Zagrepčanka u selu

LIDIJA

It’s 6.45 a.m., July morning. Lorena has just entered the coffee bar “Lidija” in a small coastal village. She is about to open the place at 7 a.m. Local drunkees are already waiting for their ritual morning shot to start the working day. She is tired from the night before. The whole gang stayed late last night, and she couldn’t make herself go to bed on time, although she knew it would be hell to get up so early. “You have to make the best of these summer days”, she thought, she wishes now she hadn’t. She is unconsciously going through the tedious morning working ritual (opening the bar, turning up the coffee machine, arranging the tables and chairs on the terrace, serving her usual customers – good thing they are not that much interested in coffee – you can them serve them anything as long as there is the usual alcohol shot available). The rest of the village is still sleeping, only garbage people and other ‘losers’ like her are about. It’s already too hot. It will be hell today. Good thing there is this cool and shaded terrace. Paintings of Jim Morrison, Jimi Hendrix, John Lennon and Bob Marley on the walls make her smile every morning. Bless her father and his artistic sensibility!
Slowly, she goes through the usual motions and makes herself a strong cup of coffee. Her mother will be in soon, telling her about today’s tasks and plans (she’s still not ready for that). Adam, her brother, has already been here before going fishing; some fishing gear is missing (who knows if he ever went to bed after last night’s party). Mornings are so nice and quiet… There is her mother on the way. “I better get moving”, Lorena says to herself. A new working day has started.
Slowly, the terrace is getting more crowded. The usual middle-aged customers going from their early-morning grocery shopping are stopping by for a cup of coffee and a nice chat with some friends. There are some enthusiastic tourists asking about the nearby countryside and for directions to get there. “Please, don’t make me speak Croatian, let alone some other language!”, Lorena is praying silently, but is all smiles when they signal for her to come. It comes with the job. At the age of 21, she’s already had several years of experience in this catering business, and is used to be all smiles even if she doesn’t feel like it. “Why don’t they just leave their money and leave…?” “…how typically Croatian!”. “Lorena, one macchiato with cold milk and a glass of water, please”, someone shouts. “Coming…”, she replies, while dragging her feet. She shouldn’t have drunk so much… And it’s only 8.30…The crowd is getting bigger...

Baš neki dan veli prijateljica da je njena baba imala ono nešto, neku mudrost i znanje koje ona nikad neće imati...U razgovorima bi šutila, a onda bi izjavila nešto tipa: "Neće vruć hladnu vodu pit", i time bi rekla sve o dotičnoj temi..
I njena i moja baba rođene su početkom 20-tog stoljeća, imale 4 razreda osnovne škole, a u razgovorima kao da su završile 6 fakulteta. Bile su fontana mudrosti.
Nije im život bio naklonjen. Mi mislimo da je nama teško! Ej, one su kao djeca išle po pitku vodu 3 km od kuće i nosile na glavama kante, robu prale na hladnom potoku koji utječe u more, bile sluškinje bogatim obiteljima, proživjele onaj tamo rat, rađale djecu, okopavale oskudnu zemlju (u ovim se krajevima zemlja spremala u vreće prije zime - da je bura ne odnese prije proljeća!)... Koliko sam se priča naslušala o tim danima, i danas mi žao što nisam zapisivala ili snimala da se prisjetim svih zanimljivih crtica. A, fućkaš ga, kad si dijete, misliš da ćeš uvijek to slušat pa ne obraćaš onoliku pažnju koliko bi stvarno trebao.
Moja baba...ona je uvijek sa mnom. Čuvala me od prvog dana rođenja skroz do svog odlaska. I danas me čuva na neki način...Nadam se da negdje zna da sam se vratila u njeno rodno mjesto, da nova generacija tu počinje stvarat nešto svoje i novo, a opet postavljeno na davnim njihovim temeljima. Nekad davno, rukama i nogama se borila da svojoj djeci omogući bolji život, tražila načina kako da se iz ove prčvar... preseli u Grad, da djeca mogu studirati, rasti, osnovati obitelji, a da unuci imaju mogućnosti koje ona nije imala. I hvala joj na tome! Istina, Grad mi je mnogo toga lijepoga pružio (od školovanja do disanja mladenačkog života punim plućima), no došla su neka druga vremena...Nakon rođenja moje curice, više nije bio užitak ili život (kakav bih htjela zaista živjeti), već neko puko životarenje i neprestano grcanje u svakodnevnim obvezama i problemima. Tada sam se sjetila svoje babe...i bilo mi je jasno da se moram vratiti korjenima. Kada smo svima obznanili da se selimo (svi su sada u Gradu), teta i mama su to doživjele kao Babin neuspjeh (toliko se mučila da njima pruži nešto više, a mi sada treću generaciju vraćamo odakle su oni pobjegli). Možda i jest tome tako, ali ja znam da bi me ona razumjela. Poznavala me u dušu. Svih nas. Pred kraj svog života (a imala je 80 i koju godinu), brinula se kako da jednoj svojoj unuci da do znanja da potpuno prihvaća njene životne izbore (iako ih nije razumjela, niti joj je to bilo važno), da je sve u redu i da joj želi samo sreću, mir u duši i ljubav (u kojem god obliku), a opet da je ne povrijedi ako još nije spremna. To je bila naša baba....I nadam se da moja sestrična zna koliko ju je poznavala, razumjela, a nadasve voljela.
Nedavno sam je usporedila s burom. I zaista je bila takva... Bila je glavna, jedna i jedina. No, opet se obed jeo u podne (ko dica smo letile s kupanja čim bi čule crkveno zvono, jer je dida tako rekao,) letila je predvečer doma da njemu spremi večeru (jednom sam je kao "samosvjesna" tinejđerka pitala "Što si on ne može sam spremiti večeru?"), povijala se svim mogućim i nemogućim obiteljskim odnosima, samo da su svi zadovoljni, mirni i veseli (a ona bi noćima smišljala kako to izvesti, a da se ne zna...). Držala je sve kantune kuće, a ne samo tri, kako se inače kaže... Naravno, dida to nije trebao niti morao znati... Sve je bilo kako treba, jer je ona to tako izmanevrirala (Gari Kasparov i UN su goli k...prema mojoj babi).
Kako joj se bližio kraj života, tako mi je priznavala neke stvari i stavljala stvari na svoje pravo mjesto. Tada sam saznala da mi Frane nije rod. A, Frane je bio seoski ženskaroš. Sa svojih 18 godina osvajao je sve što hoda i liči na žensko. Tako je jedan dan došao i do mene (imala sam 15 godina). Iako mi nije bio previše zanimljiv, svidjelo mi se njegovo hofiranje toga dana i potpuno bezopasno sam provela jedno popodne s njim u ćakuli u jednom kafiću. Par dana kasnije dolazi meni moja baba i veli: "Joj, Nina, čula sam da si pričala s Franom (!?), nemoj s njim, on ti je nama rod." "Kakav rod?", pitam ja nju (misleći da sam već povezala sve moguće i nemoguće rodbinske konce). "Ma, njegova baba i moja mater....." (pojima nemam što mi je tada posložila), i ja prihvatim tu činjenicu. Sljedeći dan, velim ja Frani da smo mi rod i od onda smo se vratili samo na "Bok" i klimanje glavom u prolazu. Živjela ja u tom uvjerenju godinama dok mi jedan dan nije priznala cijelu štoriju (tada sam imala već 28 godina). Veli ona meni: "Čuj, znala sam ja da ako ti kažem da ne ideš š njim, da ćeš ti onda namjerno, meni u inat, pa sam par noći smišljala kako da te odvratim od njega, a kako znam da ti nikad nećeš polovit rodbinske veze, dosjetila se ja...znaš, Frane nam nije rod. Čisto da znaš..." Izgrilia sam je i izljubila. Moja baba, jedna, jedina i neponovljiva... Da mi je takvom biti...

Dok smo donosili odluku o preseljenju iz grada u ribarsko mjestašce od 400-tinjak stanovnika, analizirali smo sve arugmente za i protiv. Jedan od glavnih arugmenata za bila je ta naša Ekipa iliti Tvisteri kako su nas neki prozvali. Neki se poznajemo cijeli život, neki par desetljeća (kako to zastrašujuće zvuči), neki su se priženili, i tako se vremenom stvorila ta naša klika od oko 14-tak odraslih i 6 djece (koji sad stvaraju svoju kliku). Ima tu svega, od fotografa i prirodoslovca, muzičara, renđera, građevinara, profesora, prevoditelja, frizerke, zubotehničara, grafičara, Đakovčana, Riječana, Purgera, Kutinjanke do Lokalaca, a nedavno nam se pridružila i jedna Gospićanka. Mogli bismo reći da smo se čak i pametno raspodijelili. Ako se zaželimo slavonskih delicija, nema problema, lički krumpir i rakija su nam uvijek na raspolaganju, domaće vino iz Moslavine, morski plodovi, pa čak i velebitska divljač. Budući da nam ne fali gurmana u društvu, rijetka su ta naša druženja bez kvalitetnog jela i pila. Gostimo se kao najveći kraljevi, roštilji su nekima bile prve investicije, a oprema je sad već u potpunosti sklepana (od ražnja, kotlovine, gradela, plinskih roštilja, peke, nadalje). O učestalosti takvih druženja neću ni govoriti, jer mi ne bi vjerovali. Muška je strana izračunala da smo jedno ljeto potamanili 80 kg mrkača, oko 250 kg raznoraznog mesa te 60-tak kg ribe. Točna litraža alkohola još je nepoznata (neka tako i ostane).
No da ne biste dobili krivi dojam, paralelno se zajedničkim snagama izgradila jedna kuća, dva poveća dvorišta, zidalo se, žbukalo, radili kameni zidići, slagala drva, nanosili kubici zemlje... Još čekamo ljeto kada neće biti nekog građevinskog projekta kod nekoga, a pogotovo kod nas (već smo dosadni i pticama na granama od tih silnih projekata). Sreća naša da je građevinska struka u potpunosti zastupljena u društvu, imamo inženjere, projektante, majstore, i naravno šljakere. U biti, bez njih mi bismo još spavali u šatoru ili bismo samo sanjali o mogućnosti dolaska u ove krajeve, a kamoli o preseljenju. Nakon 13 godina neprekidnih radova (radilo se u fazama), naše je prijateljstvo doslovno ugrađeno u svaki kamen naše kućice i dvorišta. A, na neki način, to i jest neko nepisano pravilo među nama. Kome je potrebna pomoć, svi se uključuju prema svojim mogućnostima i znanjima. Bez puno filozofije.
Nažalost, tako nešto nije moguće u gradu. Iako i u gradu imamo krug dragih i bliskih prijatelja, takva međusobna uključenost i suradnja nije izvediva na dnevnoj (najduže tjednoj) razini. Prevelike su udaljenosti, svakodnevne obveze, različiti ritmovi života, da bismo si mogli uskakati bilo kad i bilo gdje. Skoro je nezamislivo nazvati dragu prijateljicu i naći se s njom na kavi isti dan, bez previše planiranja i usklađivanja dnevnih rasporeda. A, kamoli ako jedna od nas ili obje imamo djecu. Godišnji se susreti doslovno mogu brojati na prstima jedne, eventualno dvije ruke. Nije moguće samo skoknuti do prijateljice na njen posao i odnijeti joj ručak koji si skuhala da proba taj recept o kojem si joj pričala ili otpeljati svoje dijete na igranje i pokupiti ga kroz par sati kad obaviš što trebaš.
Neki smo dan slavili drugi rođendan našeg Tome, svi smo se okupili (i oni s djecom i oni bez), zbijali smo neke iste šale, neke nove, djeca su se igrala, već je debelo pala noć, a nama je opet bilo teško razići se (kao da se nismo vidjeli dan ranije).
I kada se sada u ovoj retrospektivi sjetim mnogih suza, smijeha, razočaranja, santabarbarskih priča kroz sve naše godine odrastanja, svirki na tulumima i rivici, vjenčanja, rađanja, bolesti, roštilja, mogu sa sigurnošću reći da su ovi ljudi moja obitelj u svakom smislu te riječi i utoliko im posvjećujem ovaj blog. Kako kaže jedan od nas: "Al' se dobro zaje...". Neka tako i ostane.