fra gavun

Naša Frida

I LJEPOTA ZAUDARA

Kad je Bog stvarao ovu balotu, očito je bio dobro raspoložen i umjetnički nadaren, jer ovakvu ljepotu nitko, ama baš nitko, ne bi ni prodao a kamoli poklonio. Darovano nam je sve što okom uhvatimo, osim onog ružnog, to smo napravili mi, mi ljudi!
Sad ću se sa ovih visina spustiti nešto niže, jer jedino tako možemo osjetiti one niske udarce koje zadajemo majci zemlji, a onda, neizbježno i sami sebi,
I moram stati u ovaj šibenski krajolik, ovu draž koju ima malo tko na svijetu, ovu ljepotu procvalu u kamenu, moru, rijeci Krki, zaljevu i obali. Ljepotu koja više nije ponosna i gorda, već moli i vapi da joj se pomogne, a mi smo tako okrutni i zli i nećemo sebi, da sebi, pomoći.
Tijekom godina, ova ljepota je okupirana od bivše vojske, ( ali je makar sačuvana priroda tamo di su oni bili!) pa industrije, sa jedne strane " Crnica ", a sa druge " TLM ", sa zloglasnom elektrolizom. A u zaljevu, kao u jezeru, ulivala se kanalizacija i šporkala sve do kanala sv. Ante.
Dođe i taj dan, dočekali smo da vojska ode, da se " Crnica" potaula, da se " elektroliza " ugasi, da je više nema. Dođe dan da udahnemo punim plućima, uz čisti zrak i radost i svježinu nove države.
I što je to sad, da nam ne da živjeti životom dostojnog čovjeka, Tko nam je sada kriv? Tko nas to sada gazi i pritiska? U vrijeme najžešćeg raslojavanja društva, kad pored obale, dok prolaze jahtetine, penzići drže glavu u kontejner, ne bi li našli koju crkavicu.
Uz taj jad, eto i novoga belaja i nevolje. Ne daju nam onaj naš " lipi friški zrak", sad se gušimo u smradu fekalija. Proradio je novi sustav odvodnje fekalija iz grada, i svi smo bili sretni kao mala djeca jer sad se sa mula krka vidi dno.
Ali, Zablaće, Ražine gornje i donje, Brodarica, Podsolarsko, Mandalina i sami grad, sad su natopljeni smradom, pogotovu kad je bonaca, a čuje se i po vjetru.
Nažalost, iz same županije dolaze informacije kako projekat nije do kraja poštivan, i da se zna tko je napunio džep?
No nevolja nikada ne dolazi sama, pa iz morinjskog zaljeva, inače mrijestilište ribe, takođe dopire nesnosan smrad fekalija, a to je na drugoj strani gradskog kolektora, pa smo u sendviču.
Moram reći, da oni sa cisternama za čišćenje crnih jama koji rade na crno, isprazne svoj teret u to, nazovimo jezero, koje nema cirkulacije i smrad ostaje kao svejdok civilizacije. A iznad koji kilometar je smeće, koje usput rečeno, trebalo je biti odlagalište i za Split, što je punih usta zagovarala naša gradonačelnica.
Iza odlagališta je industrijska zona Podi, a gdje odlaze otpadne vode i fekalije sa tih prostora? Ovo kraško tlo, upija to poput spužve i odvodi u more, u morinjski zaljev.
Gosti napuštaju ove prostore, a na žalbe nekih obrtnika, ugostitelja, drsko im je odgovoreno neka prodaju i kupe kuću negdje drugo?
Jeli moguće, da u dvadeset i prvom stoljeću imamo toliko primitivaca, da nemamo pravo niti na čisti zrak?
Hoće li nam se ponoviti ono što ne bih poželio niti neprijatelju, da počnemo crkavat od kolere, kao što Šibenik pamti kad je devet desetina stanovništva umrlo id kuge u petnajestom stoljeću.?
Nadam se da neće, ali će svakako ostati upamćeno i ako to neće biti službeno zabilježeno, da se ljudi, doslovce, guše u smradu, u doba kada je na vlasti bila gradonačelnica Neda Klarić i župan, Goran Pauk.
Ja ih ljudski molim da isprave ove propuste, da pokažu da su dostojni odgovornosti i časti koju imaju.!

Bjeli Vuk je čovjek

U ovom vremenu crne kronike, u svijetu koji viri iz vulkanskog grotla i usisava nas snagom nevolje, u življenju na brzoj cesti, kad ne stižemo ništa a svuda stignemo prerano....ni jedna vijest nas ne zatekne i ne probudi emocije.
Postali smo hladni kao noga sa lošom cirkulacijom i to nam je normalno, pa i ako se dogodi nešto ljudsko, e onda smo zatečeni.
Evo ja sam ostao zatečen, zbunjoza me zagrlila, kao da sam osnovac.
Na blogu smo razmijenili par komentara, razumjeli se i tako to. A onda mi je zatrebala jedna slika za poklon. Pitao sam ga kako mogu nabaviti njegovu sliku, i dogovorili smo detalje. Poslao mi je broj računa da uplatim, a on bi potom poslao sliku. Odem do banke sa papirićem na kome je ime i prezime i broj računa, i zamolim činovnicu da provjeri da li je broj dotičnog gospodina. Ženska zaštema po tastaturi, pogleda i veli mi da to nije njegov broj računa. Zahvalim i odem kući da pošaljem mail. Uz uobičajeni pozdrav kažem kako ono nije njegov broj i da nisam uplatio, pozvao se na ozbiljnost i sory, od posla ništa.
Kad sam se vratio s kupanja, vidim na telefonu broj, netko je zvao, 032.....
Nazovem, javi se ugodan ženski glas. Ponovim broj i rekoh imao sam poziv sa ovog broja. Da, jeli znate Bjelovuka? Da znam ga iz virtualnog svijeta, sa bloga. Sačekajte malo, on će vam se javiti. Nekoliko sekundi i evo ga. Prvi put se čujemo, i nakon uljudnog pozdrava, izvinjenje zbog računa, zabunom poslao je ženin račun. I da ne duljim s time, ja sam mislio, ok, nikom ništa, slike nema, tražim dalje. No nije bilo tako. Kaže on dalje, da su se dogovorili on i žena i da su mi uputili expresom da platim pouzećem ali sada ne jednu, već dvije slike u cijenu jedne. E, to je ono što me taklo, ona ljudska lijepa osobina kad čovjek smatra da je falio i da to treba ispravit, i ako tu nije bilo ništa za ispravljanje, ali oni su smatrali da treba.
Slika je stigla sutradan u 10h, do 13h bila je u okviru i stigoh na otvorenje u 14h.
Krasna slika, još jedan djelić duše vrsnog slikara Aleksandra Bjelovuka, zaustavlja poglede. ( druga je kući ).
Hvala Bjelom Vuku i njegovoj družici Mari, nadasve hvala Bogu što u ovom ludom vremenu još ima ljudi koji su sačuvali vrednote koje krase čovjeka.

Čujem

Vatrom se nejasno igram, oči uspavljujem.
Voda romori, prijeti val i žubori.
O nateklim zorama, o odbjeglim pticama!
S pljuskom rascvalih valova!
Čujem,
to mi ona o proljeću govori!

Neimaštinom rasuti maslačak proklinje.
Suze navikle na mjesečinu julskog dana,
čelo rasuto po mom kršu dok cvjeta.
Vrelo postojanje, mog nepostojanja!
Čujem,
to mi ona o ljetu govori!

Magle uspavane podnevom prehlađenih trava,
jutro uzavrelo u glavi pijanog pjesnika.
Nebo kliče žalopojku o trijeznoj ljubavi
što namjerava doći u suton bolom preplavljen.'
Čujem,
to mi ona o jeseni govori!

Moja misao zamrzla u kamenjaru mozga,
vodom uljuljkano vrijeme, vatra kupa,
riječ me proganja pjesmom o nezrelim noćima.
O ukletim bojama mrtvog pjesnika.
Čujem,
to mi ona o zimi govori!

Ivan Huljev

Čekam te

I čekam te zaustavljenim danom
ja, ožiljak u tvom snu
ja, smrtna tajna tvoje
sjene.

I čekam rijeku od tuge
da mi donese tvoj osmijeh noćas
i tvoje zrelo tijelo, kao hljeb
i vino.

Ja, ljubav tvojih suncokreta
ja, misao tvoje obale.
Govorim pjesmu za tvoje
ruke.

Sanjam travu što miriše na te
kad je vjetrovi uspavljuju do zrenja.
Ja sumorno nadanje tvog
neba.

Ja, nijemo usamljen u tvojoj gordosti.
Čekam da se uskovitla ljeto
da izrasteš od mog nemira
kao cvijet iz modre mjesečine
što ga ljubim pjesmom za tvoje
ruke.

I čekam rijeku od tuge
da mi donese tvoj osmijeh noćas
i tvoje zrelo tijelo kao hljeb
i vino.

Ja, glas tvog iskušenja
ja, grijeh tvoje ljepote!

Ivan Huljev

Sebi nakon ljubavi

Ako me ovaj dodir
procvjeta u kamen,
i ova ljepota u nešto nemoguće,
još kad bi dan
napustio njeno lice,
i njene oči
i kad bi Šibenik
van njenih ruku
u zagrljaj pao
sve bi bilo drukčije.
Ja sve bi zato dao
otišla bi ljubav
u svoj pravi sjaj.
A ako je smrt
u nama ubije
nikad ne bi doš'o kraj.
Uzalud je od djeteta
stvarati raj
ono što je bilo
bilo je i prije.

Ivan Huljev

Ta bi htjela

Ta bi htjela ono nešto
iz filmova i romana,
iz života slavnih dama,
čemu loše knjige uče
i od moga srca ključe,
ta bi htjela nemoguće.

Ivan Huljev

Pjesma u meni

Pjesma u meni
ja u pjesmi,
pa zajedno tvorimo
prvi dan jeseni.
Noć vlada nebom
ti traješ u meni,
sa pjesmom si skrita
bezglasna, bez dodira.
Tko će to da promijeni
da ne trajem od nemira,
i sve tako da idem
od jedne do druge
u nizu jeseni.

Ivan Huljev

Ponoćno kupanje

I kad se budemo igrali,
previše igrali,
za ruku ću te odvesti
na ponoćno kupanje.
Pa ćemo hodati,
suviše hodati
i pučinom se ljubiti neprestano,
i okretati se oko nas do nas,
i prevrtati sve živo u nama,
pa ćemo se zagrljeni skidati
uvijek neprestano.
A kad more zamori,
suviše zamori
i uspori opuštena jedra ribara
reći ću ti u ime zagrljenih valova
" Sireno moja, volim te ".

Ivan Huljev

O mila

O mila,
grančicu masline daj mi
i grlicu
slobodniju od nebeskog jata.
Na zemlji stvorismo
raj
jednak paklu.
Ipak, ne uništi nas mila.
Neka topot
velikog vala
šiba obrise kopna,
on neće potopiti
naše duše
ovdje na rođenoj grudi.
Razjapila se nebesa,
tutnji pučina.
Kao smrt strašna je duši
zamlja tuđina.

Ivan Huljev

Moje more

Ja ne znam što je, al' ga uvijek čujem
i dišem s dahom trava miris hridi
i na njemu svoj život produžujem
tek na njemu mi duša jasno vidi.

Ja ne znam što je, al' u meni struji
kao tiha čežnja za zvijezdama nepoznatim
i krv mi burka kad urla u oluji
iz noćin se njegovih teško vratim.

Ja ne znam što je, al' opija mi snagu
taj ljubavnik jedini što tako divno tepa.
On mogao bi ponijeti mene negdje tamo,
na pučinu, u beskraj, gdje smrt je tako lijepa.

Ivan Huljev

Nečija djevojka

Kako se zvala, to nije važno.
Mirjana, Vesna, Jasmina, Mira,
u svakom kvartu bar jedna ima
djevojka, koja pripada svima.
Možeš je naći kad god zaželiš,
u mračnom discu ili na žuru,
spremna da s prvim tko joj se javi
krene u novu avanturu.
Poći će s tobom dok večer pada
ulicom bučnom do kafića,
al' uzalud se stari nadaš
uvjek ista ponavlja se priča,
voliš je, makar odavno znaš
da je i tvoji frendovi vole,
svi će je sutra u isto vrijeme
čekati tamo poslije škole.
Svaki od vas dobit će nešto
poljubac, pogled, možda i više
u dugoj šetnji poslije kiše,
ona će svakom lagati nešto.
Prolaze dani, godine, ljeta
i tvoja mala već je na glasu,
pozdravljaju je čudni ljudi
odlaze s njom, ti ne znaš kamo,
usput te pita k'o da se čudi
"Mi se odnekud znamo"?
Kako se zvala, ne, to nije važno,
možda Jasminka, il'...il' tako nešto.
I opet jesen, duga kiša,
u predvečerje automobili i prolaznici,
nikog u sobi...
Kako se zvala? Kako? To nije važno,
jer srce moje sada je prazno.

Ivan Huljev

Luda glava

Pita se jedan putnik patnik
dokle ovako i kud to sve vodi,
pita se, a odgovor leži u vodi.
I zato kaže:
Dunav bi mogao Savu da oplodi,
a ona muško da mu rodi.
Al' nažalost sve se svodi
na zagrljaje i utočišta
ja već dugo čekam to rađanje
pa od toga ništa,
i ne znam dal' je Dunav
rijeka jalova,
il' frigidna Sava,
il' nije zdrava ova moja glava,
pa čeka da se rodi nova rijeka za čovjeka.
I dođe mi da se udavim u Dunavu
il' sam da oplodim Savu.

Ivan Huljev