 | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 
Gornja lista je sređena po mojim internim pravilima čitanja tekstova na webu (od kojih uzimam sebi pravo da odstupim kad god mi se svidi)
Žao mi je ali u principu NE čitam tekstove: • u kojima umjesto č i š piše ch i sh jer su mi naporni. Znam da nemaju svi hrvatsku tipkovnicu i kad naiđem na c,z,s to mi ne smeta. • koji su napisani tamno sivom bojom fonta na crnoj pozadini ili nešto slično, čitanje na monitoru mi je ionako naporno tako da ne želim još više naprezati oči. • koji su prepuni smajlić-umetaka - povremena sličica koja podcrtava tekst je simpatična i zgodna, ali kad iza svake druge riječi stoji smajlić, tekst postaje iscjepkan i (opet) nečitljiv. • koji nemaju proreda, velikog i malog slova, točke i zareza - u takvim tekstovima se izgubim i postaje mi nemoguće pratiti ih • koji su napisani nekim posebnim fancy fontovima jer me zamaraju..... na kompu imam instalirane skoro sve zamislive fontove ali kad se radi o čitanju teksta na webu priznajem isključivo Verdanu, Tahomu i Arial ne manje od 10px. • koji su morbidni ili prostački van nekih (mojih) granica - nemam dovoljno jak želudac i ne želim se prisiljavati da čitam nešto što mi ne prija. • koji su copy/paste s engleskih stranica. Ne zato što ne govorim engleski, dapače, znam ga jako dobro, nego što smatram da je neka vrsta pristojnosti da se tekst upućen Hr čitateljima prevede. I sama to radim (i znam da je katkad vrlo teško) ako imam potrebu da citiram neke strane navode. • u koje su umetnute slike širine cca 1 200 px zbog kojih trebam scrollati lijevo-desno da bi pročitala cijeli tekst - to me umara. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Subota, shopping day
♥ 13:47 - ♥ Komentari (3) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Klasično smo se ustali kasno u subotu a gospodin muž se još i prije ustajanja potužio da je gladan.Sad, da baš volim trčkarati po dućanima prije nego što popijem jutarnju kavu i dođem sebi, ne volim. Obično onako mamurna zaboravim sve što trebam kupiti i pokupujem neke sasvim čudne stvari. Ali, imao je pravo. U kući nisam imala čak ni toasta, a spremanje koliko-toliko pristojnog doručka bez kruha nadilazi moje sposobnosti. Budući da smo "veliku" kupovinu obavili uobičajeno zajedno u gradu odmah nakon plaće, znala sam da nema šanse da ga nagovorim da ide sa mnom - "Samo ću skoknuti po kruh i par sitnica, pa popodne odo u Dixie po cigarete i ostalo" rekla sam. Ali moj dragi suprug je već bio duboko u teritoriji pobunjenih Arapa i smišljao strategiju za sređivanje svog kompjuterskog protivnika....... "Kupi žarulje za halogenku kad već ideš u Dixie", dobacio je i zaboravio RL oko sebe. E pa sad, nije mi se dalo ponavljati istu rečenicu dva puta, a znam kakav je kad se dočepa svojih igrica. Tako sam srknula oveći gutljaj sasvim vruće kave, opekla jezik, udarila rukom o ormarić dok sam uzimala ključeve od auta i uputila se do najbliže samoposluge. Na stepenicama sam se sjetila da nisam uzela košaricu, a već u kolima da sam se zaboravila počešljati. Splela sam kosu u improviziranu pletenicu i dala po gasu. Tko će se opet vraćati natrag zbog takvih sitnica! Ja ionako uvijek izgledam nepočešljano. Svježi zrak me malo razbudio, tako da sam uspjela kupiti kruh i vratiti se doma u jednom komadu, gospodinu servirati doručak pred monitor i staviti ručak da se kuha (čula sam iz boravka neko gunđanje o tome kako radnom čovjeku treba domaća juha kad se napokon nađe kod kuće pa sam postupila sukladno s tim). E sad sam mogla u miru pijuckati kavicu i igrati igricu. "Jesi li kupila žarulje?" sjetio se moj zakoniti odjednom. "Ne, nisam, rekla sam ti da idem do grada kasnije, kad ručak bude gotov". "A zašto ne odmah?" Kako da mu objasnim da ne mogu ostaviti juhu koja vrije na špaheru i izgubiti se u kupovinu? Kad bi mu rekla da se nešto kuha i da pripazi na to, zaboravio bi na to u roku 3 sekunde. Ako bi uopće i čuo da sam nešto rekla. S obzirom na jačinu buke i pucnjave koja je treštala s ekrana, nalazio se u vrlo delikatnoj fazi uništavanja međunarodnog terorizma - čudo da se sjetio ikakvih žarulja. "Ne odmah, idem u grad kasnije" rekla sam s notom konačnosti u glasu. Netko bi vjerovatno rekao da smo dvoje čudaka, ali subotnje prijepodne nam je ugodno prolazilo u igranju mobitelsko-kompjuterskih igrica. Napokon sam sredila proizvodnju u svom buhica-selu na ekrančiću mobitela, kad mi pažnju privuče lelujavi pokret vani - pogledam kroz prozor i imam što vidjeti: pada gusti krupni snijeg! Prvi dojam mi je bila toplina oko srca...... u stvari volim snijeg. Kao dijete Juga koje je jedini pravi snijeg viđalo u prekrasno doba školskih praznika kod bake na selu, uvijek se oduševim kad vidim pahuljice. A onda me odjednom tresne kruta realnost - pa ja moram do dućana u gradu, a snijeg pada već gusto i brzo! Što ako se ne uspijem izvući s parkirališta pred kućom? Kao prošle godine kad sam upala u nanos i sklizala se gore-dolje sve dok nisam progutala ponos i dozvala zakonitog da me spasi i pogura. Odjurila sam do prozora spavaće sobe i potvrdila svoja najgora očekivanja - tlo je već bilo pokriveno s dobrih 10-tak cm bjeline. Počela sam nabacivati na sebe odjeću i u prolazu viknula zakonitom "Pada snijeg! Jurim do grada dok se još mogu izvući s kolima....." "Pa ja sam ti rekao da ideš odmah, drugi put me poslušaj" odvratio je on zlobno keseći se. Odvagnula sam opciju jedne dobre svađe prema mogućnosti da obavim kupovinu sa što manje stresa - i odlučila se za posljednje. Kad se udate za muškarca koji je prešao 40 i dobar dio života prije vas brinuo sam o sebi, brzo shvatite da svađanje oko nekih stvari ne donosi nikakve rezultate. On ima sasvim jasne ideje o tome kako njegove donje majice trebaju biti speglane i tko je zadužen da ide po njegovo pivo i nikakva svađa ga neće nikad uvjeriti u suprotno. Cesta koja vodi u grad uopće se ne uklapa u standarde njemačkih cesta kako sam ih ja zamišljala prije nego što sam došla živjeti ovdje. Uska je i grbava i ima tendenciju da zanosi ravno prema metar i pol dubokoj grabi sa strane. Uz to se nalazi na vjetrometini. Iza mene su se nalijepili bijesni vozači Audija i Opela i pokušavali me luđački preteći na svakom ravnijem dijelu. A meni je samo bilo na pameti kako da izbjegnem ravne plohe leda u kombinaciji sa sve jačim naletima vjetra. Stara Meri se klizala lijevo desno na svojim poluizlizanim allyeararound (ili kako se to već kaže) gumama, pa sam još malo smanjila brzinu. Počeli su me preticati i malo manje bijesni vozači Golfova. Lako Švabama kad su ludi. I imaju zimske gume. Dixie je bio klasično prepun za subotnje popodne, pojačano i predblagdanskom groznicom. Uspjela sam se probiti do police s mačjom hranom i dohvatiti kesicu preko štrkljave bakice koja je u kolicima za kupovinu vozila pinča, malo mršavo pseto ležalo je na ružičastoj dekici i bezvoljno njuškalo napola pojedenu umjetnu kost. Bakica je vrlo živahno pojurila za mnom i pokušala me u nešto uvjeriti (ili mi nešto objasniti), ali moje ograničeno znanje njemačkog spriječilo me da shvatim što hoće. Uzaludno sam joj pokazivala da je na onome što kupujem nacrtana perzijska mačka i da piše "Persian30" i da nema nikakve veze sa psima...... nije se dala otresti. Napravila sam se bedasta i šmugnula. Kad sam napokon izašla iz gužve vani se mračilo a od snijega je ostala samo bljuzga i pokoja zalutala pahulja. Dovezla sam se kući ljuta i neraspoložena. "Dušo, mogla si mi donijeti koju pivu, a?" - dočekao me zakoniti niti ne okrenuvši glavu od ekrana. Stavila sam mu na stol halogenke, uzdahnula i krenula opet van. Kad se udate za muškarca koji je prešao 40........ Nedjelju sam provela u krevetu. Hvala Bogu, nedjeljom dućani ne rade.  |
♥ 13:47 - ♥ Komentari (3) - ♥ Isprintaj - ♥ #