ponedjeljak, 27.04.2009.

Zovite me Imelda…

Dugo vremena sam si utvarala da ja nemam opsesiju cipelama..
Zar ja? Ma neee…ja definitivno nisam od tihJ))
da, dobro, kupim ih, imam ih dosta, ali su to uvijek neke cipele,
razumne cijene..i kupljene iz razumnih razloga…jer se mijenjaju potrebe, godišnja doba…i cijena je pristupačna, pa je sniženje, pa treba uz ovu kombinaciju, pa za onu priliku…izgovori, izgovori…
ali krajem ove zime shvatih, teška srca, da ipak ima nešto u tome…
i da ipak imam opsesiju, njima, cipelama, eto…mea culpa..
I možda i nije toliko stvar u količini, i uz one ajmo reći normalne,
uvijek imam poneki par posebnih, otkačenih, drugačijih….
već u izboru boje, stila, nečeg….moraju biti posebne…
i sve bez pete, a malo drugačije…moraju imati šarma…
Naime, krajem ove zime kupila sam martensice..
ne obične, već one upadljive…ni manje ni više nego crvene,
pa još lakirane…i primijetila da ljudi gledaju u njih, onako tobož neprimjetno, ovlaš…ali ih zapaze…a kupila sam ih u dahu…
i da, sviđaju mi se…baš mi se sviđaju…
i jedva samu sebe spriječila da ne kupim
još i one bijele sa crnom cvjetnom čipkom..
A onda sam se sjetila da mi to nisu prve takve crvene lakirane..
imala sam već jedne slične takve…i opet izazivala poglede..
čak i komentare..
pa sam se sjetila da imam i te neke crne ful lakirane paciottice…
a špic im je ko u vilenjačkih, …dug, dug..
a tada sam si priznala da imam već jedne takve,
slične, pomalo vještičje, čizmice na vezanje…
i da sam zaista čeznula za njima i napokon ih kupila…
ali i da sam zbog njih potegnula 300 km dug put..
jer tamo gdje sam ja stanovala tada, nije bilo takvih, crnih…
Onda sam prekopala ormar i našla najdraže ljetne čizme,
rukom šivane, rukom rađene, meke, posebne, sa detaljima od kože pitona, rad moje prijateljice umjetnice…
Pa sam se prisjetila da sam u mladim i ludim danima našla,
trebam li reći zaista lijepe, proljetne, gotovo dječje drap cipelice…i odmah kupila dva para, jer sam znala da sam već zaljubljena u njih..
i da ću teško podnijeti rastanak..
i ovako osigurala da se ljubav ponovi i iduće proljeće i kasno ljeto….
Onda sam isto pokušala..da imam dva para istih, sa još jednima…
koje kao da su izašle iz sherwoodske šume, ali više ih nije bilo,
ne u toj boji…ali sam providnošću svemira i čistom igrom slučaja par godina nakon, dobila iste takve željene, od prijateljice koja ih je kupila
ali ih je nosila samo dva tri puta…u željenoj boji, željenog broja
i šta reći već da sreći ponovnog posjedovanja istih nije bilo kraja…
Krajem osnovne sam iz Londona dobila uistinu čudne,niske..
od širokog rebrastog svijetlosmeđeg samta , sa sjajnom kaiš kopčom,
i ponosno ih nosila, u inat svim zavidnicama iz škole….
A onda sam se prisjetila jako ranog djetinjstva i svojih Opatija dječjih lakastih crno- bijelih cipelica..i scene koje se sjećam, živo, živo..
a imala sam tada jedva tri godine..
ja gledam u te svoje crno bijele cipele i mislim…
oooo kako su krasne…
Dakle sve je ipak počelo u djetinjstvu…..
i ja tu zaista ne mogu ništa, a da se dodatno ne istraumatiziram…

p.s. za neupućene:
Imelda Markos je bila žena svrgnutog predsjednika Filipina, Ferdinanda Marcosa, svjetski je poznata i po ogromnoj kolekciji od preko 1000 cipela.

- 11:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>