Priče o čokoladi!
srijeda, 10.09.2014.
Zašto je video farmera s Obale Bjelokosti koji jedu čokoladu 1. put, degutantan?
Ovog je ljeta objavljena video reportaža o afričkim farmerima kakaa za koje se u snimci tvrdi da prvi puta imaju priliku okusiti čokoladu.
Više sam puta naišla na isti video objavljen u različitim medijima i smatrala da je ponešto degutantno iskrivljene stvarnost.
Kada se i tjedan dana nakon što sam naslov vidjela prvi puta, još uvijek pokazivao na istaknutim mjestima na pojedinim portalima, počela sam misliti da možda nisam u pravu.
A onda sam pronašla članak antropologinje Erin Kane koja radi s farmerima u Sijera Leoneu, naziva: ‘Zašto je video farmera kakaa s Obale Bjelokosti koji napokon jedu čokoladu toliko neukusan?’
Na početku članka, Erin objašnjava što je po struci i gdje se trenutačno točno nalazi te s kim surađuje - s farmerima koji, između ostalog, uzgajaju i kakao, a potom objašnjava zašto misli da je razvikana reportaža zapravo veoma neukusna propaganda.
‘Većina ljudi u ovoj regiji su farmeri s 2 do 4 hektara zemlje na kojoj uzgajaju kakao ili gumu i na mnogo manje prostora tropske biljke, rižu, ananas, avokado, naranče. Kakao je usjev za težak rad.
Žene i djeca odlaze na farme redovito s mačetama i pesticidima. Jednom godišnje, sa stabala se beru plodovi. Tada se otvaraju i kakao zrna se izvlače iz membrane te ostavljaju na cesti, na putevima na suncu da se suše (dok zrna fermentiraju, sve miriši na ocat), a potom se stavljaju u 50-litrene vreće.
Vreće se nose u središnje centre za uzgajivače kakaa. Ako ste na malo razvijenijem području ili dio bogate organizacije, kakao možete utovariti na kamione kako bi ih se dovezlo na središnje lokacije. U suprotnom, vidimo muškarce kako vreće na biciklima guraju kroz selo do najbližeg grada. Tamo gdje ja radim, ljudi pješače 15 do 20 kilometara kako bi predali kakao. Kada donesu svoj kakao organizacijama, ostaju na milost kupaca, koji u pravilu određuju cijenu po kilogramu zrnja, a ponekad odrede i kvotu za količinu koju kupuju iz određene regije, ovisno o ponudi i potražnji.
Kakao je privlačan usjev jer je zahtjev za njim prilično stabilan, iako cijene padaju, a farme su produktivne dugo vremena. Problem je što se kakao bere jednom godišnje, a potom se farmeri moraju osloniti na jednokratan dobitak gotovine kroz cijelu godinu. Ovo je posebno teško jer m-bankarstvo nije još ušlo na ovo tržište, a one banke koje su smještene na ruralnom dijelu Obale Bjelokosti nisu osposobljene za pružanje usluga prilagođenih malim farmerima.
Pojedini ljudi se oslanjaju na dugoročnu perspektivu gume, zbog koje trenutačno dobivaju bolje cijene po kilogramu i ona se može ubirati više puta godišnje. Zbog ovoga je lakše biti siguran da će farmeri imati gotovinu pri ruci kako bi platili obrazovanje svoje djece i svakodnevne namirnice. Problem je što plantažama gume treba 5 do 7 godina da daju ploda. Tako tijekom tranzicijskog razdoblja, farmeri režu stabla koja daju kakao i na tom mjestu rade prostor za uzgoj gume nadajući se da će za 6 godina cijene gume ostati iste ili čak narasti te da će ubuduće za nju i dalje postojati tržište.
Regija je i dalje politički nestabilna i konflikti oko prava na zemlju velik su dio te nestabilnosti. Mnogi muškarci s kojima radim ili su pobjegli ili su evakuirali svoje obitelji u izbjegličke kampove u Liberiji tijekom nedavne krize 2010. - 2012. Tijekom tog vremena, ljudi iz sjevernog dijela Obale Bjelokosti preselili su se južno i nastanili na napuštenim farmama. Pa čak i sada, dvije godine nakon što je kriza završila, ljudi su još uvijek u izbjegličkim kampovima u Liberiji i povremeno prijeđu preko granice kako bi zlostavljali ili ubili osobe za koje sumnjaju da su uzele njihov komad zemlje. Napetost između jugozapadnih stanovnika Obale Bjelokosti koji se definiraju kao istinski/pravi stanovnici te zemlje za razliku od migranata sa sjevera koji imaju etničke korijene Burkine Faso, opisuje širu političku klimu - posebno dok se zemlja približava prvim izborima od konflikta iz 2010.
Osim toga, zbog utjecaja klimatskih promjena teže je predvidjeti dolazak kiše. Sezona kiše obično je u tijeku od kolovoza do listopada, ali 2013. nije kišilo čak do studenog, što je imalo ozbiljne posljedice za financije farmera. Šumovita tampon zona oko Nacionalnog parka u kojem radim, sada je potpuno pretvorena u neobrađena polja kakaa, kave i gume. Cijene hrane su u porastu, cijene roba padaju i situacija ne izgleda zavidno.
To su pametni, sofisticirani odrasli muškarci (i žene, iako manje žena posjeduje zemlju, jednostavno samo rade puno na farmama svojih supruga i očeva). Uključeni su u ekonomije svojih zajednica, imaju osjećaj za veće globalne ekonomske sile, i znaju što se događa.
U šumi slušamo BBC World Service na francuskom, putem satelitskog radija. Ispituju me oštroumna i pronicljiva pitanja o američkoj političkoj situaciji, religiozno su pratili situaciju s Muslimanskim bratstvom u Egiptu, oplakivali Mandelu i komentirali nogometne momčadi tijekom iščekivanja Svjetskog prvenstva. Također, znaju što je čokolada (a mislim da su znali i momci iz videa, ali su to radili radi šale s producentima). Kada si je mogu priuštiti kupiti, njihova djeca jedu kopiju Nutelle zvanu Chocomax, koja je puna ulja i sadrži taman onoliko kakaa da se može zvati čokolada.
Nisam doživjela video kao srcedrapateljski i pun topline. Ovo je način na koji radi izrabljivačka ekonomija. Nije ni slatko ni šarmantno da ovi muškarci koji rade nevjerojatno naporno, nisu nikada ili su rijetko imali priliku probati završni proizvod svog rada. Nije dirljivo to što morate ići u veliki grad da biste pronašli čokoladu te da se vrlo malo čokolade proizvodi lokalno.
Ne bi bilo dirljivo da pokažete mobitel rudaru u Kongu i kažete mu: ‘Pogledaj ovu divnu napravu koju je omogućio tvoj posao zbog kojeg ti se trga kičma i zbog kojeg radiš u opasnim uvjetima'. Ne bi bilo dirljivo da odete u rudnik dijamanata u Sijera Leone sa svojim sjajnim zaručničkim prstenom i kažete potpuno zadivljeni: ‘Ali zašto i ti nemaš jedan takav?’
Potrošači u razvijenim zemljama bi trebali biti pametniji. Proizvođači u zemljama u razvoju, oni koji nam omogućuju naš životni stil - to sigurno jesu', zaključuje Erin.
*****
Tekst: Ivana Domitrović
Foto: Ivoorkust
Je li vam se svidio post? Imate li što dodati? Ostavite komentar ili mi pošaljite mail na priceocokoladi@gmail.com
Oznake: obala bjelokosti, farma, farmeri, Uzgoj kakaa, kakao, čokolada
utorak, 15.07.2014.
Ovako izgleda život na farmi kakaovca
Uzgajanje kakaa, većinom je obiteljski posao.
Unatoč razvijenoj tehnologiji za mnoge usjeve u današnje doba, kakao se još uvijek bere ručno, često opasnim mačetama. Budući da drvo kakaovca zahtjeva konkretne uvijete za sazrijevanje, koji postoje na ograničenom teritoriju naše planete, i veliku pažnju uzgajivača kako bi se razvijalo, nije uobičajena njegova proizvodnja u posebno velikim količinama.
Svjetske zalihe kakaa uzgaja 5 do 6 milijuna farmera, procjena je Svjetske fundacije za kakao.
Stoga većina tamnog zrnja u našoj čokoladi dolazi s malih farmi. Na njima zajedno rade cijele obitelji, a svatko ima različitu ulogu u brizi o drvetu božanskih plodova. Članovi se brinu o biljnim sadnicama, obrezivanju drveta, prate njegov razvoj, beru plodove, otvaraju ih, fermentiraju i suše zrna, pješice odnose teške vreće zrna u otkupna skladišta, koja su nerijetko prilično udaljena od farme.
Prihod obitelji uzgajivača kakaovca često je izvan njihove kontrole. Urod uvelike ovisi o vremenu, a čak i kad bi to mogli kontrolirati, cijena kakaa formira se negdje daleko od farme, na svjetskom tržištu.
Farmerima kakaa novca često nedostaje, a zasigurno ne pomaže ni to što rad na tropskoj farmi uključuje težak fizički napor. Osim kakaovca, obitelji obično uzgajaju i vlastitu hranu, što znači da se brinu o još jednom polju, životinjama, kućanstvu, a što zbog siromaštva, što zbog slabe dostupnosti - sami izrađuju svoju odjeću.
>> Potraga za savršenim zrnom kakaa
Farmeri se okupljaju u selu, središtu zajednice, kako bi raspravljali o tehnikama koje koriste za uzgajanje, cijenama kakaa i ostalim pitanjima od interesa za selo. Seljani zajedno suše fermentirana zrna na tropskom suncu, prosipajući ih na tlo te jedni drugima prave društvo dok grabljaju i sortiraju svoj urod. Stanovnici se također upućuju u središte sela kako bi proslavili rodnu godinu ili druge važne događaje.
Većinom, djeca s farmi u školu odlaze pješice. Ondje sjede u jednoj zajedničkoj učionici u kojoj uče matematiku, povijest, jezik... Kada je nastava gotova, igraju nogomet i druge igre s prijateljima, a potom se ponovno pješice vraćaju kućama.
Svjetske organizacije vezane za kakao vole se pohvaliti kako djecu na farmama pod njihovim okriljem, uče vodstvu ili poduzetništvu, kako zasaditi vrtove u dvorištima škola... Također tvrde da osnivaju agrikulturne klubove u kojima se djeci približava znanje o biljci s kojom rastu, podižu svijest o pravima djece, djeci robovima, AIDS-u, malariji...
Pojedini programi poput ECHOES (Empowering Cocoa Households with Opportunities and Education Solutions) nude 'obiteljsku stipendiju za uzdržavanje' koja pomaže majkama da povećaju obiteljski prihod. Stipendiranjem iz programa ECHOES također se podržava obrazovanje djece.
Za razliku od drugih farmi na kojima su u rad samo povremeno uključena djeca, djeca koja rastu na farmi kakaovca, u pravilu pomažu roditeljima stalno i to je u pojedinim dijelovima svijeta dio kluturne tradicije. Dodatni par ruku potreban je kako bi se ostvarila uspješna berba, a učenje obiteljskih zadataka, prvi je korak u upućivanju djece u preuzimanje obiteljskog posla.
Zbog njihovog izrazitog značaja, globalna industrija čokolade i kakaa fokusirala je dio svojih resursa na razvoj obiteljskih farmi. Prema nekim podacima, u proteklih deset godina, u državama u kojima se proizvede najviše kakaa na svijetu - Obali Bjelokosti i Gani - uloženo je 100 milijuna dolara. Međutim, gledajući to iz perspektive zarade koju korporacijama donose proizvodi od kakaa u iznosima od bilijuna dolara (u 10 godina), 100 milijuna ne izgleda naročito kao pomoć, već više kao sitniš kojeg se velike kompanije pokušavaju riješiti.
Ivana Domitrović
priceocokoladi@gmail.com
