SAN
U bunilu sna umoran,
među razbješnjelim psima
mirno gledam kako me grizu,
smijem se na te rane bez bola
ostajem spokojan i miran
snagom sebe i sna.
I čujem smijeh vjetrova u daljini,
čujem pjesmu oblaka u visini
a kiša tiho plače,
plačemo kiša i ja...!
Ivan Huljev
TI KAŽEŠ
Ti kažeš kraj je
da odem, kad gotovo je.
Tvoj pogled davni i sivi
ne traži više oči moje.
No tvoje oči ipak gledam
sve niže saginje se glava.
Te prošle dane nikom nedam
i poljubac na usni spava.
Jer ovo čelo pramen kose
sve to i smijeh, i kretnje vidjeh
sa mojom dušom stopilo se
u plazmu moje krvi prijeđe.
I svake noći, kao sjena,
k'o mora guši ljubav prava
al' u špilji tvojih zjena
hladnoća k'o tigar spava.
K'o mjesečina umor pada
na osmjeh moj, na moja pleća
jer meni osta samo nada,
tjeskoba, očaj, i zla sreća.
Ivan Huljev
ZBOGOM
Zbogom moste golemi i horizontale,
lukovi i stube, kojima se vereš,
željezo srveno, ograde i skele.
Zbogom mosturino koji noge pereš.
Zbogom kućo, zbogom ključevi ormara
i krov boje sljeza, tvoji kapci sivi
tvoj radio zinut, zbogom kućo stara
iz koje izađoh, u kojoj više ne živim.
Zbogom grade, zbogom lažni gosti tvoji
i ulice crne, pločnici od smole
i kosturi tusti, zagušljive kosti
zbogom grade, čije uspomene bole.
Ivan Huljev
Post je objavljen 21.06.2008. u 23:00 sati.