Nitko ne zna
Nesretan sam uvijek
kad sam lutam parkom,
šutim al' svi misle
da je sve u redu,
al' ne znade nitko
što je pod tom varkom,
i kolike brige
moje srce jedu.
Ne znaju da plačem
gorko al' polako,
za djevojkom jednom
koja sreću pruža,
ne znaju da tražim
skoro svako jutro
ljubav vječnu,
koja cvate kao ruža!
Ivan Huljev
Tebi ženo
Oh, tebi ženo
od vremena
skinut ću zastor
oko grudi
i sunce ti stavit
na koljna,
voljet te snagom
nekog ljeta.
Od vatre ću kose
ispletati tvoje
i međ' bedra ti bakrena
zakopat dane,
dane svoje....!
Ivan Huljev
Balada o smrti
Srce moje, primiče se zima
kosa tvoja gubi sjaj i sjedi
k'o nad krovom sivi pramen dima
kad u tami nestaje i blijedi.
U sve polako uvlači se studen
i sve smo tiši, sve nas više nema.
To sunce prži jedan nježni grumen,
ta noć se duga u daljini sprema,
još malo sati, još koja minuta
i nešto suza, nešto tihog plača
izgubljen se putnik sa daleka puta
umoran i sretan u zavičaj vraća.
Tako ćemo i mi, sad na kraju muke
kad nas više ništa na svijetu ne dijeli
jedno drugom nijemo, blago stisnut ruke
kao da nas čeka opet život cijeli
i usnuti sretni, smireni i blagi
k'o visoka stabla u šumskoj tišini,
jedno drugom dobri, jedno drugom vjerni
kao mornar brodu u strašnoj dubini.
Ivan Huljev
Post je objavljen 29.06.2008. u 23:59 sati.