Mistreated
26.07.2004., ponedjeljak
Make somebody happy...
Ponovno sam se našla na ulicama tog grada, gdje uvijek iznova pronalazim sebe, zagledavam se u svoje dubine unatoč svoj mojoj trenutnoj izgubljenosti. Koračala sam ulicama po užarenom asfaltu sve dok nisam došla do odredišta. Skupilo se nas par, odanih i uvijek spremnih za novu dozu onog što zovemo dobrom glazbom. Zaista nismo pogriješili. Ipak, Carlos Santana je glazbeni virituoz koji zaslužuje našu odanost prema njegovoj glazbi. Atmosfera na koncertu je bila užarena, u zraku se osjećala euforija (i marihuana, naravno) i svi su bili mokri do kože i nasmješeni. Neko vrijeme, na samim počecima i uvodnim taktovima sam bježala, proganjala me paranoja i onda sam pronašla slobodu izražavanja i pustila energiju koja me okruživala da me i obuzme. Sama pomisao na tih dva sata i nešto sitno minuta tjera mi osmjeh na lice i sve ostalo postaje nebitno i ja opet postajem ono sretno stvorenje koje se njihalo u ritmu Black Magic Woman, Corason espinado, Evil ways, Wishing it was, Oye como va i ostalih uspješnica. Povratak na zagrebačke ulice označavao je i povratak u stvarnost, surovu stvarnost i tada sam pustila golubicu iz ruku i ostala s njim na klupici i tako zagrljeni, umorni, sjetni al zaljubljeni dočekali jutro sa šapatom na usnama koje su samo tiho progovarale «Volim te». |
19.07.2004., ponedjeljak
Missing
And all we have left is nothing. What happend to sweet love you and me had? Who we were, who we are? Shadows of me and shadows of you. Sorrow. My weakness. Where to go now, now, when I don't have anybody to return? Now, when I'm miserable. Now when I'm numb. Devil's face was shown to me last night. Did I see it? Did I see it? Really, did I? I'm just wondering why today among all these days. Who choose this day? Was it me or was it you? There must be some kind way out of here. There's too much confusion. You can't forgive me. You could. You asked me. You wanted it. And now, what do you see? Pain, hate or that third unknown thing? Silence was speaking for me. I was paranoid. Scared. Confused. Frightened. Sad. She told us that misunderstanding is good thing that holds us together. I'm so far away from you. But, I still remember. What put us together, it teared us apart. Who's to blame? To put finger on...? Rescue me from walls who are all around me. Rescue me from myself. Can you do that? No, you can't. You left me. I left you. Is that really what we wanted? Can you feel my pain as I could yours? You just needed to look into my eyes. Deeply. You just needed to hold me in your arms. Just hold me. Tell me it's all right. Can you hear me screaming? Something went wrong. |
18.07.2004., nedjelja
Noći provodim u magli. Mračne sile me proganjaju i ukazuju mi svijetle strane. Everything's good, everything's fine. Gonna have a party to save my soul.I opet čekam noć... ... And if I show you my dark side Will you still hold me tonight And if I open my heart to you And show you my weak side What would you do Would you sell your story to rolling stone Would you take the children away And leave me alone And smile in reassurance As you whisper down the phone Would you send me packing Or would you take me home ... |
17.07.2004., subota
The world in my eyes
Postoje li stranci koji nas poznaju bolje od nas? I ako je zaista tako hoće li vrijeme pokazati istinitost njihovih riječi upućenih nama?Hoćemo li se tako, probuditi jednog dana i priznati sebi istinu koju smo dugo krili pred očima svega što nas je okruživalo? Da, ja sam takva, glumica, koja uvijek želi i dan i noć, a to tako ne ide. No, sada, stojim na tankom ledu i pitam se gdje sam i gdje želim biti. Uvijek sam vremenu prepuštala da me nosi bilo gdje, bilo kome. Nisam nikad pretjerano reagirala. Niti sam se trudila. Pasivno sam stajala i promatrala. Život, svoj život, kako mi izmiče pred očima i stvari i ljude kako se udaljavaju od mene. Sve do jednog dana kad sam uzela stvari u svoje ruke I tako postala dio te igre, redateljica situacija. Precizno sam slagala sličice u scenariju i vjernom slikovitošću prenosila na scenu. Svi ti dani su prošli, uloge su se podijelile, scene su se odigrale, a film još traje. Sve se promijenilo, samo, ni sad ne znam što želim. |
16.07.2004., petak
|
Potraži me u prvom zalasku sunca. Potraži me u noći. Moja sjena će ti pokazati put. Uputiš li se tim stazama, zapamti, povratka nema. Samo, molim te, pazi da me ne mimoiđeš, jer, ako se to desi, više me nećeš moći naći. Nikad. Ako točno budeš slijedio vapaje moje duše doći ćeš do mjesta gdje te već dugo čekam. Nemoj kasniti, a nemoj ni biti točan. Vrijeme nas ionako stavlja u okove. Mi ne želimo biti dio njih. Na toj cesti će biti i iskušenja-ne postani robom. Kada prođeš trnovit put preispitivanja vidjet ćeš prostranstvo. Koračaj laganim koracima. Neka te tišina obuzme.. Cijelog... I tamo ćeš me naći. Možda te neću prepoznati ali ti trebaš znati da sam to ja. I osloboditi me. Na kraju puta nalaze se vrata. Sama ih ne mogu otovoriti. Potreban mi je još netko. Potreban si mi Ti. Naša srca ih mogu otovriti. Tamo nas čeka sloboda. Tako slobodni, postat ćemo jedno. |
15.07.2004., četvrtak
Now I see the sun...
Kao što imam riznicu sjećanja, trebala bih napraviti i riznicu raspoloženja, samo, strah me , da memorije neće biti dovoljno da uspijem zabilježiti sve promjene unutar sebe same. Možda jednog dana ipak pokušam, a možda sam je već i stvorila u nekom skrivenom kutku nutrine i samo čekam dan kada će me obuzeti.. na trenutak... ili dva. Dan je kao stvoren za promjene... Naslućujem jednu u daljini. Približava mi se. Hoću li je prigrliti u toplini dana ili hladnoći noći? Doma sam ali bih voljela da sam negdje drugdje. Sama sam ali bih voljela da sam uz Njega i da je on uz Mene. |
14.07.2004., srijeda
Is it tomorrow or just the end of time?
Summertime...But I feel cold... from inside... to outside. Hey Janis! Ti si sad daleko od ovozemaljskog, a ovdje snovi još i dalje traju, gdje nestaju, znaš li? Otišla si... Jesi li bila laka kao što su neke od nas takve, ili ih takvim samo zovu? Ma ne, ti si živjela u ono vrijeme kada su «Make love, not war!» bile misli vodilje jednog vremena koje je prošlo, a uslijedilo je jedno novo, sasvim drugačije. Tehnologija je otišla korak naprijed, ili čak dva, možda i tri. Mobiteli su svuda oko nas, a neko vrijeme sam i ja član te zajednice i ne volim što jesam i onaj dan kada sam ga po prvi put držala u dlanu voljela bih izbrisati iz riznice svih mojih sjećanja i živjeti slobodno... Bez nepotrebne zvonjave. Ali, sviđa mi se melodija zvona. Uljepša mi na neki način i broj na zaslonu i sve ono što se krije iza njega. Jesi li možda vidjela Jima? Ako jesi, pozdravi mi ga i .... i .... reci mu... pitaj ga o polaganoj predaji... pa mi javi, ok? A Jimi, jel i on tu negdje gdje tvoj pogled seže? Svira li i dalje fascinantno kao što je nekad znao dok je hodao Zemljom. Lutaju li vaše duše prostranstvima ili su vas sile mračne zarobile? Čuješ li me? And so castles made of sand fall into the sea eventually It's alright, she says it's alright Take anything you want from me Anything CAN YOU SEE ME ? Can you see me, blaming you on my knees? Can you see me baby? Baby please don't leave. If you can see me doing that, you can see in the future on a thousand years. Can you hear me, crying all over town? Can you hear me baby, crying 'cause you put me down? If you can hear me doing that, you can hear a freight train coming from a thousand miles. Can you hear me singing this song to you? Oh you gotta listen to me, baby. Can you hear m,e baby, singing this song to you? If you can hear me sing ,you better come home like you supposed to do. Can you hear me, hey, hey? I don't believe you can hear me. Can you see me baby? I don't believe you can. |
13.07.2004., utorak
I'm waiting for my man.. Tkogod on bio. Nitko nije savršen, a ja nisam svetica. Nikad nisam previše držala do onog što ljudi misle o meni, a sad sam samo poljuljana nedavnim iskustvima. Tko su oni da si daju na pravo da sude? Da vrijeđaju. Da kamenuju riječima. Zar ne znaju da je sve prolazno? Da je sve relativno. I ta relativnost nas prožima cijele. Perfect strangers... Passengers... Koje je moje mjesto u ovom svijetu? To ne znam. No, trudim se hodati po putevima i stajati na raskršćima svih životnih stanica. Nestalni ili ne, zar je važno? Iskustvo nas mijenja. Godine isto. Stajališta se mjenjaju. Sve se mjenja, a kako mi gledamo na sve to? Smješimo li se nad odrazima koje vidimo u ogledalu i prisjećamo li se onih davnih kada smo bili samo korak do dna? Iznova i ponovno ćemo se vraćati tom dnu ali ono više nikad neće biti isto. Uzdizat ćemo se.. Do zvijezda. I svaki put će biti drugačiji od prethodnog. Ponovo ćemo stajati pred zidinama duše i iskopavati iz riznice sjećanja sve one bolne i manje bolne uspomene. Od njih smo sastavljeni. Rane će proći ali će ožiljci boljeti. Ako im dozvolimo... Mi smo gospodari nas samih-soldiers of fortune. So, we got to fight and never give up in the game of life. Time will only tell.. Who's behind the door. |
12.07.2004., ponedjeljak
Where the wild roses grow...
|
Trenutno sam u totalnom zaostatku. Previše toga se desilo, a premalo vremena za objavu. Intenzitet je kriv, trenutno. Ovo sad se odnosi na subotu-nedjelju pa ignorirajte (ako itko bude čitao) da piše ponedjeljak, a možda i utorak. Vrijeme je ionako relativna kategorija. Kao i sve. Dakle, ... Nekidan ležim na krevetu i pokušavam ignorirati činjenicu da mi je prevruće. Nezainteresirano listam Elle i igrom slučaja oko mi zapne za članak radnog naslova Skidanje s veze (u 30 dana). Kako sam u toj nekoj fazi, rana i dalje boli, a nakon nje možda i ožiljak, onaj crv u meni nije mogao a da ne pročita što lijepog savjetuju. Jesam se slatko nasmijala (kao, bez alkohola, bez seksa-al to nije sve-pronađite taj primjerak i pročitajte-just joking) i tad sam ponovno spoznala zašto ja uopće ne kupujem te časopise koji nas bombardiraju sa svih strana sa osmjesima lijepih teta i ostalih na naslovnim stranama. Sinoć je bilo wild. Morala sam pobjeći od sindroma zvanog 4 zida i pronaći zabavu u noći. Nas četiri frendice smo se uputile u posjete kafićima i ispijanju sadržaja čaša. Misao me proganjala cijele večeri, misao znana kao always wanting more i znala sam da moram pobjeći od usidjelačkih idiotarija i iz kokošinjca u kojem sam se nalazila i pronaći ono nešto u udaljenosti od tridesetak minuta. Nas dvije smo se hrabro uputili na našu misiju. Tamo nas je dočekala filozofija r'n'r-a. Odjurile smo do šanka i stopile se u ritmu odlutavši u samo nama znane sfere. Muzika se ugasila, a to je značilo samo jedno-razlaz. Koračale smo ullicama zaspalog grada. Na mračnom putu su nam se siluete maglile pred očima. No, uskoro smo shvatile da su one stvarne i već sljedeći trenutak nakon spoznaje vozili smo se ka krajnjem odredištu. Tamo sam dočekala jutro u zagrljaju mog bloody lovera i uputila se u neku novu realnost svakodnevnice sa sjajom u očima. |
10.07.2004., subota
Two beer(s) or not??!
Zamislite sljedeću situaciju:Prvi dani ljeta su. Sjedite u svom iznajmljenom stančiću (1m za 1m po promotivnoj cijeni od 100e) gdje ste prezimili i dočekali vrijeme nade (proljeće) i kojeg ste otkazali jer se avantura u gradu približava svom kraju (I'll be back, soon). Prevruće vam je i razmišljate o tv reklamama kao uspomeni davnog sjećanja. Mjeseci apstinencije su iza vas po pitanju gledanja sadržaja prebogatog tv programa (ironija, to kod nas ne postoji). Sve što želite je pivo. Navlačite stare traperice, majicu i starke i krećete prema gradu. Usputna stanica vam je frendica koju izvlačite iz četiri zida i tako se skupa odšetavate prema obližnjem ovećem dučančiću. Stojite pred policom i tupo zurite u izložene bočice i limenke predmeta vaših trenutnih čežnji. Odluka je pala. Bavaria. Gužve pred kasama tog popodneva nije bilo. Ljudi su ipak odlučili provesti vrijeme u svojim toplim domovima. Stigli ste i do kase i dok prebrojavate zadnje kunice iz svojih džepova i novčanika doživljavate sramoćenje na javnom mjestu i prijekorni pogled blagajnice i bakice koja iza vas strpljivo čeka svoj red. Naime, blagajnica nas je upitala koliko nam je godina misleći da smo još maloljetne. Inzistira na identifikaciji. Ajooj! Zbunjenog pogleda tražimo rješenje al u blokadi onoga što ljudi nazivaju mozak, ne ide nam od ruke. Ipak je 27 u zraku. Upali vam se žaruljica. Imam torbicu. I novčanik. I osobnu. Dajem joj na uvid, plaćam račun, uzimam svoje pivice i odlazim na vreli gradski asfalt. Ulazimo u stan, bacamo se na kauč, palimo duvane i ispijamo prve gutljaje i sa smješkom pjevušimo What a wonderful world... |
09.07.2004., petak
Nothing else matters
|
New beginning... waiting for... worms to come (hey, wait the minute, they're already here). Ovo bi trebalo biti konstruktivno i zanimljivo i trebalo bi reflektirati djelić mene kroz kojekakva stanja uma. If I don't succeed...? I'm fucked up these days. Ostavija me. Zbog nje. Nju je ostavija zbog mene. A ja onog zbog njega. Kao slagalica. Fuckin' album M. Škore. Uvik se nasmijem nad istim. Ne volim narodnjake i ne mogu si pomoći. Sad koračam ulicama ovog primitivnog grada sa suzama u očima i pjevušim Comfortably numb dok mi duvan izgara među prstima. Yeah, right. Sidim u sobi i piskaram. Čak slušam Metallicu, bend kojem nikad nisam posvećivala ni djelić pažnje. Isto tako, čekam razrješenje upitnika nad datumom 20.07.2004. i imenom Santane. Grad je pun turista. I ceste. To me strašno iritira. Zabave nema, što je postalo totalno uobičajeno- nikad je nije ni bilo. No rock and roll. :-( People, music can save us. Love, queen of the highway |