subota, 29.04.2006.
Tebi ne treba metadonska terapija
Tebi ne treba jača anestezija
Ionako si sve već prespavao
Ionako si sebe već potrošio.
Tebi se stalno čini
Da vrijeme stoji oko tebe
Ceo život isto radiš
Stalno bježiš sam od sebe.
Koliko godina ničega se ne sječaš
Koliko godina ništa ne osječaš
Tebi ne treba više niko kao ja
Tebi ne treba čak ni moja zaštita.
Tebi se talno čini
Da vrijeme stoji oko tebe
Ceo život isto radiš
Stalno bježiš sam od sebe.
Dečki su dio mog zanimanja koje nikada ne prolazi. Nije da sam ružna, čak mislim da sam zgodna. Nije da me ne primjećuju, ali moj se izgled sviđa posve drukčijoj demografskoj skupini. Kosa mi je gusta i rasčupana, izgledam kao da sam ušlagirana, tako da se za mene zakvače stariji tipovi koji vole bariti klinkice.
Zašto ne naiđe netko tko će me voljeti
s nekom zločestom žudnjom i poštovanjem i razuzdanošću. Željela bi da to bude momak koji sluša rock i skejta, momak s kojim ću se moći zabavljati 
sve do pospanih jutara. Netko tko će bit uz mene kad opet budem ležala na podu i vrištala kako ću se ubiti, pa da me poljubi 
i kaže da će sve biti u redu, koji će promijeniti i istjerati iz mene sva negativna i loša raspoloženja, netko tko će me spasiti, netko tko će me voljeti baš takvu kakva jesam, sa svim mojim dobrim i lošim stranama.
ponedjeljak, 24.04.2006.
Nedavno sam svečano obečala kako ću se popraviti. Ali ne mogu. Uopće ne vidim svijetlo iz ovog tunela bez nade i teško mi je zamisliti mir u svijetu ili unutarnji mir ili bilo koje drugo sranje. Htjela sam se malo varati na tom planu i baš sada se progurati kroz to. Da sam alkoholičar rekla bih da mi je potrebna cuga, ali kako sam ja samo ja, ne znam što je to što želim.
Ujutro sam se jedva probudila. Bilo mi je tako teško izvuči se iz kreveta. Mrzim to što sam postala ovisna o krevetu. Ponekad spavam po čitav tjedan, a onda opet ne mogu ni oka sklopiti.
Živcira me to što se zapravo zajebavam s nečim što u mjerljivim terminima ne postoji. Nisam alkoholičarka, narkomanka, pa ne mogu optužiti cugu i drogu za moj problem, nisam anoreksičarka pa ne mogu okriviti hranu, ali je šteta ipak učinjena. Čeznem da postanem jedno od ovog navedenog, pa da me treba odvratiti od loših navika.
nedjelja, 23.04.2006.
Toliko sam se zanjela idejom da se nitko ne bi uistinu potrudio da me spasi kad bi recimo prerezala žile ili se pokušala objesiti trakom na roleti. Ne mogu ni zamisliti da bi ikome bilo dovoljno stalo da me održi na životu. A tada skužim, da bi im bil stalo samo zato jer se to tako radi. Ne bi se tu radilo o stvarnoj brizi. Primjerice, dok moj stari hini zabrinutost dok mi se neda ići u školu jer sam toliko konfuzna da ne bi mogla 7 sati sjediti u školi, nego je problem u tome što ja ne idem u školu, to što ću izostati s nastave i sl.
To bi bilo zbog želje da se ne mora živjeti s krivnjom, ružnim sanjarenjem i saznanjem da se dogodilo samoubojstvo, a nisi učinio ništa da to spriječiš. Kad jednom načinim samoubilački čin, tada će svi uistinu dojuriti jer moji problemi će tog trena napustiti područje teških, svakodnevnih sranja, i to će postati medicinska hitnost. Označit će me kao traumatizirani slučaj. Zašit će mi zapešča, učiniti sve kako bi me održali na životu. Zatim će brigu o meni preuzeti stručnjaci za mentalno zdravlje od neke od institucija.
Ali depresija traje dan za danom, nije vrsta od onih bolesti koja zaslužuje odvoz u bolnicu, nego mi dopušta da sjebana izluđujem sve oko sebe, dok svi oko mene izgledaju sve iscrpljenije. Moje se stanje ne smatra dovoljno akutnim da bi znali što činiti sa mnom, ali sam upravo toliko depresivna da sluđujem samu sebe.
Tako bi htjela da sve ovo prestane, da se opet vratim u normalu, ali ne mogu, kunem se da nad tim nemam nikakvu kontrolu. To je užasno. To je kao da mojim umonom vladaju demoni. I nitko mi ne vjeruje. Svi misle kako bi mi bilo bolje kad bi htjela da mi bude bolje. Ja više ne mogu biti ja. Ovo jesam ja i to je tako užasno.
četvrtak, 20.04.2006.
Depresivna sam sada već sigurno dvije godine. Prvo sam mislila da je to povezano s adolescencijom. Ali nije. Unatoč tome što se razvijate fizički i psihički, nikako ne možete stalno biti loše volje, izgubiti interes za stvari koje ste voljeli raditi i u kojima ste uživali, svako malo razmišljati o suicidu ili čak i pokušati to napraviti, te niz drugih stvari o kojima mi se ne da pisati ( ako baš zanimaju svi simptomi kliknite na Sandrin blog, on vam je dolje u komentarima). Tako sam došla do zaključka da sa mnom nešto nije u redu. Zapravo sam se osvrnula na svoje vršnjake i uvidjela da sam sjebana. Dosta dugo sam za to krivila sebe, ali sam shvatila da nisam krivac nego žrtva. Depresija se kod nekih ljudi može pojaviti sasvim slučajno. Onako bez razloga. Može netko imati savršenu obitelj, dobre ocjene, imati dobro društvo, izlaziti i sve ono naj,naj ali ipak biti sjeban. No, vratimo se na moju priču. Od mene je moja obitelj uvijek očekivala ono najbolje. Svaki član je zahtijevao određen model ponašanja.Nisam se smjela ni baš družiti jer sam morala biti najbolja u razredu kako bi se moji imali s čime kurčiti. Meni je to predstavljalo veliki teret. Da ne zaboravim reči još i to da sam od četvrtog razreda bila bejbisiterica svom bratiću i to kakve dvije god., a onda sam dobila sestru s kojom gubim živce i sad. Najbitnije je to da su uvijek drugi sebi pripisivali sve zasluge. Da su me oni potakli na učenje, pa je baka rekla da je ona pazila klince, a ja sam naposljetku mogla samo šutjeti. Imam jedan dnevnik,mislim nije baš dnevnik, nego unutra pišem svoje stanje dok sam sjebana. Pa mi je stara kopala po stvarima i našla ju i pročitala. Tako nedavno nisam htjela ić u školu, pa mi je stari odigral lošu predstavu zabrinutosti za mene. I onda iz ladice izvadil taj dnenik i pročital zadnji tekst koji sam napisala. I onda me tjedan dana poslije provociral tako da me pital dali mi se život zgadil i ta sranja. Najgore je to kaj se pred svima preseravaju kako su super ovo-ono, a zapravo su tak prokleto jadni da ih žalim zbog toga. I onda se pitam tko tu nije normalan. 
ponedjeljak, 17.04.2006.
Bilo je super dok sam još bila u poziciji kad makar jedva, ali ipak, obavljati iste kretnje - pojavljivala se u školi, bila negdje u toku vremena i prostora ili zurila okolo. Još sam uvijek bila u redu ili barem dovoljno u redu. Sad sam totalno sjebana, postala sam nefunkcionalni mentalni slučaj.
Svaki novi dan potpuno je isti kao i onaj prije. Svaki puta kad donesem odluku da ću novim jutrom biti u naponu snage, bez lošeg raspoloženja, očaja i suza na licu, jednostavno ne uspijeva. Ponekad pomislim da ako bi uspjela zgrabiti samu sebe i dovesti se u red, da bi to baš bila ona stvar koja bi sve riješila. Ali ne. Depresija je jako podmukla, najgore je to što daje užasan osjećaj usamljenosti.
