Priče o čokoladi!
utorak, 13.01.2015.
Čokolada kao pristupačni luksuz
Ono što je zajedničko proizvodima od kakaa danas i davnih dana, kada su ga ljudi tek počeli konzumirati, jest to da ih (proizvode od kakaa/čokolade) oni koji ga (kakao) proizvode, u pravilu uopće ne kušaju.
Kakao kulturu razvili su Maje i Asteci, ali kod njih je ona bila rezervirana za elite. Ljudi koji su brali kakao i od njega izrađivali okrepljujući napitak za kraljeve, vojsku, odabrane, nisu pili čokoladu, taj apsolutni hit vladara. Ni današnjim farmerima na plantažama kakaa, u pravilu, nije dostupna čokolada jer im je - preskupa.
Tona kakaa (očišćenog i osušenog) stoji oko 2.800 američkih dolara, dok je 1980-ih njegova cijena bila 3.750 dolara, što je danas ekvivalent 10.000 dolara, podatak je do kojeg je došao Matt Percival, novinar CNN-a koji je godinama istraživao ekonomiju kakaa ‘kakao-nomiju’ (cocoa-nomics).
I nije neka tajna da je u lancu proizvodnje čokolade najmanje plaćen farmer koji uzgaja kakao. A njegov obol u procesu dobivanja čokolade iznimno je važan. Ne samo zato što opskrbljuje proizvođača namirnicom bez koje čokolada niti ne postoji, već i stoga što način na koji se tretira i suši zrno, daje čokoladi konačnu aromu koja može presuditi radi li se o dobroj ili vrhunskoj poslastici.
Farmer koji uzgaja kakao živi u prosjeku 51 godinu sa svega dva dolara dnevno, podaci su Fairtrade Internationala. Kada je jednom prilikom Fortin Bley, predsjednik afričke mreže Fairtradea i farmer na Obali Bjelokosti, upitan koliko proizvođača kakaa jede čokoladu, odgovorio je prilično jasno. 'Jesti čokoladu je luksuz! Proizvođač kakaa zna da postoji finalni proizvod i da se zove čokolada te je vidi u trgovinama. Ali, tu sve staje.'
Većina današnje vrijednosti prodane čokolade (oko 70 posto), tvrdi Percival, odlazi na troškove marketinga, istraživanja i razvoja, a tek mali dio zarade konačnog proizvoda pripada kakao farmerima.
Potražnja za kakaom sve je veća, a cijena mu je sve manja. Ako dodamo tome da se za branje te poslastice u nekim slučajevima koriste i djeca robovi koja nikada ne vide novac od svog mukotrpnog rada, slika o tome koliko je kakao jeftino plaćena roba, je prilično jasna.
Većina farmera koji žive od uzgoja kakaa na malo, u većini slučajeva nikada nisu probali čokoladu. Nisu je probali ni Maje i Asteci koji su od kakaa radili napitak za gošćenje elita.
Da bi dalo plodove, drvetu kakaa treba oko pet godina od kad se posadi, a onda daje oko 20 mahuna godišnje. Dvostruko toliko potrebno je da bi se proizveo jedan kilogram kakao smjese. Ne čudi stoga da interes za proizvodnju kakaa kod malih farmera opada.
A što se tiče pristupačnog luksuza, očito je da nije pristupačan baš svima.
*****
Tekst: Ivana Domitrović
Foto: Sarafresh.com
Je li vam se svidio post? Imate li što dodati? Ostavite komentar ili mi pošaljite mail na priceocokoladi@gmail.com
Oznake: čokolada, kakao, farmeri, plantaža, Matt Percival, cijena, proizvodnja, asteci, maje
srijeda, 10.09.2014.
Zašto je video farmera s Obale Bjelokosti koji jedu čokoladu 1. put, degutantan?
Ovog je ljeta objavljena video reportaža o afričkim farmerima kakaa za koje se u snimci tvrdi da prvi puta imaju priliku okusiti čokoladu.
Više sam puta naišla na isti video objavljen u različitim medijima i smatrala da je ponešto degutantno iskrivljene stvarnost.
Kada se i tjedan dana nakon što sam naslov vidjela prvi puta, još uvijek pokazivao na istaknutim mjestima na pojedinim portalima, počela sam misliti da možda nisam u pravu.
A onda sam pronašla članak antropologinje Erin Kane koja radi s farmerima u Sijera Leoneu, naziva: ‘Zašto je video farmera kakaa s Obale Bjelokosti koji napokon jedu čokoladu toliko neukusan?’
Na početku članka, Erin objašnjava što je po struci i gdje se trenutačno točno nalazi te s kim surađuje - s farmerima koji, između ostalog, uzgajaju i kakao, a potom objašnjava zašto misli da je razvikana reportaža zapravo veoma neukusna propaganda.
‘Većina ljudi u ovoj regiji su farmeri s 2 do 4 hektara zemlje na kojoj uzgajaju kakao ili gumu i na mnogo manje prostora tropske biljke, rižu, ananas, avokado, naranče. Kakao je usjev za težak rad.
Žene i djeca odlaze na farme redovito s mačetama i pesticidima. Jednom godišnje, sa stabala se beru plodovi. Tada se otvaraju i kakao zrna se izvlače iz membrane te ostavljaju na cesti, na putevima na suncu da se suše (dok zrna fermentiraju, sve miriši na ocat), a potom se stavljaju u 50-litrene vreće.
Vreće se nose u središnje centre za uzgajivače kakaa. Ako ste na malo razvijenijem području ili dio bogate organizacije, kakao možete utovariti na kamione kako bi ih se dovezlo na središnje lokacije. U suprotnom, vidimo muškarce kako vreće na biciklima guraju kroz selo do najbližeg grada. Tamo gdje ja radim, ljudi pješače 15 do 20 kilometara kako bi predali kakao. Kada donesu svoj kakao organizacijama, ostaju na milost kupaca, koji u pravilu određuju cijenu po kilogramu zrnja, a ponekad odrede i kvotu za količinu koju kupuju iz određene regije, ovisno o ponudi i potražnji.
Kakao je privlačan usjev jer je zahtjev za njim prilično stabilan, iako cijene padaju, a farme su produktivne dugo vremena. Problem je što se kakao bere jednom godišnje, a potom se farmeri moraju osloniti na jednokratan dobitak gotovine kroz cijelu godinu. Ovo je posebno teško jer m-bankarstvo nije još ušlo na ovo tržište, a one banke koje su smještene na ruralnom dijelu Obale Bjelokosti nisu osposobljene za pružanje usluga prilagođenih malim farmerima.
Pojedini ljudi se oslanjaju na dugoročnu perspektivu gume, zbog koje trenutačno dobivaju bolje cijene po kilogramu i ona se može ubirati više puta godišnje. Zbog ovoga je lakše biti siguran da će farmeri imati gotovinu pri ruci kako bi platili obrazovanje svoje djece i svakodnevne namirnice. Problem je što plantažama gume treba 5 do 7 godina da daju ploda. Tako tijekom tranzicijskog razdoblja, farmeri režu stabla koja daju kakao i na tom mjestu rade prostor za uzgoj gume nadajući se da će za 6 godina cijene gume ostati iste ili čak narasti te da će ubuduće za nju i dalje postojati tržište.
Regija je i dalje politički nestabilna i konflikti oko prava na zemlju velik su dio te nestabilnosti. Mnogi muškarci s kojima radim ili su pobjegli ili su evakuirali svoje obitelji u izbjegličke kampove u Liberiji tijekom nedavne krize 2010. - 2012. Tijekom tog vremena, ljudi iz sjevernog dijela Obale Bjelokosti preselili su se južno i nastanili na napuštenim farmama. Pa čak i sada, dvije godine nakon što je kriza završila, ljudi su još uvijek u izbjegličkim kampovima u Liberiji i povremeno prijeđu preko granice kako bi zlostavljali ili ubili osobe za koje sumnjaju da su uzele njihov komad zemlje. Napetost između jugozapadnih stanovnika Obale Bjelokosti koji se definiraju kao istinski/pravi stanovnici te zemlje za razliku od migranata sa sjevera koji imaju etničke korijene Burkine Faso, opisuje širu političku klimu - posebno dok se zemlja približava prvim izborima od konflikta iz 2010.
Osim toga, zbog utjecaja klimatskih promjena teže je predvidjeti dolazak kiše. Sezona kiše obično je u tijeku od kolovoza do listopada, ali 2013. nije kišilo čak do studenog, što je imalo ozbiljne posljedice za financije farmera. Šumovita tampon zona oko Nacionalnog parka u kojem radim, sada je potpuno pretvorena u neobrađena polja kakaa, kave i gume. Cijene hrane su u porastu, cijene roba padaju i situacija ne izgleda zavidno.
To su pametni, sofisticirani odrasli muškarci (i žene, iako manje žena posjeduje zemlju, jednostavno samo rade puno na farmama svojih supruga i očeva). Uključeni su u ekonomije svojih zajednica, imaju osjećaj za veće globalne ekonomske sile, i znaju što se događa.
U šumi slušamo BBC World Service na francuskom, putem satelitskog radija. Ispituju me oštroumna i pronicljiva pitanja o američkoj političkoj situaciji, religiozno su pratili situaciju s Muslimanskim bratstvom u Egiptu, oplakivali Mandelu i komentirali nogometne momčadi tijekom iščekivanja Svjetskog prvenstva. Također, znaju što je čokolada (a mislim da su znali i momci iz videa, ali su to radili radi šale s producentima). Kada si je mogu priuštiti kupiti, njihova djeca jedu kopiju Nutelle zvanu Chocomax, koja je puna ulja i sadrži taman onoliko kakaa da se može zvati čokolada.
Nisam doživjela video kao srcedrapateljski i pun topline. Ovo je način na koji radi izrabljivačka ekonomija. Nije ni slatko ni šarmantno da ovi muškarci koji rade nevjerojatno naporno, nisu nikada ili su rijetko imali priliku probati završni proizvod svog rada. Nije dirljivo to što morate ići u veliki grad da biste pronašli čokoladu te da se vrlo malo čokolade proizvodi lokalno.
Ne bi bilo dirljivo da pokažete mobitel rudaru u Kongu i kažete mu: ‘Pogledaj ovu divnu napravu koju je omogućio tvoj posao zbog kojeg ti se trga kičma i zbog kojeg radiš u opasnim uvjetima'. Ne bi bilo dirljivo da odete u rudnik dijamanata u Sijera Leone sa svojim sjajnim zaručničkim prstenom i kažete potpuno zadivljeni: ‘Ali zašto i ti nemaš jedan takav?’
Potrošači u razvijenim zemljama bi trebali biti pametniji. Proizvođači u zemljama u razvoju, oni koji nam omogućuju naš životni stil - to sigurno jesu', zaključuje Erin.
*****
Tekst: Ivana Domitrović
Foto: Ivoorkust
Je li vam se svidio post? Imate li što dodati? Ostavite komentar ili mi pošaljite mail na priceocokoladi@gmail.com
Oznake: obala bjelokosti, farma, farmeri, Uzgoj kakaa, kakao, čokolada
