Pregled posta

Sat povijesti: 22. lipanj u hrvatskoj politici

Da nije bilo hrvatske pobjede od Siska, 22.6.1593., Pariz bi izgledao kao na fotografiji

Dragi blogeri, poštovane čitateljice i cijenjeni čitatelji, 22. lipanj je dvostruka obljetnica u hrvatskoj povijesti, jedna pozitivna, i jedna negativna obljetnica; paradoks je da Republika Hrvatska obilježava negativnu obljetnicu, ističući je preko predstavnika vlasti kao pozitivnu, iako su toga dana 1941. rušeni temelji hrvatske države, dok pozitivnu obljetnicu prešućuje, iako su toga dana udareni temelji nove hrvatske države; ali, to je tako kad nas u politici vode neznalice, raznorazni narcisi i probisvijet iz totalitarne bivše Titove Jugoslavije.

Pokojni predjednik Tuđman, koji je kao i Tito bio i dobar i zao, mislio je učinit dobro kad je kao hrvatski državni praznik dao ukinuti obljetnicu četničkog ustanka protiv hrvatske države i naroda od 27. srpnja 1941. koji su komunisti nakon Drugog svjetskog rata prisvojili kao svoj kada je ZAVNOH godine 1945. odredio 27. srpnja kao tako zvani Dan ustanka odnosno dan kada su velikosrpski četnici uz pomoć talijanskih fašista digli oružani ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske; ustanak je počeo tako da je u hrvatskom mjestu Srb u Lici nekoliko hrvatskih civila (seljaka) ubijeno klanjem i bacanjem u krašku jamu (takav način ubijanja postat će tijekom i na koncu Drugog svejtskog rata „specijalitet“ partizana koji su svoje protivnike ubijali na takav jedna necivilizirani način, a „fojbe“ u Istri ili jama Jazovka na Žumberku i na Biokovu su primjeri takvog divljaštva pod simbolima crvene zvijezde petokrake i srpa i čekića.

Uz to je prvi predsjednik Republike Hrvatske mislio da će novim državnim praznikom od 22. lipnja, koji je dao nazvati Dan antifašizma, udobrovoljiti međunarodnu zajednicu koja je, manipulirana od velikosrpske ideologije, godine 1990. sumnjičavo gledala na mogućnost hrvatske nezavisnosti, ali i dobre namjere nekada vode u pakao, tako smo danas sa 22. lipnjom zakoračili u deveti krug Danteova pakla. Naime, političke okolnosti su se promijenile, od relativno prohrvatske vlasti je 3. siječnja 2000. opet nastupila projugoslavenska i prokomunistička (titoistička) vlast koja je zavela diktaturu, tako da je riječ o Trećesiječanjskom režimu u Republici Hrvatskoj, i pod diktatorskom palicom titića u hrvatskim vlastima hvali na sva zvona zločinca Tita, pleše se partizansko kozaračko kolo u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku, ruga se hrvatskom narodu i žrtvama komunizma, i hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, javno se slavi četnički fašistički ustanak od 27. „jula“, i na balovima vampira se proslavljaju obljetnice partizanskih jedinica koje su masovno ubijale ratne zarobljenike i zarobljene hrvatske civile iz svibnja/lipnja 1945. godine.

Trećesiječanjski režim, koji sam sebe cinično naziva „Savez za Europu“, a čini ga saziv Hrvatskog sabora, kako titoistička opozicija (SDP i HNS-LS, i IDS) tako i titoistička saborska većina (HDZ plus sateliti, pardon, koalicijski partneri SDSS, HSS; HSLS, i oteti HSP), sve poduzima kako bi se minirala pravna država i kočio demokratski razvoj Hrvatske, pa tako sprečava i procesuiranje kazneno prijavljenih nekih partizanskih ratnih zločinaca i komunističkih i udbaških zlikovaca. Titoisti u Zagrebačkoj skupštini i u pseudodemokratskom parlamentu Republike Hrvatske preuzeli su formalno na demokratskim izborima (uz izborne manipulacije i medijsku cenzuru) vlast i odveli Hrvatsku na močvarno dno Europe, kako se utjecajni list The Econimist nedavno slikovito izrazio o stanju u Hrvatskoj, aludirajući na političku korupciju u koju su bivši komunisti/titoisti odveli svoju zemlju koja je doslovno njihova jer su je privatizirali u svom interesu dok javni interes nisu nikada ni zastupali, osim u propagandi.

Propaganda je kriva što se 22. lipanj naziva zmijskim jezikom Dan antifašizma, iako to nije bio dan kada su antifašisti krenuli u borbu protiv fašista nego je to bio dan kada su fašisti iz njemačkog 3. Reicha prekršili pakt s komunistima iz Sovjetskog Saveza i 22. lipnja 1941. napali SSSR koji je pak preko boljševičke organizacije Komunističke internacionale, kojoj su pripadale sve komunističke partije iz Europe i drugih dijelova svijeta, pozvao CK KPH i Komunističku partiju Jugoslavije da digne oružani ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske u kojoj su se nalazile savezničke njemačke postrojbe, kako bi se komunističkim ustankom u Hrvatskoj rasteretila preopterećena istočna bojišnica na koju je Hitler poslao 3 milijuna njemačkih vojnika koji su u vojnom pothvatu „Barbarossa“ stigli sa tenkovima za mjesec dana do Kijeva, a za tri mjeseca do Moskve.

Ljudi koji nisu zlobni nego razmišljaju vlastitom glavom znaju da 22. lipanj nije Dan antifašizma nego dan komunista koji su na taj dan digli oružani ustanak protiv hrvatske države (kao i 17. kolovoza 1990. godine u kninskom ustanku pobunjenih Srba), sa krajnjim ciljem da provedu boljševičku Oktobarsku revoluciju na području Slovenije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Makedonije i Srbije.

Poznato je da mi Hrvati volimo državne praznike i da ih imamo podosta, posebno ljeti, i da je lijepo kada je radnim danom neradni dan pa možemo produžit na naše hrvatsko more, i da se većini fućka kako se taj dan na koji se ne radi uopće zove, ali svaki narod koji drži do sebe pažljivo bira koje i kakve će imati državne praznike, a ne da mu se civilizirani svijet smije. Kako se svijet ne bi smijao, domaći lukavi propagandisti su dan komunističkog ustanka i početka socijalističke revolucije nazvali Danom antifašizma; nema što, u propagandi su komunisti bili najvještiji od svih; kapa dolje!

Ne da mi se pisati o tom sramotnom prazniku od 22. lipnja (1941.) nego ću radije reć koju riječ o jednom drugom povijesnom događaju koji je afirmativan za hrvatski narod, a to je obljetnica bitke kod Siska protiv Turaka, od 22. lipnja 1593. godineJ

22. lipanj – bitka kod Siska 1593. protiv Turaka





Hrvatska tvrđava kod Siska zaustavila 22. lipnja 1593. turski prodor na Zapad

Bitka kod Siska bila je, dakle, 22. lipnja, ali ne 1941. kad je odred komunista u šumi Brezovica kod Siska napao hrvatske mljekarice u vlaku koje su na zagrebački Dolac nosile „mlieko“, nego 22. lipnja 1593. godine kada je mala ali junačka Hrvatska vojska porazila moćno Osmansko Carstvo!


Osmansko Carstvo


Izgled Republike Hrvatske kao povijesne uzročno-posljedične veze turskih osvajanja i 200 godina tursko-hrvatskih ratova

Sve je počelo tako da je veliki vezir, poturčeni albanski Sinan-paša poželio se dokazati pred sultanom Muratom III, nagovorivši ga 1591. na vojni pothvat protiv „ostatka ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva“ i „predziđa kršćanstva“ – Hrvatske koja je do tada u 200 godina tursko-hrvatskoga rata izgubila 4/5 svog državnog teritorija na Osmansko Carstvo, dakle, cjelokupnu Slavoniju i Srijem, Dalmaciju, Liku, i Bosnu.

Kako bi ostvario vojne planove za udar na Hrvatsku, veliki vezir, koji je bio drugi po važnosti dužnosnik u Osmanskom Carstvu, nakon sultana, postavio je za bosanskoga beglerbega poturčenog srpskog pašu Hasana Pridojevića koji je kod Gradiške na Savi dao izgraditi most na lađama za prelazak 15 tisuća vojnika Osmanskog Carstva, koji su krenuli uz Savu prema Sisku gdje se nalazi grad i pored grada i sisačka tvrđava.

Rođeni Siščanin i zagrebački kanonik i sisački kapetan Nikola Mikac vodio je obranu hrvatske tvrđave u Sisku dok je ban Tomo Erdödy (iz kroatizirane mađarske plemićke obitelji) obavijestio karlovačkog generala obrane, Nijemca Anrdiju Auersperga o velikim pokretima Turaka.


Osmanlije - osvajači i okupatori hrvatskih zemalja

Vojna kampanja Turaka krenula je zadovoljavajuće po osvajače; naime, Hasan-paša prvo je razorio tvrđavu Topolovac na lijevoj obali rijeke jugoistočno od Siska. Njemačko vojno zapovjedništvo je hrvatskoj obrani u Sisku poslalo smiješnu pomoć od dva topa i 300 topovskih zrna, taman da si turski vojnici malo počešu svoje prljave gaće, misleći da ih je ubo' komarac (sisačku tvrđavu branilo je 300 vojnika, dakle, ni 3% od vojne sile napadača). Iako apsolutno malobrojni, hrabre hrvatske čete provališe 6. kolovoza 1591. iz tvrđave i naniješe Turčinu podosta štete u njegovu taboru. Odmah nakon toga počela je turska opsada grada, i to s pojačanjem, od 20 tisuća turskih konjanika i pješaka. Kad se na horizontu u međuvremenu pojavila Hrvatska vojska, Turke je odmah uhvatila panika tako da je Hasan-paša povukao vojsku; prvi val opsade trajao je samo četiti dana, ali sveukupno oko dvije godine.

Hrvatski ban kao vojni vrhovnik Hrvatske slijedio je Hasanovu vojsku i oslobodio tvrđavu Moslavinu od Turaka. Međutim bosanski paša nije mirovao već je sa 4.000 konjanika (spahija) opljačkao i opustošio zemlju oko Vrbovca kod Zagreba, te osvojio i do temelja razorio Božjakovinu, i 7. listopada se povukao u Pakrac (pakrački sandžak ili vojno zborno područje). Kod Čazme je pristigla, hrvatskoj vojsci saveznička, njemačka vojska razbila ostatke Hasanove vojske, i tom je prilikom u boju poginuo spahija Osman-beg iz Sirača, zapovjendik konjanika Mustafa s 22 turska barjaka (stijegova) je zarobljen, dok se Hasan-paša uspio sa svojim odredima spasiti. Nakon toga Hasan-paša ne miruje nego zauzima selo Golubić i stiže do Šturlića i Blagaja na rijeci Korani. Zaprijetio je Bihaću na Uni koji je tada bio hrvatski kraljevski grad kojega je branio kapetan Kristofor Obričan, ali ga ipak nije napao nego se vratio u „Tursku Hrvatsku“ ili u Bosnu.

Ban Tomo Erdödy ozbiljno je shvatio namjere Hasan-paše, vidjevši da se ne radi o nekim bezazlenim pograničnim čarkama i provokacijama, nego o vojnoj kampanji iza koje stoji Istanbul, dakle, sultan i cjelokupno Osmansko Carstvo, sa ciljem da Turci nakon osvajanja Siska osvoje Zagreb, i nakon toga austrijski Graz i na koncu Beč, a onda Turci nemaju prepreke sve do rijeke Rheine i dalje prema Parizu i Londonu. Stoga je ban Tomo na saboru na Gradecu u Zagrebu, 5. siječnja 1592. godine, proglasio općenarodni ustanak protiv turskih osvajača. U rat su sada morali ići svi, a oni polemići koji se ne odazovu zovu domovine, gube plemićke titule, a ratni dezerteri svoje posjede. Po saborskom zaključku obnavljaju se granične utvrde; naime, što je posrijedi? Nakon velikih hrvatskih bitaka protiv Turaka, kod Kiszega u Mađarskoj, 1532. godine, i 1566. kod Sizgeta, nije bilo većih vojnih pohoda tako da su se Hrvati malo opustili i mislili da je rat gotov za sve vijeke vjekove. Međutim, Hrvatska se nalazi na takvom zemljopisnom položaju i u takvim geo-političkim okolnostima da je svakom na svijetu mila Lijepa naša koju sebično želi za sebe, tako da Hrvatska vrijedi očito više nego što Hrvati misle da vrijedi.

Kako bi doskočio hrvatske branitelje, lukavi Hasan-paša počne na ušću rijeke Petrinjščice u Kupu kod Siska graditi tursku tvrđavu, koja je danas poznata kao grad Petrinja.

Gradnju tvrđave Zylagrad-Petrinja osigurava 40.000 turskih vojnika, s tim da se tvrđava nalazila u selu Jabukovcu, južnije od današnje Petrinje; usput je Hasanova vojska zauzela male hrvatske tvrđave Hrastovicu i Goru; posada Hrastovice, umjesto da se bori, svladala je svog zapovjednika-kaštelana i 15. travnja 1592. izručila tvrđavu Turcima u koju je Hasan-paša smjestio 200 svojih vojnika. Dok su Turci gradili svoju tvrđavu Petrinju, u obrambenom taboru zavladala je nesloga jer je njemačka vojska odbila napasti Turke odnosno graditelje protuhrvatske petrinjske tvrđave. Tako je u miru izgrađena turska tvrđava u kojoj je Hasan ostavio 1.000 okupacijskih vojnika, a sam se paša povukao u okupiranu Kostajnicu. Njemačka vojska nije pratila tursku vojsku u povlačenju, nego naprotiv, vratila se na sjever. Tako je politikom divide et impera Hasan-paša osvajao jedan po jedan grad i tvrđavu, pa je 13. lipnja 1592. na red došao i Bihać.

Na putu do Bihaća nalazila se mala hrvatska tvrđava Izačić koju je branilo 16 hrvatskih branitelja-vitezova, dakle, ne 16 tisuća, nego šešnaest, i čak u tom mikro-sastavu je 16 vitezova odbilo prvi turski napad, i slijedeće noći se povukli iz grada-tvrđave, jer nisu imali nikakve realne šanse se održat. Grad i tvrđavu Bihać je pak branio njemački kapetan Josef Lamberg sa 530 vojnika, najviše njemačkih i nešto hrvatskih uskoka koji su branili 5.000 stanovnika grad Bihaća na Uni. U strahu pred velikom turskom navalom, bihaćki kapetan počne mirovne pregovore s Hasan-pašom koji hinjeno pristane zajamčiti građanima Bihaća slobodan odlazak kuda žele, samo neka predaju grad. Hrvati Bihaća su zagrizli mamac i predali tvrđavu ali Hasanova vjera pokazala se kao nevjera: u Slunj je uspio doći samo kapetan Lamberg sa 20 pratitelja, a sve ostale su putem poubijali Turci; u gradu je poubijano više od 2.000 kršćana, a 800 hrvatske djece poslano je u Istanbul (bivši Carigrad) da postanu janjičari. Hrvatski Bihać je postao sjedište novog sandžaka dok je ostatku Hrvatske prijetila opća propast, kao što su propale Bosna, Srbija, Bugarska, Albanija i Grčka prije nje.

Dana 11. srpnja 1592. hrvatski ban promatra u Brestu na Kupi Hasan-pašu kako utvrđuje most preko Kupe, dakle, želi preć u neokupirani dio Hrvatske. U hrvatskoj tvrđavi Brest nalazilo se u tom trentuko 600 branitelja, a po okolnim vinorodnim brežuljcima sveukupno još oko 400 njemačkih konjanika i 1.600 pješačkih vojnika. Nakon što je Hasan-paša dovršio gradnju mosta, njegove jedinice prijeđu Kupu i napadnu banov tabor, a poslije i tvrđavu: rezultat je bio totalni poraz hrvatskih i njemačkih četa protiv 8 tisuća turskih vojnika. Dok je štajerski kapetan Johan Sarau poginuo u boju, hrvatski je ban preživio i s nekolicinom preplivao Kupu. U Istanbulu je Hasan-paša nakon toga imao vojnu paradu na kojoj je u mimohodu izložio 29 kola sa 172 zarobljenika i 600 odsječenih glava, 23 hrvatska stijega s grbovima hrvatskih plemića i nebrojeni plijen. Nakon poraza u toj bitci je Hrvatska ostala doslovno bez obrane, i Hasan-paša se mogao u miru pripremiti da Hrvatskoj zada smrtni udarac.

Ne čekavši da na vrbi rodi grožđe, Hasan-paša prodre nakon istanbulske parade u Turopolje gdje je četiri dana pustošio, što znači da su Turci palili kuće i ljetinu i zalihe, silovali djevojke i žene, nabijali zarobljenike na kolac, masakrirali stoku i ljude jer je to bila dio vojne taktike Osmanskog Carstva da se neprijateljskom stanovništvu utre strah u kosti, i da malo tko ostane normalan nakon takvog etničkog čišćenja.

Dio turske vojske od 600 konjanika krenuo je nakn toga prema tvrđavi Kerestinec između Samobora i Zagreba, u koju se zatvorio knez Petar III Erdödy. Međutim, hrabri knez sa svojih 40 konjanika-vitezova izvrši iz tvrđave kontra-juriš i poprilično sasiječe turske napadače koji su se razbježali. Oslobodivši se, knez pođe u Jastrebarsko ka svome bratu, banu Tomi, koji je zadržao prisebnost, iako je ostatkom Hrvatske zavladao novi strah od Turaka. Ban je mislio na Sisak kojemu je hitno trebala pomoć da ne padne, jer padom Siska je na udaru glavni grad Zagreb.

Dana 23. srpnja 1592. je pao grad Sisak, tako da je ostala samo sisačka tvrđava, kao mali otočić u turskom moru. Sisačka tvrđava smještena je u samom kutu sutoka Kupe u Savu. Hasan-paša je sisačku tvrđavu počeo 14. srpnja 1592. godine bombardirat, ali u povijesnim vrelima nije poznato je li vodio kakve topničke dnevnike. Nakon bombardementa je na vrata tvrđave pokucao vlaški vojvoda Marko iz Hrastilnice, kaštelan grofa Erdödya, i hinio da je došao kao prijatelj, željeći navodno pomoći braniteljima. Nepovjerljivi branitelji, međutim, pronađoše kod crnog Marka ćirilsko pismo kojim mu Hasan-paša obećava amnestiju ako se pokori sultanu. Dakle, izdaja! Branitelji su izdajicu sunovratili s tvrđave u Kupu. Nakon toga turski topovi su počeli otkidati komad po komad od sisačke tvrđave koja se počela topiti kako snješko na suncu, međutim, uzalud su Turci jurišali na tvrđavu, kopali opkope i jarke oko tvrđave, prislanjajući ljestve na zidine. Rezultat neuspjeha je bio da je Hasan-paša povukao vojsku u „Tursku Hrvatsku“. Međutim, to nije značilo da je opasnosti došao kraj, jer onaj pravi i žestoki napad tek je uslijedio, u svibnju 1593. godine.

U svrhu nove opsade, Hasan-paša dopremi pred sisačku tvrđavu velike, teške topove, dok je samu tvrđavu osjedalo 18 tisuća turskih vojnika. Hrvatskih branitelja u tvrđavi je bio sveukupno 300, a hrvatska vojska iz Zagreba, zajedno s njemačkom vojskom, sveukupno 2.500 vojnika tek je polazilo u koloni prema Sisku. Pored bana Erdödya, Hrvatsku vojsku su vodili još križevački husarski kapetan Ivan Drašković, gorf Petar II Erdödy (banov brat), Kristofor Obričan, Ištvan Tahi, Franjo Oherovečki, Vuk iz Druškovca i grof Stjepan Blagajski Babonić. Bitka za Sisak počela je 22. lipnja 1593. i trajala je svega nekoliko sati, i završila potpunim porazom turske vojske koja se prilikom bijega većinom utopila u Kupi, kao i sam Hasan-paša koji je pao u boju.

Uglavnom, Hrvatska vojska potukla je tursku silu, i ova pobjeda kod Siska odjeknula je kršćanskom Europom koja nije ni u snu mislila da će se Hrvati održati; junak te pobjede bio je hrvatski ban Tomo II Bakač Erdödy, ovjenčan nezaboravnom slavom. Ova bitka bila je prekretnica u tursko-hrvatskim ratovima koji su potrajali preko 200 godina, i radosno je odjekunula u Rimu, Beču, Pragu i Varšavi, a uzbudila narod i janjičare u Osmanskom Carstvu koji su za poraz okrivili sultana. Sada je tursko carstvo zahvatio strah jer su Turci pomislili da će njemački car Rudolf osloboditi sve zauzeto u Europi, dakle, Ugarsku, Hrvatsku (Slavoniju i Srijem, Dalmaciju i Bosnu) itd. Veliki vezir zahtijevao je otvoreno rat s Austrijskim Carstvom, do kojega će poslije i doć, ali prije toga je zbog nemara njemačke vojske ipak pala sisačka tvrđava, koja je međutim u sveopćem tursko-austrijskom ratu nakon toga opet oslobođena. Sinan-paša je preko Osijeka navalio sa 50 tisuća vojnika iz Male Azije, a u Osijeku mu se pridružilo još 40 tisuća poturčenih vojnika iz raznoraznih sandžaka, i austrijski car je zatražio pomoć Europe za križarski rat. Međutim, samo se papa odazvao pozivu za pomoć dok je ostaka Europe gledao kao tele u šarena vrata. Rezultat austrijsko-turskog rata do 1608. je bio oslobođenje hrvatske zemlje Slavonije, a poslije i Dalmacije, međutim, obje povijesne hravtske zemlje je austrijski car namjerno izdvojio kao zasebne pokrajine pod njemačkom i mađarskom upravom kako se Hrvatska ne bi ujedinila i postala snažna, a nedaj Bože i nezavisna, kako su mislili novi njemački okupatori Hrvatske. I tako su razjedinjene hrvatske zemlje dočekale svoje nove izdajice, i 1918. bile pripojene Srbiji u tako zvanu Kraljevinu SHS ili Veliku Srbiju iz koje su se oslobodili 10. travnja 1941. godine, da bi pali žrtvom komunističke zavjere 8. svibnja 1945. i ponovo se oslobodili okupacije 25. lipnja 1991. kada je Sabor Republike Hrvatske ponovo proglasio hrvatsku državnu nezavisnost od Srbije i Jugoslavije, i samostalnost.

U slijedećem postu povodom Dana državnosti od 25. lipnja prezentirati ću dokaze o hrvatskoj državnosti kroz stoljeća, a pošto je Hrvatska bila velebna država u srednjem vijeku, koja je bila puno veća od uže Hrvatske ili NDH u Drugom svjetskom ratu, ili nekoliko puta veća od podijeljene uže Hrvatske, dakle, od današnje Republike Hrvatske, post će ići u dva dijela. Ugodno čitanje želi ...

CBK

Za preporučiti je aktualni broj tjednika za kulturu HRVATSKO SLOVO od 19. lipnja 2009. (broj 739) u kojemu bivši župan dr. Branimir Lukšić piše o tamnoj strani britanske politike na Balkanu u Drugom svjetskom ratu, u članku pod naslovom "Velika Britanija suodgovorna je za bleiburški pokolj", tako da je i takav jedan znanstveni prilog dobar pokazatelj koje su uzročno-posljedične veze "Dana antifašizma" od 22. lipnja 1941.

Post je objavljen 19.06.2009. u 17:29 sati.