Ponovno sam se našla na ulicama tog grada, gdje uvijek iznova pronalazim sebe, zagledavam se u svoje dubine unatoč svoj mojoj trenutnoj izgubljenosti. Koračala sam ulicama po užarenom asfaltu sve dok nisam došla do odredišta. Skupilo se nas par, odanih i uvijek spremnih za novu dozu onog što zovemo dobrom glazbom. Zaista nismo pogriješili. Ipak, Carlos Santana je glazbeni virituoz koji zaslužuje našu odanost prema njegovoj glazbi. Atmosfera na koncertu je bila užarena, u zraku se osjećala euforija (i marihuana, naravno) i svi su bili mokri do kože i nasmješeni. Neko vrijeme, na samim počecima i uvodnim taktovima sam bježala, proganjala me paranoja i onda sam pronašla slobodu izražavanja i pustila energiju koja me okruživala da me i obuzme. Sama pomisao na tih dva sata i nešto sitno minuta tjera mi osmjeh na lice i sve ostalo postaje nebitno i ja opet postajem ono sretno stvorenje koje se njihalo u ritmu Black Magic Woman, Corason espinado, Evil ways, Wishing it was, Oye como va i ostalih uspješnica. Povratak na zagrebačke ulice označavao je i povratak u stvarnost, surovu stvarnost i tada sam pustila golubicu iz ruku i ostala s njim na klupici i tako zagrljeni, umorni, sjetni al zaljubljeni dočekali jutro sa šapatom na usnama koje su samo tiho progovarale «Volim te».
Post je objavljen 26.07.2004. u 21:37 sati.