERMINATOR HRVATSKOG SKOLSTVA I SELJASTVA...

Hrvatski studenti u Zagrebu, 2009. u borbi protiv Svjetske trgovačke organizacije

"Temeljno je pitanje: Trebamo li mi Hrvati vlast kako bismo vladali nad Hrvatima, ili kako bismo nešto pametno za Hrvate učinili?"

Prof. dr. sc. Juraj Božićević, predsjednk Tehničke akademije u Zagrebu.

Hrvatska likvidira brodogradilišta, a svaki brod je tvornica. U svijetu je težište na razvoju brze željeznice na struju jer se zna kako cijena nafte raste, a Hrvatska razvija samo ceste, i to vrlo, vrlo sporo, a potpuno zanemaruje Hrvatsku željeznicu.

Do spoznaja o nedostacima znanja i znanosti došla je Akademija tehničkih znanosti Hrvatske s njenim predsjednikom, gospodinom prof. dr. Jurajem Božićevićem, 1999.godine. Gospodin Božićević je u vladi premijera Sanadera (HDZ) bio savjetnik u Ministarstvu obrazovanju i znanosti pod ministrom Primorcem, ali je ubrzo dao ostavku. Danas znamo i zašto je dao ostavku !

Hrvatski političari bi spoznaju g. Juraja Božičevića trebali percepirati, akceptirati i participirati u njoj te omogućiti nesmetani i nesputani razvoj znanja i znanosti, odgoja i obrazovanja te razvoja kulture, humanističke i tehničke kulture općenito. Političari trebaju znati kako su tehnika i znanost kultura isto kao i umjetnost.

Od objave gore navedenog (izvatka) teksta akademika Božičevića do danas, deset godina poslije, probleme u vezi znanosti i razvoja hrvatskog društva vladajući političari i (balkanska) elita Hrvatske nije riješila, naprotiv, problemi su se proširili, produbili i nagomilali; hrvatska poljoprivreda je propala, uništio ju je uvoz i korumpirani uvoznički lobby s podrškom u politici vlastodržaca u Republici Hrvatskoj, zatim, hrvatska industrija je od strane vlasti RH masakrirana, hrvatsko bankarstvo je od strane vlade RH prodano strancima odnosno stranim državama, a hrvatska brodogradilišta su na rubu nestanka jer Europska komisija (vlada EU) zahtijeva njihovu likvidaciju, s obzirom da predstavljaju konkurenciju borodogradilištima zemalja članica Europske unije, te je likvidacija hrvatskih brodogradilišta postavljena početkom 2009. od strane Europske komisije kao uvjet za daljnje pregovore s Hrvatskom oko pristupanja u punopravno članstvo Europske unije, dok se u hrvatskom školsko-obrazovnom sustavu nešto promijenilo na bolje ali nedovoljno i sporo, a u visokom obrazovanju je iz Europske unije preslikan tzv. bolognski studij koji je u Hrvatskoj izazvao kontroverze i od studentske populacije prihvaćen s velikom rezervom, a hrvatska vlada je u primjenu tzv. bolonje uložila premalo novaca; nešto je učinjenu u obrazovanju za informacijsko društvo u Hrvatskoj, ali opet nedovoljno, i nažalost, Hrvatska do danas nije stvorila društvo znanja, a hrvatski političari vladaju da bi vladali nad Hrvatima, a ne da bi za Hrvate nešto pametno učinili !!!

SVJETSKA TRGOVAČKA ORGANIZACIJA WTO – TERMINATOR HRVATSKOG SKOLSTVA, SELJAŠTVA I HRVATSKE BRODOGRADNJE



Nedavno su studentice i studenti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji se pod geslom "Jedan svijet – jedna borba" zalažu za besplatno školstvo, održali na jednom od svojih demokratskih plenuma raspravu o GATS-u.

‘GATS’ je engleska skraćenica od General Agreement od Trade in Services ili Opći sporazum o uslužnim djelatnostima koji je dio Svjetske trgovačke organizacije – WTO.

Hrvatski studenti su, dakle, na pravom tragu o tome otkuda puše vjetar, odnosno bura.

Naime, unutar navedenog međunarodnog Općeg sporazuma o uslužnim djelatnostima nalazi se i školstvo kao usluga obrazovanja i znanja.

Trend u svijetu liberalnog Zapada je da se ishodi potpunu liberalizaciju sektora obrazovanja kojega korporacije, dakle, predstavnici krupnoga kapitala žele otvoriti za privatne ponuđače.

Ne znam u kojoj mjeri su hrvatski studenti svjesni o čemu se točno radi, ali za svaki slučaj će CBK pomoći studentima da točno detektiraju izvor zla koje prijeti slobodi i pravu na obrazovanje svakog čovjeka, koje je ustanovljeno po Povelji Ujedinjenih naroda, i zajamčeno hrvatskim Ustavom, ali to pravo potkopava Svjetska trgovačka organizacija WTO kojom manipuliraju raznorazne para-vladine zločinačke organizacije kao što je Bilderberška grupa koja se nedavno sastala na tajnom sastanku u Ateni, od 14. do 17. svibnja 2009. godine.

Bilderberška grupa je prvenstveno zadužena za sniženje ili povećanje cijene sirove nafte na svjetskom tržištu, ali bavi se i drugim pitanjima svjetske politike; grupa je dobila ime po jednom nizozemskom hotelu u kojemu je prvi put nakon Drugog svjetskog rata održan prvi tajni sastanak, a glavni financijer Bilderberga je naftni tajkun i milijarder David Rockefeller dok je ‘politički komesar’ te grupe Henry Alfred Kissinger; na nedavnom tajnom sastanku u Ateni, o kojemu nije izvijestila ni najveća novinska agencija na svijetu, britanski Reuters, bio je primjerice nazočan predsjednik uprave Coca-Cole, zatim, umirovljeni bivši šef britanske tajne službe MI6, i njegov američki kolega, aktualni šef najveće tajne službe Sjedinjenih Američkih Država, agencije NSA, zatim, nizozemska kraljica, ili primjerice glavni urednik utjecajnog lista The Washington Post, ili na primjer predsjednik njemačke stranke Zelenih, i hrvatskoj javnosti dobro poznati komesar Europske komisije za proširenje Europske unije, finski liberal Olli Rehn (sveukupno je bilo 120 članova Bilderberga nazočno u jednom atenskom hotelu, daleko od očiju svjetske javnosti, jer je pristup sastanku bio zabranjen novinarima).

Globalizacija: SAD žele privatizaciju školskog sustava diljem svijeta – komercijalizacija znanja i kraj javnome školstvu i obrazovanju

Po informacijama anti-globalističke organizacije ATTAC (‘Association pour la taxation de transactions financieres a l’ aide des citoyennes et citoyens’) Sjedinjene Američke Države (vlada) željele su u tekućim pregovorima u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (WTO) o Općem sporazumu o uslužnim djelatnostima, GATS, ishoditi potpunu liberalizaciju sektora obrazovanja kojega žele otvoriti za privatne ponuđače. To proizlazi iz jednoga tajnog kataloga koji su podastrijeli američki posrednici.

Studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu su na svom plenumu raspravljali o GATS-u, jer se taj međunarodni sporazum tiče školstva i obrazovanja, a Republika Hrvatska je, nažalost, članica Svjetske trgovačke organizacije WTO, ali pitanje glasi, znaju li hrvatski studenti za tajni katalog prijedloga koji je vlada SAD stavila pod nos članicama Europske unije da prihvate u cowboyskom stilu uzmi ili ostavi, a u pozadini stoji Sheriff (State Department) sa svojom batinom u jednoj ruci i mrkvom u drugoj ruci; mrkva je u tom slučaju pristup međunarodnim tržištima pitke vode, struje ili novčanim uslužnim djelatnostina, što se nudi Europskoj uniji, dakle, nudi se prljava trgovina u kojoj je EU odustala od svojih moralnih načela pod kojima je osnovana 1957. godine.

Cilj američke inicijative u okviru Svjetske trgovačke organizacije je taj da svi ponuđači obrazovanja imaju ista prava na (novčanu) potporu države ili na subvencije. Jedan glasnogovornik zaštitne organizacije ATTAC reče:

"Zahtjev za subvencijama za privatnike ugrožava javno obrazovanje u cijeloj Europi i izvan europskih granica."

Po navodima anti-globalističke organizacije ATTAC pregovarači Europske unije u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji drže pregovore u tajnosti, što je apsolutno nedemokratski.

U svakom slučaju, bogatstvo različitosti u obrazovanju i kulturi bi sudjelovanjem privatnih koncerna i korporacija bilo ugroženo, i to diljem svijeta jer je najveći dio zemalja uključen u Svjetsku trgovačku organizaciju.

U Sjedinjenim Američkim Državama je poduzeće "Educational Testing Service" vodeće na tržištu za pristupna testiranja u obrazovnim ustanovama, te predstoji da svoje interese provede i na internacionalnom parketu. Time bi se potkopala, kako autonomija sveučilišta, tako i demokratska kontrola školstva i obrazovanja.

Po shvaćanju anti-globalističke organizacije ATTAC krajnje je vrijeme za mobilizaciju javnosti protiv takvih projekata koji uništavaju javno i besplatno školstvo i obrazovanje. ATTAC se bori za cilj da se na daljnje GATS-pregovore stavi moratorij odnosno da budu zamrznuti.

(Izvor: Eurasisches Magazin*, EM, i članak Eberharta Wagenknechta iz 2003. pod naslovom "Die USA wollen die weltweite Privatisierung der Bildungssysteme durchsetzen" http://www.eurasischesmagazin.de )

Uzroci studentskog borbenog štrajka


Ujedinjenje studenata i seljaka u Hrvatskoj u borbi protiv globalizma

Svrha sporazuma GATS je stvaranje multilateralne instancije za pregovore koji imaju za cilj razvoj međunarodnih obaveza za nacionalna zakonodavstva i regulacija tržišta uslužnih djelatnosti, a to se tiče zakona, odredbi, upravnih smjernica, normi i standarda na nacionalnoj, komunalnoj (lokalnoj) i regionalnoj razini, ili drugim riječima, zemlje članice Svjetske trgovačke organizacije su obavezne mijenjati svoja zakonodavstva i prilagoditi ih smjernicama te međunarodne organizacije u kojima najsnažniju riječ vode Sjedinjene Američke Države.

Uglavnom, sporazumi Svjetske trgovačke organizacije diraju u nacionalna prava nezavisnih država; pravne sporove doduše ne rješavaju građani i poduzeća nego države međusobno pred određenim tijelom te organizacije; možemo si mislit kako bi i u čiju korist ispao spor između Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država.

Kako Sjedinjene Američke Države kao najsnažnija politička, vojna i ekonomska sila svijeta vode glavnu riječ u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji, tako nameću i pravila igre koja se imaju poštivati, i ako američka vlada želi liberalizaciju javnoga školstva u zemljama članicama WTO, onda State Department pravi pritisak, na pr. na hrvatsku vladu, i ako su članovi hrvatske vlade na čelu sa predsjednikom vlade i koalicijskim partnerima korumpirani, brzo će popustiti pritiscima i prihvatiti za hrvatski narod nepovoljna rješenja, kao na pr. uvođenje školarina za studiranje na veleučilištima i sveučilištima; zato je 2009. i došlo do studentskoga štrajka za besplatno (javno) školstvo; reforme u zdravstvu pod Račanovom koalicijskom (SDP) i Sanaderovom vladom (HDZ) doveli su do financijske participacije građana u javnom zdravstvu, ili drugim riječima rečeno, hrvatsko zdravstvo je liberalizirano, što znači da se u nekim situacijama efikasno liječiti mogu samo one bolesne osobe koje imaju dovoljno novca dok siromašniji boležljivi građani mogu crknut i odapet.

Protivnik nepoštenih odnosa u svijetu je nevladina međunarodna organizacija ATTAC koja je osnovana devedesetih godina u Francuskoj, i ima 2009. godine 90 tisuća članova i podružnice u 50 zemalja u svijetu, najviše u Europi. ATTAC spada u anti-globalistički pokret koji je osnovan kao ‘Udruga za oporezivanje financijskih transakcija u korist građana’.

Izvor: http://www.attac.org

Što se tiče nedavne „seljačke bune“ u Hrvatskoj, stvari su jednostavne, naime, uzroci nezadovoljstvu hrvatskih seljaka isti su kao i uzroci nezadovoljstva hrvatskih studenata, naime, uzroci leže u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji – WTO (World Trade Organization, Ženeva).

WTO je vladi Republike Hrvatske izdiktirao uvjete sniženja carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda, dakle, drugim riječima, hrvatsko tržište je liberalizirano u korist bogatih poljoproivrednih proizvođača anglo-američkih tvrtki, tzv. Company.

Uvozni lobby uništio je domaću poljoprivredu, a smanjenje cijene litre mlijeka, koja je jeftinija od litre mineralne vode, samo je posljednji čavao u lijes hrvatskog seljaka; na čelu uništenja seljaka nalazi se, paradoksalno, Hrvatska seljačka stranka i Hrvatski seljački savez.

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, takav je barem cilj, Hrvatska bi trebala biti slobodna od seljaka, slično kao što je Hitlerov cilj bio da Njemačka i Europa budu „Judenfrei“.

Hrvatska bi ulaskom u EU također trebala biti oslobođena od brodogradnje, dakle, da hrvatska brodogradnja više ne postoji, a time i hrvatska industrija.

Naši radnici i seljaci, koji su naivni, misle da ako hrvatska vlada popusti malo nakon nekog manjeg štrajka (kao sada nakon traktorske blokade zagreba i "seljačke bune"), da će sve biti dobro i uredu; međutim, ništa od toga, jer vlada se samo taktički malo povuče da bi zatim po diktatu Europske komisije iz Europske unije, i Washingtona, zadala smrtni udarac svima koji stanu na put Novom svjetskom poredku, New World Order.

Zato i imamo visoku političku korupciju u Hrvatskoj već godinama (i desetljećima) jer ona odgovara liberalnom Zapadu kako bi Hrvatsku opljačkao do daske. Zapad preko (ekstremne) ljevice (titoista) kontrolira sve političke barometre u Hrvatskoj.

Zato je borbeni štrajk prava demokratska metoda da se lopovluku stane na kraj, te i ne čudi da se žrtve globalizacije ujedinjuju, kao noćas kada je došlo do savezništva između studenata i seljaka, jer, barem studenti prepoznaju otkud vjetar puše.

CBK

ponedjeljak, 08.06.2009.

DRAŽEN PETROVIĆ IN MEMORIAM

U ovome postu obilježavamo trostruki memorijal, obljetnicu smrti hrvatskoga i svjetskog košarkaša Dražena Petrovića, zatim, obljetnicu prvog međunarodnog priznanja hrvatske države, i 65. obljetnicu Križnog puta i hrvatskih žrtava komunizma/titoizma u Maclju, 1945.



IN MEMORIAM DRAŽEN PETROVIĆ
(7. lipanj 1993. - 7. lipanj 2009.)

Dana 7. lipnja je obljetnica smrti najvećeg europskog i hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića koji je na taj dan 1993. nesretnim slučajem poginuo u prometnoj nesreći na njemačkom 'Autobahn-u', pri povratku u Hrvatsku.

Dražen Petrović bio je rodom iz grada Šibenika, kolijevke ranosrednjovjekovne hrvatske državnosti, i hrvatske košarke.

Godine 1980. preminuo je jugoslavenski diktator i komunistički tiranin 'Tito', i mrak tamnice naroda ustuknuo je polako ali sigurno pred svjetlom hrvatske slobode. Sunce je te godine svanulo košarkaškom klubu 'Šibenka' koji se plasirao u prvu ligu, i četiri godine poslije osvojio prvenstvo tadašnje SFRJ.

Kako bi se ova velika pobjeda hrvatske košarke u Jugoslaviji omalovažila, na tragu progona hrvatskog naroda nakon Hrvatskog proljeća iz 1971. godine, jugoslavenski boljševici poništili su pobjedu K.K. Šibenke, i titulu prvaka za zelenim stolom prepisali na sarajevski klub 'Bosnu'.
2. program Hrvatske televizije je 7. lipnja 2009. emitirao snimljenu emisiju odlučujećeg finala utakmice između Šibenke i Bosne u Šibeniku, 1984. godine kada je košarkaški klub iz 'Krešimirova grada' u poštenoj utakmici pobijedio suparnika s Miljacke.
Međutim, 'Jugosloveni', Velikosrbi i komunisti bili su ogorčeni pobjedom jednog hrvatskog kluba, i poništili su utakmicu (uz šutnju boljševika iz CK SKH, ili čak uz njihov zagovor), formalno odredivši igranje nove finalne utakmice u Sarajevu, ali hrvatski igrači odbili su doći na taj ponižavajući susret, kao što su s pravom odbili vratiti već dodijeljene zlatne medalje i pehar prvaka. Bio je to uvod u državni udar, i uspon komunističkog diktatora u Srbiji Slobodana Miloševića, velikosrpsku pobunu i agresiju na Hrvatsku.

Odmah po osnutku i osamostaljenju hrvatske države 25. lipnja 1991. se hrvatski patriot Dražen Petrović stavio na raspolaganje hrvatskoj obrani, kao što je u svojoj Šibenki, i poslije u zagrebačkoj 'Ciboni', bio play-maker i vođa navale.

Dražen Petrović bio je najmlađi i najbolji košarkaš u bivšoj Jugoslaviji, najbolji košarkaš u povijesti hrvatske košarke, i po kvaliteti rame uz rame s hrvatskom košarkaškom ikonom iz grada Zadra, Krešimirom Ćosićem. Bio je najbolji košarkaš Europe, rame uz rame s nezaboravnim centrom Arvydasom Sabonisom iz litvanskog 'KK Žalgiris'. Dražen Petrović bio je i jedan od najboljih košarkaša najsnažnije lige na svijetu, NBA u Sjedinjenim Američkim Državama, rame uz rame s veličanstvenim Magic Johnsonom.


Dražen kad je u NBA igrao za Netse

Dražena su zvali 'košarkaškim Mozartom' s obzirom kojom lakoćom i virtualnošču je igrao košarku. Mnogobrojne pobjede košarkaških klubova u kojima je igrao predstavljaju pojedinačno simfonije svjetske košarkaške baštine.

Sa Šibenkom osvojio je prvenstvo Jugoslavije, sa Cibonom također, a nakon osamostaljenja Republike Hrvatske bio je državni prvak, i trostruki osvajač europskog kupa odnosno prvenstva Europe, peterostruki pobjednik nad najsnažnijim europskim košarkaškim klubom 'Real Madrid', i potukavši do nogu i konkurenta Žalgiris, izraelski Maccabi, CSKA iz Moskve te redom talijanske košarkaške klubove, posebno rimski klub.


Dražen Petrović - uzor hrvatskoj mladeži i ljubiteljima sporta diljem svijeta

Pratio sam svojevremeno sve utakmice u kojima je Dražen igrao, bilo na televiziji, bilo uživo u Domu sportova u Zagrebu i poslije iz nove Cibonine košarkaške dvorane gdje se danas u sklopu košarkaškoga kluba nalazi muzej o Draženu Petroviću i trg s njegovim imenom kao i spomenik tom velikanu hrvatskoga športa.

Dražen Petrović igrao je sa srcem, i veselio se doslovno svaki puta kada bi loptu ubacio u koš, a to je bilo nebrojeno puta; najviše koševa u povijesti ubacio je Dražen Petrović koji je bio ne samo talentiran nego je svoj talent potkrijepio u licu znoja svoga, nebrojenim satima treninga i vježbi; uvijek je posljednji napuštao parket nakon treninga, vježbajući sam; on je moderni prototip jednog športaša koji svoj veliki uspjeh može zahvaliti vlastitom vježbanju. Jugoslavenski i srpski mediji znali su mu za vrijeme Jugoslavije zamjeriti njegovo veselje, pogotovo kada je svojim brojnim koševima i veličanstvenom igrom deklasirao ikone srpske košarke, 'Crvenu zvezdu' i 'Partizan'. Beograd je svaki puta bio zavijen u crno nakon što bi Draženova Cibona igrala u nekadašnjem glavnom gradu Jugoslavije.

Kad sam služio vojni rok u JNA, upoznao sam jednog Beograđanina, tipičnog 'đilkoša', koji je za vrijeme Cibonina gostovanja u Beogradu ukrao Draženov 'Golf'; umjesto u zatvor zbog krađe, lopov je poslan na odsluženja vojnog roka; da je bilo obratno, da je neki lopov iz Zagreba ukrao auto nekom srpskom košarkašu, ne bi mu ginuo Goli otok. To sve svjedoči o položaju u kojemu se hrvatski narod nalazio u tadašnjoj jugoslavenskoj tamnici naroda. Istina je da je srpska športska javnost, nahuškana od beogradskih medija, mrzila Dražena Petrovića, kao i njegova brata, najboljeg play-makera, Aleksandra 'Ace' Petrovića, jer braća Petrović su po ocu bili srpskog podrijetla ali su po majčinom hrvatskom podrijetlu i vlastitom opredjeljenju obojica politički Hrvati, i to im Srbi nikad nisu oprostili, iako je najnormalnije da osoba koja živi u Hrvatskoj bude Hrvat u političkom smislu jer je takvoj osobi domovina Hrvatska, i druge domovine nema.

Nezaboravan je Draženov nastup za hrvatsku košarkašku reprezentaciju kada je Hrvatska igrala u finalu sa Sjedinjenim Američkim Državama, na Olympijadi u Barceloni 1992. godine; tada je hrvatska reprezentacija bila prva reprezentacija u povijesti Olympijade koja je u utakmici vodila protiv Sjedinjenih Američkih Država, osvojivši na kraju srebrenu medalju koja vrijedi kao tri zlatne.

7. lipanj 879. prvo međunarodno priznanje Hrvatske

7. lipanj nije međutim samo tužni dan u hrvatskoj povijesti nego i sretan i radostan, jer 7. lipnja 879. godine nakon Krista je Sveta Stolica, tada super-sila ondašnjeg kršćanskog Zapada i svijeta dodijelila međunarodno priznanje samostalnoj hrvatskoj državi pod vladavinom kneza Branimira. Bilo je to prvo međunarodno priznanje jedne hrvatske države u povijesti Hrvata koji su u stoljeću sedmom naselili područje Jugo-Istočne i Srednje Europe od Drave do Jadrana, i Sutle do Drine, a Tomislavova Hrvatska je u X stoljeću učvrstila svoju istočnu granicu s Bugarskom i sjevernu granicu s Mađarima (Ugarskom).

Tim je veća sramota projugoslavenskih vlasti u Republici Hrvatskoj, koje se vole nazivati 'hrvatskim' vlastima, što 7. lipanj nisu u Hrvatskom saboru i kalendaru odredile kao državni praznik; pored toga bi jedna patriotska hrvatska vlast zasigurno ukinula sramotni praznik od 22. lipnja koji titoisti slave u čast dizanja komunističkog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske od 22. lipnja 1941. godine kada je CK KPH na zapovjed terorističke Kominterne iz Moskve digla oružani ustanak protiv vlastita naroda, sa ciljem provođenja Oktobarske revolucije na tlu Hrvatske, i obnove tamnice naroda Jugoslavije.

IN MEMORIAM HRVATSKIM ŽRTVAMA KOMUNIZMA U MACLJU – NAJVEĆEM STRATIŠTU HRVATSKOG NARODA NA TLU HRVATSKE!

7. lipnja 2009. održana je u Maclju 65. obljetnica najvećeg pojedinačnog pokolja na tlu Hrvatske u povijesti Hrvata, kada je 60 pripadnika jugoslavenske totalitarne protunarodne tajne službe, ciničnog naziva 'Odjeljenje za zaštitu naroda' (Ozna), iz 'Vojne Ozne' u Krapini, koji su svi redom bili hrvatske nacionalnosti i rodom iz Hrvatskog zagorja, pobilo u roku od nekoliko dana u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, zatim, 650 hrvatskih civila, i 20 svećenika i franjevaca Rimokatoličke crkve iz Hrvatske i BiH.

U velikosrpskoj agresiji iz devedesetih je ubijeno i poginulo 15 tisuća Hrvata iz Republike Hrvatske (i preko pet tisuća Hrvata iz BiH), dok je samo vojna Ozna iz Krapine pobila 1945. blizu 13 tisuća zarobljenih Hrvata u nekoliko dana.

Civili koji su pobijeni u Maclju 1945. bili su hrvatski radnici iz Slavonije koji su se sa svojim obiteljima vraćali s privremenog rada u Vichyevskoj Francuskoj, i slučjano su u krivo vrijeme se pojavili na krivom mjestu, dakle, na današnjoj državnoj granici između Slovenije i Hrvatske, u Maclju kod grada Krapine, blizu današnjeg graničnog prijelaza 'Macelj' između Europske unije i Republike Hrvatske.

Hrvatske žrtve komunizma iz Maclja pobijene su na nekoliko lokacija, dakle, s jedne strane na maceljskoj gori gdje su partizani svoje mučki ubijene žrtve i klali (neki zarobljeni Hrvati su od strane pojedinačnih lokalnih hrvatskih seljaka, i partizanskih monstruma zaklani sjekirama, kao u hollywoodskim filmovima užasa i strave), dok je većina ubijena metkom u potiljak ili frontalnim strijeljanjem do smrti; likvidacije hrvatskih civila na Maclju nadgledao je osobno maršala Tito, dalekozorom sa distance od cca. 200 do 300 metara, i osobno je naredio da se hrvatske civile ima zaklati i zatući sjekirama! Predstavnici vlasti Republike Hrvatske slave od 30. svibnja 1990. do danas maršala Tita kao 'narodnog heroja' i najvećeg 'hrvatskog' političara u hrvatskoj povijesti. Pametnome dosta!

Na Maclju su titoisti sakrili hrvatske žrtve komunizma u 130 jama, dok se jedna velika masovna grobnica nalazi blizu nekadašnjeg konc-logora u Mirkovcima kod Sv. Ivana Začretja, blizu Krapine, podno današnjeg sanatorija za psihičke bolesnike i kod dva jezera; kada sam osobno obišao ovaj lokalitet ratnog zločina, jedna baka koja stanuje u blizini mi je ispričala kako je osobno vidjela kako iz te masovne grobnice u lipnju 1945. vire ruke, noge, čak i glave pobijenih ratnih zarobljenika, i da joj udbaši i dan danas prijete da će je zaklati ako o tom zločinu pisne. (Bilo je to prije tri godine.)

Na mjestu stravičnog zločina, na maceljskoj gori i vrhu Lepa Bukva nema spomen-obilježja, osim jednog omanjeg križa s vijencem i natpisom 'HDZ – Đurmanec', što predstavlja totalno ruganje hrvatskoj javnosti, posebno i stoga što je devedesetih godina jedan krapinski gradonačelnik s izborne liste HDZ-a ubojica jer je bio osobni sudionik genocida i ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti u Maclju, 1945. godine.

Treba napomenuti da danas kraj maceljske gore i odmah uz novi autoput Zagreb – Maribor, dakle, na trasi Križnog puta, postoji spomen-crkva u kojoj su kolektivno sahranjene 1163 ekshumirane hrvatske žrtve komunizma u Maclju, ali da se ne zaboravi, vlasti RH su sve do 2006. žrtve komunizma/titoizma, 1163 kostura, držale pohranjene u plastičnim vrećama za smeće u podrumu zgrade patologije Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na zagrebačkoj Šalati, tako da ni taj detalj ne smije biti zaboravljen, a titoisti i udbaši, ti izrodi hrvatskog naroda, vrijedni su svakog prezira!

Ekshumacije tako velikog broja, a ipak samo manjeg dijela žrtava komunizma u Maclju nije izvršene na incijativu vlasti predsjednika Tuđaman nego su studenti Sveučilišta u Zagrebu samoinicijativno izvršili 1991. ekshumacije, rekli bi titoistički cinici 'protuzakonito', ali je nekadašnji partizanski major i politkomesar 'X korpusa zagrebačkog' i najmlađi Titov general Franjo Tuđman, u najužoj suradnji sa šefom udbaških tajnih službi Republike Hrvatske, Josipom Manolićem, (neformalno) zabranio daljnje ekshumacije, kao i krim-istragu, jer bi istraga dovela tada do 'hrvatskog' državnog vrha.

Zapovjedni lanac hijerarhijske odgovornosti za zločin u Maclju ide od Josipa Broza –Tita preko šefa Ozne za Jugoslaviju, Aleksandra Rankovića, i šefa Ozne za Hrvatsku Ivana Krajačića – Steve, čiji je sin Ognjen 'Ogi' (bio) državni tajnik u MUP-u RH, te šefa 'Vojne Ozne' u Krapini Stjepana Hršaka, koji danas slobodno živi u otetoj vili na zagrebačkom Tuškancu (suodgovorni zločinci su također tadašnji šef lokalne komunističke vlade u Zagrebu, dr. Vladimir Bakarić – Mrtvac i predsjednik Zavnoha, književnik i boljševik Vladimir Nazor i dr.).

U normalnoj pravnoj demokratskoj državi bi 'drug' Hršak Stjepan, 'kapetan prve klase' JNA i Ozne, bio najtraženiji ratni zločinac na svijetu. Međutim, u Republici Hrvatskoj ovaj osnovano osumnjičeni ratni zločinac nalazi se pod zaštitom vlasti Republike Hrvatske, posebno pod zaštitom predsjednika Mesića koji je urbi et orbi poručio da "antifašistima se ne smije suditi". Kriminalisti iz odjela za ratne zločine zagrebačke Krim-policije nemaju političko odobrenje da uopće ispitaju osumnjićenog Hršaka, a kamoli da ga privedu i ekspeditiraju u istražni zatvor, što je protuustavno jer ispada da svi građani RH nisu jednaki pred ustavom i zakonima!

Jutarnji list je 9. veljače 2008. u članku pod naslovom „Stjepan Hršak: Nisam sudjelovao u likvidaciji 25 svećenika u Maclju“ objavio interview s ovim osnovano osumnjićenim ratnim zločincem, ali ne i interview s podnositeljem kaznene prijave za ratni zločin protiv Hršak Stjepana, predsjednikom Hrvatske stranke prava 1861. g. Dobroslavom Paragom, a i inače je neubičajno čak i za liberalni tisak, primjerice u Zapadnoj Europi, da se intervjuiraju de facto ratni zločinci, ali kod nas je sve moguće.
Uredništvo Jutarnjeg je članak tako intoniralo da se uopće ne spominje odgovornost kazneno prijavljenog za masovno ubojstvo 12 tisuća ratnih zarobljenika nego, eto, samo za 25 svećenika, iako nije 25 nego 20 svećenika i franjevaca.
Kazneno prijavljeni je osnovano osumnjićen da je svećenike i franjevce osobno usmrtio iz svojega pištolja marke “Walter“, 7,65 mm koji i danas drži kao trojef u vili na Tuškancu. Također je u lipnju 1945. osobno pješice vodio svaku zarobljeničku kolonu od po 50 do 100 zarobljenika na maceljsku goru, i na putu do stratišta tim dehidriranim ljudima cinično dobacivao da ih „gore čekaju Pavelićevi gemišti“, a danas u Gradskoj kavani na Trgu bana Jelačića u Zagrebu zna sa svojim partizanskim 'suborcima' navodno se prisjećati 'slavnih herojskih dana' u Maclju i Krapini iz tisućudevetstočetrdesetipete kada su pobili 'fašiste'. Međutim, jedini fašist u cijeloj priči, i to crveni fašist je Hršak Stjepan, izrod hrvatskog naroda!


'Drug' Hršak Stjepan, komandant 'Vojne' Ozne u Krapini i Maclju, 1945.

Danas je lokalitet jama na maceljskoj gori poznat zahvaljujući pokajniku, nekadašnjem vodniku i stražaru 'Vojne' Ozne u Krapini, koji je također sudjelovao u ovome velikom zločinu, Mladenu Šafranku, koji je žrtvi Križnog puta g. Franu Živičnjaku devedesetih godina 20. st. pokazao osobno položaj svake od 130 jama (danas je neekshumirano još 123 jame). Fran Živičnjak je hrvatskom narodu nakon svoje misteriozne smrti (živio je sam u stanu i poginuo u kadi od strujnog udara, možda od udara udbe) ostavio 1998. knjižicu pod naslovom:

„U vječni spomen NA HRVATSKE VOJNIKE, SVEĆENIKE I FRANJEVCE I SVE HRVATSKE MUČENIKE POBIJENE U SVIBNJU I LIPNJU 1945. GODINE NA PROSTORIMA MACELJSKE ŠUME KOD KRAPINE I LOGORIMA U MIRKOVCU KRAJ SV. KRIŽA ZAČRETJA I OROSLAVLJU“

„Objavi mi radost i veselje,
Nek' se obraduju kosti satrvene“
Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože Spasitelju moj!“

(Ps 51/50/.8-9)

U gore spomenutom razgovoru za zagrebački Jutarnji list je kukavica Hršak Stjepan posmrtno oklevetao pokojnog Frana Živičnjaka da navodno laže.

Inače, svojedobno je Hršak Stjepan bio zapovjednik Franji Tuđmanu u partizanskom 'zagorskom odredu', a značajka tog partizanskog odreda je da je, s jedne strane, djelovao u jednom području, dakle, u Hrvatskom zagorju u WWII na kojemu nije bilo 'okupatora', njemačkih i talijanskih postrojbi, tako da su se borili isključivo protiv hrvatskih postrojbi i terorizirali hrvatske civile, a s druge strane je taj partizanski odred stradao u jednoj ustaškoj zasjedi, pri čemu je praktički likvidiran cijeli taj partizanski odred dok je Franjo Tuđman tada bio u Zagrebu u zatvoru, kao ratni zarobljenik pod nadzorom tajne službe NDH, Ustaške nadzorne službe, UNS.


Pripadnici 'zagorskog' partizanskog odreda; prvi s lijeve strane, u ležećem položaju, je Franjo Tuđman, partizanski major i politkomesar

Tuđmanova udovica Ankica, koja je kao i njen pokojni suprug bila u partizanima, u svojoj je knjizi 'Moj život s Francekom' pohvalila komandante 'Korpusa narodne obrane Jugoslavije' (KNOJ), jedne specijalne partizanske jedinice koja je pored Ozne vršila 1945. strijeljanja hrvatskih ratnih zarobljenika, i ni jednom riječju u svojoj knjizi od 900 stranica nije spomenula hrvatske žrtve komunizma/titoizma, 'Bleiburg i Križni put', nego je pohvalila partizane, i KNOJ, te ustvrdila da su neki zapovjednici Knoja iz Hrvatskog zagorja i dan danas njeni dragi gosti u Nazorovoj ulici u Zagrebu; zato je domobrane tipizirala kao „udbovce“.


Prosvjed antifašista i antikomunista 6. lipnja 2009. pred Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu zbog Trga maršala Tita; svaki prosvjed protiv Tita je šamar korumpiranim kriptokomunističkim vlastima u Zagrebu i Republici Hrvatskoj, i doprinos demokraciji i civilizaciji

PS: u slijedećem postu biti će riječi o uzrocima studentskog štrajka u Hrvatskoj, 2009. godine.

CBK

četvrtak, 04.06.2009.

MASAKR NA TIJEN AN MENU - UZROCI KOMUNISTIČKE TIRANIJE U KINI

Najpoznatija fotografija iz doba kineskog anti-komunističkog narodnog ustanka:
aktivist za slobodu u Pekingu, 1989., vlastitim tijelom zaustavio je kolonu tenkova kineske "Narodno-oslobodilačke vojske"

Na današnji dan, 4. lipnja 1989. godine, je obljetnica krvavog obračuna komunističkog režima u Kini sa studentima na Trgu nebeskog mira, i s radnicima u kineskom glavnom gradu Pekingu (Bej Jing).

Pro-komunistički main-stream mediji u Hrvatskoj u pravilu prešućuju takve obljetnice jer žele potisnuti kolektivnu svijest hrvatskog naroda o komunističkoj tiraniji na području Hrvatske od 1941. do 1990. godine, i zato što je neugodno za vladajuće titoiste (bivše komuniste) u Hrvatskoj što je narodni ustanak u Kini 1989. u krvi ugušila kineska komunistička tako zvana „Narodno-oslobodilačka vojska“ (kako se službeno zove kineska vojska) čije nazivlje i znakovlje podsjeća na partizansku vojsku ili Titovu JNA.

Domaći bivši komunisti danas šeću ruku pod ruku s krupnim kapitalom, i obično u pratnji nekog aktivista za ljudska prava koji je u pravilu bivši udbaš ili oficir JNA.

Ljevičari su u Hrvatskoj i u Kini marionete korporacijskog kapitalizma, u službi liberala, i sa zadatkom da hrvatski i kineski narod drže u pokornosti kako bi zapadni buržuj mogao što efikasnije pljačkati narod; zato je glavna intencija korumpirane udbaško-titoističke balkanske elite da suzbije hrvatski nacionalizam, demokraciju i pravnu državu što je jedina brana rasprodaji i predaji Hrvatske u ruke stranom krupnom kapitalu.

Nakon rekapitulacije događaja otprije 20 godina na Trgu nebeskog mira, pozabavit ćemo se i uzrocima komunističke tiranije u Kini, i ne zaboravimo, diktature u okupiranom Tibetu !!!

Te godine, 1989., je komunizam u Europi pucao po svim šavovima; izlizani model diktature i tiranije bližio se svome kraju, a činjenica što je opstao u Kini do danas je vojna diktatura koju je kineska komunistička partija zavela 1989. u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu, i time odgodila slom socijalizma u Kini gdje komunisti idu ruku pod ruku s krupnim kapitalom, gazeći radnička prava.

Pred golemim kineskim tržištem Zapadno blebetanje o demokraciji i ljudskim pravima postaje bespredmetno jer za liberale je važniji profit od ljudskih prava i demokracije. Zapadni liberalni političari su sretni što je komunizam opstao barem u Kini jer tako mogu lakše pljačkati tu prirodnim resursima i radnom snagom izrazito bogatu zemlju, iako se model pljačke u Hrvatskoj pokazao također vrlo poželjnim i efikasnim jer su komunisti, dakle, ekstremni ljevičari, promijenili samo kapute i postali u medijskoj propagandi deklariranim desnim i lijevim centrom (HDZ i SDP), te liberalima i narodnjacima (HNS, HSLS), a one stranke koje su po svojoj tradiciji konzervativno-demokratske, kao HSS i HSP, jednostavno su preuzete od komunista i doušnika komunističke tajne službe, i 'socijalistička revolucija' ide dalje.

Mnogi bivši jugoslavenski komunisti/titoisti danas su milijuneri u eurima, vlasnici dionica i krupni kapitalisti dok im je svjetonazor još uvijek staljinistički, kao u doba 'druga' Tita; u biti, pad Berlinskog zida najviše je pogodovao titoistima kojima je u Hrvatskoj pala zlatna žlica u med – nikad se nisu mogli tako napljačkati kao u samostalnoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj, i nikad se hrvatskom narodu nisu rugali više nego danas!

Ta udbaško-komunistička kasta u Hrvatskoj, vrijedna svakog prijezira zbog svojega nemorala i bešćutnosti, ide dalje, dok narod gubi svoj, u velikosrpskoj agresiji krvlju stečeni, suverenitet i hrvatsku državu koju je JNA poharala, a titoistička parazitska kasta dokrajčila tako da za njih doslovno vrijedi ona cinična od francuskog kralja 'Sunca', Louisa XIV, koji reče: „Država – to sam ja!“ Tako su i komunisti pretvorili Republiku Hrvatsku u svoju guberniju u kojoj vladaju despotski po uzoru na svog voljenog zločinca Tita.


Studentski prosvjed od 22. travnja 1989. na Trgu nebeskog mira na kojemu se okupilo 200 tisuća ljudi

Paradoks je da je studentski ustanak u Pekingu počeo 17. travnja 1989. prvim prosvjedom na središnjem Trgu nebeskog mira (Tijen an men) u čast preminulom generalnom sekretaru Kineske komunističke partije, "drugu" Hu Jao Bangu, koji je bio pao u nemilost boljševika. Tjedan dana poslije, studenti su proglasili bojkot nastave na sveučilištu i fakultetima, a 26. travnja je diktator, znan još i kao „reformator“, Deng Ksijao Ping, u partijskoj novini ciničnog naziva 'Narodne novine' žestoko napao studentski demokratski pokret koji je tri dana prije toga na svome plenumu izabrao svoje glasnogovornike i vođe.

Uslijedile su svakodnevne miroljubive demonstracije na Trgu nebeskoga mira i ispred Velike narodne dvorane pred kojima su vrata narodu ostala zatvorena. Dana 13. svibnja počeo je na Trgu nebeskog mira studentski štrajk glađu, i trajno zaposjedanje trga, a 20. svibnja je komunisitčki režim objavio izvanredno stanje, i pozvao vojsku da napravi reda.


Narod na ulazu u Veliku narodnu dvoranu na Trgu nebeskog mira 1989. čiji ulaz priječi "narodna milicija"

O svemu što se događa u Pekingu u to vrijeme izvještavaju igrom slučaja strani akreditirani novinari koji su u biti došli popratiti službeni državnički posjet komunističkog reformatora Mihajla Gorbačova Kini, 15. svibnja. Gorbačov, koji je svojoj zemlji, Sovjetskom Savezu, donio „glasnost“ ili malo više sloboda, po prvi puta nakon Oktobarske revolucije, nosio je plamen slobode i u Kinu, i studenti na Trgu nebeskog mira nosili su bezbroj Gorbačovljevih portreta; dana 17. svibnja se na Trgu nebeskog mira po određenim procjenama okupilo 1 miljiun prosvjednika koji su slavili slobodu.

Zahtjev studenata vladajućoj Kineskoj komunističkoj partiji bio je slijedeći: opoziv osude studentskog prosvjeda od 26. travnja, zatim, priznanje autonomiji studentskom savezu od strane komunističke partije, i početak pregovora između režima i prosvjednika.


Bijeli kip slobode na Trgu nebeskog mira, zgažen 4. lipnja 1989. od tenkova komunističke "narodne armije"

Premijer komunističke Kine i konzervativni tvrdolinijaš među komunistima, „drug“ Li Peng, zahtijevao je 19. svibnja 1989. od vojske da „zaštiti socijalistički sistem“ odnosno diktaturu komunističke partije. Pripadnik liberalne frakcije KP Kine, „drug“ Zao Zijang, nije za razliku od komunističkog veterana Deng Ksijao Pinga, i Li Penga, bio nimalo zao nego naprotiv, bio je dobar i otišao je na Trg koji je svakim danom sve više postajao narodni trg slobode, i razgovarao sa studentima koji su na trgu postavili 12 m visoki bijeli kip božice slobode koji su načinili studenti akademije umjetnosti, iz gipsa i polistirola (poslije će tenkovi „narodne armije“ 4. lipnja zgaziti kip slobode). U isto vrijeme su tenkovi i oklopna vozila kineske „Narodno-oslobodilačke vojske“ pokušali iz predgrađa Pekinga prodrijeti u centar, ali narod je barikadama spriječio „narodnu armiju“ da prodre do studenata na Trgu nebeskog mira; nastala je pat-pozicija jer su vojni kamioni, tenkovi i oklopna vozila zapeli u narodnim masama.

Borci za slobodu, studenti i radnici, ustrojili su u Pekingu obavijesnu službu zvana „Leteći tigrovi“, a sastojala se od rockera i obrtnika na motorima koji su dojavljivali o stanju u gradu; vojne jedinice koje su pristizale nisu imale pojma da u biti trebaju skršiti narodni ustanak jer im je rečeno da će se boriti protiv organizirane bande kriminalaca koja pokušava rušit „narodnu vlast“; tek dolaskom u glavni grad, vojnici su shvatili da su 'kriminalci' u biti narod, i doživjeli su šok, te je režim doveo iz udaljenih kineskih provincija nove svježe elitne jedinice koje su bile imune na narod, tako primjerice elitnu postrojbu očeličenih marksista iz 54. armijske grupe.


Tenk kineske komunističke "narodne armije", sa crvenom zvijezdom petokrakom, kojega je narod zapalio u znak prosvjeda protiv gušenja slobode

Dana 20. svibnja su boljševici prekinuli stranim novinarima njihove satelitske veze, i u noći sa 2. na 3. lipanj 1989. bio je prvi pokušaj prodora vojske na Trg nebeskog mira, te je u isto vrijeme uslijedio na središnjoj državnoj televiziji novi medijski napad komunističke partije na narod; navečer 3. lipnja je „narodna armija“ prvi puta na jednoj barikadi u Pekingu ubila nekoliko prosvjednika, radnika, i slučajne prolaznike i znatiželjnike, dok je narod linčovao dvojicu vojnika; vojska je na ulicama Pekinga sve bezobzirnije počela protiv naroda i miroljubivih prosvjednika uporabu automatskog oružja dok su studenti zaplijenili nekoliko vojnih kamiona u kojima je nađeno oružje, ali nisu ga koristili.

U ponoć 4. lipnja su prvi vojnici, oficiri i politkomesari „Narodno-oslobodilačke vojske“ stupili na Trg nebeskog mira gdje su prvo počeli pregovori sa studentskim vodstvom s kojim je u biti bio postignut dogovor o miroljubivom samoraspuštanju prosvjeda ali ujutro je uslijedio opći juriš vojske na studente koji su njih nekoliko tisuća držali u šatorima stražu na trgu kojega su bili miroljubivim metodama građanskog neposluha zaposjeli; u masakru na Trgu nebeskog mira je po procjeni međunarodne neovisne organizacije za ljudska prava, Amnesty International, ubijeno između 700 i 3.000 studenata, a po podatcima Kineskog crvenog križa je ubijeno oko 2.600 studenata, s tim da je u ostalim dijelovima Pekinga bilo po ulicama na stotine mrtvih građana.


"Narodna armija" 4. lipnja 1989. zapalila grad Peking


Groblje tenkova "narodne armije", ali ne tzv. JNA na Trpinjskoj cesti u Vukovaru 1991. nego u Pekingu 1989., tenkovi zapaljeni od naroda u znak prosvejda protiv gušenja sloboda i demokracije

O masakru komunističke armije na Trgu nebeskog mira svjeočio je jedan od zavedenih počinitelja zločina, nekadašnji vojnik Zang Šijun koji je postao svjedok-pokajnik, ali ga komunistički režim i danas drži u kućnom pritvoru, a inače je bio nečasno otpušten iz vojske zbog „liberalnih nazora“, a 1992. osuđen na zatvorsku kaznu zbog „zločina protiv partije i socijalizma“, kako glasi sudska presuda.

Glavni odgovorni za masakr je veliki reformator Deng Ksijao Ping, predsjedavajući svemoćne Centralne vojne komisije komunističke partije. Čelništvo Saveza komunista Jugoslavije u to je vrijeme održavalo najnormalnije odnose sa Kineskom komunističkom partijom, i Titova partija ni jednom riječju nije osudila masakr na Tijen an menu, naprotiv, jugokomunisti su u tome vidjeli ispravnost vlastitih nedjela počinjenih u Hrvatskom proljeću nad hrvatskim studentima i reformiranim komunistima Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. Jugoslavenski boljševici držali su svijeću svojim kineskim 'drugovima', kineskim boljševicima – krvnicima i zločincima nad studentima. Dvije godine nakon masakra na Tijen an menu će jugoslavenski boljševici počiniti strašni zločin u Vukovaru gdje su također pod crvenom zvijezdom petokrakom ubijani nevini ljudi kao 1989. u Pekingu.

Uzrok što je uopće uspostavljena vlast Kineske komunističke partije leži opet na liberalnom Zapadu jer je am. ministar vanjskih poslova George Marshall u ključnom trenutku uskratio vojnu pomoć antifašističkom i antikomunističkom američkom savezniku maršalu Čang Kaj Šeku koji se u Drugom svjetskom ratu borio protiv japanske okupacije Kine; američka vlada je golemim arsenalom oružja naoružala kineske komuniste Mao Ce Tunga kako bi ovaj lenjinist to oružje uporabio za pretvaranje Kine u komunističku zemlju s kojom zapadne sile dijele profit od prodaje opijuma iz kojega se dobiva derivat heroina. Naime, kineska nacionalistička vlada pod generalom Čang Kaj Šekom bila je politički nepodobna liberalnom Zapadu jer je štitila kineske nacionalne interese. Poražene zapadnim oružjem od kineskih komunista, anti-komunističke snage Čang Kaj Šeka morale su se nakon Drugog svjetskog rata povući na otok Tajvan i Kinu prepustiti komunističkim skakvcima koji su ovu zemlju poharali kao uostalom što su komunisti svugdje u svijetu počinili istu nemjerljivu štetu čovječanstvu. I današnji navodni gospodarski uzlet u Kini je samo tigar na papiru odnosno kineski miješani kapitalističko-komunistički sustav predstavlja kule u zraku koje se urušavaju kad god to zapadnim gazdama bude odgovaralo.

Zapadne sile danas, 20 godina nakon maskara na Trgu nebeskog mira imaju odlične odnose s koljačkim režimom u Pekingu, uostalom, kao što su održavale odlične odnose s koljačkim režimom u Beogradu i Titovom Jugoslavijom.

Inače, nakon masakra je Kineska komunistička partija osudila na smrt i pogubila 49 radničkih vođa koji su podržali studentski štrajk, te je pohapsila sve studentske vođe i osudila ih na montiranim političkim procesima na dugogodišnje robije i doživotni gubitak prava na školovanje i rad.

Da ne bi bilo iluzije, naime, istim sredstvima koji su kineski komunisti gušili 1989. narodni ustanak i studentski štrajk, i maršal Tito je gušio studentski štrajk u Zagrebu, 1971. godine, osim što nije bilo potrebno da tenkovi JNA „dejstvuju“ po gradu Zagrebu jer je otpor bio manji nego u Pekingu, tako da su tenkovski garnizoni JNA, stacionirani u Jastrebarskom i Dugom Selu, držali Zagreb samo u obruču bez da su ulazili u grad u kojemu su udbaši i „narodna milija“ tukli narod po ulicama i uhićivali aktiviste za slobodu.

Unatoč tome, prekosutra, 6. lipnja kada bude 3. po redu prosvjed za ukidanje Trga maršala Tita pred Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, opet će ekstremni ljevičari imas-mediji trubiti o „ustaškom derneku“, i time na ruku ići krupnom kapitalu!

CBK

ponedjeljak, 01.06.2009.

T I T O M O R A P A S T I !

Titovi partizani u WWII pod stijegom boljševizma, 1942.

"Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države /Jugoslavije/. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti.“

Titova zapovjed svim partijskim komitetima i političkim komesarima partizanskih vojnih jedinica Jugoslavenske armije, u ožujku 1945. godine, prevedena sa srpskog na hrvatski jezik.

„Likvidirali smo 200 hiljada bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.“

Josip Broz – Tito (sovjetski doušnik i kvisling Valter) u svibnju 1945. u govoru na srprskom jeziku partizanskim ranjenicama u Kranju kod Ljubljane.

Kako je izgledala ta partizanska i komunistička pravda, vidi se na primjeru Hude Jame:



„Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U „Wartime“ /knjiga/, ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva bila besmislen čin gnjevne osvete.“

Crnogorski boljševik i jugoslavenski komunist Milovan Đilas, ratni član Politbiroa CK KPJ, u prosincu 1979 u razgovoru za britanski Encounter.

Đilas jedino nije objasnio zbog čega osveta, zbog čega su se to Jugoslaveni, partizani i komunisti osvećivali Hrvatima!?

„U slovenskoj zemlji poubijano je 190.000 Hrvata“.

Iz zbornika „Tudi mi smo umrli za domovino“, str. 421, Ljubljana, 2000., prevedeno sa slovenskog na hrvatski jezik.

„Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3.777.776 lica, dok smo likvidirali 586 hiljada narodnih neprijatelja.“

Ministar MUP-a Titove Jugoslavije i šef tajne službe Ozne/Udbe, srpski boljševik Aleksandar Ranković – Marko, ratni član politbiroa CK KPJ, u govoru pred Skupštinom socijalističke Jugoslavije u Beogradu, 1. veljače 1951.

„Da pošteno kažem istinu, ja mislim, i to ne samo ja, da je Stepinac jedan integralni čovjek, čvrst karakter, koga je nemoguće slomiti. On je zaista nepravedno osuđen, ali koliko je puta se desilo u historiji da su pravedni ljudi osuđeni.“

Milovan Đilas, mali bog 1945. godine, u razgovoru za 'ustašku' emigrantsku Hrvatsku reviju, 1956. godine.

„Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, na kraju čak i kakva 'nezavisnost'. Ma, drugovi /podsmjeh/, za to nemorate da brinete,

... PRIJE ĆE SAVA DA POTEKNE UZVODNO NEGO ĆE HRVATI DA IMAJU SAMOSTALNU DRŽAVU!“

Jugoslavenski boljševik i diktator Josip Broz – Tito, u govoru u Rudom, BiH, 22.12.1971. pred postrojenim elitnim trupama JNA.

Uh, koja gorka povijesna istina, nasuprot notornim lažima današnjih ljevičara, da je SRH navodno bila država ili republika, kad ono Tito daje do znanja da ni hrvatska autonomija u Jugoslaviji ne dolazi u obzir, bogati, a kamoli hrvatska nezavisnost od Srbije i Jugoslavije.
'Hrvatski nacionalizam' kojeg Tito blati je inače pozitivna pojava jer nacionalizam nije šovinizam (mržnja prema drugim narodima) jer inače bi nacionalizam bio isto što i šovinizam; 'Opasni pokret' koji Tito spominje nije ništa drugo nego hrvatski demokratski pokret liberalnih reformiranih komunista Savke Dabčević Kučar, predsjednice CK SKH, i Mike Tripala, člana Predsjedništva CK SKJ, u Hrvatskom proljeću, koji je tražio „čiste račune“, da hrvatski proračunski novac ne završi u bačvi bez dna zvan jugoslavenski državni proračun, i da Hrvati imaju u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj pravo na hrvatski jezik, što su im boljševici osporavali, među inim i komunistički aparatčik Stjepan Mesić, 1967. godine.

„... rušitelji Jugoslavije preuzeli su vlast. Bez obzira na stavove Predsjedništva /SFRJ/ mi ćemo da udarimo svom našom snagom. Mi nemožemo više da čekamo i neće više biti povlaćenenja. Izdaja Jugoslavije je očita... Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti, i otvoriti vatru na svakog tko se protivi našim akcijama... za ostvarenje Oktobarske revolucije, i u borbi za Jugoslaviju!“

Jugoslavenski boljševik i srpski general JNA Blagoje Adžić, načelnik generalštaba JNA, u govoru pred 150 odabranih visokorangiranih oficira JNA, u Beogradu, 1. srpnja 1991. godine. Slijedeći dan, 2. srpnja 1991. je JNA napala hrvatske civile u Tenji kod Osijeka, zatim, selo Ćelije u Slavoniji gdje su četnici počinili masakr nad Hrvatima, zatim, Erdut, Ilok, hrvatska mjesta i gradove na kojima su odmah primijenjene Adžićeve navedene prijetnje, i na koncu Vukovar koji je JNA razorila do temelja; Blagoje Adžić se u optužnici haaškog suda ICTY protiv Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije i krnje Jugoslavije, i šefa srpske komunističke partije, navodi kao jedan od članova zločinačkog pothvata.

Većina članova Predsjedništva SFRJ je u ožujku 1991. odbilo prijedlog Srbije i Slobodana Miloševića da JNA izvrši državni udar u SFRJ i preuzme vlast i uspostavi vojnu diktaturu. Izdajom Jugoslavije Blagoje Adžić je držao prve višestranačke izbore održane u Sloveniji i Hrvatskoj, 1990. godine, dok izdajom nije nazvao rušenje jugoslavenskog ustava od strane srpskih komunista i Slobodana Miloševića. Jugoslavenski komunisti su 1990. trubili: „Drugovi, partije niču kao pečurke (srpski izraz, hrv. gljive), šta se čeka drugovi!“, i demokraciju i višestranački sustav gledali su kao kontra-revoluciju i ukidanje diktature.

„U Hrvatskoj ljevičari često ističu da je Tito bio pravi Hrvat. Je li njemu hrvatstvo išta značilo?

- On je bio pravi Jugoslaven, a to što je bio podrijetlom iz Hrvatske njemu ništa nije značilo. Da mu je to išta značilo, ne bi bio u Beogradu nego u Zagrebu. Da je bio Hrvat ne bi u Vojvodinu naselio Srbe iz Bosne nego Hrvate...“

Josip Joško Broz (62), Jugoslaven i Titov unuk iz trećeg braka diktatorova sina Žarka Broza, nekadašnji udbaš, i prijatelj ratnog zločinca i četničkog koljača Željka Ražnjatovića - Arkana, u razgovoru za Jutarnji list, u Beogradu, 23. svibnja 2009.

Komentar:

Umjesto priloga o obljetnici rođenja Oca domovine dr. Ante Starčevića, Jutarnji je napravio interview s Titovim unukom povodom obljetnice lažnog rođendana komunističkog tiranina i jugoslavenskog diktatora Josipa Broza – Tita, od 25. svibnja, tzv. Dan mladosti u bivšoj tamnici naroda SFRJ, a NOVA TV je u emisiji Red Carpet emitirala izdašni i u cijelosti nekritički komentar diktatorova rođendana, veličajući masovnog ubojicu, prikazujući ga kao humanista! To je doprinos NOVE TV demokraciji u Republici Hrvatskoj. Svaka vam 'čast', i sram vas bilo!

CBK

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.