fra gavun

Nitko ne zna

Nesretan sam uvijek
kad sam lutam parkom,
šutim al' svi misle
da je sve u redu,
al' ne znade nitko
što je pod tom varkom,
i kolike brige
moje srce jedu.
Ne znaju da plačem
gorko al' polako,
za djevojkom jednom
koja sreću pruža,
ne znaju da tražim
skoro svako jutro
ljubav vječnu,
koja cvate kao ruža!

Ivan Huljev

Tebi ženo

Oh, tebi ženo
od vremena
skinut ću zastor
oko grudi
i sunce ti stavit
na koljna,
voljet te snagom
nekog ljeta.
Od vatre ću kose
ispletati tvoje
i međ' bedra ti bakrena
zakopat dane,
dane svoje....!

Ivan Huljev

Balada o smrti

Srce moje, primiče se zima
kosa tvoja gubi sjaj i sjedi
k'o nad krovom sivi pramen dima
kad u tami nestaje i blijedi.
U sve polako uvlači se studen
i sve smo tiši, sve nas više nema.
To sunce prži jedan nježni grumen,
ta noć se duga u daljini sprema,
još malo sati, još koja minuta
i nešto suza, nešto tihog plača
izgubljen se putnik sa daleka puta
umoran i sretan u zavičaj vraća.
Tako ćemo i mi, sad na kraju muke
kad nas više ništa na svijetu ne dijeli
jedno drugom nijemo, blago stisnut ruke
kao da nas čeka opet život cijeli
i usnuti sretni, smireni i blagi
k'o visoka stabla u šumskoj tišini,
jedno drugom dobri, jedno drugom vjerni
kao mornar brodu u strašnoj dubini.

Ivan Huljev

Ah, naši dani

Ah, naši dani,
igrom, pjesmom, suzama protkani.
Sjeti se samo kad smo se igrali.
Sjeti se samo kada smo pjevali.
Sjeti se samo kad smo kroz prozor gledali,
suzu za suzom redali.

Ah, naši dani.
Sad ste samo sani
kojima hvalu želim
što se još u snu mogu da veselim,
što te mogu ljubit kao prije,
što te mogu grlit još nježnije.

Ah, naši dani,
što nije i sad kao lani?
Kad smo zagrljeni šetali,
kad smo priče prepletali,
kad smo jedno drugom kazali
ah, naši dani....

Ivan Huljev

Da li

Da li tko puzi
u jedrima tvojim?
Da li tko kleči
u mislima tvojim?
Da li tko pije
uzdahe tvoje?
Dal' te tko čelom
u čelo ljubi?
Dal' te tko prosi
za jecaj jedan?

Ivan Huljev

Ona je daleko

Dokle ću maštati o danima sreće
i ljubavi puno sjaja
djevojku koju volim
ne puštam iz zagrljaja.
Ona je daleko, daleko
i možda osjeća isto
kad bi se uvjerio da je tako
ja bih vječno blist'o.
Jednog dana kad prestane mašta,
bit će samo moja
il' učinit ću svašta.
Ne želim zaborav,
ni djevojku drugu,
još uvjek želim ljubav
što nekad mi dade.
Zaborav pati čovjeka
koji nikog nema
misleći danas za sutra,
sudbina što mu sprema.
U mašti, snu i javi
vječno ću ostati s njom
jer vjere u ljubavi nemam
da predam drugoj,
već samo njoj.

Ivan Huljev

Reci mi

Tvoje su mi kretnje tako mile, lake
glas ti je tako mio, k'o zvon govori,
al' reci mi zašto iza riječi svake,
u tvom glasu drhtaj-neke tuge zvon?
Lice ti je lijepo, kosa smeđa, gusta,
oči tvoje divnom srećom sjati znaju
al' reci mi zašto kadkad stegneš usta
i u dnu ti zjena zvijezde bola sjaju?
Kadkad kao dijete, radosna si burna,
drhćeš od svježine mladenačke moći,
a kadkada ulaziš nečujno i žurno
u sobicu svoju, i plačeš do noći.
Al' reci mi, znaš li što je meni?
Da se tako rano budim svakog jutra,
i lutam bez cilja, sličan bolnoj sjeni,
od jučer do danas, od danas do sutra.
Reci zašto mi je, živjet dodijalo,
i za to ne mogu da pjevam ili molim,
raci dal' je ikad tvoje srce znalo
da zbog tebe patim, i da tebe volim?
Šutiš...reci draga, što ti riječi uze,
zar će opet ostat, tvoja usta nijema?
Vidim draga,...vidim, dvije blistave suze,
to su riječi srca...ljepših riječi nema!

Ivan Huljev

Zašto

Zašto me vjetar obilazi,
i kiša ne kvasi moje ruke?
Zašto mi list okreće leđa,
a drvo predamnom savija grane?
Zašto mi voljena ne daje usne,
i govori riječi utjehe?
Zašto sam sam u tihoj noći,
kad kroz nju prolazi sjećanje?
Želio sam da joj ljubim kosu,
sjedeći na jesenjoj kiši!
Želio sam da njene vlažne usne
šapuću pored mojih!
Želio sam da mi svojim dahom
suši vlažne i promrzle usne!
Želio sam da mi ta noć,
bude beskrajno duga i divna!
Žašto sam volio njene ruke,
oči, usne i tople riječi.
Zašto sam želio da tonem sa željama,
u beskrajnu dubinu sreće?
Zašto sam tada suznim pogledom,
gledao stvarnost i čežnju?
Zašto? Neću nikad reći?
I sve moje misli i želje
potonut će s njom
u tamnu dubinu noći.

Ivan Huljev

Na Undi

Ludo smo se veselili
ti i ja
na Undi.
Ludo smo se gledali
i ludo se grlili
ti i ja
na Undi.
Ludo smo se voljeli
i nježno se ljubili
ti i ja
te divne noći
na Undi...

Ivan Huljev

Put

Put do tebe je tako dug
o živote.
Put do tebe je tako bolan
o srećo.
Put do tebe je tako težak
o ljepoto.
Put do tebe je tako dug.
Al' ja ću naći
i vremena,
i hrabrosti,
i odvažnosti
da stignem do tebe, i kažem ti,
"Put do tebe je bio tako dug o jedina!"

Ivan Huljev

Sjećanja

Čudna, gorka uspomena moja,
od nje samo more puno suza,
a budućnost isčezla je sama,
ostalo je samo breme golih grana.
Mnogo mi je noći u besanju prošlo
misleći draga samo na tebe.
Lutanja, misli, gledajuć' onu
što mislima stvorih samo za se,
i kad novi dan opet svane
i kad vidjeh tvoj lik draga
opet prostruji kroz krhko mi tijelo
još jača ljubav i nova nada.
Tebi ove retke pišem draga
tebi pišem da se sjetiš mene,
dok još živim na tom tužnom svijetu
jer mi život sporo al' sigurno vene.
I ovom pjesmom misli su mi stale
al' malena suza u oku zablista
istinska suza kao kristalna rosa
istinska, kao što je naša ljubav čista.
Kad ćeš čitat ove retke moje
bijedne riječi onog tko te voli
potom snivaj slatki sanak draga
ja ću maštat, dok srce i dalje
trpjet će i bolit.

Ivan Huljev

Želja

Tražio bi mila tvoje ruke
što čuvaju ljetna svitanja
gledao bi mila tvoje oči
a umjesto njih je samo pustinja
izgovarao bi i tvoje ime
ali to više nisi ti.

Ivan Huljev

Dragana

Sjećaš li se dragana
padala je kiša neprestana
nad onim selom tog dana
a ti si došla nasmijana
pokisla, ozarena, očarana.
Pod krupnim kapima kiše
jedan dječak pod kapijom nekom
zaklonjen,
viknuo je tvoje ime Dragana,
a ti si k njemu potrčala po kiši
pokisla, ozarena, očarana
i bacila mu se u zagrljaj
sjećaš li se Dragana...

Ivan Huljev

Sam

Starinska ura na ormaru spava
kazaljke njene već se rđom žute
umorna lampa, tiho ocrtava
prostore uske samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam?
Nešto tamno slute umorne oči.
Noć je. Topla. Plava.
Teško je, teško kada stvari šute
i kad se mješa prošlost, san i java
pa gasim staru lampu
skalapam oči
nitko meni neće u posjetu doći,
ni tat, ni gosti, ni drug, ni žena draga.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
O, gdje si sada, gdje si ženo draga?

Ivan Huljev

ŽELJA

Obalu pozivam da mi kaže
poslednju želju tvojih čula.
Kad sam jednom iz daljine
došao sa željom,
da li me je čula?
A ako nije...?
Tko će mi onda za maglom
želju otpratiti ludu?
Prazne ruke
odavno šapuću želju
da budu pune.

Ivan Huljev

TU IZA UGLA

Tu iza ugla
postoji jedan kamen
s imenom
jednog susreta
i jednog ljeta.
Samo mi spominjemo
toplinu naših usana
i ljubav jednu,
veliku ljubav.
Tu iza ugla
iza zida sjećanja,
pauk jedan
plete staze svoje
oko imena mog,
tu iza ugla
na kamenom zidu,
na kamenom zidu....

Ivan Huljev

O daj, pruži mi ruku, pruži je s povjerenjem bliska lutalico
sutonskih staza i skliskih puteva.
Obiđi ponos koji nas razdvaja, pruži svoju umornu ruku da osjetiš
nemirno strnjanje moje uzburkane krvi i naglo i naglo udaranje mog
izmučenog srca, koji nosi najdraži teret.

Ivan Huljev

SANJAM

Mislim na tebe,
zar to još nisi osjetila?
Pogledom te tražim,
zar to još nisi vidjela?
Dozivam te u snu
zar to nikad nisi čula?
Zaljubljeno te gledam,
zar ti to ništa ne znači?
I na kraju: " Volim te"
zar misliš da ću ikad prestati?

Ivan Huljev

ZAŠTO

Zašto sad plačem
na ishodištu naših nadanja?
Muče li me to moja stradanja
ili plačem što sam toliko tlačen.
Zašto me bole stara vremena
i zašto sve počiva na mome ramenu?
Kako je teško nositi tolika bremena
i spoticati se o svaki kamen
na toj lošoj cesti.
Ako uopće kroz providnost prostora
uspijem sakriti tugu iza zastora
u mračnoj sobi hotela
gdje jednom davno mi smo počeli.
Reci draga opet
hoće li se vratiti ona ljubav naša
i dal' ćemo sutra iz istih čaša
nazdravljati jedno drugom
zbliženi zajedničkom tugom.
Kaži hoćeš li opet sa svakom zorom
Dok na licu budeš tragala za nekom borom
pričat mi kako te tijelo boli
i kako te on od mene više voli
da nećemo više zajedno biti
negdje sam, tiho ću suze liti.
Znat ću da više ljubavi nema
al' neću tražiti novi raj
živjet ću u krugu ustaljenih shema.
I opet kiši tamo na zapadu
i ja u slobodnom padu
spoznajem da svemu je kraj.

Ivan Huljev

O ŽENO

Volim te kao dan mog dolaska
u kojem će ti moja krv
šutnjom priznati ljubav
i suzama možda.
U opornom okusu nezrelog grožđa.
Lud sam
o ženo,
stran sam,
a toliko toga imam ti reći
toliko sebe
prosuti ovim podom
toliko stvarnog svijeta ti dati
toliko u podnožje neko stati.

Ivan Huljev

TI U MOM SNU

Ti u snu golom.
Kako da te, nađem?
Snivaš.
Ne, neznaš da ja te budnu trebam,
ti nevina spavaš ispod neba.
Ti u snu mome
a na moru lađe.
U tamnici prostranstva
ključi zraka
zatvaraju te u led ožiljaka.
Ne, let ne postoji
da k tebi digne krila ptica roj.
Znati da spavaš
nevina i sama
ti u snu svome
a na moru lađe.

Ivan Huljev

SMRT

LJubav je tu gdje krvi ima
u srcu tvojem ili mojem.
Nijedno mjesto među svima
nije toliko žarke boje.
U kući mirna radost njena
jer kad smo skupa nema straha.
No u tjeskobi osamljena
ljubav je bolna i bez daha
sretan je čovjek jedva poznati
život i smrt ga mora naći.
Nek' srce, ljubav moja plamti
u smrti tek ću spokoj naći.
Već leži ljubav pored odra
u mrtvačnici usred mraka.
Ne, neće stići svjetlost
do nevolja i ožiljaka.

Ivan Huljev

KOLIKO SI IH IMALA

A koliko si imala ljubavnika?
I gdje si sve s njima spavala?
I što su ti govorili?
I kako, kako je bilo?
Daj mi mira, čuješ daj mi mira!
Fućkam ja na tvoje slike
spremljene u kutiji od cipela
pisamca o vjernoj ljubavi
skrivena po mandžetama
i policama pod rubljem.
Prestani, prestani, idi već
kao nesnosnu muhu pratim te očima
tvoj lik po kutovima,
idi, izleti kroz prozor
nek' te odnese vjetar,
idi nemam vremena
moram se ispavati
idi, ishlapi, rastopi se negdje
u toj narančastoj lokvi pod svjetlom.
Izgubi se među slovima
ove glupe pjesme što je pišem.
Idi, ne želim te, ništa neću
ništa te ne pitam, to me ne zanima,
fućkam ti na tvoje adrese
i telefonske brojeve.
I sijed, i sjed ću te voljeti
no, za ime Isusovo
koliko, koliko si ih imala?

Ivan Huljev

SAN

U bunilu sna umoran,
među razbješnjelim psima
mirno gledam kako me grizu,
smijem se na te rane bez bola
ostajem spokojan i miran
snagom sebe i sna.
I čujem smijeh vjetrova u daljini,
čujem pjesmu oblaka u visini
a kiša tiho plače,
plačemo kiša i ja...!
Ivan Huljev

TI KAŽEŠ

Ti kažeš kraj je
da odem, kad gotovo je.
Tvoj pogled davni i sivi
ne traži više oči moje.

No tvoje oči ipak gledam
sve niže saginje se glava.
Te prošle dane nikom nedam
i poljubac na usni spava.

Jer ovo čelo pramen kose
sve to i smijeh, i kretnje vidjeh
sa mojom dušom stopilo se
u plazmu moje krvi prijeđe.

I svake noći, kao sjena,
k'o mora guši ljubav prava
al' u špilji tvojih zjena
hladnoća k'o tigar spava.

K'o mjesečina umor pada
na osmjeh moj, na moja pleća
jer meni osta samo nada,
tjeskoba, očaj, i zla sreća.

Ivan Huljev

ZBOGOM

Zbogom moste golemi i horizontale,
lukovi i stube, kojima se vereš,
željezo srveno, ograde i skele.
Zbogom mosturino koji noge pereš.

Zbogom kućo, zbogom ključevi ormara
i krov boje sljeza, tvoji kapci sivi
tvoj radio zinut, zbogom kućo stara
iz koje izađoh, u kojoj više ne živim.

Zbogom grade, zbogom lažni gosti tvoji
i ulice crne, pločnici od smole
i kosturi tusti, zagušljive kosti
zbogom grade, čije uspomene bole.

Ivan Huljev

RECITE JOJ

Da, preko mnogo,mnogo gora
nalazi se anđeo, moj anđeo.
Hodite cvrčci
noćni drugovi moji,
recite joj da je volim.
Recite joj da je u meni
snaga svih bogova
i strast svih božica.
Recite joj da se drugujem
sa suncem i mjesecom.
Pjevajte joj o ljubavi mojoj.
Kažite anđelu
da drhtim od pomisli,
da ću jednom,
jedne zore,
il' večeri jedne
pokucati na njena vrata
i zauvjek ostati kraj nje.
O, hodite letite
i tiho joj šapnite
da je ljubim!

Za mojim tragom

Ne trati na me mnogo vremena
do ljubavi mi tvoje nije.
Očima lijepim, smeđima,
ne traži srce koje krijem.
U poroljeće ne hodaj lokvama
za mojim tragom svaku večer.
Ja znam i kad bi smo se sastali
taj susret ništa donijeti neće.
Ti misliš, znam, da ja zbog gordosti
ni pogledat neću na te,
to nije ponos,
to ja u žalosti prolazim glave uzdignute.

Ivan Huljev

Danas evo

Danas evo ljubavi moja,
vratio sam se u kovrđave kose sjećanja.
Da, davno je to bilo,
kad sam u krv uklesao dva ljubavna srca.
Vjeruj mi da te volim,
zato ti šaljem ovaj pregršt riječi da te utješe,
i znaj da će moja sreća biti veća od mora bez obala
ako jednom navratiš, da vidiš srca u mojoj krvi.
Mila, želim tvoj topao dah,
tvoje usne koje me bacaju na lomaču strasti, ognja i ljubavi.
Znaš od onog dana kad si otišla
nikad nisi bila sama...ja sam s tobom!

Ivan Huljev

Ne plači

Ne, ne plači zamnom,
jer plačem već ja.
Budi sretna,
jer ja ispijam pehar suza zbog tebe.
Moj život tiho, tiho vene,
i nitko za to nije kriv.
Možda ćeš ipak jednog dana
iznositi cvijeće na grob
osjetiti i vjerovati
da si mi bila vječita čežnja.
I onda ću ti oprostiti
što si okretala glavu od mene,
mada sam žudio samo da te vidim.
Ne, ne plači mila,
jer plačem već ja.

Ivan Huljev

"Kada se budućnost pretvori u prošlost, procjenjiva se sadašnjost."
( Marija Fülöp-Huljev )


..........Živio je kao školjka. Otvorivši se pozdravljao svakoga i zagrlio cio svijet.
Ali to su bili rijetki trenuci, osobito u zadnjim godinama njegova života kada je negdje u dubini duše vjerojatno osjetio tešku i nepobjedivu bolest, bolest zbog koje će morati napustiti sve voljeno: Nju, djecu svoju, more i sjećanja na bezbrižno i veselo djetinjstvo, ribarenje s prijateljima, svoj nikada nezaboravljeni zavičaj u blizini Šibenika, roditelje, drugi svoj dom malo selo Undu nedaleko od posljenjih obronaka Alpi....Sve, sve što mu je život dao da bi tako naglo i drastično otrgao od njega. Kažu da je na vječni počinak otišao spokojno i mirno s blagim osmijehom na licu jer je znao da će svoju duboku i iskrenu ljubav prema svojoj Mariji sačuvati na vijeke kao tajanstvena školjka na dnu duboka mora. A što je ta školjka toliko puta obasjana dalmatinskim suncem zatvorila i ponijela sa sobom, možete pročitati u ovoj knjizi.
dr. Mijo Karagić

U spomen na prijatelja, prepisati ću objavljene pjesme.

DOĐI

Ti odlaziš u boji jeseni
ničeg u spletu,
tek ruka jedna
već smo pomalo zaboravljeni.
Polako prolazi ljubav jedna
u praznom dijelu moje duše
tiho se budi jadikovka,
napolju jesenji vjetar puše
s neba da se čuje psovka.
Otišla si,
lišće pada
i ljubav se gasi od studeni
dođi na proljeće opet djevojko mlada
voli me nanovo kao nekada.

HVALA TI

Od prvog plača,
mladosti i radosti,
živimo ispod duge
puni sjete i tuge,
do same starosti
sve nas jača.

Jači od stijene,
mekši od spužve,
nosimo brige
i listamo knjige,
mirišimo ruže,
i tada krene.

I samo drača,
kamo god kreneš
dođeš do zida,
srcem, bez stida
moliš i preneš,
ma…laku noć Ćaća.

Sunce je palo,
vjetar je pao,
stale su kiše,
i nema više,
sat je stao
i sve je stalo.

KOME JE POSKUPJELA STRUJA

Stvarno, nije mi jasno zašto «narod» kuka, kao poskupjela struja, gorivo, građevni materijal i tako to. Meni to ne smeta, i zašto bi, pa naša vlast zna, tko će ako ona ne? Kazat ću Vam kako to «ja» radim, i sve je u redu. Evo, supruga radi u inspekciji, ja sam, Bogu fala, zaradio mirovinu, naravno iz rata, svi dijelovi su na meni, i taman mi je pedeset. Svaki dan radim aute i to mi mjesečno donese oko osamnaest tisuća kuna, naravno ne plaćam porez i druge pizdarije. Ako se čuje da će frka, javi mi i zatvaram. Imam dvoje djece, oboje na faksu, a i kupio sam bokun stana u Zagrebu. Svaki imamo svoje auto, kuću sam dovršio, i imam centralno na struju. Da, na struju, to mi je najisplativije. Dok su bili oni stari satovi, stavio bi ga u vodoravni položaj i lijepo bi mirovao a struja tekla. Stavljao sam i magnet, a u jutro bi žena kad ide na posao skinula.
Sad imaju neke nove satove pa ne pomažu ove stare dosjetke, i lijepo ti ja zovem elektru da nešto nije u redu i on dođe, promijeni sat a ja mu dam pedeset eura da ne stavi plombu, i sada skinem donji poklopac i okrenem premosnicu i ne broji, i mogu Vam reći da uopće ne potrošim puno za grijanje.
A za naftu, okrenem broj jarana i natoči mi «plavca» ili «lože» i tako ti se mi vozimo. Dok sam radio kuću, nisam sve kupovao, 'ko će to, ćopio bi sve što se moglo, a da ne govorim kad je izgorjela robna kuća, i zašto je izgorjela. I tako, dobro je, samo moram promijenit onu jahticu, treba malo veća. Svi smo u istoj stranci i, zna se, nećemo je mijenjati, ne prodaje se dobar konj. Neki moji susjedi kukaju kako ne mogu kraj sa krajem sastavit, stvarno im se čudim. Ali ipak štedimo, evo, ne plaćamo TV, ni vodu, ( premostio sam cijev prije sata ), pa pustim po dva kubika, tek toliko da nije sumnjivo. Živili!

NOSTALGIJA

E...crno bijela fotko
lijepa si k'o stara dama,
sačuvala dušu si za oko
i govoriš više od romana!

Džep u srcu imam za te',
i jedrimo kroz maglu i rosu,
oživiš mi godine i sate,
prvu ljubav ili nogu bosu!

Kino moje s dragim filmom,
željni grijeh i prva votka,
duga priča ovijena rimom,
to je stara crno bijela fotka!

OSAM

Poželjela nula
biti jedinica
stisla se u struku
i posta osmica.

Zamamnih oblina
jedini je broj
i drsko ističe
djevojački kroj.

Kako je osmica
bogaćenju sklona
uvijek ima uzase
kesicu bombona.

Pa potkupi devetku
da ode iz zone
i tako je zasjela
na čelo kolone.

Ostali su željeli
da se s njima druži
da i njima malo
svojih čari pruži.

Ma bahata osmica
ništa nije čula
a kad puče kaiš
vratila se nula.

DOĐE S LJETOM



I ovaj stih
u zoru se rodi
na asfaltu
što do tebe vodi.

Ti si vjerna,
a ja nosim pregršt mora,
komad neba,
duša mi je mira željna
tebe treba.

Svaka zora,
nosi onaj dah sa vjetrom,
nove snove,
što je to, što se mora,
što me zove?

Dođe s ljetom,
pa me cesta sama vodi,
vlažnom oku
daje svjetlo, sliku rodi,
gledam Boku.

TROKUT


Želja mi je
da te pogled dira
i miluju te riječi,
u polutami sobe
toplog popodneva
dok Mrvica svira
da se prospemo
po postelji.

Ali nisam imao
novi broj, tvoga muža
i pozovem ga u firmu
da otkloni kvar,
a ja bi sa buketom ruža
krenuo u raj.

Dojavi mi taj broj
da čovjek zaradi
koji novčić,
da mu izađem u susret,
ta on je tvoj
a ti si moja,
i ne čekaj Božić.

OLTAR NA VODI

More i kiše isprat će kamen,
na tvome tilu, otočka muzo,
ali iz duše i srca, amen,
nikada, tišnjanska suzo.

Plači kameni brode
jecaju i tvoje stine,
samo bol do srca dojde
da upiše svoje ime.
Ovo je žal a ne pisma
ma će živit ka i snovi
za ono dite koje ne zna
da se tuga ne ponovi.

More i kiše isprat će kamen,
na tvome tilu, otočka muzo,
ali iz duše i srca, amen,
nikada , vodička suzo.

Plači kameni brode
oganj ti je taka lice,
ti si oltar na srid vode
na oltaru tila dice.
Ovo je žal a ne pisma
ma će živit ka i snovi,
za ono dite koje ne zna
da se tuga ne ponovi.

More i kiše isprat će kamen,
na tvome tilu, otočka muzo,
ali iz duše i srca, amen,
nikada, šibenska suzo.

"Ja mislim da homoseksualnost imam...." Tako je započeo komentar, mmm...megy..., .Ma znate kaj, nitko vam ne odnosi to pravo na privatnost, nitko i ne bi znao, tko koga, i kad, da sami ne forsirate to po medijima, pa se nameće pitanje jeli došlo vrijeme da se zapitamo, da li je u redu biti homić ili imati ženu i djecu. Što je ispravnije, što je prirodnije. A čovjek je stvoren samo za to da produži vrstu, ćuva prirodu i osigura sebi i obitelji dom. Sve ostalo, sve čime se pojedini kite, sve jahte, vile, limuzine, sav glamur i ostalo su jad i bijeda čovječanstva. Sve ostalo je praznina, ništavilo, koje stvara a naročito u mladima, patnju i bijes, zbog onog " kako on može, a ja ne."Taj jad i nezadovoljstvo prenosi se na obitelj, ulazi u svaku poru društva, i stvara sliku apatičnog naroda, jadnog i nezadovoljnog. A onda se pojavi vijest kako je taj i taj svećenik pedofil, a ako je pedofil kakav je onda odnos među samim svećenicima, i što su, zapravo oni sami doživili u ranoj mladosti. Pa se to fino zataška i nikome ništa, a crkva kao moralna vertikala i dalje drži kako je jedino ona pozvana da govori o poštenju, pravednosti, i skromnosti, dok svećenici voze đipove i motorine na kakve bi im pozavidio i najnaj bajker. Kako je teško biti skroman a pogotovu kad moraš. Kako je lijepo voljeti, ako ti je to i jedina zabava. Kako je lijepo......Pa bih zaključio s ovim, volite se i mazite, ali , čovječe, ne davajte to na sva zvona, pa nije to nešto što bi svatko poželio. Ima, valjda, i drugih stvari o kojima se može pisati. Sreća je da se ne razmnožavate.