 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 
Gornja lista je sređena po mojim internim pravilima čitanja tekstova na webu (od kojih uzimam sebi pravo da odstupim kad god mi se svidi)
Žao mi je ali u principu NE čitam tekstove: • u kojima umjesto č i š piše ch i sh jer su mi naporni. Znam da nemaju svi hrvatsku tipkovnicu i kad naiđem na c,z,s to mi ne smeta. • koji su napisani tamno sivom bojom fonta na crnoj pozadini ili nešto slično, čitanje na monitoru mi je ionako naporno tako da ne želim još više naprezati oči. • koji su prepuni smajlić-umetaka - povremena sličica koja podcrtava tekst je simpatična i zgodna, ali kad iza svake druge riječi stoji smajlić, tekst postaje iscjepkan i (opet) nečitljiv. • koji nemaju proreda, velikog i malog slova, točke i zareza - u takvim tekstovima se izgubim i postaje mi nemoguće pratiti ih • koji su napisani nekim posebnim fancy fontovima jer me zamaraju..... na kompu imam instalirane skoro sve zamislive fontove ali kad se radi o čitanju teksta na webu priznajem isključivo Verdanu, Tahomu i Arial ne manje od 10px. • koji su morbidni ili prostački van nekih (mojih) granica - nemam dovoljno jak želudac i ne želim se prisiljavati da čitam nešto što mi ne prija. • koji su copy/paste s engleskih stranica. Ne zato što ne govorim engleski, dapače, znam ga jako dobro, nego što smatram da je neka vrsta pristojnosti da se tekst upućen Hr čitateljima prevede. I sama to radim (i znam da je katkad vrlo teško) ako imam potrebu da citiram neke strane navode. • u koje su umetnute slike širine cca 1 200 px zbog kojih trebam scrollati lijevo-desno da bi pročitala cijeli tekst - to me umara. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Život u dvoje - kupovina
♥ 09:35 - ♥ Komentari (8) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Subota je ujutro.Gospodin suprug koji bi inače radnim danom vjerovatno spavao do 3 popodne, probudio me u 8 s napomenom da se “ustanem već jednom jer ništa nećemo stići obaviti”. Pitam se onako bunovna što to imamo “za obavljati” i onda se sjetim da je prva subota u mjesecu. Dan za veliku kupovinu. Početi dan bez kave za mene je nezamislivo još tamo negdje od 16-te, pa se ustajem i palim aparat. Vraćam se u sobu po cigarete, a zakoniti me zove umiljato: “Dođi malo mužu”. “Dođi malo mužu” znači da se još nekih dva sata nećemo mrdnuti iz kreveta. Ok, meni ne smeta – dapače. Nakon što sam došla malo mužu, isti se ustaje – za razliku od mene on mrzi biti u krevetu onako bez posebnog razloga, to mu je gubljenje vremena (kaže). I dok ja pijem kavu u krevetu i izležavam se, on ide korisno utrošiti vrijeme. Uskoro čujem: “Arggggh.....zzzzzzummmmm.....fijufiju......aaaaaaaa......bummmmm” i njegove komentare: “Daj se makni budalooo....!!”, “Ma odakle sad to puca?!?”, ”Uuuuuuu mamicu ti..... ubi me!!!” . Oko 11 ustajem i oblačim se, slažem plastične košare, tražim čip za kolica...... Dolazim u boravak i kažem zakonitom: “Ajde dušo, bilo bi lagano vrijeme da pođemo.” “Uf, joj, čekaj...... sad je baš napeto ko posrane gaće” (njegov autentični izraz). “A jel? A dobro ajde još po ure ali onda stvarno idemo.” Nije me čuo – sav se unio u monitor i puca po tenkovima. Netko bi se možda zapitao zašto ja naprosto ne ostavim njega da uživa i odem sama u tu kupovinu. Vjerovali ili ne, moj dragi suprug bi se vrlo uvrijedio da to napravim. On ima poseban razlog zašto ide sa mnom. Oko podneva (oprala sam kupatilo i stavila sušiti robu) zove me između dva pucnja: “Alo mala, ima li što za poklopati u kući? Nekako sam ogladnio......” Serviram mu kasni doručak pored tastature. Pola sata kasnije pokušavam mu objasniti da bi ipak bilo zgodno da kupovinu obavimo prije nego padne mrak – začudo on me čuje, slaže se i napokon gasi kompjuter. “Hoćemo li u Real u L. ili u P.?” L. je udaljen od kuće nekoliko km, do P. se imamo voziti dobrih 20-tak, ali ja jako dobro znam zašto me on to pita – dajem odobrenje da idemo u P. Robna kuća je tamo ogromna i u sklopu nje nije samo Real, u kojem obično kupujemo naveliko, nego još i hrpa drugih dućana. Svaki za sebe može nepriviknutoj osobi izazvati vrtoglavicu – kad me muž prvi put odveo tamo bukvalno mi je pozlilo od nebrojenih redova visokih polica s tonama artikala. Sad se već pomalo snalazim – čak znam i gdje se otprilike nalazi jeftinija roba. Uhodano trpamo stvari u kolica – on s jedne strane, ja s druge, uglavnom bez riječi osim povremenih komentara: “Hoćeš li da ti uzmem rotkvice?”, “Uzmi ovaj put samo tri pakiranja mozzarele” ili “Fulali smo policu s jajima, ček da se zaletim natrag...” Kod regala s hranom za životinje imamo malu prepirku oko toga koje vitamine ćemo ovaj mjesec kupiti za Moje Malo Zlato – na kraju uzimamo sve tri vrste. Guramo sinhronizirano kolica prema blagajni. Odjednom njega hvata napadaj oduševljenja iznad vješalice za odjeću: “Ajme gle jakne što je dobra, joj baš nešto za tebe!” Kad bi ja bila drugačija osoba, moj suprug bi svakog mjeseca potrošio najmanje pola plaće na krpice “baš za mene”. On naprosto uživa u tome da mi kupuje neke takve stvari. “Tebi baš treba jakna, jelda?” pita me s nadom. “Ne, dušo, meni baš uopće ne treba jakna, imam ih 5 u ormaru a ionako nosim samo jednu.....” Nekako ga odvlačim od jakni i spretno manipuliram i zaklanjam mu pogled na policu sa ženskim čizmicama. Začudo brzo prolazimo blagajnu i guramo kolica prema izlazu. On nesigurno zastaje i gleda me ispod oka. Znam jako dobro što slijedi, ali ja sam pokvarena žena – čekam da me direktno zamoli. “Čuj, bi li...... mislim.... znaš......” “Da.” kažem “Znam. Ali daj da prvo ovo odnesemo do auta. I da znaš – NEĆEŠ kupiti novi printer.” “Mislio sam samo......” “Znam ja što si mislio ali ovaj mjesec ništa. Nema teorije.” Posebnost robne kuće u P. je to što u sklopu ima i Media Max – mali raj za ljubitelje tehničke robe uključujući sve potrebno za opremanje PC-a. To je u stvari glavni razlog zašto moj dragi mužić svaki mjesec obavezno ide sa mnom u veliku kupovinu. Pobacali smo namirnice u portapak i sad slijedi zabava za njega. Nekoliko puta sam pokušala izbjeći razgledanje pod izgovorom da me boli glava i da bi radije ostala sjediti u kolima, ali moj dragi voli kad ima kraj sebe nekoga tko će bespogovorno slušati njegove stručne komentare. Kad ja ne bi išla s njim mislim da mu ne bi bilo upola tako zabavno. Ne da se ja razumijem u išta – tu i tamo onako čisto vizuelno spazim zgodan laptop, jedino oko čega bi se malo duže zadržala je polica s igricama....... ali ne želim mužu kvariti uživanje. Poslušno idem s njim. Gledamo monitore, zvučnike, printere i scannere, prevrćemo po CD i DVD romovima, isprobavamo ergonomske miševe i tastature...... Kod police s grafičkim karticama već mi polako otkazuju noge. Uzdišem. Tek smo prošli otprilike polovicu izložaka. Pokušavam odglumiti nenadani pad tlaka koji smjesta zahtijeva šalicu kave (odmah iza ugla je vrlo zgodan mali coffee-shop u kojem se može sjesti). Nažalost i moj gospodin suprug poznaje mene skoro isto tako dobro kao što ja znam njega. Ne da se smesti. “Evo još malo pa ćemo doma, pa ćeš si skuhati kavu” kaže mi. “Još malo” traje nekih sat i pol. Barem me poslušao što se printera tiče...... nosi na blagajnu samo neki novi opskurni programčić za..... nešto..... “koji će vratiti ako ne bude zadovoljan”. Sa svim se slažem samo da što prije stignem do auta i ispružim umorne noge. Vozimo se kući. Na prvom semaforu on raspakirava CD i čita upute..... daljnja vožnja teče malo krivudavo ali ipak sretno stižemo pred kuću. Zakoniti sretno uzdiše i uzima sa sobom raskupusane papire s uputama za svoj novi program. “Ti ćeš istovariti one stvari iz portapaka, jelda? Mene nekako bole noge....” kaže mi i juri uza stepenice. “Skini cipele prije nego što sjedneš za komp” vičem za njim. Naravno, ja ću istovariti stvari....... a tko drugi?  |
♥ 09:35 - ♥ Komentari (8) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Požar
♥ 13:21 - ♥ Komentari (8) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Sjedili smo od ranog popodneva na ravnom krovu kuće i tjeskobno gledali u nebo.“Eno ga! Ide kanader!!” povikao je susjedov sinčić. Povukla sam ga nervozno za ruku i natjerala da sjedne. “Ako se ne smiriš idi gledaj od dole..... ne treba mi još uza sve ovo da netko sleti odavde..... prestani divljati” rekla sam mu strogo. Krov je bila samo nalivena ploča bez ograde i stalno sam jednim okom pratila uzbuđene klince koji su skakutali pored nas. Kanader je preletio tako nisko da mi se učinilo da nas je poprskao kapljicama mora i uputio se ravno prema okomitoj litici. “Udariti će!” zagrajali su svi. Zadnji tren se izvio i izbjegao stijenu ostavivši blistavu zavjesu vodenih kapljica za sobom. Bez efekta – plamen je i dalje lizao uz stijenu nesmanjenom snagom. Ponovo se začula sirena, čista i glasna u vrućem zraku. S druge strane ceste je panično zamukala krava. Stresla sam se. “Dabogda izgorio i ti i tvoje krave” protisnuo je moj svekar kroz zube. Pogledala sam njegovo zlobno iskrivljeno lice i uzdahnula bez riječi. Smrad paljevine mi je sušio grlo i gušio me. “Hoćemo li više?” upitala sam Ga. “Ne još, sačekaj još malo, možda zaustave” rekao je. “Može biti prekasno ako budemo još čekali....” Ružno me pogledao i ustao: “Ajmo onda. Ti izvedi koze a djeca i ja ćemo nositi kunce u kuću.” Pred štalom sam ustuknula od jare. Plamen je sukljao visoko iznad nedalekih borova. Otvorila sam vrata. Koze i ovce su se ustrašeno skupile u jednom kutu i nisu se ni pomakle kad sam ih pozvala. Napokon se prvi pokrenuo jarac a za njim je i nekoliko hrabrijih koza odlučilo da izađe. Za njima su krenule ovce. “Plaše se vatre, prevruće je!” vikala sam “Moraš mi pomoći da istjeram ove što su ostale!!” Mala je pored mene utrčala u štalu sa štapom i bezobzirno počela šibati po nogama neodlučne koze. Povela sam stado u niz mračnu ledinu. Nisam ni primijetila kako se brzo smračilo. Mala se prugurala pored mene jedva noseći vreću u kojoj se bacakao kunić. Uhvatila sam je za rame i okrenula prema sebi: “Je li te puno strah, milo?” “Jest mama, ali ne brini, nećemo dozvoliti da itko izgori” Poljubila sam je u oznojeno čelo. Stotinjak metara ispod stala sam u susjedovom polju. Niske stabljike nedavno pokošene djeteline rezale su me po bosim nogama. Stado me okružilo, koze smirene mojim prisustvom polijegale su po zemlji. Najednom u mraku odjekne duboki lavež . Protrnula sam. “Pas..... za Boga miloga zaboravili ste psa!!” zavapila sam očajno. Susjeda me čula i nagnula se preko ograde: “Što je bilo?” “Molim te, reci mom mužu da je pas ostao vezan ispred štale....” Prigušeno sam čula kako je pita zašto vrištim i kako mu prenosi što sam rekla. A onda sasvim jasno do mene dopre Njegov odgovor: “Znaš što? Reci joj neka se goni u pizdu materinu!” Bol. Stid. Nijemo pitanje – zašto? Onda sam shvatila da, kao i uvijek, krivi mene. Za požar. Za te jadne životinjice koje mora spašavati. Za to što ne može s nogama na stolu i uz bocu vina na miru gledati utakmicu na televiziji. Satima sam napeto motrila plamenove koji su bili čas jači čas slabiji dok se nisu polako smirili i ugasili. Moglo je biti oko pola noći. Čula sam kako se vatrogasna kola iz brda spuštaju natrag u selo. Umorna i pogružena vratila sam stado natrag u netaknutu štalu. U kući su me dočekale kćeri sjajnih očiju: “Mama, nema struje, gladne smo...... pojele smo ono od ručka i kruha i paštete ali još smo gladne.” On je sjedio u fotelji i šutio. U očima mu se gnijezdio mrak. Pored njega na podu poluprazna boca. “Dobro” rekla sam “Idem na pumpu kupiti nešto za pojesti." Na izlazu na magistralu skupila se hrpa vozila i uznemirenih ljudi, jedva sam se probila sa svojom starom “četvorkom”. Na povratku me zaustavila policija. “Ne možete gore” rekla mi je službeno faca u uniformi “Cesta je zatvorena da se omogući nesmetan prolaz vatrogasnim kolima” “Ali ja tu živim! Samo sam pošla da djeci kupim nešto za pojesti.....” neodređeno sam pokazala na kekse i čips na sjedalu do sebe i odjednom osjetila kako me obuzima strahoviti umor, tuga i beznađe. Pokušala sam suspregnuti suze ali bezuspješno. “Pa dobro, gospođo, ne morate plakati...... ajde” rekao je zbunjeno i mahnuo da me propuste. Nahranila sam kćeri mlijekom i keksima, pospremila ih na spavanje i vratila se u kuhinju. On je i dalje sjedio u fotelji i šutio. Pogledala sam ga ravno u oči. Uzvratio mi je pogled s bijesom i mržnjom a onda ga skrenuo u stranu. Jednom neminovno dođe dan kad gluma zamori i maska spadne. Gledala sam stranca s kojim sam provela tolike godine i pitala se što dalje.... Nešto se naglo slomilo u meni – mjeseci premišljanja, vaganja, suzdržavanja, uvjeravanja same sebe......... odlučila sam. Izašla sam iz kuće teturajući kao slijepac i krenula preko ceste. Gusti dim i miris paljevine gušio me i dalje. Ne znam kako je znao da ću doći, ali čekao me u sjeni prvih borova. Šutke me uzeo za ruku i poveo uzbrdo. Sjeli smo na niski kameni zidić pred kućom i u tom trenutku je zapuhao vjetar sa sjevera, šumeći u visokim borovima, hladeći moje gole oznojene ruke, noseći dah svježine i čistoće. Prvi put od jutros duboko sam udahnula zrak neuprljan dimom i garom. Privukao me k sebi i poljubio u čelo. “Kako ti divno miriše kosa” rekao je tiho. ----------------------------------------------------------------------------------------------------- Prošlog ljeta, pet godina poslije, u novom požaru izgorjela je moja napuštena štala i odavno prazna pseća kućica ispred nje. Kažu da vatra pročišćava. Možda. Ponekad bih voljela da i neka sjećanja mogu zapaliti kao suhu borovu grančicu. |
♥ 13:21 - ♥ Komentari (8) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Blog i slava
♥ 13:36 - ♥ Komentari (8) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Kako sam već na drugom mjestu napisala, ne tipkam često o popularnim ili aktualnim temama.Prvo, ne mogu reći da me uvijek zanimaju (znam, znam da puno toga utječe i na mene i moju budućnost i da bi trebala biti više zainteresirana i za politiku i za sve ostalo, to mi otac uvijek prigovara kad prebacim program usred Dnevnika na nešto meni zanimljivije..... ali stvarno ne vidim kako će moja zainteresiranost utjecati na bilo što i bilo koga – kao oni tamo političari sjede i samo čekaju kad ću se ja zainteresirati pa da me pitaju kako da urede svijet.....) Drugo, na svoju veliku sramotu, priznajem da poprilično često u navedene teme nisam dovoljno upućena da bi se osjećala kompetentna pisati o njima. Uvijek, naravno, postoji pristup iz osobnog ugla (taj mi je ionako najdraži) ali čak i kad pišem samo o svojim dojmovima o nečemu imam neki osjećaj da bi se ipak trebala malo bolje kužiti u tematiku – barem toliko da stvorim neku mizernu dinamiku u stilu “za i protiv”. E pa zadnjih dana me zaintrigirala jedna kako mi se čini već stoput prežvakana tema o kojoj su svi koji imaju što za reći već to i rekli. Nešto kao skoro pa biblijska tema ovdje na blogu: liste i rangiranje po njima. Budući da sam poprilično nova u blogerskom svijetu (još uvijek se osjećam kao neka vrsta autsajdera), nadam se da mi nitko neće zamjeriti ako se i ja uhvatim jednog krajička te vječne teme i počnem ga žvakati. Prvo sam odlučila da ne ispadnem potpuna guska koja tipka o nečemu o čemu nema pojma, pa sam se oboružala Notepadom i Googlom i krenula u učenje toga što je zapravo blog. Već na prvom koraku sam se obeshrabrila. Moj prijatelj Google me promptno uputio na www.blogger.com kao najrelevantniji site za učenje “blogizma” – i tu je zapelo. Blogger.com ima naime jednu od onih blesavih skripti koje automatski prepoznaju preko kojeg providera dolazite i spremno vam ponude stranice na jeziku istog, u mom slučaju na njemačkom. Ne govorim njemački. Znam da je jako glupo, ali je istinito – naprosto sam previše lijena i taj jezik mi je grozno ružan i previše sam stidljiva da naokolo počnem natucati “indijanski njemački” s onih par riječi koje znam...... i sve jedno s drugim – živim u Njemačkoj a govorim engleski. Dakle, otpada blogger.com. Ostali linkovi su mi lijepo objasnili tko sve naokolo “blogira” ali ne i što je blog. Na kraju sam ispsovala samu sebe što pokušavam otkriti toplu vodu kad mi sve lijepo piše na www.blog.hr/faq/: Blog je skraćenica od engleske riječi weblog, što u doslovnom prijevodu znači mrežni dnevnik. Blog je web stranica na kojem pojedinac kronološkim redom obično bilježi svoja razmišljanja i stavove Osim što se koriste za zabavu, blogovi su odlični komunikacijski alati koji povezuju korisnike Interneta, timove ili poslovne ljude Da dalje ne citiram što sve pišu mediji, jer se svodi na otprilike istu stvar – blog je neka vrsta dnevnika koja se piše prvenstveno za vlastitu zabavu. Tek iza toga dolazi ono što su, kako mi se čini, neki shvatili kao ultimativnu svrhu bloga – mogućnost da se velikom dijelu svijeta prikažu svoje ideje, stavovi, razmišljanja, neslaganja......... da se bude zanimljiv, poznat, popularan – jednom riječju slavan. Kako je to predivno! Napokon svaka tinejđerica koja sanja da bude “poznata faca” ima oruđe da to ostvari na jednostavan način. I ne samo tinejđerica (isprike tinejđericama – u stvari ste mi izuzetno simpatične i drage jer znam koliko je to doba života nezgodno i divim vam se kako se hrabro nosite s njim)....... svi oni marginalci, ljudi koje nitko ne primjećuje, ljudi koji žive nezanimljive sive živote imaju priliku za svojih pet minuta slave. Samo, mislim da se tu pojavljuje jedan majušan problem. Zaista posebni ljudi koji postaju slavni nisu nikad marginalni i nezanimljivi. Oni uvijek u sebi imaju nešto što ih izdvaja od drugih, o čemu god se to radilo. Svi smo mi tašti, svi volimo da nam se kaže kako smo pametni/lijepi/ interesantni/ sposobni/najbolji....... ali da malo budemo i realni pa se zapitamo – da li smo zaista takvi? Nekome sigurno jesmo. Bojim se, međutim, da ostatak svijeta ipak traži malo više “posebnosti” da bi nas primijetio. I ne samo posebnosti nego i hrabrosti da se ta posebnost iskaže – jednu groznu vrstu mentalnog egzibicionizma, razgolićavanja pred svima, iznošenja na vidjelo svih naivnih/bedastih/ prljavih/šokantnih misli i ideja koje nam se vrte po crnim dubinama Id-a (ako ih uopće uspijemo pohvatati). Stvarno mislite da je to lako? Onda se u cijelu priču bezazleno ufura neko Uredništvo i napravi liste – male stepenice koje vode u nebo slave. I sasvim je prirodno da se svi zajure po tim stepenicama jedni preko drugih isukanih kanđi i naoštrenih zubiju, oboružani statističkim podacima, u čvrstoj namjeri da se popnu i napokon jednom vide kako izgleda kad im je svijet pod nogama. Ne volim dijeliti savjete. Ljudi ih ili ne poslušaju ili ih prilagode svojim idejama pa te onda optuže ako stvar krene nakrivo. Zato neću previše pametovati, samo ću ispričati kako sam jednom imala priliku da se susretnem sa slavom – i kako sam pobjegla od nje: U 12.-oj godini već sam imala 5 godina kompletne muzičke škole iza sebe a kao glavni predmet mi je bilo sviranje klavira. Moja vrlo odlučna i zahtjevna profesorica iz tog predmeta je smatrala da sam priličan talent i da bi jednog dana mogla od toga napraviti uspješnu karijeru. Zaključila je da je došlo vrijeme da započnem s koncertima, prvo kao dio nekih grupnih događaja a nakon toga kao glavna zvijezda. Mene nitko ništa nije niti pitao – pretpostavljalo se da s oduševljenjem čekam nastupe. Bila sam prirodno stidljiva curica, a da stvar bude gora u to doba sam neočekivano i naglo upala u pubertetske promjene – počele su mi rasti grudi. Kad sad gledam svoje slike vidim da sam zaista izgledala starije (skoro kao 17-godišnjakinja). Teško je biti objektivan prema sebi, ali vjerujem da sam stvarno bila zgodna cura i privlačila sam posvuda daleko više muške pažnje nego što mi je prijalo. To je utjecalo na mene tako da sam postala još sramežljivija i povučenija. Moj prvi koncert! Iako ispunjena nelagodom od prvog dana kad mi ga je nemilosrdna profesorica najavila, kao pristojno dijete nisam se usudila usprotiviti. Marljivo sam vježbala odabranu etidu. Bila sam u nekoj vrsti bunila cijeli dan. Sjećam se jarko osvijetljenog podija s velikim crnim koncertnim klavirom. Negdje u tami šušketanje publike prigušeno lupanjem mog vlastitog srca koje mi se potpuno neanatomski smjestilo negdje u grlu i polagano me guši. Moja modra baršunasta haljina s bijelim ovratnikom i manšetama sve vlažnijim od znoja. Poslušno sam sjela za ogromni klavir (netko mi je pomogao da narihtam stolac na svoju visinu) – i ukočila se. U jednom stravičnom trenutku nisam se mogla sjetiti niti jedne note. Dani i dani vježbanja, da me netko probudio u 3 ujutro znala bih mu ne gledajući odsvirati tu idiotsku etidu...... a sad sam odjednom sve potpuno zaboravila! Mislim da sam jedno pola minute buljila u tipke i čekala da se zemlja otvori i proguta me (meni je to, naravno, izgledalo daleko duže), a onda sam došla sebi, besprijekorno odsvirala, pobrala pljesak i mirno napustila pozornicu. Nekih tri-četiri mjeseca nakon toga sam imala noćne more o tome kako sjedim za klavirom i ne mogu se sjetiti nota, a onda sam skupila svu hrabrost i odlučno izjavila roditeljima da ne želim više svirati. Nazovite me šašavom malom kukavicom, ali više nikad, sve ove godine od tada, nisam položila ruku na klavijaturu. Nemojte me krivo shvatiti, samo sam ispričala svoje osobno iskustvo koje ne mora biti primjenjivo na ikog drugog. Svi smo mi različiti. Vjerujem da ima mnoštvo sasvim drugačijih djevojčica koje bi ponosno i sretno dočekale uperena svjetla reflektora. Ali ako imalo prepoznajete sebe u onome kakva sam bila ja – zapitajte se koliko se možete, ako jednog dana i dođe ta tako željena slava, nositi s njom bez da zbrišete mami u krilo (samo figurativno rečeno). A sad ću prekinuti s pametovanjem i napraviti lijepo OGROMNU listu svih blogova koji mi se učine vrijedni čitanja (favorites su mi već pretrpani)....... jer koliko god sam i ja tašta i volim pročitati u komentarima kako se nekome sviđa moj blog ili ono što pišem – ipak pokušavam da, koliko god mogu, budem realna i da se držim osnovne ideje pisanja bloga kao dnevnika za zabavu i za svoju dušu. |
♥ 13:36 - ♥ Komentari (8) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Mišja priča
♥ 14:14 - ♥ Komentari (7) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Bilo je to u doba kad sam se tek (prvi put) udala.Kao moderni mladi ljudi, a pored toga tvrdoglavi i potpuno uvjereni da sve znamo najbolje, inzistirali smo na tome da je jedini pravi način za početi zajednički život taj da se uklonimo bilo kakvim obiteljskim utjecajima sa strane. Sumnjam da itko u tim godinama shvaća da se takve stvari postižu zapravo unutar samog sebe i ostvarivanjem jednog obostranog odnosa poštovanja i uvažavanja. Mi smo naivno mislili da nam se nitko neće petljati ni u što ako živimo sami. Nadobudno smo se bacili na traženje stančića, koji nam je, naravno, na kraju pronašao moj spretni otac. Bila sam u sedmom nebu. Moj prvi pravi stan! Prvi stan u kojem sam ja jedina domaćica i samim tim glavna faca u komandiranju nekim važnim i zanimljivim stvarima kao što je: - Kuhanje...... bez obzira na to što je skoro svaki od mojih prvih jako pretencioznih ručkova završio u kanti za smeće (i mojim gorkim suzama) - Pranje veša....... dobila sam od svekrve staru i mušićavu veš-mašinu koja je povremeno imala napade zakuhavanja tako da mi je veš često dobivao neke sasvim nove i zanimljive nijanse ružičaste ili svijetloplave boje (moram odati priznanje tadašnjem suprugu koji je hrabro nosio ružičaste potkošulje) - Peglanje....... samo ću reći da sam na vrlo bolan način na svojoj najdražoj bluzi otkrila što zapravo predstavljaju one misteriozne crtice i oznake na pegli - Brisanje prašine, pranje prozora, klofanje tepiha - Još masu neobičnih, zanimljivih i do tada nepoznatih poslova s katkad vrlo neočekivanim rezultatima. Stan je bio smješten u prizemlju jedne stare kuće i u samom centru grada tako da sam imala jedinstvenu priliku da iskusim kako se osjećaju ribice u akvariju – svaka bakica iz susjedstva (a i neke potpuno nepoznate) kad bi ujutro išla na pijacu prvo bi povirila u moju dnevnu sobu da vidi što ima novoga od jučer. Kad mi je dosadila publika na prozorima počela sam danonoćno držati zatvorene škure – to je mom stančiću dalo još posebniji ugođaj. Najviše me oduševilo to što sam imala i posebno malo dvorište samo za sebe (cca 6 kvadrata), omeđeno okolnim zgradama tako da nitko izvana nije mogao doći i eventualno mi pokrasti (ružičasto) donje rublje sa štrika. Jest da su okolni stanari na višim katovima katkad moje dvorište koristili kao neku vrstu općenarodne kante za smeće u koju se može istresti npr pepeljara i odbaciti kore od naranče..... ali ništa nije moglo umanjiti moj entuzijazam. To mi je uostalom pružilo sjajnu priliku da posjetim i upoznam sve svoje susjede i vodim s njima burne i interesantne rasprave o kućnom redu, kulturi i pristojnom ponašanju. Neprikosnovena kraljica stana bila je stara ogromna kaljeva peć. U nju sam se zaljubila od prvog trena. Prvo vrijeme smo imale neke male nesuglasice – spalila mi je komplet najboljih plahti koje sam prebacila preko nje da se suše i držak metle koju sam nepažljivo naslonila na nju, ali na kraju sam prihvatila da stara dama ne trpi takve sirove fizičke kontakte pa smo se počele izvrsno slagati. Jedini pravi nedostatak tog divnog stana je bio to što su gazde (inače pristojno udaljeni negdje u Kanadi) svakog ljeta dolazili na mjesec dana godišnjeg i mi smo po dogovoru tada prepuštali stan njima. Nije me toliko smetalo niti što bi se tih mjesec dana pretvorilo ponekad u nenajavljenih dva mjeseca, niti što smo se selili kod mojih roditelja gdje sam dane provodila uglavnom fascinirano prateći maratonske svađe između mog muža i njegove punice. Ono što me zaista smetalo je bilo to što se gazdarica koristila svakom stvarčicom koju sam ostavila kao da je njena – od tanjura preko ručnika do veš mašine. Pretpostavljam da bi bila oprala i zube mojom četkicom za zube da ju je kojim slučajem našla pri ruci. Kad bi napokon gazde otišli natrag preko bare, uhvatila bih se čišćenja, dezinficiranja i gunđanja nekih mjesec-dva dok se ne bi primirila. I tako smo vodili idiličan život u našem malom stanu do jedne večeri. Vratili smo se iz studentske menze s večere (moj tadašnji muž je još bio student i imao pravo na bonove za prehranu što je, s obzirom na moje kuharske sposobnosti, bilo često jedini način da se pošteno najedemo). Ništa ne sluteći upalila sam svjetlo u hodniku i htjela produžiti prema kupatilu kad krajičkom oka spazim nekakav pokret. Stala sam. “Nešto je protrčalo u kuhinju” s nevjericom sam promrmljala. “Protrčalo? Kako to misliš protrčalo? Što?” pitao me muž. “Nemam pojma, nisam vidjela, idi u kuhinju i vidi.” “Ako nisi vidjela kako znaš da je protrčalo?” “Ne raspravljaj se tu sa mnom nego smjesta pođi u kuhinju i vidi ima li što tamo!” rekla sam već pomalo histerično i zgurala ga prema kuhinji. Usput sam pograbila metlu i hrabro se postavila iza njegovih leđa. “Ti uvijek nešto fantaziraš” rekao je on paleći svjetlo ”Nema ovdje ni...... a gle!” Na taj zadnji “gle” i ja sam ga ugledala – na kuhinjskom stolu je sjedilo majušno sivo repato stvorenje. “Miš!!” vrisnula sam zadivljeno, a predmet mog zanimanja je poskočio, brzinom munje sletio sa stola i nestao negdje iza frižidera. “Miš.....fuj” rekao je muž s gađenjem i zijevnuo. “Ajmo na spavanje”. Nismo bili svjesni da je taj prvi miš izgleda bio samo prethodnica jedne velike i plodne mišje obitelji. Slijedećeg sam našla kako se panično vrti po praznoj kanti od smeća. “Evo još jednog” rekla sam razdragano i krišom prevrnula kantu da ga pustim u slobodu. Priznajem da sam prvo vrijeme malo skakutala kad bi mi neki od naših nepozvanih malih gostiju proletio između nogu....... ali uskoro sam se privikla i čak počela paziti kuda hodam da ne bi slučajno nekoga nagazila. Jednom sam i pomalo zasuzila kad sam sa (svijetloplavim) vešom iz mašine izvukla udavljenog mišića. “Ovoga je već dosta i previše...” rekao je muž “...trebamo ih se nekako riješiti..... odi kupi mišolovku." Kao velikom ljubitelju životinja ideja da lovim miševe po kući mi se i nije jako svidjela, ali morala sam priznati da je u pravu. Uputila sam se u grad po mišolovku. Nakon otprilike tri sata obilaženja i pregledavanja užasnih okrutnih sprava koje su mi trgovci veselo nudili usudila sam se zapitati: “Imate li možda nekakvu takvu mišolovku koja ne ubija?” I dobila sam krasnu malu mišolovku u obliku okruglog žičanog kavezića s rupom na vrhu. Sva sretna sam je odnijela kući i napunila svim što mi je palo na pamet da bi miševi mogli jesti – od sira, preko slanine do komadića kolača........ jedva da je ostalo mjesta da se unutra uvuče jedan prosječan miš. Za razliku od ostalih nedjelja kad bi se na jedvite jade izvukla iz kreveta oko podneva, sad sam sva u iščekivanju đipila na noge već u osam i u (ružičastoj) spavaćici odjurila u kuhinju. I gle! Na podlozi od napola pojedenih kolača mirno je sjedio jedan mali miš i gledao me sjajnim očicama nalik na crne perlice. Nije se uopće uznemirio kad sam podigla mišolovku da ga bolje pogledam. Odskakutala sam natrag u spavaću sobu sa svojim trofejem i pokazala ga mužu: “Vidi ga, vidi što je slaaaaatkiiiiii, vidi kako ima pametne okice..... ama vidi ga samo.....” “Vidim ga. I što ćeš sad s njim? Trebala si uzeti onu mišolovku na oprugu..... tko će sad to ubiti.....?” “Ne dolazi u obzir da ga ubijaš” zgrozila sam se “Mislila sam, možda da ga zadržim......” On se uspravio i zgromio me pogledom: “Pa za Gospu blaženu, jesi ti normalna?? Jesi kupila mišolovku da se riješiš miševa a ne da ih uzgajaš u kući? Nemaš ih dovoljno? Znam da je slatki i sve ali ovo baš nema smisla..... daj ga molim te odnesi van.” Pogruženo sam izašla vani (srećom nije bilo nikoga da me vidi tako u spavaćici s mišolovkom u ruci) i sjela na stepenice. Otvorila sam vratašca i pogledala zadnji put mog nesuđenog kućnog ljubimca, pa ga odlučnim pokretom istresla iz mišolovke. Nije imao šanse – baš kad se pokušao zavući u naslagu opalog lišća pored zida susjedne kuće, iza ugla je naišla krupna šarena mačka i tigrovskom spretnošću se bacila na plijen – skok, ugriz...... i miša više nije bilo. Posramljeno priznajem da sam zgrabila kamenčić koji mi se našao kraj noge i šutnula ga na mačku. Ona se jedva obazrela na mene. Pogledala me nekako podrugljivo kao da mi kaže: “Miševi su hrana za mačke, to je tako bilo i tako će ostati ma što ti i tebi slične sentimentalne budale mislile o tome” i otišla svojim putem. Nakon par dana muž je bio pozvan u rezervu, vratio se tri dana kasnije i donio mi dva prekrasna mala napuštena mačeta koje je pronašao usput. U vrlo kratkom vremenu svi miševi iz našeg stana su se odselili negdje drugdje. |
♥ 14:14 - ♥ Komentari (7) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Nešto o meni.....
♥ 12:25 - ♥ Komentari (9) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Kad god smo u školi pisali zadaćnice, uvijek sam bila sretna ako bi od profesora hrvatskog čula: "Slobodna tema".Naprosto nisam u stanju nešto jako pametno smisliti na neku zadanu temu. Pišem ono što me u određenom trenutku veseli, ljuti, muči, jednom riječju ono što me zanima, ma koliko to bilo neinteresantno bilo kome drugom. Zato u principu malo pišem o "aktualnim" temama. Recimo: Ako svi pišu o predsjedničkim izborima, ja ću pisati priču o svojoj omiljenoj bluzi - zato što me neki detalj na marami Jadranke Kosor podsjetio na nju. A možda ću 6 mjeseci nakon što sve skupa prestane biti "tema dana" ispisati cijelu epistolu o tome treba li dijaspora glasati ili ne..... ako me ta tema iz nekog razloga dirne u želudac. To sam naprosto ja - mala samoživa mačka koja živi u nekom svom posebnom svijetu...... "sasvim drugom filmu" rekao bi moj muž. Sad ću, međutim, pokušati malo disciplinirati taj svoj interni tijek misli i koncentrirati se na nešto što bi, kako mi se čini, bio već red da napravim. Potruditi ću se da vam se predstavim. Kako sam uglavnom strašno subjektivna kad se postavi tema mene u bilo kojem obliku, čini mi se najbolje da se, što više mogu, opišem kroz ono što o meni kažu moji najbliži. Oni me valjda najbolje poznaju. Dakle, o meni:
Budući da sam, htjela-ne htjela, uklopljena u neke složene interakcije s ljudima koji me okružuju, determinirana sam (katkad jedva nekako kad se jako potrudim) i više ili manje banalnim okvirima koje mi ti odnosi nameću. Ja sam.......:
Ja sam još puno toga. Ako baš zatreba. |
♥ 12:25 - ♥ Komentari (9) - ♥ Isprintaj - ♥ #
U zagradi
♥ 20:41 - ♥ Komentari (4) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Počela sam pisati ovaj blog kao da pišem dnevnik. Nekad sam dosta pisala dnevnik....... i nije mi (uvijek) smetalo da ga netko i pročita. Posebno je meni samoj bilo drago kad bi nakon određenog vremena naišla na svoje pisane umotvorine – pomagale su mi da se na neki način vratim u vrijeme kad su zapisane i ponovo osjetim bijes, veselje, tugu, skoro istim intenzitetom kao tada kad sam ih bilježila na papir. Prvi dnevnik je bio djetinjasto svjež i naivan u opisivanju svakodnevnih školskih obaveza, kasnije su se počele na istom papiru isprepletati i neke druge bilješke. Evo kako je otprilike izgledala stranica mog dnevnika prije možda 10 godina:
Svi ti zapisi su bili prošarani s nekim mojim razmišljanjima, idejama, maštanjima, skicama za džempere koje nikad nisam isplela, počecima priča koja nikad nisam dovršila....... sve u svemu zgodna zbrka za pročitati 10-tak godina kasnije, malo rezimirati, a malo se nasmijati sama sebi. Blog mi se svidio zbog toga što kao prvo lakše tipkam nego što pišem na papir i djeluje urednije, a zatim zbog mogućnosti da ga ukrasim po svom ukusu. Kako imam nekog laganog pojma o uređivanju web stranice to mi je došlo kao zgodna zabava. Međutim, večeras sam se poprilično iznenadila. Malo sam brljala po editoru i kliknula na statistike – kad tamo piše: Vaš blog se nalazi na Almost Cool listi. Ne mogu reći da u ovih 30-tak dana nisam uočila liste, čak sam i prošvrljala kroz pravila, ali stvarno nisam očekivala da ću se i ja naći na nekoj od njih. U stvari ovim postom želim zahvaliti svima koji me čitaju (iako sam ja mislila da takvih ima samo par – sad imam counter pa sam pametnija) i koji moje umotvorine ovako nabacane zbrda zdola u raznoraznim temama smatraju interesantnima. I želim s vama podijeliti još jedan dio svoje privatnosti (nažalost dosta zanemaren zadnjih godinu dana), svoje umjetničke kreativne pokušaje. Molim da primite na znanje da je sve rađeno s besplatnim programima koji nemaju baš prevelike mogućnosti, ali ako vam se išta od ovoga svidi, slobodno kopirajte i upotrijebite kako vam odgovara. Svaki thumbnail vodi na veliku sliku, smanjen je na 200*150 px i nije teži od 15 kb. Nadam se da se neće predugo učitavati.          |
♥ 20:41 - ♥ Komentari (4) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Virtualne igre
♥ 12:37 - ♥ Komentari (5) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Kad u istoj kući žive dva Internet “freaka” ili ovisnika (iako još nisam sasvim sigurna da bi trebala primijeniti taj pojam na sebe) s jednim kompjuterom, pitanje tko će kada sjesti za tipkovnicu može postati jedna od važnijih nesuglasica.Kod nas to još nije došlo u kritičnu fazu jer muž ima takvo radno vrijeme da je spomenuta tipkovnica moja skoro cijeli dan svaki dan u tjednu, a njegova navečer i vikendom. Toliko smo uhodani da se ja automatski ustajem od radnog stola čim on uđe u kuću i prebacujem težište interesa na kućanske poslove. Malo mi je teže vikendom ako nemam nekog naročitog posla, ali se snađem. Nisam od onih ljudi koji traže da ih netko zabavlja i skoro nikad mi nije dosadno. Ako ne nađem nešto zanimljivo na tv uhvatim se pletiva ili igram igrice na mobitelu i Pocket PC-u ili pravim nacrte potencijalnih web projekata. Zapravo, poprilično živim u nekom svom filmu - i nisam nezadovoljna. Na jednom forumu koji povremeno posjećujem u profilu mi pod "lokacija" piše: Lost in a cyberspace i mislim da me ta rečenica uglavnom dosta dobro opisuje. Međutim, u subotu navečer uhvatila me čudna nevoljkost. Televizija mi je izgledala dosadno i zamorno, za pletivo nisam imala koncentracije, buhice na mobitelu nisu me privlačile....... Naravno da po kući uvijek ima posla ali baš to veče mi je pomisao na peglu, krpu ili metlu bila izrazito odbojna. Pogledala sam gospodina supruga i vidjela da vrlo zahuktalo tipka nešto. Ok, mislim se, idem prebaciti na tv sliku s monitora da vidim čime se on to tako zaneseno bavi. Na velikom ekranu je slika malo mutna ali sasvim dobro vidim da je moj predani (tipkovnici) suprug u stvari na Iskonovom chatu. Vidim i nick s kojim se dopisuje – marijana+nešto. E sad, mislim se, to sam mogla i pretpostaviti, znam njegov sistem chatanja: pet riječi u pet minuta, osim ako se radi o temi hardwarea, softwarea ili o eventualnoj sugovornici koja bi eventualno pristala na “škakljive” pričice. Nisam osoba koja gaji prevelike iluzije o svijetu, životu..... ili muškarcima. Znam da me moj muž voli, znam da bi vjerovatno čak bio izgubljen da se meni nešto dogodi – ali isto tako znam i da premjeri svaku malo zgodniju ženu koja mu upadne u vidno polje. Znam i da me ne vara, u onom klasičnom smislu te riječi. Ali znam jako dobro da je i te kako sklon virtualnim igricama. U stvari on to nimalo ne skriva od mene. Upoznala sam mnoštvo pripadnika jačeg (i ponekad blesavijeg) spola po netu, pa mi je potpuno jasno da niti jedan ne bi odbio sexy pričice online. Samo što te svoje fantazije neki pokušavaju provesti po sistemu “u glavu pa što bude”, a neki imaju zgodne taktičke manevre. Moj zakoniti definitivno spada u ove druge. Dapače, po mom skromnom mišljenju, u tome je pravi virtuoz. Ove subote je u potpuno ofenzivnom raspoloženju, vidim to po njegovom nicku koji suptilno sugovornici daje do znanja da je sam, slobodan, pa čak i malo razočaran u ženama (ne znam zašto ali skoro sve padaju na tu foru). Moje reakcije na njegove virtualne osvajačke pohode ovise o tome kako sam trenutno raspoložena: Ako sam dobre volje primaknem drugu sjedalicu i smijem se zajedno s njim, čak mu i sugeriram što bi mogao otipkati svojoj nesvjesnoj sugovornici da ispadne zanimljiv i duhovit....... on to vrlo rado prihvaća jer sam u pisanom obliku ja obično elokventnija od njega. Ako sam ustala od popodnevnog spavanja s glavoboljom i raspoloženjem koje se može opisati jednom riječju grrrrr, dobacim mu par otrovnih primjedbi o konjinama koji nalaze zabavu u trtljanju gluposti s kozama na internetu. On uglavnom ne reagira na takve podjebancije jer zna da nema smisla svađati se sa mnom kad se tek probudim. Možda kasnije kad popijem kavu i postanem svjesna što pričam. Vjerovatno bi netko ovakvu vrstu zabave smatrao okrutnom i beskrupuloznom. Ona i jest takva. Samo, svi smo mi skloni da virtualu shvatimo kao nešto što je tu samo zbog nas..... i zaboravljamo da su s druge strane isto ljudska bića s osjećajima koji mogu biti povrijeđeni. Iako moram priznati da za neke od tih žena ne osjećam veliku samilost. Toliko znaju biti priglupe i uobražene da me uopće ne grize savjest što sufliram mužu u tipkanju dvosmislenih bezobraznih ponuda. Svaka cura koja se šepiri kao paunica i tipka “hihihihihi” ako joj netko napiše nakon 5 minuta “poznanstva”: “mmmmmmmm kako si me napalila”, ne zaslužuje bolje. Nekad mi je znalo biti žao očito usamljenih žena koje na netu očajnički traže vezu i bacaju se kao kopci na svakog tko im se učini iole pogodan. Više mi ih nije nimalo žao........ napasne su, posesivne i nerealne, uvjerene u to da su Bogom dana prilika za svakoga...... ako se tako ponašaju i u RL onda nije nimalo čudno da su same. Da se vratim na gospođu marijanu(+nešto) koja promptno tipka duge i neoriginalne poruke o svom teškom životu. Odmah vidim da nije niti jako obrazovana niti pretjerano produhovljena osoba, čak bih rekla da je mrvu tupa. Ali moj zločesti zakoniti je jako spretno vodi kroz konverzaciju u pravcu koji njemu odgovara. Pun je razumijevanja za njen raspad braka i (klasičnu) mržnju prema svekrvi, tu i tamo joj nabaci utješnu misao u stilu “ma ti ćeš sve to svladati kad si tako osjećajna i sposobna” (ne znam kako netko može pasti na takva prozirna laskanja – ja ne bi ni u snu)....... i malo pomalo je uspijeva navesti na ispovijest o tome kakav joj je seksualni život. Naivka mu tipka u detalje što jest i što nije radila u krevetu, što bi i što ne bi radila nekome. Pitam se kakva mora biti ta žena kad tako otvoreno iznosi intimne detalje o svom životu pred nekim za koga nema blagog pojma tko je i što je. Samo očekujem da mu natipka ime, prezime i adresu i kaže “Svrati na kavu”. Iskreno me počinju pomalo zamarati njegove virtualne bedastoće, možda nisam u formi za zezanciju te vrste, prestajem s primjedbama i sugestijama i zaključujem da bi mi bilo bolje da više pažnje obratim na Moje Malo Zlato koje uzaludno pored mene pokušava iščačkati čvor dlaka iz repa. Hvatam se češlja i potpuno zaboravljam na marijanu+nešto i njene bračne i vanbračne patnje. 15-tak minuta kasnije tražim škarice da riješim bitku s jednim posebno upornim čvorićem u mačjoj dlaci (Moje Malo Zlato je čistokrvni perzijanac iako nema za to nikakve pismene potvrde – zato sam ga dobila u pola cijene)...... u potrazi za navedenim škaricama dolazim i do stola za kojim moj zakoniti još uvijek tipka 150 na sat. Sasvim slučajno bacam pogled na ekran. “ti si jedini pravi i iskreni prijatelj kojeg sada imam” – piše u iritantno narančastom privat prozorčiću marijana+nešto. Odjednom me hvata neka mučnina, od one vrste koju osjetite kad napravite nešto loše pa vam proradi savjest. Gledam u zakonitog, on mi uzvraća pogled – u očima mu nelagoda, pomalo se zacrvenio. Ne znam što bih rekla, ovo je jedan od rijetkih trenutaka kad ostajem bez komentara. Trenutak prolazi, zakoniti tipka dalje kao da spomenuta rečenica i nije napisana. Jedno pola sata kasnije: “...... bla bla...... ne, preko tjedna radim ovdje sam vikendom...... bla bla...... naravno, tipkamo se slijedeći vikend.....” Igra se nastavlja. |
♥ 12:37 - ♥ Komentari (5) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Pričica
♥ 12:19 - ♥ Komentari (2) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Sjetila sam se jutros nečeg što se dogodilo prije možda 7 ili 8 godina.Bilo je otprilike ovo doba godine, ili malo kasnije, krajem siječnja. Zima u Dalmaciji, bura je čistila zrak danima i napokon je osvanulo jedno tiho i hladno, blistavo jutro. Odlučila sam da malo prošetam svoje stado koje je već par dana ljenčarilo u štali zbog jakog i hladnog vjetra. To doba godine je u stvari neka vrsta godišnjeg odmora - nema jutarnje mužnje (da bi organizam životinja imao više snage za kraj gravidnosti i da bi se vime odmorilo i pripremilo za novu laktaciju), a koze su teške, mirne i spore........ nema jurnjave i bježanja na sve strane kao nakon okota kad su gladne i nervozne. Kao gradsko dijete (iako velika ljubiteljica seoskog života) nikad se nisam naučila "gonjenju" stada po propisu. U stvari, da igdje postoji nekakva škola za čobane vjerujem da bi pala na prvom ispitu. Moje malo stado je bilo naučeno da ide iza, a ne ispred mene, i uz to su one same još napravile nekakav hijerarhijski raspored........ tako da je moje "gonjenje" više sličilo na indijanski ratni pohod - svi u redu točno jedan iza drugoga. Prva sam išla ja, jer moje slabo odgojene koze ne bi ni koraka makle dok ne vide na koju ću ja stranu, iza mene najstarija koza, za njom njena najbolja prijateljica, pa ostale poredane po starosti (ili bezobrazluku), iza njih ovčice koje su se uvijek malo držale po strani ali ipak uporno slijedile cijelu procesiju. Začelje nam je držala mala kuja štraserka koja je odnekud dolunjala u nježnoj dobi od 2 mjeseca i hrabro se izborila sa svim surovostima koje su joj kozji rogovi od tada priredili....... sa samo godinu dana već je nagonski skupljala i vraćala koze koje bi odlutale (kažem nagonski jer ja nemam ni najblaže ideje kako se ovčarski psi dresiraju). Početkom ožujka počinje podmladak dolaziti na svijet i tada se odlazak u pašu pretvara u tešku muku - mladi su još premali da idu vani a majke su gladne i nervozne ali toliko privržene da se nakon svakih par metara pokušavaju vratti natrag i provjeriti da li su im bebe u redu. Moja uloga se svodi na jurcanje, psovanje, vrištanje, ulagivanje i podmićivanje...... ali je jako dobro za održavanje linije. Sad, krajem siječnja, još su toliko trome i blaženo mirne da gonjenje sliči na ugodnu šetnjicu po prirodi. Uputila sam se našom uobičajenom stazom uzbrdo. Od bure je ostao samo dašak svježine u zraku i čisto plavo nebo bez oblačka. Na suncu je čak bilo i prilično toplo. Zavukli smo se svi skupa u guštaru, koze su pomalo brstile a ja sam po običaju sjela na kamen i zapalila cigaretu. Uživala sam u tome da mirno sjedim negdje u brdu i gledam moje sjajnodlako stado kako pase. Ovnić se prvi najeo i omotao se oko mene stavivši mi glavu na rame, poluzatvorenih očiju je preživao i grijao me. Zaključila sam da je vrijeme da prošetamo malo dalje, već sam se ukočila sjedeći u sjeni........ kad mi odjednom privuče pogled pokret u obližnjem grmu. Mala sivkasta ptičica s rumenom mrljom na prsima stajala je na tankoj grani i pažljivo me gledala. Zatim je odlepršala na zemlju možda pola metra od moje noge i počela kljucati nešto nevidljivo. Nisam naučena da divlje ptice dolaze tako blizu, pa me ponašanje ovog očito hrabrog malog crvendaća oduševilo. Naravno, znala sam što je, ja sam relativno obrazovana osoba...... ali nisam znala baš puno o njemu...... a najmanje da se vrlo malo plaši ljudi. Neko vrijeme sam nasmiješeno gledala njegovo skakutanje, ali i same koze su zaključile da u blizini nema više ničeg zanimljivog za pojesti pa su se poslagale po tlu. "E sad, i u štali možete spavati, kad smo već vani bolje vam je da to iskoristite i uštedite mi skupo sijeno" rekla sam im i krenula dalje uzbrdo. Kako smo mi krenuli dalje, i crvendać je prhnuo za nama...... slijedio me na udaljenosti od nekoliko metara. Osjetila sam nježnost i čuđenje, nisam sa sobom imala nikakve hrane zbog koje bi ptičici bila od koristi, pa ipak je uporno lepršala i skakutala za mnom. Nemam pojma što joj je puhnulo u malu ptičju glavicu da me slijedi, ali očito me sasvim izvjesno slijedila. Zabavljalo me to........ ako mu je nedostajalo društva zar ne bi bilo logičnije da ga nađe među ostalima svoje vrste umjesto da se priključi meni i mojim kozama? Polako smo izašli iz guštare i krenuli prema udaljenim stijenama na kojima raste rutvica - za koze neka vrsta neodoljivog deserta. Već su je namirisale i odjurile jedna preko druge ostavljajući me iza sebe. Ovdje više nije bilo grmlja, samo kamenje i crvena zemlja, ali moj mali prijatelj crvendać (već sam ga počela zvati svojim) i dalje je uporno i hrabro lepršao par metara iza mene. Mogla sam shvatiti da su neke životnje radoznale. Kao npr mačka koja bi presvisnula da ne otkrije što to šuška ispod kauča. I koze su jako radoznale životinje. Iako vrlo plašljive, čak i kad se razbježe moraju se nakon nekog vremena vratiti da vide što ih je to u stvari uplašilo. Međutim, svačija radoznalost bi do sada već bila zadovoljena, a ptičica je i dalje uporno išla za mnom. Osjetila sam prema njemu i onu vrstu topline koju osjetite kad vam neko nezaštićeno malo stvorenje ukaže iznenadno povjerenje. Popela sam se na početak stijenja (koze su blaženo brstile par metara poviše mene), sjela i pogledala oko sebe. Svijet je djelovao tako mirno i blistavo. Vidjela sam udaljeni Marjan kao na dlanu, ali buka grada nije dopirala do mene, sve je bilo tako tiho..... a mali vjerni crvendać je kljuckao nešto tik do mojih nogu. Ne znam jesam li uljuljkana tako u varavo blaženstvo i mir previdjela opasnost, ali i da sam je uočila ranije ne bi mogla napraviti baš ništa. Nešto je prohujalo tik preko moje kose...... i pred očima mi se ukazala scena koja je zbog nečega ostala urezana u mom sjećanju sve ove godine poslije: Pjegavo smeđe tijelo, snažna krila, okrutni povijeni kljun........ i u tom kljunu umirući crvendać koji je napustio sigurni zaklon grmlja zbog neke čudne zagonetne želje da bude pored mene. Sokolić je par puta zalepetao krilima i nestao jednako brzo kako se i pojavio odnoseći svoj plijen. A meni je najednom svijet prestao biti lijep...... kao da sam se probudila iz nekog prekrasnog sna u okrutnu stvarnost. Kući sam se vratila jako tužna i zamišljena. Pitala sam kasnije ljude po selu koji dobro poznaju ptice o tome kako se crvendaći ponašaju. Rekli su mi da su to vrlo neustrašive ptičice, ali nitko nikad nije čuo da su baš namjerno krenuli za nekim. Do danas nisam pronašla neko logično objašnjenje, ali uvijek se oduševim i rastužim kad u prirodi spazim malu sivu ptičicu s crvenim prsima. I niti jedna više nikad nije pošla za mnom. Na ovoj stranici sam našla vrlo lijepu biblijsku priču o crvendaću, pa je prenosim ovdje za svoju dušu i u spomen na jednu malu, hrabru i zagonetnu pticu koja je jednog davnog dana nakratko uljepšala svijet oko mene. Onaj dan kada je Bog stvarao sva stvorenja na zemlji stvorio je i ptice, a među njima i malenu sivu ptičicu. Kao svim stvorenjima i njoj je dao ime: "Ti ćeš biti malena ptičica, cvijet će biti tvoj dom, a zvat ćeš se Crvendać!" Ptica je odletjela slaveći Boga što ju je stvorio tako čudesno. Ipak, nikako nije mogla shvatiti zašto se zove Crvendać kada je potpuno siva. Zato se vrati Bogu i upita ga: "Zašto se ja zovem tako - Crvendać, kad sam potpuno siva i na meni nema ni malo crvene boje?" Bog joj odgovori: "Bit ćeš crvena kako se i zoveš, ali svoje ime trebaš zaslužiti!" Od postanka svijeta pa još tisuće i tisuće godina ta se poruka prenosila s crvendaća na crvendaća i njihovo životno poslanje bilo je da im perje pocrveni, ali crvendaći su ostali sivi. Jednom je jedan crvendać pričao svojim ptićima u gnijezdu tu priču. Ptići su ga pitali: "Zar baš ni jedan crvendać nikad nije pocrvenio?" "Ne, ni jedan nije zaslužio crveno perje. Radili su sve što je trebalo: kupali su se u potoku crvenom od zalaska sunca, prekrivali se laticama crvene ruže, valjali su se u crvenoj prašini... ali nitko nije dobio crveno perje". Dok je veliki crvendać to pričao svojim ptićima začula se velika galama. Crvendać je iz svog gnijezda na jednom od krovova jeruzalemskih kuća vidio kako kroz Jeruzalemska vrata vode tri zatvorenika koji nose na leđima velike i teške drvene križeve. Za njim je išla velika masa ljudi koji su nešto vikali. Crvendać je opazio kako jedan od njih na glavi ima gnijezdo od trnja. Pomislio je: "Oh, kako je lijep i veličanstven, a stavili su mu trnje na glavu. Ljudi su tako okrutni. Da sam bar sokol ili orao, zaletio bih se i skinuo bih mu to trnje s glave. Ali ja sam premalen i ne mogu podignuti cijelo gnijezdo od trnja. No, mogao bih trn po trn da mu bar malo bude lakše". I tako se crvendać spustio na glavu tog Čovjeka. Dok je kidao jedan trn, kap krvi na trnu s glave kapnula je na crvendaćev vrat i razlila se po cijelim prsima. Crvendać je odnio trn, a zatim se vratio po drugi i treći... Čovjeka su čavlima pribili na križ koji je nosio, ali je crvendać nastavio skidati trnje, ni ne primijetivši da mu se krv razlila po čitavom tijelu i glavi. Kada je ponovo došao skinuti još jedan trn, Čovjek na križu je izdahnuo, a crvendać se tužno vratio u svoje gnijezdo. Kada se vratio, ptići su počeli radosno vikati: "Tvoje perje crvenije je od najcrvenije ruže!" Veliki crvendać im je tužno odgovorio: "To je od krvi čovjeka kojem sam skidao trnje s glave. Sprat će se čim se okupam u potoku". Ali crvena boja nije se više nikad sprala. I njegovim ptićima sivo perje dobilo je crvenu boju. Od tog dana pa do danas svi crvendaći imaju najcrveniju boju na sebi i podsjećaju sva druga stvorenja na muku koju je On prošao! |
♥ 12:19 - ♥ Komentari (2) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Net naš svagdašnji
♥ 12:57 - ♥ Komentari (4) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Ovih dana sam nekako jako lijena.U stvari to traje malo više od "ovih dana" - jedno dva mjeseca nisam voljna raditi niti na jednoj od stranica...... čak ni onu glavnu ne posjećujem niti apdejtam koliko bi trebala. Uglavnom surfam nekako besciljno i skupljam stranice koje mi se u nečemu svide, imam cijeli folder koji se zove "stranice za pogledati" i već je toliko pun da više nemam blage ideje što bi to trebalo pogledati na ijednoj od njih........ ali ih i dalje uredno skupljam. Eto jutros sam otvorila njih par i stvarno mi nije jasno zašto sam ih poskidala - ni navigacija ni layout, ništa posebno ne vidim. Tako da sam ih zatvorila, zgasila editor i pobacala u recycle bin. Pretpostavljam da će i ostale poći za njima, samo neka prođe malo vremena i ja zaboravim što mi se to učinilo tako jako zanimljivim. Dakle, kako komp dobije napadaje nakon par minuta igranja bilo kakve suvisle igrice - slijedi mu reinstalacija s kojom se čak i ja ovaj put slažem...... i budući da nemam inspiracije a ni volje za neki konkretni rad; jedina zabava koja mi ostaje jest surfanje..... samo da dobijem ideju za keyword koji bi upisala u google. Do tada našla sam jednu drugu pomalo glupavu zabavu. Pregledavam profile na Nj.V. iskrici. Uopće ne gledam profile onih koji mi pošalju stupidne poruke u stilu (ajde da budem malo zločesta): Poruka je poslana u srijedu, 05.01.2005. u 11:58 Pošiljatelj: Antonio ONLINE! Muškarac, 32, Zagreb i zagrebačka županija. Član od 26.09.2002. -------------------------------------------------------------------------------- look see micek... meni je baš guba kad pišem sve malim slovimaaaa... ne inzistiraj na nepotrebnim stvarima.. interpunkcije su ok, ali slova.. dakle, ti radije ideš na blind date, nego da se ugledate putem slikice prije?! Dakle, njemu je jako guba pisati malim slovima (žalibože novca koji se troši u našoj zemlji na osnovno obrazovanje). Pretpostavljam da mu je guba i miješati č i ć - to je nešto što me doslovce izbacuje iz takta ako slučajno zalutam na neki chat: "hočeš li", "slućajno", "kuča"...... mislim, ako se već nekim stvarima ne znamo koristiti onda je najbolje da ih uopće i ne koristimo. Kao dugogodišnji sretni vlasnik yahoo messengera u ono dobro staro doba kad je Hr i exYu populacija na njemu bila toliko mizerna da se nitko nije sjetio (ni zamarao) na koji način da uključi č i ć opciju, naučila sam se tipkati univerzalno c,z,s i to mi niti najmanje nije smetalo. Pored toga, moji prvi mailovi bili su isključivo komunikacija s nekim osobama s engleskog govornog područja. Kad sam naručila jednu od prvih brošura s neke male farme u Ohiu (ili tamo negdje), poštar mi je omotnicu uručio prilično zbunjen - umjesto š.ć.č koje sam ja nadobudno napisala u prezimenu stajali su znakovi kao %# i još par kockica....... e pa to me definitivno izliječilo od korištenja naših slovnih znakova ako nisam sigurna da ih netko prima. Sve to skupa je rezultiralo i nekim dosta zamornim posljedicama, npr jednom sam napisala cijeli elaborat od 15 stranica u wordu i tek kad sam ga isprintala vidjela da svugdje piše c,z,s....... ali dosta digresija. Da nastavim s analizom originalne poruke gospodina Antonia,32 (čovjek bi pomislio da u tim godinama muškarac ipak treba biti malo pametniji) - neću se zamarati oko "micek", to samo govori o odgoju osobe koja se tako može obratiti nepoznatoj ženskoj osobi 9 godina starijoj od sebe. Prelazim na inteligentni zaključak o tome kako ja idem na "blind dateove". Dakle, moj profil na iskrici je već toliko popunjen izjavama u stilu "skinite mi se s neke stvari":
......... pa uz to jasno piše da sam ovdje jer "volim upoznavati nove ljude" i da sam "u sretnom braku"; da se zapitam što još takve budale mogu naći kao razlog da mi pošalju idiotske poruke o blind dateovima?!? Ili ničim neizazvane poruke kao npr: Poruka je poslana u utorak, 04.01.2005. u 18:57 Pošiljatelj: wega70 Muškarac, 35, Zagreb i zagrebačka županija. Član od 02.01.2005. -------------------------------------------------------------------------------- Pogresno misljenje imas !!! Vidi se da razmisljas samo u jednom smjeru..da su ti muskarci losi...ja sam muskarac koji dosta po svijetu putuje zbog posla...kad bih gledao kad sam kod kuce..imao bih sex jedanput do dvaput mjesecno...moja zena ima sve od mene sto pozelili ali zar bih trebao da zivim po tvome u celebatu a..drugo ja sam ovdje istek 3 dana ovdje zbog praznika i ne ocekujem nista sto si i ovako ne nadem !!!Ali tebe dajem savjet prije nego sve pocnes prezirati sve ozenjene muskarce u sretnom ili ne sretnom braku..svaki slucaj je drugaciji....treba se biti tolerantan..a nemoj ni ti misliti da se to tebi ne moze desiti !!! Lijep Pozdrav Stefan !! Jedini komentar koji na ovo mogu imati je - ??!? Kako rekoh, profile tih originalaca ne pregledavam - dovoljno mi je ono što saznam iz navedenih poruka, a to je da nikad (a možda ni tad) neću s takvim individuama imati ama baš nikakve zajedničke teme za komunikaciju. Točka. Moram priznati da jesam picajzla kad je pravopis u pitanju. Profili u kojima netko piše kuča i neznam za mene su izgubljeni slučajevi. Sad bi me vjerovatno masu njih nazvalo uobraženim snobom, ali to je jedan od mojih principa preko kojeg ne mogu preći. Naprosto ne vjerujem u to da se suprotnosti privlače. Bar ne na duži rok. Zato oni koji nemaju bar osnovno obrazovanje sukladno mojem - u virtualnom svijetu ne dolaze u obzir za druženje. Jesam, kruta sam, asocijalna i možda čak prepotentna. Samo..... ja nikoga ne silim da se druži sa mnom. Idem dalje po profilima...... neki su jezivo neoriginalni, neki su (rijetki) sasvim duhoviti, a neki su skoro pa žalosni. Kao kad naiđem na:
Ništa neobično, u stvari, ima mnoštvo ljudi koji nemaju potomke a planiraju ih imati jednog lijepog dana. Samo, poanta je u tome što dotični koji želi imati djecu jednog dana u tom istom profilu navodi da ima nekih 46 godina. Tako da pojam "jednog dana" postaje vrlo upitan. Još slađe mi je kad kod ženskih profila iste dobne skupine naiđem na iste izjave. Pitam se jesu li ti ljudi ikad čuli za izraz "biološki sat"......? |
♥ 12:57 - ♥ Komentari (4) - ♥ Isprintaj - ♥ #
PNS (post novogodišnji sindrom)
♥ 16:12 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Što sam starija to više volim gledati vanjski svijet kao sliku kroz prozor koja na mene ne utječe osim onoliko koliko joj ja to dozvolim.Udobno se ugnijezdim u kauč i mijenjam programe - bilo na tv, bilo na netu, pa čak i u onim rijetkim slučajevima kad moram zbog nečega izaći u "realni svijet" trudim se da i to skontroliram koliko god mogu. Trudim se da me ništa ne dirne baš previše. Netko tko me poznavao prije 10 ili čak 5 godina, sad me uopće ne bi prepoznao. Ne trudim se da ispravljam "krive Drine", ne borim se s vjetrenjačama, ne istjerujem pravdu po svijetu....... čak mi je sve manje stalo do toga da li me netko voli ili mrzi ili što misli o meni. Pretpostavljam da je sve to zbog svih onih mučnih emocija koje sam prošla zadnjih godina. Čovjek može patiti do jedne određene granice, kad je prijeđe valjda priroda regulira patnju nekom vrstom anestezije (neosjetljivosti) - ili sam ja naprosto podsvjesno odlučila da je dosta mučenja same sebe i neprospavanih noći. Na kraju mi izgleda da ništa nije vrijedno tolikog bola koji sam prošla. Sve u svemu, tako i ovi blagdani nemaju baš nekog jakog utjecaja. Uopće me ne privlače ideje o "proslavama", izlascima koji zahtijevaju frizuru i šminku i neudobne cipele s visokom petom. Ne mogu reći da me nije dodirnuo niti dašak sveopćeg veselja, ali opet sam ga nekako promatrala iz prikrajka obučena u svoju staru kućnu haljinu - i to mi savršeno odgovara. Iznenadilo me u stvari najviše koliko je ljudi pred samu Novu uhvatio neki nervozni očaj kad su shvatili da će im proslava proteći u društvu obitelji ili solo. Net je bio prepun oglasa u stilu "tražim njega/nju za proslavu Nove"...... kao da je doček Nove bez adekvatnog društva nekakav zli omen, znak da će i u toj godini koja nastupa ostati sami i nevoljeni. A sada, kad je cijela euforija oko dočeka i proslava već pomalo iza nas, svi prave neke retrospektive i rezimee....... ponašaju se kao da niti jednu noć do sada nisu proveli negdje u društvu cugajući, kao da su klinci koji generalno idu na spavanje s kokicama pa im ta jedna noć koju ostaju budni čak do npr 2 sata ujutro znači neznamšto. Neki se opet drže kao da su se otrijeznili u nekakav svijet koji im je do tada bio sasvim nepoznat, pa ogorčeno pronalaze u njemu loše strane. U stvari, imam osjećaj da svi na neki način još uvijek vjeruju u Djeda Mraza i "they lived happily ever after" završetke...... pa se svake godine nanovo razočaraju što skupa s Novom nisu zakoračili u novi život iz nekih samo njihovih snova. Nasreću, za godinu dana nas čeka još jedna Nova godina, još jedna nova šansa. A ja i dalje gledam iza zavjese, katkad se i malo rastužim, katkad se nasmijem, ali ako netko pogleda gore na moj prozor spuštam zavjesu i povučem se na svoj udobni kauč od crvenog pliša. I mijenjam programe. |
♥ 16:12 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #