 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 
Gornja lista je sređena po mojim internim pravilima čitanja tekstova na webu (od kojih uzimam sebi pravo da odstupim kad god mi se svidi)
Žao mi je ali u principu NE čitam tekstove: • u kojima umjesto č i š piše ch i sh jer su mi naporni. Znam da nemaju svi hrvatsku tipkovnicu i kad naiđem na c,z,s to mi ne smeta. • koji su napisani tamno sivom bojom fonta na crnoj pozadini ili nešto slično, čitanje na monitoru mi je ionako naporno tako da ne želim još više naprezati oči. • koji su prepuni smajlić-umetaka - povremena sličica koja podcrtava tekst je simpatična i zgodna, ali kad iza svake druge riječi stoji smajlić, tekst postaje iscjepkan i (opet) nečitljiv. • koji nemaju proreda, velikog i malog slova, točke i zareza - u takvim tekstovima se izgubim i postaje mi nemoguće pratiti ih • koji su napisani nekim posebnim fancy fontovima jer me zamaraju..... na kompu imam instalirane skoro sve zamislive fontove ali kad se radi o čitanju teksta na webu priznajem isključivo Verdanu, Tahomu i Arial ne manje od 10px. • koji su morbidni ili prostački van nekih (mojih) granica - nemam dovoljno jak želudac i ne želim se prisiljavati da čitam nešto što mi ne prija. • koji su copy/paste s engleskih stranica. Ne zato što ne govorim engleski, dapače, znam ga jako dobro, nego što smatram da je neka vrsta pristojnosti da se tekst upućen Hr čitateljima prevede. I sama to radim (i znam da je katkad vrlo teško) ako imam potrebu da citiram neke strane navode. • u koje su umetnute slike širine cca 1 200 px zbog kojih trebam scrollati lijevo-desno da bi pročitala cijeli tekst - to me umara. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Pričica
♥ 12:19 - ♥ Komentari (2) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Sjetila sam se jutros nečeg što se dogodilo prije možda 7 ili 8 godina.Bilo je otprilike ovo doba godine, ili malo kasnije, krajem siječnja. Zima u Dalmaciji, bura je čistila zrak danima i napokon je osvanulo jedno tiho i hladno, blistavo jutro. Odlučila sam da malo prošetam svoje stado koje je već par dana ljenčarilo u štali zbog jakog i hladnog vjetra. To doba godine je u stvari neka vrsta godišnjeg odmora - nema jutarnje mužnje (da bi organizam životinja imao više snage za kraj gravidnosti i da bi se vime odmorilo i pripremilo za novu laktaciju), a koze su teške, mirne i spore........ nema jurnjave i bježanja na sve strane kao nakon okota kad su gladne i nervozne. Kao gradsko dijete (iako velika ljubiteljica seoskog života) nikad se nisam naučila "gonjenju" stada po propisu. U stvari, da igdje postoji nekakva škola za čobane vjerujem da bi pala na prvom ispitu. Moje malo stado je bilo naučeno da ide iza, a ne ispred mene, i uz to su one same još napravile nekakav hijerarhijski raspored........ tako da je moje "gonjenje" više sličilo na indijanski ratni pohod - svi u redu točno jedan iza drugoga. Prva sam išla ja, jer moje slabo odgojene koze ne bi ni koraka makle dok ne vide na koju ću ja stranu, iza mene najstarija koza, za njom njena najbolja prijateljica, pa ostale poredane po starosti (ili bezobrazluku), iza njih ovčice koje su se uvijek malo držale po strani ali ipak uporno slijedile cijelu procesiju. Začelje nam je držala mala kuja štraserka koja je odnekud dolunjala u nježnoj dobi od 2 mjeseca i hrabro se izborila sa svim surovostima koje su joj kozji rogovi od tada priredili....... sa samo godinu dana već je nagonski skupljala i vraćala koze koje bi odlutale (kažem nagonski jer ja nemam ni najblaže ideje kako se ovčarski psi dresiraju). Početkom ožujka počinje podmladak dolaziti na svijet i tada se odlazak u pašu pretvara u tešku muku - mladi su još premali da idu vani a majke su gladne i nervozne ali toliko privržene da se nakon svakih par metara pokušavaju vratti natrag i provjeriti da li su im bebe u redu. Moja uloga se svodi na jurcanje, psovanje, vrištanje, ulagivanje i podmićivanje...... ali je jako dobro za održavanje linije. Sad, krajem siječnja, još su toliko trome i blaženo mirne da gonjenje sliči na ugodnu šetnjicu po prirodi. Uputila sam se našom uobičajenom stazom uzbrdo. Od bure je ostao samo dašak svježine u zraku i čisto plavo nebo bez oblačka. Na suncu je čak bilo i prilično toplo. Zavukli smo se svi skupa u guštaru, koze su pomalo brstile a ja sam po običaju sjela na kamen i zapalila cigaretu. Uživala sam u tome da mirno sjedim negdje u brdu i gledam moje sjajnodlako stado kako pase. Ovnić se prvi najeo i omotao se oko mene stavivši mi glavu na rame, poluzatvorenih očiju je preživao i grijao me. Zaključila sam da je vrijeme da prošetamo malo dalje, već sam se ukočila sjedeći u sjeni........ kad mi odjednom privuče pogled pokret u obližnjem grmu. Mala sivkasta ptičica s rumenom mrljom na prsima stajala je na tankoj grani i pažljivo me gledala. Zatim je odlepršala na zemlju možda pola metra od moje noge i počela kljucati nešto nevidljivo. Nisam naučena da divlje ptice dolaze tako blizu, pa me ponašanje ovog očito hrabrog malog crvendaća oduševilo. Naravno, znala sam što je, ja sam relativno obrazovana osoba...... ali nisam znala baš puno o njemu...... a najmanje da se vrlo malo plaši ljudi. Neko vrijeme sam nasmiješeno gledala njegovo skakutanje, ali i same koze su zaključile da u blizini nema više ničeg zanimljivog za pojesti pa su se poslagale po tlu. "E sad, i u štali možete spavati, kad smo već vani bolje vam je da to iskoristite i uštedite mi skupo sijeno" rekla sam im i krenula dalje uzbrdo. Kako smo mi krenuli dalje, i crvendać je prhnuo za nama...... slijedio me na udaljenosti od nekoliko metara. Osjetila sam nježnost i čuđenje, nisam sa sobom imala nikakve hrane zbog koje bi ptičici bila od koristi, pa ipak je uporno lepršala i skakutala za mnom. Nemam pojma što joj je puhnulo u malu ptičju glavicu da me slijedi, ali očito me sasvim izvjesno slijedila. Zabavljalo me to........ ako mu je nedostajalo društva zar ne bi bilo logičnije da ga nađe među ostalima svoje vrste umjesto da se priključi meni i mojim kozama? Polako smo izašli iz guštare i krenuli prema udaljenim stijenama na kojima raste rutvica - za koze neka vrsta neodoljivog deserta. Već su je namirisale i odjurile jedna preko druge ostavljajući me iza sebe. Ovdje više nije bilo grmlja, samo kamenje i crvena zemlja, ali moj mali prijatelj crvendać (već sam ga počela zvati svojim) i dalje je uporno i hrabro lepršao par metara iza mene. Mogla sam shvatiti da su neke životnje radoznale. Kao npr mačka koja bi presvisnula da ne otkrije što to šuška ispod kauča. I koze su jako radoznale životinje. Iako vrlo plašljive, čak i kad se razbježe moraju se nakon nekog vremena vratiti da vide što ih je to u stvari uplašilo. Međutim, svačija radoznalost bi do sada već bila zadovoljena, a ptičica je i dalje uporno išla za mnom. Osjetila sam prema njemu i onu vrstu topline koju osjetite kad vam neko nezaštićeno malo stvorenje ukaže iznenadno povjerenje. Popela sam se na početak stijenja (koze su blaženo brstile par metara poviše mene), sjela i pogledala oko sebe. Svijet je djelovao tako mirno i blistavo. Vidjela sam udaljeni Marjan kao na dlanu, ali buka grada nije dopirala do mene, sve je bilo tako tiho..... a mali vjerni crvendać je kljuckao nešto tik do mojih nogu. Ne znam jesam li uljuljkana tako u varavo blaženstvo i mir previdjela opasnost, ali i da sam je uočila ranije ne bi mogla napraviti baš ništa. Nešto je prohujalo tik preko moje kose...... i pred očima mi se ukazala scena koja je zbog nečega ostala urezana u mom sjećanju sve ove godine poslije: Pjegavo smeđe tijelo, snažna krila, okrutni povijeni kljun........ i u tom kljunu umirući crvendać koji je napustio sigurni zaklon grmlja zbog neke čudne zagonetne želje da bude pored mene. Sokolić je par puta zalepetao krilima i nestao jednako brzo kako se i pojavio odnoseći svoj plijen. A meni je najednom svijet prestao biti lijep...... kao da sam se probudila iz nekog prekrasnog sna u okrutnu stvarnost. Kući sam se vratila jako tužna i zamišljena. Pitala sam kasnije ljude po selu koji dobro poznaju ptice o tome kako se crvendaći ponašaju. Rekli su mi da su to vrlo neustrašive ptičice, ali nitko nikad nije čuo da su baš namjerno krenuli za nekim. Do danas nisam pronašla neko logično objašnjenje, ali uvijek se oduševim i rastužim kad u prirodi spazim malu sivu ptičicu s crvenim prsima. I niti jedna više nikad nije pošla za mnom. Na ovoj stranici sam našla vrlo lijepu biblijsku priču o crvendaću, pa je prenosim ovdje za svoju dušu i u spomen na jednu malu, hrabru i zagonetnu pticu koja je jednog davnog dana nakratko uljepšala svijet oko mene. Onaj dan kada je Bog stvarao sva stvorenja na zemlji stvorio je i ptice, a među njima i malenu sivu ptičicu. Kao svim stvorenjima i njoj je dao ime: "Ti ćeš biti malena ptičica, cvijet će biti tvoj dom, a zvat ćeš se Crvendać!" Ptica je odletjela slaveći Boga što ju je stvorio tako čudesno. Ipak, nikako nije mogla shvatiti zašto se zove Crvendać kada je potpuno siva. Zato se vrati Bogu i upita ga: "Zašto se ja zovem tako - Crvendać, kad sam potpuno siva i na meni nema ni malo crvene boje?" Bog joj odgovori: "Bit ćeš crvena kako se i zoveš, ali svoje ime trebaš zaslužiti!" Od postanka svijeta pa još tisuće i tisuće godina ta se poruka prenosila s crvendaća na crvendaća i njihovo životno poslanje bilo je da im perje pocrveni, ali crvendaći su ostali sivi. Jednom je jedan crvendać pričao svojim ptićima u gnijezdu tu priču. Ptići su ga pitali: "Zar baš ni jedan crvendać nikad nije pocrvenio?" "Ne, ni jedan nije zaslužio crveno perje. Radili su sve što je trebalo: kupali su se u potoku crvenom od zalaska sunca, prekrivali se laticama crvene ruže, valjali su se u crvenoj prašini... ali nitko nije dobio crveno perje". Dok je veliki crvendać to pričao svojim ptićima začula se velika galama. Crvendać je iz svog gnijezda na jednom od krovova jeruzalemskih kuća vidio kako kroz Jeruzalemska vrata vode tri zatvorenika koji nose na leđima velike i teške drvene križeve. Za njim je išla velika masa ljudi koji su nešto vikali. Crvendać je opazio kako jedan od njih na glavi ima gnijezdo od trnja. Pomislio je: "Oh, kako je lijep i veličanstven, a stavili su mu trnje na glavu. Ljudi su tako okrutni. Da sam bar sokol ili orao, zaletio bih se i skinuo bih mu to trnje s glave. Ali ja sam premalen i ne mogu podignuti cijelo gnijezdo od trnja. No, mogao bih trn po trn da mu bar malo bude lakše". I tako se crvendać spustio na glavu tog Čovjeka. Dok je kidao jedan trn, kap krvi na trnu s glave kapnula je na crvendaćev vrat i razlila se po cijelim prsima. Crvendać je odnio trn, a zatim se vratio po drugi i treći... Čovjeka su čavlima pribili na križ koji je nosio, ali je crvendać nastavio skidati trnje, ni ne primijetivši da mu se krv razlila po čitavom tijelu i glavi. Kada je ponovo došao skinuti još jedan trn, Čovjek na križu je izdahnuo, a crvendać se tužno vratio u svoje gnijezdo. Kada se vratio, ptići su počeli radosno vikati: "Tvoje perje crvenije je od najcrvenije ruže!" Veliki crvendać im je tužno odgovorio: "To je od krvi čovjeka kojem sam skidao trnje s glave. Sprat će se čim se okupam u potoku". Ali crvena boja nije se više nikad sprala. I njegovim ptićima sivo perje dobilo je crvenu boju. Od tog dana pa do danas svi crvendaći imaju najcrveniju boju na sebi i podsjećaju sva druga stvorenja na muku koju je On prošao!  |
♥ 12:19 - ♥ Komentari (2) - ♥ Isprintaj - ♥ #