srijeda, 24.05.2006.
Konačno se vrijeme vani slaže sa mnom. Kišovito,oblačno i tmurno.
Bila sam danas kod psihičke i nakon nekoliko iritantnih,ali ipak nužnih pitanja, zaključila je da mi ona ne može pomoć i da za to treba nešto bolje i jače. I tako sutra idem u Zagreb, nekakav centar za lude klince i mladež, gdje ću se vjerojatno smjestit na neodređeno vrijeme...
Ali se zbilja nadam da će od mene napraviti normalnu osobu koja se može nosit sa svakodnevim problemima i pripetiljama dosadnog tinejđerskog života. Eto...
U svakom slučaju vam preporučam da potražite pomoć, prije no što bude prekasno.
Budite mi kul...pusa...
subota, 20.05.2006.
Hy! Nisam dugo pisala, jer nisam imala vremena ili sam bila predepresivna da bi se bavila bloganjem.
Enivej, u srijedu idem u centar za adolescente, gdje će mi navodno biti pružena pomoć. U svakom slučaju, predložit ću da me pošalju u ludnicu.
Samim time da će mi pomoć biti pružena nisam zadovoljna, jer mi neće pomoć zato što sam sjebana nego zato što su zbog moje sjebanosti sjebane i moje ocjene, a to nikako nije dobro za moju mamu jer se na kraju šk.godine neće imati s čime kurčit, jedno time da joj je kćer prolupala.
Nikada nisam ozbiljno razmišljala o tome da se ispišem iz škole, ali sada to i mislim napraviti. Past ću razred ovako-ionako. Nije to iz prkosa prema staroj, nego zbog toga što se ne mogu skoncentrirati i teško pamtim. Sada sam prvi razred srednje, a osnovnu sam prolazila s peticom, tako da mi nitko ne vjeruje. Ali jebi ga, mogla sam to i očekivati.
I da, još nešto. Ako nemate kakav pametan savjet, radije šutite. Nemojte mi pisati da bi se trebala pomiriti s tim da sam depresivna ,suicidna, i luda i da nek prihvatim te stvari kao da su normalne!!! TE STVARI NISU NORMALNE! Blog je namijenjen ljudima koji se osjećaju kao ja i to samo zato da ne misle da su jedini i sami.
četvrtak, 04.05.2006.
Uvijek sam sklupčana u krevetu okružena svojom poznatom depresijom. Sva ta depresija je životna činjenica odnosno činjenica iz mog života. Mogla bi u ovakvom stanju ostati zauvijek. Mogla bi biti bilo tko. Mogla bi učiti, imati dobre ocjene, mogla bi imati prazan osmijeh i sve to što ljude čini koliko-toliko sretnima i ispunjenima. Ali sve to ne bi promijenilo činjenicu kako sam ja i dalje pogrešna. Svakim novim jutrom pomislim da će se neke stvari promijeniti, kako ću biti bolje, da će proći barem 5 min., a da neću pomislit na samoubojstvo. Ali naravno nije se dogodilo. I dalje sam okružena svojim destruktivnim i ludim navikama-jednostavo je veza s njima toliko jaka da se ne mogu odlijepiti od mene odnosno ja se ne mogu odlijepiti od njih. To su stvari koje me čine usredotočenom i povezanom, na neki ludi način, naravno. Moj je život na svom vrhuncu, dnu i osnovi totalna pušiona. Mir u glavi, tračak nade i snalažljivost u vremenu i prostoru, kao i svoj identitet jedine su stvari koje sam željala, ali čemu sve to kad ću ionako i dalje biti sjebana, možda i mrtva.
