|
Reci mi
Tvoje su mi kretnje tako mile, lake
glas ti je tako mio, k'o zvon govori,
al' reci mi zašto iza riječi svake,
u tvom glasu drhtaj-neke tuge zvon?
Lice ti je lijepo, kosa smeđa, gusta,
oči tvoje divnom srećom sjati znaju
al' reci mi zašto kadkad stegneš usta
i u dnu ti zjena zvijezde bola sjaju?
Kadkad kao dijete, radosna si burna,
drhćeš od svježine mladenačke moći,
a kadkada ulaziš nečujno i žurno
u sobicu svoju, i plačeš do noći.
Al' reci mi, znaš li što je meni?
Da se tako rano budim svakog jutra,
i lutam bez cilja, sličan bolnoj sjeni,
od jučer do danas, od danas do sutra.
Reci zašto mi je, živjet dodijalo,
i za to ne mogu da pjevam ili molim,
raci dal' je ikad tvoje srce znalo
da zbog tebe patim, i da tebe volim?
Šutiš...reci draga, što ti riječi uze,
zar će opet ostat, tvoja usta nijema?
Vidim draga,...vidim, dvije blistave suze,
to su riječi srca...ljepših riječi nema!
Ivan Huljev
Zašto
Zašto me vjetar obilazi,
i kiša ne kvasi moje ruke?
Zašto mi list okreće leđa,
a drvo predamnom savija grane?
Zašto mi voljena ne daje usne,
i govori riječi utjehe?
Zašto sam sam u tihoj noći,
kad kroz nju prolazi sjećanje?
Želio sam da joj ljubim kosu,
sjedeći na jesenjoj kiši!
Želio sam da njene vlažne usne
šapuću pored mojih!
Želio sam da mi svojim dahom
suši vlažne i promrzle usne!
Želio sam da mi ta noć,
bude beskrajno duga i divna!
Žašto sam volio njene ruke,
oči, usne i tople riječi.
Zašto sam želio da tonem sa željama,
u beskrajnu dubinu sreće?
Zašto sam tada suznim pogledom,
gledao stvarnost i čežnju?
Zašto? Neću nikad reći?
I sve moje misli i želje
potonut će s njom
u tamnu dubinu noći.
Ivan Huljev
|
