Uskoro će naša prva godišnjica preseljenja u Selo. Odradili smo zimu, a meni prvi put u životu čak i žao da je završila. Jest da nam je bura bacila koju kupu s krova (popravljeno sljedeći dan), da je ružmarin malo platio glavom, da je struja nestajala, a nije se moglo ni iz kuće izaći. Jest da smo te dane iskoristili za uživanje u našem malom domu i druženju s kćerkicom i psom, a vanjski kaos gledali i prisluškivali i čudili se kak' nam je to super. Rodbina i prijatelji su nas panično zvali i provjeravali jesmo li živi te ne bismo li se ipak trebali vratiti u sigurno sivilo Zagreba. Rekoh, čuj ceste su zatvorene, pa da i želimo, ne možemo. Niš', morat ćemo se snaći kako znamo i umijemo s bačvom kiselog zelja (koji smo sami ukiselili prvi put ikad) i dvije vreće ličkog krumpira, nešto domaće teletine u frizeru, i 20-tak sarmica koje nikako da pojedemo ovaj tjedan. A, ima i nekog domaćeg graha i friško pečenog kruha za prvu ruku - valjda bumo nekak' i to preživjeli.
Istina, otišli mi do Grada i pokoji put (Božić smo ipak morali pokloniti bakama...). Kako se čovjek brzo odvikne!? Već nakon tjedan dana smo se pogledavali i migali kao ono "Ti spakiraj dijete, ja ću sve ostalo i bježimo!". Trebalo nam je svega par mjeseci života ovdje da se odlučimo i na prodaju stana, zatvaranja kredita (iako nije bio švicarac) i zvanične promjene osobnih iskaznica. Uskoro bumo i registraciju, ali čekamo one lokal-patriotske.
I tak' je došlo proljeće... Cvjetnjak je prekrasan, baras je postavljen i prefarban, jorgovan posađen, razno povrće posađeno (čak i paradajzi :-)), lavanda buja zajedno s ružmarinom, jasen je pustio neke plodove koje nikad nismo prije ulovili kad bismo dolazili samo vikendima (i to ne svaki), jabuka je imala prekrasne cvjetove i to samo tjedan dana, mendula, smokva, maslina, ma divota...
Ponedjeljak je u svibnju, sjedimo u dvoru, pa radimo, jedan kopa, drugi piše, ručak zgotovljen, računi plaćeni, dijete se na livadi igra s psom (zašto su pune piljevine?)...a mogla sam biti u uredu, juriti po Slavonskoj po dijete u vrtić, i eventualno stati na po' ure u nekom parku te opet juriti (u drugoj brzini) do drugog dijela grada...
Jednu smo srijedu otišli na pecanje usred bijela dana, ni psa nismo sreli, uživali u mirisima, tišini, pogledu, a četverogodišnje dijete odjednom veli "Mama, tata, kako nam je lijepo!!!!" i nisam više osjećala krivnju što je radni dan, a mi uživamo u njemu punim plućima.
Post je objavljen 04.05.2015. u 13:34 sati.