Ima nade...
23.09.2007., nedjelja
I'll love you always and I'll do it without aching
|
Nu da... U principu,pukla sam... Ovo nitko ne čita,tako da se zapravo mogu izjadat,ispucat ili kaj god, Bez straha da će mi se netko smijati, Da će me netko zbog ovog stalno nepotrebno ispitivati, I da će itko ovo zapravo vidjeti,je li... A ako netko i vidi,ne želim njegov komentar na ovo. Stvarno ga ne želim. Dakle.. Volim je. Jako je volim. Ona to ne zna,i vjerojatno nikada ni neće saznati! Ona nema pojma,i bolje da je tako. Barem ću nekako zadržati onu trunku dostojanstva,valjda. U redu je. Pomirih se sa svim. Stvarno jesam, Ali to ne znači da ću se sada ispraksirati da prestanem osjećati samo zato što stvari stoje tako kako stoje. Nema šanse. Kao što sam napomenula već jedno dvadeset i šest tisuća puta, Ne želim biti robot,ne želim moći kontrolirati svoje osjećaje, Jerbo oni nisu tu s namjenom da ih se ignorira. Nisu nikako! Dakle,ja ću prestati prićati o njoj, Prestat ću vas zamarati. Ne zato što je sada sve to prošlo,nego zato što vidim da nema smisla. Jebala bum samu sebe u mozak,vas ne više. Nikako. Tako odlučih,stoga,molim da me se više ništa ne ispituje. Ja nisam mogla spriječiti da volim svaki jebeni detaljčić na njoj, Svaku manu da joj pretvaram u vrlinu, I da konstantno nju imam u glavi. Da sam mogla,vjerujte mi ,nitko ne bi bio sretniji od mene. Ali nisam. Svako moje zaljubljivanje je bilo agonićno, Pa nema smisla da ovo bude drugačije. I ne glumim žrtvu. U principu bih sve dala da ne moram ovo pisati...ali eto,dođoh do dna malo, Imah vremena za razmišljanje, I sad sam pukla,a to nekako moram ispucati. Onda shvatih da nema smisla da se histerićno derem na ljude, I da je ovo mnogo bezbolnije! U biti,moj život je lijep...sve je u njemu lijepo osim tih mojih debilnih emocija, Koje nemaju nikakve temelje,osnove,ništa... Pa onda s tim automatski ode sve u kurac! Dakle,ja se,da se razumijemo,zbilja trudim nekak prek toga otić. Al uzalud mi trud. I sad se zapitah,ne bi li ipak bilo bolje da postanem tzv.robot? Mislim,eto,sad mi je došlo u glavu! Nije da to želim,ali..u protivnom će moja psiha nastradati. Nepovratno. Zašto ne bih bila hladnokrvna prema cijelom svijetu? Zašto bih uopće trebala davati šansu ljudima? Nema smisla. Naravno,prijatelji ne spadaju u ovo. Prijatelje si jako volim i obožavam. ALi zašto bih ikome trebala dati šansu da bude nekaj drugo? Zašto,kad znam da će jednog dana,kad tad to sve otić u kurac. Ja ću bit povrjeđena, I ona (tko god) također. Mnogo je tu pitanja na koje treba odgovorit,a ja za to nisam dovoljno pametna. Ili prisebna,ili kaj god... A tko to može umjesto mene? Noubadi,jerbo o mom životu pričamo,ne... Uvijek sam sanjala o osobi s kojom ću imati tako poseban odnos,s kojom ću biti potpuna,i koja će...ne znam ni sama kako da to opišem... Jednostavno,to je tako u mojoj glavi,i ne da se objasniti rječima. Više ne sanjam o takvoj osobi. Zato što do sada nije imalo nikakvog učinka. Što li sam,pobogu,postigla sa tim svojim dječjim fantazijama? Ništa osim velikog razočarenja... I svaki put ispočetka,a ja za to više nemam energije. Možda bi bilo najbolje da,kada me ona nekako popusti, Makar ne znam kada će to biti,jer je još uvijek vrlo intenzivno, Ne tražiti sljedeću! Il kaj? Posvetit se samoj sebi, I ako netko naleti: a)odjebat je po kratkom postupku ako nije simpatićna b)bit frendica s njom ali joj nikada ne dat dovoljno blizu ako je simpatićna Mislim,kaj,tak bar neću bespotrebno patit,ne? Ne znam... Volim je,jako... I vjerojatno nikad neću skupit hrabrosti da joj kažem. Hvala Bogu da neću! |
