|
I te vlastite male pričice..istrgnute iz konteksta..pa ih se mora slagati da bi se dobila slika.. svi smo mi fragmentarni..pa onda cijeli..ja svakako jesam…ali onaj dio puzzlea.. koji čini sliku cijelom…jednostavno je nedohvatljiv..neuhvatljiv.. ponekad jako „zbluran“..osjećajima, starim dojmovima, starim navikama.. starim poznatim slikama da bi se lakše prihvatilo sebe… i ja se ponekad izgubim u detaljima…u emocijama svakako..u svakoj pojedinačno.. i nikako ne mogu napraviti odmak..da sagledam sebe… i izgubim se još više, tražeći dio koji bi pasirao nekoj meni… i onda vrtim, prevrćem, okrećem taj mali komadić slagalice, ne bi li ga uklopila u dio sebe, ne bi li dobila sliku..sebe.. a onda jednostavno dogodi se nešto drugo..i taj komadić scene..onak ostane visjeti negdje oko mene u zraku..zamrznut u momentu…pa nekak ne ispadne ni baš lijepo, ni zamišljeno, ni produhovljeno..već uhvaćeno u trenutku…nesklada između sebe, emocija, htijenja..onog kako bi htjela, onoga što je, i onoga kako bi trebalo…pa se lomim..koja sam tu ja.. a sve definitivno nije ni blizu savršenstvu, kojem težim… |