Dok smo donosili odluku o preseljenju iz grada u ribarsko mjestašce od 400-tinjak stanovnika, analizirali smo sve arugmente za i protiv. Jedan od glavnih arugmenata za bila je ta naša Ekipa iliti Tvisteri kako su nas neki prozvali. Neki se poznajemo cijeli život, neki par desetljeća (kako to zastrašujuće zvuči), neki su se priženili, i tako se vremenom stvorila ta naša klika od oko 14-tak odraslih i 6 djece (koji sad stvaraju svoju kliku). Ima tu svega, od fotografa i prirodoslovca, muzičara, renđera, građevinara, profesora, prevoditelja, frizerke, zubotehničara, grafičara, Đakovčana, Riječana, Purgera, Kutinjanke do Lokalaca, a nedavno nam se pridružila i jedna Gospićanka. Mogli bismo reći da smo se čak i pametno raspodijelili. Ako se zaželimo slavonskih delicija, nema problema, lički krumpir i rakija su nam uvijek na raspolaganju, domaće vino iz Moslavine, morski plodovi, pa čak i velebitska divljač. Budući da nam ne fali gurmana u društvu, rijetka su ta naša druženja bez kvalitetnog jela i pila. Gostimo se kao najveći kraljevi, roštilji su nekima bile prve investicije, a oprema je sad već u potpunosti sklepana (od ražnja, kotlovine, gradela, plinskih roštilja, peke, nadalje). O učestalosti takvih druženja neću ni govoriti, jer mi ne bi vjerovali. Muška je strana izračunala da smo jedno ljeto potamanili 80 kg mrkača, oko 250 kg raznoraznog mesa te 60-tak kg ribe. Točna litraža alkohola još je nepoznata (neka tako i ostane).
No da ne biste dobili krivi dojam, paralelno se zajedničkim snagama izgradila jedna kuća, dva poveća dvorišta, zidalo se, žbukalo, radili kameni zidići, slagala drva, nanosili kubici zemlje... Još čekamo ljeto kada neće biti nekog građevinskog projekta kod nekoga, a pogotovo kod nas (već smo dosadni i pticama na granama od tih silnih projekata). Sreća naša da je građevinska struka u potpunosti zastupljena u društvu, imamo inženjere, projektante, majstore, i naravno šljakere. U biti, bez njih mi bismo još spavali u šatoru ili bismo samo sanjali o mogućnosti dolaska u ove krajeve, a kamoli o preseljenju. Nakon 13 godina neprekidnih radova (radilo se u fazama), naše je prijateljstvo doslovno ugrađeno u svaki kamen naše kućice i dvorišta. A, na neki način, to i jest neko nepisano pravilo među nama. Kome je potrebna pomoć, svi se uključuju prema svojim mogućnostima i znanjima. Bez puno filozofije.
Nažalost, tako nešto nije moguće u gradu. Iako i u gradu imamo krug dragih i bliskih prijatelja, takva međusobna uključenost i suradnja nije izvediva na dnevnoj (najduže tjednoj) razini. Prevelike su udaljenosti, svakodnevne obveze, različiti ritmovi života, da bismo si mogli uskakati bilo kad i bilo gdje. Skoro je nezamislivo nazvati dragu prijateljicu i naći se s njom na kavi isti dan, bez previše planiranja i usklađivanja dnevnih rasporeda. A, kamoli ako jedna od nas ili obje imamo djecu. Godišnji se susreti doslovno mogu brojati na prstima jedne, eventualno dvije ruke. Nije moguće samo skoknuti do prijateljice na njen posao i odnijeti joj ručak koji si skuhala da proba taj recept o kojem si joj pričala ili otpeljati svoje dijete na igranje i pokupiti ga kroz par sati kad obaviš što trebaš.
Neki smo dan slavili drugi rođendan našeg Tome, svi smo se okupili (i oni s djecom i oni bez), zbijali smo neke iste šale, neke nove, djeca su se igrala, već je debelo pala noć, a nama je opet bilo teško razići se (kao da se nismo vidjeli dan ranije).
I kada se sada u ovoj retrospektivi sjetim mnogih suza, smijeha, razočaranja, santabarbarskih priča kroz sve naše godine odrastanja, svirki na tulumima i rivici, vjenčanja, rađanja, bolesti, roštilja, mogu sa sigurnošću reći da su ovi ljudi moja obitelj u svakom smislu te riječi i utoliko im posvjećujem ovaj blog. Kako kaže jedan od nas: "Al' se dobro zaje...". Neka tako i ostane.
