Baš neki dan veli prijateljica da je njena baba imala ono nešto, neku mudrost i znanje koje ona nikad neće imati...U razgovorima bi šutila, a onda bi izjavila nešto tipa: "Neće vruć hladnu vodu pit", i time bi rekla sve o dotičnoj temi..
I njena i moja baba rođene su početkom 20-tog stoljeća, imale 4 razreda osnovne škole, a u razgovorima kao da su završile 6 fakulteta. Bile su fontana mudrosti.
Nije im život bio naklonjen. Mi mislimo da je nama teško! Ej, one su kao djeca išle po pitku vodu 3 km od kuće i nosile na glavama kante, robu prale na hladnom potoku koji utječe u more, bile sluškinje bogatim obiteljima, proživjele onaj tamo rat, rađale djecu, okopavale oskudnu zemlju (u ovim se krajevima zemlja spremala u vreće prije zime - da je bura ne odnese prije proljeća!)... Koliko sam se priča naslušala o tim danima, i danas mi žao što nisam zapisivala ili snimala da se prisjetim svih zanimljivih crtica. A, fućkaš ga, kad si dijete, misliš da ćeš uvijek to slušat pa ne obraćaš onoliku pažnju koliko bi stvarno trebao.
Moja baba...ona je uvijek sa mnom. Čuvala me od prvog dana rođenja skroz do svog odlaska. I danas me čuva na neki način...Nadam se da negdje zna da sam se vratila u njeno rodno mjesto, da nova generacija tu počinje stvarat nešto svoje i novo, a opet postavljeno na davnim njihovim temeljima. Nekad davno, rukama i nogama se borila da svojoj djeci omogući bolji život, tražila načina kako da se iz ove prčvar... preseli u Grad, da djeca mogu studirati, rasti, osnovati obitelji, a da unuci imaju mogućnosti koje ona nije imala. I hvala joj na tome! Istina, Grad mi je mnogo toga lijepoga pružio (od školovanja do disanja mladenačkog života punim plućima), no došla su neka druga vremena...Nakon rođenja moje curice, više nije bio užitak ili život (kakav bih htjela zaista živjeti), već neko puko životarenje i neprestano grcanje u svakodnevnim obvezama i problemima. Tada sam se sjetila svoje babe...i bilo mi je jasno da se moram vratiti korjenima. Kada smo svima obznanili da se selimo (svi su sada u Gradu), teta i mama su to doživjele kao Babin neuspjeh (toliko se mučila da njima pruži nešto više, a mi sada treću generaciju vraćamo odakle su oni pobjegli). Možda i jest tome tako, ali ja znam da bi me ona razumjela. Poznavala me u dušu. Svih nas. Pred kraj svog života (a imala je 80 i koju godinu), brinula se kako da jednoj svojoj unuci da do znanja da potpuno prihvaća njene životne izbore (iako ih nije razumjela, niti joj je to bilo važno), da je sve u redu i da joj želi samo sreću, mir u duši i ljubav (u kojem god obliku), a opet da je ne povrijedi ako još nije spremna. To je bila naša baba....I nadam se da moja sestrična zna koliko ju je poznavala, razumjela, a nadasve voljela.
Nedavno sam je usporedila s burom. I zaista je bila takva... Bila je glavna, jedna i jedina. No, opet se obed jeo u podne (ko dica smo letile s kupanja čim bi čule crkveno zvono, jer je dida tako rekao,) letila je predvečer doma da njemu spremi večeru (jednom sam je kao "samosvjesna" tinejđerka pitala "Što si on ne može sam spremiti večeru?"), povijala se svim mogućim i nemogućim obiteljskim odnosima, samo da su svi zadovoljni, mirni i veseli (a ona bi noćima smišljala kako to izvesti, a da se ne zna...). Držala je sve kantune kuće, a ne samo tri, kako se inače kaže... Naravno, dida to nije trebao niti morao znati... Sve je bilo kako treba, jer je ona to tako izmanevrirala (Gari Kasparov i UN su goli k...prema mojoj babi).
Kako joj se bližio kraj života, tako mi je priznavala neke stvari i stavljala stvari na svoje pravo mjesto. Tada sam saznala da mi Frane nije rod. A, Frane je bio seoski ženskaroš. Sa svojih 18 godina osvajao je sve što hoda i liči na žensko. Tako je jedan dan došao i do mene (imala sam 15 godina). Iako mi nije bio previše zanimljiv, svidjelo mi se njegovo hofiranje toga dana i potpuno bezopasno sam provela jedno popodne s njim u ćakuli u jednom kafiću. Par dana kasnije dolazi meni moja baba i veli: "Joj, Nina, čula sam da si pričala s Franom (!?), nemoj s njim, on ti je nama rod." "Kakav rod?", pitam ja nju (misleći da sam već povezala sve moguće i nemoguće rodbinske konce). "Ma, njegova baba i moja mater....." (pojima nemam što mi je tada posložila), i ja prihvatim tu činjenicu. Sljedeći dan, velim ja Frani da smo mi rod i od onda smo se vratili samo na "Bok" i klimanje glavom u prolazu. Živjela ja u tom uvjerenju godinama dok mi jedan dan nije priznala cijelu štoriju (tada sam imala već 28 godina). Veli ona meni: "Čuj, znala sam ja da ako ti kažem da ne ideš š njim, da ćeš ti onda namjerno, meni u inat, pa sam par noći smišljala kako da te odvratim od njega, a kako znam da ti nikad nećeš polovit rodbinske veze, dosjetila se ja...znaš, Frane nam nije rod. Čisto da znaš..." Izgrilia sam je i izljubila. Moja baba, jedna, jedina i neponovljiva... Da mi je takvom biti...
Post je objavljen 04.06.2015. u 12:13 sati.