Zamislite sljedeću situaciju:
Prvi dani ljeta su. Sjedite u svom iznajmljenom stančiću (1m za 1m po promotivnoj cijeni od 100e) gdje ste prezimili i dočekali vrijeme nade (proljeće) i kojeg ste otkazali jer se avantura u gradu približava svom kraju (I'll be back, soon). Prevruće vam je i razmišljate o tv reklamama kao uspomeni davnog sjećanja. Mjeseci apstinencije su iza vas po pitanju gledanja sadržaja prebogatog tv programa (ironija, to kod nas ne postoji). Sve što želite je pivo. Navlačite stare traperice, majicu i starke i krećete prema gradu. Usputna stanica vam je frendica koju izvlačite iz četiri zida i tako se skupa odšetavate prema obližnjem ovećem dučančiću. Stojite pred policom i tupo zurite u izložene bočice i limenke predmeta vaših trenutnih čežnji. Odluka je pala. Bavaria. Gužve pred kasama tog popodneva nije bilo. Ljudi su ipak odlučili provesti vrijeme u svojim toplim domovima. Stigli ste i do kase i dok prebrojavate zadnje kunice iz svojih džepova i novčanika doživljavate sramoćenje na javnom mjestu i prijekorni pogled blagajnice i bakice koja iza vas strpljivo čeka svoj red. Naime, blagajnica nas je upitala koliko nam je godina misleći da smo još maloljetne. Inzistira na identifikaciji. Ajooj! Zbunjenog pogleda tražimo rješenje al u blokadi onoga što ljudi nazivaju mozak, ne ide nam od ruke. Ipak je 27 u zraku. Upali vam se žaruljica. Imam torbicu. I novčanik. I osobnu. Dajem joj na uvid, plaćam račun, uzimam svoje pivice i odlazim na vreli gradski asfalt. Ulazimo u stan, bacamo se na kauč, palimo duvane i ispijamo prve gutljaje i sa smješkom pjevušimo What a wonderful world...
Post je objavljen 10.07.2004. u 20:07 sati.