|
ZAŠTO
Zašto sad plačem
na ishodištu naših nadanja?
Muče li me to moja stradanja
ili plačem što sam toliko tlačen.
Zašto me bole stara vremena
i zašto sve počiva na mome ramenu?
Kako je teško nositi tolika bremena
i spoticati se o svaki kamen
na toj lošoj cesti.
Ako uopće kroz providnost prostora
uspijem sakriti tugu iza zastora
u mračnoj sobi hotela
gdje jednom davno mi smo počeli.
Reci draga opet
hoće li se vratiti ona ljubav naša
i dal' ćemo sutra iz istih čaša
nazdravljati jedno drugom
zbliženi zajedničkom tugom.
Kaži hoćeš li opet sa svakom zorom
Dok na licu budeš tragala za nekom borom
pričat mi kako te tijelo boli
i kako te on od mene više voli
da nećemo više zajedno biti
negdje sam, tiho ću suze liti.
Znat ću da više ljubavi nema
al' neću tražiti novi raj
živjet ću u krugu ustaljenih shema.
I opet kiši tamo na zapadu
i ja u slobodnom padu
spoznajem da svemu je kraj.
Ivan Huljev
O ŽENO
Volim te kao dan mog dolaska
u kojem će ti moja krv
šutnjom priznati ljubav
i suzama možda.
U opornom okusu nezrelog grožđa.
Lud sam
o ženo,
stran sam,
a toliko toga imam ti reći
toliko sebe
prosuti ovim podom
toliko stvarnog svijeta ti dati
toliko u podnožje neko stati.
Ivan Huljev
|
