A kad sanjam, tako…ne valja… zato zovem, ali nema odgovora… I već danima premještam taj papirić da bi je iznenadila sa nekim informacijama koje će joj se svidjeti…ali nikako da to napravim.. a na tom papiriću piše datum, mjesto, sat... i njeno ime . . a slučajno smo počele…isprva onako usput, u prolazu… pa sve dulje i dublje.. i kad bi se našle na kavi pričale smo o svemu i ugodno se prepoznale kroz muziku i stavove..i smijanje i cinizam i sarkazam i ruganje i čuđenje… i kad bi dogovor za posjetu pao …uz moje veselim se i njeno veselim se… susret i poljupce dobrodošlice i poklone pažnje… ta naša priča nije prestajala po osam sati... i napričale bi se i nasmijale bi se… ali jučer... nije bilo odgovora na moje pozive… jer njena nepažnja, nespretan pad i tramvaj prekinuli su zauvijek sve… njen život i naše druženje… r.i.p. dear-Ž. |