Čujem
Vatrom se nejasno igram, oči uspavljujem.
Voda romori, prijeti val i žubori.
O nateklim zorama, o odbjeglim pticama!
S pljuskom rascvalih valova!
Čujem,
to mi ona o proljeću govori!
Neimaštinom rasuti maslačak proklinje.
Suze navikle na mjesečinu julskog dana,
čelo rasuto po mom kršu dok cvjeta.
Vrelo postojanje, mog nepostojanja!
Čujem,
to mi ona o ljetu govori!
Magle uspavane podnevom prehlađenih trava,
jutro uzavrelo u glavi pijanog pjesnika.
Nebo kliče žalopojku o trijeznoj ljubavi
što namjerava doći u suton bolom preplavljen.'
Čujem,
to mi ona o jeseni govori!
Moja misao zamrzla u kamenjaru mozga,
vodom uljuljkano vrijeme, vatra kupa,
riječ me proganja pjesmom o nezrelim noćima.
O ukletim bojama mrtvog pjesnika.
Čujem,
to mi ona o zimi govori!
Ivan Huljev
Čekam te
I čekam te zaustavljenim danom
ja, ožiljak u tvom snu
ja, smrtna tajna tvoje
sjene.
I čekam rijeku od tuge
da mi donese tvoj osmijeh noćas
i tvoje zrelo tijelo, kao hljeb
i vino.
Ja, ljubav tvojih suncokreta
ja, misao tvoje obale.
Govorim pjesmu za tvoje
ruke.
Sanjam travu što miriše na te
kad je vjetrovi uspavljuju do zrenja.
Ja sumorno nadanje tvog
neba.
Ja, nijemo usamljen u tvojoj gordosti.
Čekam da se uskovitla ljeto
da izrasteš od mog nemira
kao cvijet iz modre mjesečine
što ga ljubim pjesmom za tvoje
ruke.
I čekam rijeku od tuge
da mi donese tvoj osmijeh noćas
i tvoje zrelo tijelo kao hljeb
i vino.
Ja, glas tvog iskušenja
ja, grijeh tvoje ljepote!
Ivan Huljev
Post je objavljen 05.07.2008. u 20:47 sati.