 | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 
Gornja lista je sređena po mojim internim pravilima čitanja tekstova na webu (od kojih uzimam sebi pravo da odstupim kad god mi se svidi)
Žao mi je ali u principu NE čitam tekstove: • u kojima umjesto č i š piše ch i sh jer su mi naporni. Znam da nemaju svi hrvatsku tipkovnicu i kad naiđem na c,z,s to mi ne smeta. • koji su napisani tamno sivom bojom fonta na crnoj pozadini ili nešto slično, čitanje na monitoru mi je ionako naporno tako da ne želim još više naprezati oči. • koji su prepuni smajlić-umetaka - povremena sličica koja podcrtava tekst je simpatična i zgodna, ali kad iza svake druge riječi stoji smajlić, tekst postaje iscjepkan i (opet) nečitljiv. • koji nemaju proreda, velikog i malog slova, točke i zareza - u takvim tekstovima se izgubim i postaje mi nemoguće pratiti ih • koji su napisani nekim posebnim fancy fontovima jer me zamaraju..... na kompu imam instalirane skoro sve zamislive fontove ali kad se radi o čitanju teksta na webu priznajem isključivo Verdanu, Tahomu i Arial ne manje od 10px. • koji su morbidni ili prostački van nekih (mojih) granica - nemam dovoljno jak želudac i ne želim se prisiljavati da čitam nešto što mi ne prija. • koji su copy/paste s engleskih stranica. Ne zato što ne govorim engleski, dapače, znam ga jako dobro, nego što smatram da je neka vrsta pristojnosti da se tekst upućen Hr čitateljima prevede. I sama to radim (i znam da je katkad vrlo teško) ako imam potrebu da citiram neke strane navode. • u koje su umetnute slike širine cca 1 200 px zbog kojih trebam scrollati lijevo-desno da bi pročitala cijeli tekst - to me umara. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Digresije
♥ 11:18 - ♥ Komentari (1) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Maloprije me nazvao gospodin suprug s posla..... da me pita kad mi je "onaj" film na tv da ga ne fulam snimiti.?!? Naravno, radi se o Gone With the Wind (iliti Prohujalo s vihorom na naški) i apsolutno niti jedan muškarac kojeg poznajem ne smatra ga ničim drugim nego davežem i trakavicom. Sama činjenica da sam bez prigovora dobila dozvolu da ga snimim i tu masu GB strpam na hard znači jako puno. Dok sam se oporavljala od čuđenja i čavrljala s njim o tome kad i kako ćemo u kupovinu (ove godine nije dobio cigli jedan dan slobodan tako da grrrrrr radi faktički do 31. navečer) doživjela sam još jedan šok - moj zakoniti mi je poslao pusicu i izjavio kako me puno voli.......?? I to preko telefona! E sad, ja znam jako dobro da me voli. Da me ne voli ne vjreujem da bi me podnosio ovako dugo, ako ćemo pošteno. Iako imam ja i svojih dobrih strana...... valjda. Poanta je naprosto u tome što mi, iako se iskreno volimo, nismo baš ljudi koji to obznanjuju uvijek cijelom svijetu. Recimo da smo više onako rezervirani tipovi. Posebno on. Možda zbog te njegove digresije preko telefona, ili zbog činjenice da u ovo doba godine svi prave nekakve retrospektive, svode račune itd itd...... čovjek teško može ostati po strani iako intimno misli kako je to zapravo bedasto. Zašto bi najbolje doba da započnem recimo dijetu bio 1.1.? Mogu jednako tako dobro započeti i sada ovog trenutka, sve ovisi o tome koliku čvrstinu volje imam. Pa i s tim utjecajima sa strane, nisam jako sklona donositi neke sudbonosne odluke....... meni više leži da se osvrnem unatrag i dalje od protekle godine...... na neke druge godine koje su mi bile važne i sudbonosne. Recimo, prije tri godine....... Isto ovo doba, ili nešto malo ranije. Još sam živjela sama, konfuzija nakon razvoda mi se već lagano čistila iako nisam imala blagog pojma što bi sama sa sobom trebala započeti. Koristila sam samo mogućnost da slobodno dišem, bez ičijih očekivanja, prigovora, zahtjeva....... trebalo mi je dobrih 2 godine da napokon osjetim olakšanje od onog tereta koji sam vukla pola života. Najveće oduševljenje mi je donijela tada činjenica da sam ponovo sposobna da se za nekog iskreno zagrijem i da uopće imam želje da provodim vrijeme s nekim live (one virtualce sam mogla zgasiti čim bi mi počeli ići na jetra). Iako nisam baš bila sigurna da će nešto od toga i biti...... ja ovdje, on tamo, nije to bilo samo 1500 km nego i jedan sasvim drugi svijet u kojem je on živio, a još više ono nepovjerenje u njegovom pogledu. I uopće nisam bila sigurna da mu ja u tom njegovom svijetu trebam na duže staze. Niti da je spreman zbog mene riskirati još jednom da se otvori i zavoli. Prihvatili smo tada poziv više njegove (virtualne) prijateljice da provedemo blagdane kod nje, u možda za to doba godine najljepšem dijelu Hrvatske. Mala drvena kućica u nanosima snijega - ugođaj je bio predivan....... gazdarica nešto manje..... Kasnije sam shvatila da sam u stvari pozvana na svoju štetu, gospođa se nadala da će u tih desetak dana on shvatiti kako sam ja zapravo sasvim kriva osoba za njega..... ne znam koji su joj bili kasniji planovi, da li da mu ugura svoju kćer ili samu sebe (iako starija 15-ak godina ta o sebi ima više nego odlično mišljenje). Dakle, sve skupa je krenulo nakrivo. Umjesto da ja budem eliminirana kao potencijalna što već, četvrta osoba u društvu, njen tadašnji ljubavnik, je zaključio (ne sasvim krivo) da sam mlađa, zgodnija, a možda i bolje financijski potkovana, u svakom slučaju poželjnija od gospođe........ i shodno tome se počeo i ponašati. Nisam osoba kojoj bi prijalo takvo dokazivanje, cijela situacija mi je bila mučna a tip neprivlačan. Malo je trebalo da lijepo svima kažem bye bye i pokupim se doma sama. I moj dragi se osjećao nelagodno, pokušavao je spasiti situaciju pozivom na kupanje na bazen (greška - usporedbe u kupaćim kostimima su išle u moju korist), večerom u obližnjem restoranu (jedina svečanija suknja koju sam ponijela je bila minica - rezultat katastrofalan)........ na kraju je odustao i spojio se online - glavninu dana je provodio u chatanju sa nekim tamo svojim virtual društvom. U stvari, kad se ovako sjetim tih dana pitam se kako to da se nismo svi skupa smrtno isposvađali i otišli svako svojim putem...... izgleda da sam ja daleko strpljivija osoba nego što se inače smatram. I onda proslava Nove. Za to veče domaćica je izgleda odlučila da uspostavi primirje a kad smo izašli u grad nasreću smo se uspjeli u onoj gužvi odvojiti po parovima. Nas dvoje smo zalutali nekakvu prepunu pivnicu, pronašli stol i daljnih dva sata ili tako nešto smo se nalivali pićem, ja daleko više nego on. Kod petog gin-tonica život mi je počeo izgledati malo manje crn i prestala sam razmišljati o opciji da u 11. sati navečer na Staru godinu potražim bus kojim bi se vratila doma. Tokom večeri sam dobila mali slom živaca od buke na prepuno trgu, petardu ravno u nogu (srećom imala sam hlače), a u slijedećoj kavani su nam se za stol ubacile dvije zgodne mlade cure i iz petnih žila pokušavale zbariti mog pratioca (tada još nisam znala za pojam "sponzoruše") jer su odnekud nanjušile da ima love za platiti im cugu. Čak sam onako lelujava od pića uspjela skužiti da je konobar na naš račun uvalio i njihov - i ispsovala ih svih skupa. U 5 minuta do ponoći tog dočeka, jednog od do tog trenutka možda najgorih koje sam imala u životu, našli smo se na prepunom trgu i odjednom me on okrenuo k sebi, rekao: "Želim ti sve najbolje" i poljubio me....... i taj poljubac je bio potpuno drugačiji, kad sam ga pogledala nije u njegovim očima više bilo one rezerve i sumnje.... u trenu se taj odvratan doček Nove pretvorio u najbolji mogući. Uopće mi više nije smetala buka, ljubomorna "prijateljica", sponzoruše, petarde....... bila sam s njim i to je jedino bilo važno. Ne mogu reći da je sve dalje bilo idealno i da smo postali nerazdvojni, tako nešto valjda bude samo u pričama, ali to je bio onaj neki trenutak kad sam shvatila da u njegovom životu ne samo da ima mjesta za mene, nego da me on na tom mjestu i želi više nego što je do tada pokazao. Čudno kako zbog jednog posebnog momenta čovjek može zaboraviti sve one loše stvari do tada..... sve u svemu to je na kraju postao jedan od mojih najdražih novogodišnjih dočeka.  |
♥ 11:18 - ♥ Komentari (1) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Predbožićna zabava
♥ 11:07 - ♥ Komentari (4) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Probudila sam se negdje oko 11 ukočena i mamurna.Dok mi se uvrijeđeno Moje Malo Zlato plelo oko nogu i pokušavalo mi objasniti da ja njega još uvijek volim iako sam mu jutros tresnula vrata u facu, doteturala sam do kuhinje i aparata za kavu. Kad sam tek došla u Njemačku kava iz aparata bila mi je sinonim za neukusni vodenasti napitak blijedosmeđe boje. Grozila sam je se i zdušno kuhala kavu u kogumici. Jednom me mama na telefon pitala kako mi je tu, a ja sam joj se naivno požalila da je sve ok samo ne mogu naći dobru kavu (kao što je tada u nas bila Franckova kockica), sve su mi kisele. Moja zabrinuta mama je smjesta kupila 2,5 kg kave i promptno mi poslala u paketu. Da se dijete ne pati u stranom svijetu. Dakle, kad je paket stigao, naravno, otišao je ravno na carinu kud su pozvali i meine. U pratnji tumača (mog ljutitog zakonitog) zbunjeno sam gledala carinika koji je prevrtao po rukama kavu i isto tako zbunjeno i s nevjericom gledao u nas. Iako smo mu uspjeli objasniti da je u paketu samo kava a ne droga i da smo mi sasvim obični bezazleni građani a ne svjetski poznati krijumčari, još je jedno pola sata premišljao nad mojom kavom. Tada sam prvi put iskreno zažalila što ne znam njemački jer suprugu nisam smjela ni reći da mu prevede kako mislim da su Nijemci jako glup narod koji ima lošu kavu. Moram priznati da je moj dragi ostao na nivou. Dok smo se vraćali kući s mojom skupocjenom kavom samo je protisnuo kroz zube: “Što tvoja mater stvarno misli da mi u Njemačkoj nemamo kave pa ti je mora slati iz Hrvatske?” Nakon nekog vremena i uvjeravanja gospodina supruga da se i kava iz aparata može skuhati da bude konjski jaka (popraćeno kupovanjem istog i nekoliko demonstracija kuhanja), zaključila sam da je ipak u pravu i prebacila se na modernizaciju. Čak mi više ni mama ne treba slati Franckove kockice – pronašla sam vrstu kave koja mi odgovara. Dakle, prva stvar ujutro mi je da uključim aparat. Svako jutro bez izuzetka. Zatim idem u kupatilo, palim kompjuter i svoju prvu jutarnju cigaretu, nalijevam kavu u svoju šalicu bez ručke (iako svakih par dana zaključim da bi trebala zalijepiti natrag ručku koju pažljivo čuvam u ladici, još to nisam napravila), i sjedam za komp da pogledam mail. To je već ritual koji radim godinama i uopće nisam zadovoljna kad iz bilo kojih razloga moram započeti dan bez njega. E pa danas je jedan od takvih dana...... potpuno sam zaboravila da sam od noćas offline..... Da sve bude ljepše, počinje sniježiti. Hvata me muka od pomisli da moram opet do grada po snijegu kupovati božičnu jelku. Tješim se neko vrijeme tako da se zabavljam sa svojim programčićima..... prepravljam slikice koje sam tko zna kad skinula s neta i pospremila “da se nađu”. Čak i uređujem svoju particiju na hardu. Kad smo kupili novi veći hard disk postala sam ponosna vlasnica cijele jedne particije – F, veličine skoro 12 GB. Budući da moj dragi gunđa svaki put kad nešto traži po njoj jer u folderima vlada pravi kreativni nered, danas se odlučujem da budem jako vrijedna i sve pospremim. Jest da nakon sređivanja neke stranice koje sam nedavno radila izgledaju malo čudno, kao i par shortcutova na desktopu (pogubili su pathove), ali to ostavljam za neki drugi napad urednosti. Vrijeme je da se uputim u grad. Nekako sam se doklizala do parkirališta na kojem se svake godine za Božić prodaju drvca, ali me dočekalo neugodno iznenađenje. Umjesto male šume koju sam još u subotu vidjela krajičkom oka, u nekakvom žičanom kavezu usred parkirališta ostalo je samo nekoliko bačenih jelkica sumnjive svježine. Nigdje ni žive duše. Nakon prvobitnog šoka i nevjerice hvata me lagana panika. Ako ne uspijem kupiti drvce neću izbjeći gunđanje i prigovore sve do slijedeće godine (ako ne i duže). Da ne spominjem kakav će to biti žalostan Božić bez jelke. Obilazim robnu kuću dok se polako mrači i u vanjskom odijelu za ukrasno bilje nalazim jednu jedinu napola osušenu srebrnu jelu po 5,99 €. Cijena je ok, ali izgled nije. Izgleda kao da su je izvukli iz prošlogodišnje rezerve. Ne mogu doma dovući osušeno stabalce. Dok sjedim u kolima i premišljam što da radim, snijeg se pretvara u ledenu kišu praćenu jakim vjetrom. Nema šanse da će itko po ovakvom vremenu stajati vani i prodavati drvca...... pogružena se vraćam kući. Možda se ujutro tamo na parkiralištu pojavi ipak prodavač i pokuša prodati one ostatke koje je tako pomno spremio u kavez, mislim se. Ali to znači da trebam stvarno rano doći. Navijam sat na 7 ujutro. Dolazi mi Moje Malo Zlato i prijekorno me opominje da mu danas nisam dala njegove vitamine..... usput zabada kanđice u moje smrznute nadlanice. Razmišljam da li da ga šutnem iz sobe i ponovo zatvorim vrata, ali nisam toliko okrutna, puštam ga da mi se ugnijezdi na jastuk i žalim mu se kako sam imala loš dan. Zauzvrat se i on meni žali nešto o životu općenito (ili o tome kako sam ja loša gazdarica kad svom najdražem jedinom ljubimcu zaboravljam dati vitamine). Napokon se smirujem nosa zabivenog u njegovo meko krzno. Tek ujutro sam shvatila kakvu sam glupost napravila...... u 7 je još sasvim mrkli mrak. Vrlo nervozno pijem kavu i pušim u krevetu do 9 kad se počinje daniti. Cijelo to vrijeme u glavi mi je samo katastrofalna opcija Božića bez jelke za koju sam ja kriva jer nemam pojma gdje bi je osim na jednom mjestu mogla nabaviti. Odlučno jurim u grad (kiša i dalje pada). Toliko sam odučna da se kližem na zavojima ali i dalje pritišćem gas. Kod meine se krajnji stupanj očaja manifestira u tome da počnem voziti kao Niki Lauda. Nasreću imam dovoljno staža i dobre reflekse pa uglavnom ne ugrožavam ostali promet. Kako na onom parkiralištu opet nije bilo nikoga da rasproda otpatke, odlučila sam se da ponovo pregledam srebrnu jelu od prošle godine za 5,99 €....... možda mi se na danjem svjetlu učini zelenija. Na moju veliku žalost nema ni nje više. Dok se osvrćem po uglovima da vidim gdje su je eventualno zaturili, dolazi jedan par srednjih godina i nešto traži. Šesto čulo mi govori da su i oni u istoj hajci na jelke kao i ja, pa ih neprimjetno slijedim do prodavačice. Nevolja razvija neke sposobnosti koje su nam inače nedostupne, pa tako i ja koja nikako da naučim niti “indijanski njemački” sada sasvim lijepo kužim razgovor. Zaista traže isto što i ja i prodavačica ih upućuje da pogledaju tamo u gradu. Nemam pojma gdje bi to “tamo” moglo biti, ali i dalje odlučna jurcam za njima i slijedim ih kolima. Nakon jurnjave po uskim gradskim uličicama dovezli smo se ravno u podzemnu garažu i tu ih gubim dok tražim mjesto za parkiranje. Ne odustajem nego krećem u potragu. Posvuda nalazim jelkice, ali sve su prislonjene na rasvjetne stupove pa pretpostavljam da ih je netko tu ostavio i da ne bi bilo zgodno da u po bijela dana drpim neku. Napokon otkrovenje! Na trgu pred cvjećarom vidim otpiljena zelena drvca, jedno 4-5 njih, okružena grupicom ljudi koji ih razgledaju. Bezobzirno se probijam pored jedne bakice i grabim jelku iz ruku jedne neodlučne dame srednjih godina. Odlučnost valjda toliko pršti iz mene da se ljudi pomalo uznemireno odmiču (tek kasnije sam shvatila kako sam im morala izgledati onako raščupana od vjetra i pokisla) i ja pobjedonosno nosim svoj trofej preko cijelog grada na leđima. Mogla sam je doduše ostaviti kod prodavačice dok dođem kolima malo bliže, ali tako sam teško došla do nje da je sad bogme ne ispuštam iz vida niti na minut. Šašavi Nijemci ispred svake i najmanje trafike imaju parkiralište, njima ne pada na pamet da noge koriste za nešto drugo osim za jogging i pritiskanje papučice gasa....... gledaju me zaprepašteno dok teglim svoju 2 metra visoku stečevinu preko trga. Pokisla i umorna, puna smole i izbodena od iglica ali sretna vratila sam se kući i pospremila svoje blago u podrum. Jedva čekam da gospodin suprug stigne doma da mu se pohvalim kako odlučnu i sposobnu ženu ima. |
♥ 11:07 - ♥ Komentari (4) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Night life
♥ 16:22 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Gospodin suprug se vratio s posla u utorak navečer i s vrata već počeo psovati i praskati.“Da mu %&rf”/& mater dispečeru, znao sam da će me zajebati......” grrrrrr puf bla bla. Ok, ništa novo, mislim se, opet mora valjda na posao u 3 ili se nije naspavao ili ga je poslalo na dva mjesta bezveze. Usput sam provjeravala ima li u frižideru još koja zaostala piva ili da računam da se moram obući i skoknuti po nju. Kad jednom sjedne za komp s pivom u ruci svijet će mu izgledati mrvu ljepši – obično tako završe njegove dnevne muke po poslu. Ali onda sam čula “..... i zato ću ti ostaviti kola pa ti sama pođi po jelku, tko zna hoću li se ja uopće uspjeti vratiti navečer”. “Hoćeš reći da nećeš biti doma za Božić?” izbečila sam se, samo mi to još treba – ne samo da neće biti nikoga osim nas dvoje nego se i to dvoje sad pretvara u jedno..... pa kakav je to Božić u solo? “Rekao sam da ne znam kad ću doći na Badnjak! Daj slušaj malo kad ti govorim, nikad ne čuješ što sam ti rekao..... Svi rade do 12 a ja se možda neću vratiti prije navečer ako i tada da mu pas mater %&rf”/&.......” Priznajem, češće se dogodi da mi ono što netko priča malo prođe kroz uho (nikad kad se radi o bitnim stvarima npr koji nick ima ona plavuša koju je neki dan gledao na kameru). “Dobro, znači ostavljaš mi prekosutra kola da ja sama odem kupiti jelku....... i možda se nećeš vratiti do Božića pa to, pretpostavljam treba značiti da je ja sama trebam i okititi ili što? Jako zgodno.” “Ostavljam ti kola noćas, a ne prekosutra, prekosutra je Badnjak već zaboga.” “A? Ja sam mislila da je sutra utorak”. “Sutra je srijeda” zarežao je pa sam skužila da je vrijeme za taktičko povlačenje. “Moram do Rewe, nemam više cigareta” dobacila sam i otperjala iz kuće. Ok, povremeno pobrkam dane i datume, ali kad netko sjedi doma i datumi mu nemaju preveliko značenje u životu tokom godine (osim što obično oko 21.-og počinjem zirkati kad će plaća) nije čudno da se pobrka i u ovo doba kad ne bi trebao. Uopće mi se nije svidjela ideja da se vozikam po gradu i na mote pokušavam nekome objasniti da mi se drvce sviđa ali ga treba malo potkresati gdje ja kažem. Mada sam u zadnje tri godine razvila neke neslućene pantomimičarske sposobnosti još nisam jako sretna kad ih trebam primijeniti. Ali što je tu je........ Bura se slegla dok sam se vratila iz samoposluge i umorni radni čovjek se opuštao uz svoje teroristiće i pucnjavu. Koliko je nervozan i ljut vidjela sam i po tome što nije uopće pogledao Večernjak na netu kao što obično radi. Uzela sam pletivo i daljinski da vidim što je na tv, kad eto mog zakonitog odjednom do mene na kauč. “Opao je” kaže zbunjeno. Pogledam – monitor se crni, sistem se ne diže, opet komp pravi sranja kao nedavno. Slažemo se da mora biti grafička karta u pitanju, on isključuje struju (prije koji tjedan to je bio jedini način da ga reaktiviramo). Koju minutu gledamo tv, ali onda njemu pada glava na moje rame i počinje hrkati....... nije čak niti pokušao ponovo startati igricu, jadničak, mislim se, baš je umoran. Na čas dolazi sebi i kaže mi “Moram krenuti u jedan......” i onda definitivno otplovi u san. Zaključujem da mi se ne isplati spavati tih par sati do ponoći, posebno ako moram vratiti kola doma - ja ne mogu, kao moj zakoniti, iz kreveta skočiti za volan bez da izazovem bar lakšu prometnu – znači treba mi oko pola sata da u miru popijem kavu. Naravno ne računam da će se tih mojih pola sata, kao i svaki put, produžiti na sat-dva veselja oko njegovog buđenja. Točno u ponoć i 30 ulazim u boravak i zovem ga: “Dušo, ponoć i po ti je, trebao bi se ustati ako misliš krenuti u 1” “Aha, sad ću” kaže mi sasvim jasno i nastavlja hrkati. Moj muž ima zadivljujuću sposobnost da s nekim vodi vrlo složenu konverzaciju dok u stvari duboko spava....... naravno, toga se nikad ne sjeća kad se probudi. Zgodna karakteristika za sumnjičavu i ispitivanju sklonu suprugu kakva ja nažalost uopće nisam. Ili bar to ne znam iskoristiti. Nalivam si drugu šalicu kave i odlazim u krevet. Pola sata kasnije pokušavam ponovo, trudim se da budem uvjerljiva. “Srećo moja, jedan sat je, zakasnit ćeš na posao ako ne kreneš.” “Evo idem” odgovara on sasvim netočno jer ne ide ama baš nigdje, samo mijenja ton hrkanja. Treća šalica kave. Počinjem se polako nervirati jer znam da ću, ako ga ne uspijem izbaciti iz kreveta, naravno, ja biti kriva što kasni. Ne jednom sam čula “Što me nisi prije probudila?!?”. Raste nervoza i broj popušenih cigareta. U jedan i 30 već sam ljuta i pokušavam energičnije. “Ajde diži se više, kasniš!” Postigla sam to da je otvorio jedno oko, pogledao me ljutito, pa ga opet zatvorio, okrenuo se na stranu i prestao hrkati. 15 minuta, dvije cigarete i još pola šalice kave kasnije: “Pa dobro do kada ti misliš da ću ja tebe budit, jel ti misliš da ću ja ovdje čuliti cijelu noć i zivkati te svakih pet minuta, diži se smjesta ili ja odo na spavanje i boli me briga kad ćeš na posao!!!” Izgleda da sam napokon uspjela! Moj dragi mužić sjeda na kauč, gleda me bijesno zakrvavljenim očima i reži svojim jutarnjim basom: “Što se ti dereš na mene, a?!? Jel se ti to hoćeš svađati??!!!” Sva sretna što je napokon više-manje budan i svjestan ne trudim se uopće da mu objašnjavam da se neću svađati nego da se samo trudim da stigne na posao koliko-toliko navrijeme. “Još ti moram ostaviti pare, što nisi digla sinoć s bankomata, na sve moram ja misliti.......” čujem ga kako gunđa dok se oblačim. Auto je pokriveno korom leda, drhturim dok on struže šajbu i vozimo se do bankomata. Bacam sasvim slučajno pogled na kazaljku goriva i zgrozim se. “Trebaš natočiti goriva” kažem mu kad se vratio “neću imati dovoljno za natrag” “Nemam sad vremena.” “Da si ustao kad sam te prvi put zvala imao bi vremena.” “Ni da sam ustao dva sata ranije ne bi imao vremena.” Zbunjena tom njegovom izjavom šutim i pokušavam je shvatiti ali mi ne uspijeva. 20 km kasnije pali se lampica rezerve. “Sad imaš još barem 3 litre, a kako trošiš 7 litara na 100 kilometara, znači da imaš sasvim dovoljno za tih 20 kilometara natrag.....” kaže mi on zadovoljno. Baš da mi nešto ide matematika u 2 sata u noći, i ne ide, ali ako on tako kaže......... Na parkiralištu ispred firme izmjenjujemo obavezne pusice i upozorenja jedan drugome da se čuvamo. Sjedam u kola, ubacujem u rikverc i otkrivam da je zadnja šajba prekrivena debelom korom leda. Ne vidim baš ništa iza sebe. Prekidač grijača zadnjeg stakla mi je upao u ploču prije jedno mjesec dana, naprosto se otkinuo i uletio, ali donedavno sam mogla uvući prst u nastalu rupu i nekako ga napipati i uključiti. Sad primjećujem da je definitivno nestao negdje unutra. Moj zakoniti se ne zamara s tim sitnicama, on vozi “na špigle” jer je profi........ ja umirem ako ne mogu koristiti retrovizor. Što je tu je, otvaram prozor i trudim se da vidim što je otraga........ ako on krene prije meine osuđena sam na to da vozim iza njega pod budnom paskom. Moj dragi se na cesti prema meni ponaša kao ona poslovična kvočka prema odlutalom pačiću. Zato stisnem zube i vrtim volan pouzdajući se u svoju sretnu zvijezdu – uspijevam. Pužem doma po autoputu 80/na sat zbog štednje goriva sretna što nije jutro i što nema skoro nikoga na cesti. Jutarnja jurnjava ovdje je nezamisliva. Čovjek bi mislio da u zemlji s tako strogim i skupim prometnim pravilima ljudi neće riskirati da bi stigli minut ranije, ali nije tako. U 7 sati ujutro malo tko vozi ispod 180....... osim savjesnih kamiona koji onda za sobom vuku repove bijesnih vozača pola metra iza sebe. U stvari, moram iskreno priznati da se divim mom mužu kako može raditi to što radi. Ja bi vjerovatno bila sijeda nakon dva dana vožnje po Njemačkoj. 3 sata ujutro. Nakon onih litara popijene kave i uzbuđenja vožnje na rezervi uopće mi se ne spava. Čak se osjećam prilično aktivna za neke poslove. Časkom se kolebam između peglanja i odgovaranja na par dosadnih mailova koji mi čuče u Outlooku zadnjih par mjeseci. Usisivač ipak ne bih trebala paliti u ovaj sat. Kontempliram o tome zašto sam ja uvijek orna za neke poslove u gluho doba noći, a baš nikako po danu, palim cigaretu i prekidač struje...... komp izgleda ok, sistem se diže. Spajam se na net. Nema odaziva. Mislim se kako sam uranila, možda još Norton zavlači. Čekam. Palim drugu cigaretu. Spajam se ponovo. Opet ništa. Gledam iza stola, svjetlo na modemu crveni. Nekako mi je jasno da nema smisla da potežem kabele i žičice (kao onaj put kad sam zakačila usisavačem pa je nakon par trzaja opet sve proradilo). Ova dva dana dok se gospodin suprug ne vrati doma osuđena sam da provedem offline. 5 sati ujutro. Odlažem knjigu i gasim svjetlo. Moje Malo Zlato dolazi mi odnekud u krevet i prede. Tonem u san. Moje Malo Zlato skakuće po meni i budi me, odlazi u wc i jedno pola sata grebe po novinama i meni po mozgu (neuspješno pokušava zakopati tragove). Opet tonem u san. Moje Malo Zlato sad odlazi u kuhinju i glasno brlja po posudici s hranom, onda se vraća u hodnik i kašlje i povraća. Valjda je opet žvakao jadnu dracenu koja mu je zadnjih dana postala predmet zanimanja i zbog toga gubi list po list. Teturam iz kreveta i zalupim vrata od sobe Mom Malom Zlatu u iznenađenu njuškicu. Nije naučen da ga izbacujem iz svog života na taj način pa sjedi ispred zatvorenih vrata i žali se vrlo glasno. Vani se čuje brundanje motora – vrijedni radni narod kreće na posao. I onda se ja pitam zašto mi se po danu spava......... |
♥ 16:22 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Uvijek ista greška
♥ 14:02 - ♥ Komentari (2) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Par puta u životu su mi rekli da sam naivna.Vjerovatno i jesam. Posebno se to, mislim, vidi po tome što me uvijek ponovo zasmetaju zloba i grubost na netu. Ljudi su ovdje pod iluzijom anonimnosti tako često bezobzirni i zli...... pitam se znaju li oni da virtualu čine stvarni ljudi s osjećajima a ne neke zamišljene lutke koje plešu onako kako se zasvira. Možda sam ja naprosto preosjetljiva (i taj prigovor katkad dobijem). Možda je problem u tome što nemam neke posebne i određene zahtjeve, nisam online zbog nikakvih drugih želja osim da se povremeno družim. Katkad čak ni to. Ima dana kad mi naprosto prija samo surfanje i čitanje..... ili pisanje onoga što mi padne na pamet - jedna vrsta razgovora sa samom sobom. I onda uvijek napravim istu grešku - uključim se i u razgovore drugih. Forumi ove ili one vrste, tematski ili općeniti, nije bitno. Ne mogu odoliti da ne dam komentar. I počinjem se pitati: pa dobro kakva to vrsta ljudi dobrim dijelom "živi" na tim forumima?
Zašto se ljudi osjete tako direktno napadnuti s navedenim? Osjete se napadnuti, uvrijeđeni...... i naravno, uzvraćaju na taj zamišljeni napad isto tako napadom i uvredama. A najjače i najgore se osjete napadnuti ako u onome što napišem nađu istinu o sebi. Pa mi šalju poruke. Pokušavaju mi objasniti da ja nisam u sretnom braku - iako me ne poznaju. Pokušavaju mi objasniti da ne želim slati slike naokolo zato što sam ružna - iako me nikad nisu vdijeli. Pokušavaju mi objasniti da ja na netu tražim samo seks-avanturu - iako sam sto puta napisala da volim upoznavati ljude bez ikakvog obzira na spol, rasu, nacionalnost, vjeru ili seksualno opredjeljenje. Iskreno mi se smuči od svega toga i zato: Ovaj post pišem samoj sebi za sve one trenutke kad osjetim želju da se uključim u nečiju raspravu ili dam komentar nekome tko ga traži - da ne bih napravila uvijek istu grešku. |
♥ 14:02 - ♥ Komentari (2) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Izgubljen dan
♥ 16:32 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Ne znam što mi je danas....... vučem se po kući ko krepana mačka.Čak me niti net ne veseli, samo sam prošla svoje uobičajene stranice, napisala nekoliko postova na forumu - to ipak moram kao "gazdarica" ali danas mi fali uobičajene rječitosti. Možda je poanta u Božiću...... Htjela sebi priznati ili ne, svake godine upadam u ono neko svečano raspoloženje iščekivanja valjda potaknuta euforijom oko sebe. Vjerujem da ta Božić-vibra s ulica i dućana utječe i na mene. Počinjem nesvjesno brojati dane, pregledavam kuću kao da će mi u posjete doći inspekcija protestantskih udovica, sanjarim nad stolnjacima s izvezenim Djeda Mrazićima, u prolazu odmjeravam jelke na placu. Posebno me zadnje vrijeme love neki čudni nervozni feelinzi. Mislim da je to zato što nitko neće doći. Starci su bolesni. Ove godine sam se prvi put stvarno susrela oči u oči s mišlju kako su sve stariji i nemoćniji. Još donedavno su bili tako puni snage, a sad se vidljivo suše, obolijevaju, svaki put kad ih vidim sve su sitniji, mršaviji, pogrbljeniji...... plaši me to. I jako žalosti. Nisam više dijete, ali kad njih ne bude izgubiti ću jedine ljude koji su mi u životu toliko puta dokazali da me bezrezervno vole i prihvaćaju točno takvu kakva sam. Djecu nisam niti pitala postoji li šansa da se pojave, bez obzira na prošlogodišnje obećanje. Mučno mi je uopće potezati temu i slušati traljave izgovore. Možda će proći godine dok se (ako se) riješe tog otrova koji im je namjerno uliven u mozak. Nema strašnije stvari nego kad netko kao oruđe osvete koristi rođenu djecu. A kad (ako) prođu te godine, ne znam da li će mi više biti uopće stalo do nekakvih nategnutih obnova i obiteljskih reuniona. Žao mi je današnjeg dana jer mi je protekao u crnim mislima i ogorčenosti........ svaki dan koji prođe je poseban i neponovljiv, pa iako nisam ljubitelj onih energetika koji za geslo uzimaju Carpe Diem, ne volim dane izgubljene u lošim vibracijama. Možda sutra bude bolje....... |
♥ 16:32 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Subota, shopping day
♥ 13:47 - ♥ Komentari (3) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Klasično smo se ustali kasno u subotu a gospodin muž se još i prije ustajanja potužio da je gladan.Sad, da baš volim trčkarati po dućanima prije nego što popijem jutarnju kavu i dođem sebi, ne volim. Obično onako mamurna zaboravim sve što trebam kupiti i pokupujem neke sasvim čudne stvari. Ali, imao je pravo. U kući nisam imala čak ni toasta, a spremanje koliko-toliko pristojnog doručka bez kruha nadilazi moje sposobnosti. Budući da smo "veliku" kupovinu obavili uobičajeno zajedno u gradu odmah nakon plaće, znala sam da nema šanse da ga nagovorim da ide sa mnom - "Samo ću skoknuti po kruh i par sitnica, pa popodne odo u Dixie po cigarete i ostalo" rekla sam. Ali moj dragi suprug je već bio duboko u teritoriji pobunjenih Arapa i smišljao strategiju za sređivanje svog kompjuterskog protivnika....... "Kupi žarulje za halogenku kad već ideš u Dixie", dobacio je i zaboravio RL oko sebe. E pa sad, nije mi se dalo ponavljati istu rečenicu dva puta, a znam kakav je kad se dočepa svojih igrica. Tako sam srknula oveći gutljaj sasvim vruće kave, opekla jezik, udarila rukom o ormarić dok sam uzimala ključeve od auta i uputila se do najbliže samoposluge. Na stepenicama sam se sjetila da nisam uzela košaricu, a već u kolima da sam se zaboravila počešljati. Splela sam kosu u improviziranu pletenicu i dala po gasu. Tko će se opet vraćati natrag zbog takvih sitnica! Ja ionako uvijek izgledam nepočešljano. Svježi zrak me malo razbudio, tako da sam uspjela kupiti kruh i vratiti se doma u jednom komadu, gospodinu servirati doručak pred monitor i staviti ručak da se kuha (čula sam iz boravka neko gunđanje o tome kako radnom čovjeku treba domaća juha kad se napokon nađe kod kuće pa sam postupila sukladno s tim). E sad sam mogla u miru pijuckati kavicu i igrati igricu. "Jesi li kupila žarulje?" sjetio se moj zakoniti odjednom. "Ne, nisam, rekla sam ti da idem do grada kasnije, kad ručak bude gotov". "A zašto ne odmah?" Kako da mu objasnim da ne mogu ostaviti juhu koja vrije na špaheru i izgubiti se u kupovinu? Kad bi mu rekla da se nešto kuha i da pripazi na to, zaboravio bi na to u roku 3 sekunde. Ako bi uopće i čuo da sam nešto rekla. S obzirom na jačinu buke i pucnjave koja je treštala s ekrana, nalazio se u vrlo delikatnoj fazi uništavanja međunarodnog terorizma - čudo da se sjetio ikakvih žarulja. "Ne odmah, idem u grad kasnije" rekla sam s notom konačnosti u glasu. Netko bi vjerovatno rekao da smo dvoje čudaka, ali subotnje prijepodne nam je ugodno prolazilo u igranju mobitelsko-kompjuterskih igrica. Napokon sam sredila proizvodnju u svom buhica-selu na ekrančiću mobitela, kad mi pažnju privuče lelujavi pokret vani - pogledam kroz prozor i imam što vidjeti: pada gusti krupni snijeg! Prvi dojam mi je bila toplina oko srca...... u stvari volim snijeg. Kao dijete Juga koje je jedini pravi snijeg viđalo u prekrasno doba školskih praznika kod bake na selu, uvijek se oduševim kad vidim pahuljice. A onda me odjednom tresne kruta realnost - pa ja moram do dućana u gradu, a snijeg pada već gusto i brzo! Što ako se ne uspijem izvući s parkirališta pred kućom? Kao prošle godine kad sam upala u nanos i sklizala se gore-dolje sve dok nisam progutala ponos i dozvala zakonitog da me spasi i pogura. Odjurila sam do prozora spavaće sobe i potvrdila svoja najgora očekivanja - tlo je već bilo pokriveno s dobrih 10-tak cm bjeline. Počela sam nabacivati na sebe odjeću i u prolazu viknula zakonitom "Pada snijeg! Jurim do grada dok se još mogu izvući s kolima....." "Pa ja sam ti rekao da ideš odmah, drugi put me poslušaj" odvratio je on zlobno keseći se. Odvagnula sam opciju jedne dobre svađe prema mogućnosti da obavim kupovinu sa što manje stresa - i odlučila se za posljednje. Kad se udate za muškarca koji je prešao 40 i dobar dio života prije vas brinuo sam o sebi, brzo shvatite da svađanje oko nekih stvari ne donosi nikakve rezultate. On ima sasvim jasne ideje o tome kako njegove donje majice trebaju biti speglane i tko je zadužen da ide po njegovo pivo i nikakva svađa ga neće nikad uvjeriti u suprotno. Cesta koja vodi u grad uopće se ne uklapa u standarde njemačkih cesta kako sam ih ja zamišljala prije nego što sam došla živjeti ovdje. Uska je i grbava i ima tendenciju da zanosi ravno prema metar i pol dubokoj grabi sa strane. Uz to se nalazi na vjetrometini. Iza mene su se nalijepili bijesni vozači Audija i Opela i pokušavali me luđački preteći na svakom ravnijem dijelu. A meni je samo bilo na pameti kako da izbjegnem ravne plohe leda u kombinaciji sa sve jačim naletima vjetra. Stara Meri se klizala lijevo desno na svojim poluizlizanim allyeararound (ili kako se to već kaže) gumama, pa sam još malo smanjila brzinu. Počeli su me preticati i malo manje bijesni vozači Golfova. Lako Švabama kad su ludi. I imaju zimske gume. Dixie je bio klasično prepun za subotnje popodne, pojačano i predblagdanskom groznicom. Uspjela sam se probiti do police s mačjom hranom i dohvatiti kesicu preko štrkljave bakice koja je u kolicima za kupovinu vozila pinča, malo mršavo pseto ležalo je na ružičastoj dekici i bezvoljno njuškalo napola pojedenu umjetnu kost. Bakica je vrlo živahno pojurila za mnom i pokušala me u nešto uvjeriti (ili mi nešto objasniti), ali moje ograničeno znanje njemačkog spriječilo me da shvatim što hoće. Uzaludno sam joj pokazivala da je na onome što kupujem nacrtana perzijska mačka i da piše "Persian30" i da nema nikakve veze sa psima...... nije se dala otresti. Napravila sam se bedasta i šmugnula. Kad sam napokon izašla iz gužve vani se mračilo a od snijega je ostala samo bljuzga i pokoja zalutala pahulja. Dovezla sam se kući ljuta i neraspoložena. "Dušo, mogla si mi donijeti koju pivu, a?" - dočekao me zakoniti niti ne okrenuvši glavu od ekrana. Stavila sam mu na stol halogenke, uzdahnula i krenula opet van. Kad se udate za muškarca koji je prešao 40........ Nedjelju sam provela u krevetu. Hvala Bogu, nedjeljom dućani ne rade. |
♥ 13:47 - ♥ Komentari (3) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Ozbiljnost
♥ 08:57 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Gledam ovog smajlića kojeg sam stavila u prethodni post (baš mi je nekako pasao u trenutku), i pitam se........ da li sam ja neozbiljna?Već sam odavno prošla neke godine u kojima pojam ozbiljnosti uopće dolazi u obzir. Pretpostavlja se da sam ozbiljna, kako ono kažu.... "zrela" žena. Iako mene ta riječ zrelost uvijek asocira na nešto što je samo korak od prezrelosti - bolje rečeno nešto na samom početku kraja postojanja. Kao breskva, recimo. Zrela breskva je mekana i puna soka. Ali koliko dana je treba ostaviti u zdjeli za voće pa da dobije tamne mrlje i neugodan okus? Zato ne volim riječ "zrela". I kad ovako malo razmislim zaključim da sam ja još sasvim nezrela - barem tamo gdje se konta - u glavi. Kao prvo, strasno volim igrice. Kompjuterske, mobitelske i tome slične igrice. Sinoć sam recimo tako dugo na mobitelu igrala Taunsmene da mi se u trenutku učinilo da imam početak predinfarktnog stanja. Naravno, tako nešto (kako sam čula) kreće od lijeve ruke, a meni je klonula desna - od grčevitog držanja mobitela i tipkanja po mini-tipkovnici u nastojanju da održim na životu živopisne buhice na ekranu. Da sam imala pristup PC-u vjerovatno bih gradila pruge i kupovala vlakove, ali sinoć je gospodin muž bio kod kuće i do 3 ujutro kokao teroriste u Red Alertu..... Hm. Pitam se tko je od nas dvoje onda ne/ozbiljniji. Sjećam se jedne divne scene od prije dvije godine ili tu negdje. Zaustavili smo se negdje u Austriji na 8-satnu pauzu. Nigdje ničega u stilu samoposluge ili restorana, nekakvo raštrkano poljoprivredno selo...... ali priroda! Prekrasna! Rano proljeće u Austriji je nešto najljepše što sam ikad vidjela. Usidrili smo se na obali prilično brze i hladne rijeke. Čak smo se pokušali okupati (više ja, naravno - kad vidim vodu moram se ubućkati u nju pa što bilo), ali bilo je superprehladno za umočiti išta više od nožnog palca na pola minute. I onda smo lijepo napravili piknik na pijesku obale. Nije mi bilo dosadno. U stvari nikad mi nije dosadno (osim možda kad nekog čekam na nekom glupom mjestu i ne smijem se maknuti). Šetala sam naokolo i proučavala što sve raste u grmlju - čak sam pronašla i male sadnice divljih jagoda koje sam iskopala za ponijeti doma. Pa sam otkrila da je tik uz obalu rijeke sve puno živopisnog šarenog šljunka. Kamen katkad zna biti krasan ako ga znate gledati. Vratila sam se zakonitom, koji je bio zadrijemao, ruku punih uzoraka flore i kamenja i oduševljeno ga zazvala: "Vidi što sam sve pronašla!". U tom trenutku sam bila savršeno sretna zbog kamenčića i jagoda...... možda i zato što sunce sija i što je rijeka hladna..... ne znam..... On je otvorio oči i pogledao zbunjeno u mene i moje "blago" a onda se od srca nasmijao. "E jesi baš kao neko malo dijete." rekao mi je. Naravno, koja bi normalna žena blizu 40-te skakutala naokolo po riječnoj obali i skupljala travke i kamenčiće....... i još bila sretna i zadovoljna s takvim "provodom"? Druga bi vjerovatno tražila da joj pronađe neko mjesto gdje bi mogla popiti nešto a onda, ako ne baš u kupovinu, ali barem jednu pristojnu ulicu s dućanima gdje bi mogla razgledavati izloge..... Je li ovo bilo zlobno? U stvari ne znam kako bi reagirale druge žene - ali sudeći po njemu sigurno ne bi dobile napadaj oduševljenja zbog običnog kamena. I onda sam se u jednom trenu sjetila njega. Onog drugog. Onog s kojim sam pokušavala biti neka druga jer je on stalno očekivao da ja ne budem ja. Sjetila sam se prezira i prigovora - "ti se ne znaš zabavljati"...... "ozbiljna si kao smrt"....... "nikad se ne znaš uklopiti u nečije veselje"......."ukočena si"....... "hladna si"..... Bože moj kako sam ga u tom trenutku mrzila!! Nisam ga toliko mrzila niti kad sam shvatila da mi je godinama glumio, niti kad mi je na prevaru oduzeo najintimnije snove i nadanja, niti kad nije imao ljudskosti da me pusti da pokušam preživjeti. Mrzila sam ga tada što mi je sjećanje na njega pokvarilo jedan predivan, jedan savršen dan. Kad bi se čovjek barem mogao operirati od sjećanja. |
♥ 08:57 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Danas samo čitam
♥ 18:09 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Čitam njegove laži. Cijelu paukovu mrežu spretno istkanih poluistina i neistina baziranih na nekim davnim istinama. I nisu bile istine zbog njega nego zbog mene. Zbog toga što nisam mogla ne vjerovati, što nisam niti mogla zamisliti da postoji netko tko može lagati tako - gledajući u oči i smiješeći se tako iskreno. Laž kao umjetnost. Toliko se približi pravoj istini da ako znate samo jedan djelić morate povjerovati. A ipak je ta njegova istina tako strašno uvrnuta...... kao iskrivljena slika u ogledalu. Možete prepoznati dijelove ali cjelina je izopačena u potpunosti. Čak i sada se ponekad pitam da li je to stvarnost. Ne, ne sumnjam u sebe. Ne sumnjam niti u svoje sjećanje niti u svoje sposobnosti da razlučim. Sumnjam u to da možda na trenutke živim u mučnom snu..... noćnoj mori koja ne prestaje..... jednoj od onih mora u kojoj se poznata i draga lica pretvaraju u monstruozne maske likova iz horror filma. I ništa nije onako kako ste mislili da jest. Ponekad plačem iznutra. Skoro nikad ne plačem tako da me netko može tješiti. Za neke stvari ne postoji utjeha. Danas samo čitam njegovu mržnju. Mržnju zbog toga što sam pobjegla iz sadističkog zatvora koji je on zvao ljubav. Mušica koja je pobjegla iz mreže a pauk se ne može s tim pomiriti - kako banalno i zapravo smiješno. Ali zato je mušica ostala bez krila (i dobrog dijela života). Koji je njegov komentar na to? Vjerovatno najčešći koji mu pada na pamet (tipkovnicu) - BELJ!!  |
♥ 18:09 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #