Pregled posta

Blog i slava

Kako sam već na drugom mjestu napisala, ne tipkam često o popularnim ili aktualnim temama.

Prvo, ne mogu reći da me uvijek zanimaju (znam, znam da puno toga utječe i na mene i moju budućnost i da bi trebala biti više zainteresirana i za politiku i za sve ostalo, to mi otac uvijek prigovara kad prebacim program usred Dnevnika na nešto meni zanimljivije..... ali stvarno ne vidim kako će moja zainteresiranost utjecati na bilo što i bilo koga – kao oni tamo političari sjede i samo čekaju kad ću se ja zainteresirati pa da me pitaju kako da urede svijet.....)

Drugo, na svoju veliku sramotu, priznajem da poprilično često u navedene teme nisam dovoljno upućena da bi se osjećala kompetentna pisati o njima.
Uvijek, naravno, postoji pristup iz osobnog ugla (taj mi je ionako najdraži) ali čak i kad pišem samo o svojim dojmovima o nečemu imam neki osjećaj da bi se ipak trebala malo bolje kužiti u tematiku – barem toliko da stvorim neku mizernu dinamiku u stilu “za i protiv”.

E pa zadnjih dana me zaintrigirala jedna kako mi se čini već stoput prežvakana tema o kojoj su svi koji imaju što za reći već to i rekli. Nešto kao skoro pa biblijska tema ovdje na blogu: liste i rangiranje po njima.

Budući da sam poprilično nova u blogerskom svijetu (još uvijek se osjećam kao neka vrsta autsajdera), nadam se da mi nitko neće zamjeriti ako se i ja uhvatim jednog krajička te vječne teme i počnem ga žvakati.

Prvo sam odlučila da ne ispadnem potpuna guska koja tipka o nečemu o čemu nema pojma, pa sam se oboružala Notepadom i Googlom i krenula u učenje toga što je zapravo blog.

Već na prvom koraku sam se obeshrabrila. Moj prijatelj Google me promptno uputio na www.blogger.com kao najrelevantniji site za učenje “blogizma” – i tu je zapelo. Blogger.com ima naime jednu od onih blesavih skripti koje automatski prepoznaju preko kojeg providera dolazite i spremno vam ponude stranice na jeziku istog, u mom slučaju na njemačkom.
Ne govorim njemački.
Znam da je jako glupo, ali je istinito – naprosto sam previše lijena i taj jezik mi je grozno ružan i previše sam stidljiva da naokolo počnem natucati “indijanski njemački” s onih par riječi koje znam...... i sve jedno s drugim – živim u Njemačkoj a govorim engleski.

Dakle, otpada blogger.com.
Ostali linkovi su mi lijepo objasnili tko sve naokolo “blogira” ali ne i što je blog.
Na kraju sam ispsovala samu sebe što pokušavam otkriti toplu vodu kad mi sve lijepo piše na www.blog.hr/faq/:

Da dalje ne citiram što sve pišu mediji, jer se svodi na otprilike istu stvar – blog je neka vrsta dnevnika koja se piše prvenstveno za vlastitu zabavu.

Tek iza toga dolazi ono što su, kako mi se čini, neki shvatili kao ultimativnu svrhu bloga – mogućnost da se velikom dijelu svijeta prikažu svoje ideje, stavovi, razmišljanja, neslaganja......... da se bude zanimljiv, poznat, popularan – jednom riječju slavan.
Kako je to predivno!
Napokon svaka tinejđerica koja sanja da bude “poznata faca” ima oruđe da to ostvari na jednostavan način.
I ne samo tinejđerica (isprike tinejđericama – u stvari ste mi izuzetno simpatične i drage jer znam koliko je to doba života nezgodno i divim vam se kako se hrabro nosite s njim)....... svi oni marginalci, ljudi koje nitko ne primjećuje, ljudi koji žive nezanimljive sive živote imaju priliku za svojih pet minuta slave.

Samo, mislim da se tu pojavljuje jedan majušan problem.
Zaista posebni ljudi koji postaju slavni nisu nikad marginalni i nezanimljivi. Oni uvijek u sebi imaju nešto što ih izdvaja od drugih, o čemu god se to radilo.
Svi smo mi tašti, svi volimo da nam se kaže kako smo pametni/lijepi/ interesantni/ sposobni/najbolji....... ali da malo budemo i realni pa se zapitamo – da li smo zaista takvi?
Nekome sigurno jesmo.

Bojim se, međutim, da ostatak svijeta ipak traži malo više “posebnosti” da bi nas primijetio.

I ne samo posebnosti nego i hrabrosti da se ta posebnost iskaže – jednu groznu vrstu mentalnog egzibicionizma, razgolićavanja pred svima, iznošenja na vidjelo svih naivnih/bedastih/ prljavih/šokantnih misli i ideja koje nam se vrte po crnim dubinama Id-a (ako ih uopće uspijemo pohvatati).
Stvarno mislite da je to lako?

Onda se u cijelu priču bezazleno ufura neko Uredništvo i napravi liste – male stepenice koje vode u nebo slave.
I sasvim je prirodno da se svi zajure po tim stepenicama jedni preko drugih isukanih kanđi i naoštrenih zubiju, oboružani statističkim podacima, u čvrstoj namjeri da se popnu i napokon jednom vide kako izgleda kad im je svijet pod nogama.

Ne volim dijeliti savjete. Ljudi ih ili ne poslušaju ili ih prilagode svojim idejama pa te onda optuže ako stvar krene nakrivo.
Zato neću previše pametovati, samo ću ispričati kako sam jednom imala priliku da se susretnem sa slavom – i kako sam pobjegla od nje:

U 12.-oj godini već sam imala 5 godina kompletne muzičke škole iza sebe a kao glavni predmet mi je bilo sviranje klavira.
Moja vrlo odlučna i zahtjevna profesorica iz tog predmeta je smatrala da sam priličan talent i da bi jednog dana mogla od toga napraviti uspješnu karijeru.
Zaključila je da je došlo vrijeme da započnem s koncertima, prvo kao dio nekih grupnih događaja a nakon toga kao glavna zvijezda.
Mene nitko ništa nije niti pitao – pretpostavljalo se da s oduševljenjem čekam nastupe.

Bila sam prirodno stidljiva curica, a da stvar bude gora u to doba sam neočekivano i naglo upala u pubertetske promjene – počele su mi rasti grudi. Kad sad gledam svoje slike vidim da sam zaista izgledala starije (skoro kao 17-godišnjakinja).
Teško je biti objektivan prema sebi, ali vjerujem da sam stvarno bila zgodna cura i privlačila sam posvuda daleko više muške pažnje nego što mi je prijalo.
To je utjecalo na mene tako da sam postala još sramežljivija i povučenija.

Moj prvi koncert!
Iako ispunjena nelagodom od prvog dana kad mi ga je nemilosrdna profesorica najavila, kao pristojno dijete nisam se usudila usprotiviti.
Marljivo sam vježbala odabranu etidu.

Bila sam u nekoj vrsti bunila cijeli dan.
Sjećam se jarko osvijetljenog podija s velikim crnim koncertnim klavirom.
Negdje u tami šušketanje publike prigušeno lupanjem mog vlastitog srca koje mi se potpuno neanatomski smjestilo negdje u grlu i polagano me guši.
Moja modra baršunasta haljina s bijelim ovratnikom i manšetama sve vlažnijim od znoja.

Poslušno sam sjela za ogromni klavir (netko mi je pomogao da narihtam stolac na svoju visinu) – i ukočila se.
U jednom stravičnom trenutku nisam se mogla sjetiti niti jedne note.
Dani i dani vježbanja, da me netko probudio u 3 ujutro znala bih mu ne gledajući odsvirati tu idiotsku etidu...... a sad sam odjednom sve potpuno zaboravila!
Mislim da sam jedno pola minute buljila u tipke i čekala da se zemlja otvori i proguta me (meni je to, naravno, izgledalo daleko duže), a onda sam došla sebi, besprijekorno odsvirala, pobrala pljesak i mirno napustila pozornicu.

Nekih tri-četiri mjeseca nakon toga sam imala noćne more o tome kako sjedim za klavirom i ne mogu se sjetiti nota, a onda sam skupila svu hrabrost i odlučno izjavila roditeljima da ne želim više svirati.
Nazovite me šašavom malom kukavicom, ali više nikad, sve ove godine od tada, nisam položila ruku na klavijaturu.

Nemojte me krivo shvatiti, samo sam ispričala svoje osobno iskustvo koje ne mora biti primjenjivo na ikog drugog. Svi smo mi različiti. Vjerujem da ima mnoštvo sasvim drugačijih djevojčica koje bi ponosno i sretno dočekale uperena svjetla reflektora.
Ali ako imalo prepoznajete sebe u onome kakva sam bila ja – zapitajte se koliko se možete, ako jednog dana i dođe ta tako željena slava, nositi s njom bez da zbrišete mami u krilo (samo figurativno rečeno).


A sad ću prekinuti s pametovanjem i napraviti lijepo OGROMNU listu svih blogova koji mi se učine vrijedni čitanja (favorites su mi već pretrpani)....... jer koliko god sam i ja tašta i volim pročitati u komentarima kako se nekome sviđa moj blog ili ono što pišem – ipak pokušavam da, koliko god mogu, budem realna i da se držim osnovne ideje pisanja bloga kao dnevnika za zabavu i za svoju dušu.


Post je objavljen 12.01.2005. u 13:36 sati.