Zagrepčanka u selu

Bura. Vladarica. Svi su njeni podanici: krajolik, flora i fauna, pa čak i ljudi. Ona definira sve: ritam svakodnevnog života, smjer rasta stabala i drugih biljaka, kamen, more i nebo. Da bi razumio ovaj kraj i njegove stanovnike, moraš razumjeti buru.
Moje prvo sjećanje na buru povezano je s mojom najdražom bakom Marom. Rođena i odrasla u ovom kraju, uvijek ju je psovala, ali baš uvijek. Imala je neku smiješnu psovku i stalno se svađala s njom. "Pa zar baš moraš opet puvat!?" znala ju je pitati, a bura bi joj odgovarala svojim šijunima. Bilo mi je malo čudno što se niti nakon svojih sedamdesetak godina života još nije navikla na nju. No, u biti moja je baka bila baš kao bura, žustra, žestoka, bolno iskrena, jasna i glasna, šaljiva, zaigrana, ponosna, iznenadna, surova, pa čak i opasna ako si joj stao na put. A bila je i vođa, kreatorica i okosnica naših života. I iako više nije s nama, još uvijek je osjećam i vidim u svakom djeliću svog sadašnjeg života, baš kao buru.
Ovdje nitko ne voli jugo, cmoljavo, dosadno, depresivno. Ako predugo traje, zazivaju buru kao spasiteljicu da raščisti i oblake i glavu i donese sunce, budući da iako postoji i škura bura (ona zaista nije ugodna i lijepa), bura je u pravilu povezana sa suncem. Na neki čudan način bura je i svjetlo. No, moraš biti jako oprezan i čitati znakove oko sebe ako želiš biti u skladu s njom, a ne u svađi. Čak i kada neko vrijeme traje prekrasna utiha s najljepšom bonacom i vlada spokojan mir, ne smiješ se nikada previše opustiti. Moraš promatrati planinu, more, nebo i oblake, osluškivati zvukove, mirisati zrak i pravovremeno se pripremiti ako ne želiš nastradati na moru (ribari), izgubiti neku vrijednost ili samo bezglavo sakupljati raznorazne leteće predmete (svi ostali).
Bura je sveprisutna, i kad je nema. Tu se gradi i sadi s njom u mislima. Ako nisi zašarafio i zabetonirao svaki crijep na krovu, sa sigurnošću se možeš oprostiti s njima, kad, tad. Ako si posadio biljke koje nisu autohtone u ovom kraju, uložio si uzaludan trud. Planiraš neki izlet ili tulum, budi spreman da se sve izjalovi u zadnji čas (čak i ako Vakula nije ništa posebno najavljivao dan ranije). Ljudi snuju, bura odlučuje.
Ovdje živi mali broj ljudi, rijetki se odlučuju posjetiti ovaj kraj iz straha, a još rjeđi se svojevoljno presele (iako i takvih zanesenjaka ima). No, oni koji su se jednom zaljubili u ovaj kraj, uvijek mu se vraćaju. Jer iako naizgled ovdje nema ničega, ovdje je sve: ljepota u surovosti života.

Oznake: priroda

Uskoro će naša prva godišnjica preseljenja u Selo. Odradili smo zimu, a meni prvi put u životu čak i žao da je završila. Jest da nam je bura bacila koju kupu s krova (popravljeno sljedeći dan), da je ružmarin malo platio glavom, da je struja nestajala, a nije se moglo ni iz kuće izaći. Jest da smo te dane iskoristili za uživanje u našem malom domu i druženju s kćerkicom i psom, a vanjski kaos gledali i prisluškivali i čudili se kak' nam je to super. Rodbina i prijatelji su nas panično zvali i provjeravali jesmo li živi te ne bismo li se ipak trebali vratiti u sigurno sivilo Zagreba. Rekoh, čuj ceste su zatvorene, pa da i želimo, ne možemo. Niš', morat ćemo se snaći kako znamo i umijemo s bačvom kiselog zelja (koji smo sami ukiselili prvi put ikad) i dvije vreće ličkog krumpira, nešto domaće teletine u frizeru, i 20-tak sarmica koje nikako da pojedemo ovaj tjedan. A, ima i nekog domaćeg graha i friško pečenog kruha za prvu ruku - valjda bumo nekak' i to preživjeli.
Istina, otišli mi do Grada i pokoji put (Božić smo ipak morali pokloniti bakama...). Kako se čovjek brzo odvikne!? Već nakon tjedan dana smo se pogledavali i migali kao ono "Ti spakiraj dijete, ja ću sve ostalo i bježimo!". Trebalo nam je svega par mjeseci života ovdje da se odlučimo i na prodaju stana, zatvaranja kredita (iako nije bio švicarac) i zvanične promjene osobnih iskaznica. Uskoro bumo i registraciju, ali čekamo one lokal-patriotske.
I tak' je došlo proljeće... Cvjetnjak je prekrasan, baras je postavljen i prefarban, jorgovan posađen, razno povrće posađeno (čak i paradajzi :-)), lavanda buja zajedno s ružmarinom, jasen je pustio neke plodove koje nikad nismo prije ulovili kad bismo dolazili samo vikendima (i to ne svaki), jabuka je imala prekrasne cvjetove i to samo tjedan dana, mendula, smokva, maslina, ma divota...
Ponedjeljak je u svibnju, sjedimo u dvoru, pa radimo, jedan kopa, drugi piše, ručak zgotovljen, računi plaćeni, dijete se na livadi igra s psom (zašto su pune piljevine?)...a mogla sam biti u uredu, juriti po Slavonskoj po dijete u vrtić, i eventualno stati na po' ure u nekom parku te opet juriti (u drugoj brzini) do drugog dijela grada...
Jednu smo srijedu otišli na pecanje usred bijela dana, ni psa nismo sreli, uživali u mirisima, tišini, pogledu, a četverogodišnje dijete odjednom veli "Mama, tata, kako nam je lijepo!!!!" i nisam više osjećala krivnju što je radni dan, a mi uživamo u njemu punim plućima.