 | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 
Gornja lista je sređena po mojim internim pravilima čitanja tekstova na webu (od kojih uzimam sebi pravo da odstupim kad god mi se svidi)
Žao mi je ali u principu NE čitam tekstove: • u kojima umjesto č i š piše ch i sh jer su mi naporni. Znam da nemaju svi hrvatsku tipkovnicu i kad naiđem na c,z,s to mi ne smeta. • koji su napisani tamno sivom bojom fonta na crnoj pozadini ili nešto slično, čitanje na monitoru mi je ionako naporno tako da ne želim još više naprezati oči. • koji su prepuni smajlić-umetaka - povremena sličica koja podcrtava tekst je simpatična i zgodna, ali kad iza svake druge riječi stoji smajlić, tekst postaje iscjepkan i (opet) nečitljiv. • koji nemaju proreda, velikog i malog slova, točke i zareza - u takvim tekstovima se izgubim i postaje mi nemoguće pratiti ih • koji su napisani nekim posebnim fancy fontovima jer me zamaraju..... na kompu imam instalirane skoro sve zamislive fontove ali kad se radi o čitanju teksta na webu priznajem isključivo Verdanu, Tahomu i Arial ne manje od 10px. • koji su morbidni ili prostački van nekih (mojih) granica - nemam dovoljno jak želudac i ne želim se prisiljavati da čitam nešto što mi ne prija. • koji su copy/paste s engleskih stranica. Ne zato što ne govorim engleski, dapače, znam ga jako dobro, nego što smatram da je neka vrsta pristojnosti da se tekst upućen Hr čitateljima prevede. I sama to radim (i znam da je katkad vrlo teško) ako imam potrebu da citiram neke strane navode. • u koje su umetnute slike širine cca 1 200 px zbog kojih trebam scrollati lijevo-desno da bi pročitala cijeli tekst - to me umara. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Night life
♥ 16:22 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #
Gospodin suprug se vratio s posla u utorak navečer i s vrata već počeo psovati i praskati.“Da mu %&rf”/& mater dispečeru, znao sam da će me zajebati......” grrrrrr puf bla bla. Ok, ništa novo, mislim se, opet mora valjda na posao u 3 ili se nije naspavao ili ga je poslalo na dva mjesta bezveze. Usput sam provjeravala ima li u frižideru još koja zaostala piva ili da računam da se moram obući i skoknuti po nju. Kad jednom sjedne za komp s pivom u ruci svijet će mu izgledati mrvu ljepši – obično tako završe njegove dnevne muke po poslu. Ali onda sam čula “..... i zato ću ti ostaviti kola pa ti sama pođi po jelku, tko zna hoću li se ja uopće uspjeti vratiti navečer”. “Hoćeš reći da nećeš biti doma za Božić?” izbečila sam se, samo mi to još treba – ne samo da neće biti nikoga osim nas dvoje nego se i to dvoje sad pretvara u jedno..... pa kakav je to Božić u solo? “Rekao sam da ne znam kad ću doći na Badnjak! Daj slušaj malo kad ti govorim, nikad ne čuješ što sam ti rekao..... Svi rade do 12 a ja se možda neću vratiti prije navečer ako i tada da mu pas mater %&rf”/&.......” Priznajem, češće se dogodi da mi ono što netko priča malo prođe kroz uho (nikad kad se radi o bitnim stvarima npr koji nick ima ona plavuša koju je neki dan gledao na kameru). “Dobro, znači ostavljaš mi prekosutra kola da ja sama odem kupiti jelku....... i možda se nećeš vratiti do Božića pa to, pretpostavljam treba značiti da je ja sama trebam i okititi ili što? Jako zgodno.” “Ostavljam ti kola noćas, a ne prekosutra, prekosutra je Badnjak već zaboga.” “A? Ja sam mislila da je sutra utorak”. “Sutra je srijeda” zarežao je pa sam skužila da je vrijeme za taktičko povlačenje. “Moram do Rewe, nemam više cigareta” dobacila sam i otperjala iz kuće. Ok, povremeno pobrkam dane i datume, ali kad netko sjedi doma i datumi mu nemaju preveliko značenje u životu tokom godine (osim što obično oko 21.-og počinjem zirkati kad će plaća) nije čudno da se pobrka i u ovo doba kad ne bi trebao. Uopće mi se nije svidjela ideja da se vozikam po gradu i na mote pokušavam nekome objasniti da mi se drvce sviđa ali ga treba malo potkresati gdje ja kažem. Mada sam u zadnje tri godine razvila neke neslućene pantomimičarske sposobnosti još nisam jako sretna kad ih trebam primijeniti. Ali što je tu je........ Bura se slegla dok sam se vratila iz samoposluge i umorni radni čovjek se opuštao uz svoje teroristiće i pucnjavu. Koliko je nervozan i ljut vidjela sam i po tome što nije uopće pogledao Večernjak na netu kao što obično radi. Uzela sam pletivo i daljinski da vidim što je na tv, kad eto mog zakonitog odjednom do mene na kauč. “Opao je” kaže zbunjeno. Pogledam – monitor se crni, sistem se ne diže, opet komp pravi sranja kao nedavno. Slažemo se da mora biti grafička karta u pitanju, on isključuje struju (prije koji tjedan to je bio jedini način da ga reaktiviramo). Koju minutu gledamo tv, ali onda njemu pada glava na moje rame i počinje hrkati....... nije čak niti pokušao ponovo startati igricu, jadničak, mislim se, baš je umoran. Na čas dolazi sebi i kaže mi “Moram krenuti u jedan......” i onda definitivno otplovi u san. Zaključujem da mi se ne isplati spavati tih par sati do ponoći, posebno ako moram vratiti kola doma - ja ne mogu, kao moj zakoniti, iz kreveta skočiti za volan bez da izazovem bar lakšu prometnu – znači treba mi oko pola sata da u miru popijem kavu. Naravno ne računam da će se tih mojih pola sata, kao i svaki put, produžiti na sat-dva veselja oko njegovog buđenja. Točno u ponoć i 30 ulazim u boravak i zovem ga: “Dušo, ponoć i po ti je, trebao bi se ustati ako misliš krenuti u 1” “Aha, sad ću” kaže mi sasvim jasno i nastavlja hrkati. Moj muž ima zadivljujuću sposobnost da s nekim vodi vrlo složenu konverzaciju dok u stvari duboko spava....... naravno, toga se nikad ne sjeća kad se probudi. Zgodna karakteristika za sumnjičavu i ispitivanju sklonu suprugu kakva ja nažalost uopće nisam. Ili bar to ne znam iskoristiti. Nalivam si drugu šalicu kave i odlazim u krevet. Pola sata kasnije pokušavam ponovo, trudim se da budem uvjerljiva. “Srećo moja, jedan sat je, zakasnit ćeš na posao ako ne kreneš.” “Evo idem” odgovara on sasvim netočno jer ne ide ama baš nigdje, samo mijenja ton hrkanja. Treća šalica kave. Počinjem se polako nervirati jer znam da ću, ako ga ne uspijem izbaciti iz kreveta, naravno, ja biti kriva što kasni. Ne jednom sam čula “Što me nisi prije probudila?!?”. Raste nervoza i broj popušenih cigareta. U jedan i 30 već sam ljuta i pokušavam energičnije. “Ajde diži se više, kasniš!” Postigla sam to da je otvorio jedno oko, pogledao me ljutito, pa ga opet zatvorio, okrenuo se na stranu i prestao hrkati. 15 minuta, dvije cigarete i još pola šalice kave kasnije: “Pa dobro do kada ti misliš da ću ja tebe budit, jel ti misliš da ću ja ovdje čuliti cijelu noć i zivkati te svakih pet minuta, diži se smjesta ili ja odo na spavanje i boli me briga kad ćeš na posao!!!” Izgleda da sam napokon uspjela! Moj dragi mužić sjeda na kauč, gleda me bijesno zakrvavljenim očima i reži svojim jutarnjim basom: “Što se ti dereš na mene, a?!? Jel se ti to hoćeš svađati??!!!” Sva sretna što je napokon više-manje budan i svjestan ne trudim se uopće da mu objašnjavam da se neću svađati nego da se samo trudim da stigne na posao koliko-toliko navrijeme. “Još ti moram ostaviti pare, što nisi digla sinoć s bankomata, na sve moram ja misliti.......” čujem ga kako gunđa dok se oblačim. Auto je pokriveno korom leda, drhturim dok on struže šajbu i vozimo se do bankomata. Bacam sasvim slučajno pogled na kazaljku goriva i zgrozim se. “Trebaš natočiti goriva” kažem mu kad se vratio “neću imati dovoljno za natrag” “Nemam sad vremena.” “Da si ustao kad sam te prvi put zvala imao bi vremena.” “Ni da sam ustao dva sata ranije ne bi imao vremena.” Zbunjena tom njegovom izjavom šutim i pokušavam je shvatiti ali mi ne uspijeva. 20 km kasnije pali se lampica rezerve. “Sad imaš još barem 3 litre, a kako trošiš 7 litara na 100 kilometara, znači da imaš sasvim dovoljno za tih 20 kilometara natrag.....” kaže mi on zadovoljno. Baš da mi nešto ide matematika u 2 sata u noći, i ne ide, ali ako on tako kaže......... Na parkiralištu ispred firme izmjenjujemo obavezne pusice i upozorenja jedan drugome da se čuvamo. Sjedam u kola, ubacujem u rikverc i otkrivam da je zadnja šajba prekrivena debelom korom leda. Ne vidim baš ništa iza sebe. Prekidač grijača zadnjeg stakla mi je upao u ploču prije jedno mjesec dana, naprosto se otkinuo i uletio, ali donedavno sam mogla uvući prst u nastalu rupu i nekako ga napipati i uključiti. Sad primjećujem da je definitivno nestao negdje unutra. Moj zakoniti se ne zamara s tim sitnicama, on vozi “na špigle” jer je profi........ ja umirem ako ne mogu koristiti retrovizor. Što je tu je, otvaram prozor i trudim se da vidim što je otraga........ ako on krene prije meine osuđena sam na to da vozim iza njega pod budnom paskom. Moj dragi se na cesti prema meni ponaša kao ona poslovična kvočka prema odlutalom pačiću. Zato stisnem zube i vrtim volan pouzdajući se u svoju sretnu zvijezdu – uspijevam. Pužem doma po autoputu 80/na sat zbog štednje goriva sretna što nije jutro i što nema skoro nikoga na cesti. Jutarnja jurnjava ovdje je nezamisliva. Čovjek bi mislio da u zemlji s tako strogim i skupim prometnim pravilima ljudi neće riskirati da bi stigli minut ranije, ali nije tako. U 7 sati ujutro malo tko vozi ispod 180....... osim savjesnih kamiona koji onda za sobom vuku repove bijesnih vozača pola metra iza sebe. U stvari, moram iskreno priznati da se divim mom mužu kako može raditi to što radi. Ja bi vjerovatno bila sijeda nakon dva dana vožnje po Njemačkoj. 3 sata ujutro. Nakon onih litara popijene kave i uzbuđenja vožnje na rezervi uopće mi se ne spava. Čak se osjećam prilično aktivna za neke poslove. Časkom se kolebam između peglanja i odgovaranja na par dosadnih mailova koji mi čuče u Outlooku zadnjih par mjeseci. Usisivač ipak ne bih trebala paliti u ovaj sat. Kontempliram o tome zašto sam ja uvijek orna za neke poslove u gluho doba noći, a baš nikako po danu, palim cigaretu i prekidač struje...... komp izgleda ok, sistem se diže. Spajam se na net. Nema odaziva. Mislim se kako sam uranila, možda još Norton zavlači. Čekam. Palim drugu cigaretu. Spajam se ponovo. Opet ništa. Gledam iza stola, svjetlo na modemu crveni. Nekako mi je jasno da nema smisla da potežem kabele i žičice (kao onaj put kad sam zakačila usisavačem pa je nakon par trzaja opet sve proradilo). Ova dva dana dok se gospodin suprug ne vrati doma osuđena sam da provedem offline. 5 sati ujutro. Odlažem knjigu i gasim svjetlo. Moje Malo Zlato dolazi mi odnekud u krevet i prede. Tonem u san. Moje Malo Zlato skakuće po meni i budi me, odlazi u wc i jedno pola sata grebe po novinama i meni po mozgu (neuspješno pokušava zakopati tragove). Opet tonem u san. Moje Malo Zlato sad odlazi u kuhinju i glasno brlja po posudici s hranom, onda se vraća u hodnik i kašlje i povraća. Valjda je opet žvakao jadnu dracenu koja mu je zadnjih dana postala predmet zanimanja i zbog toga gubi list po list. Teturam iz kreveta i zalupim vrata od sobe Mom Malom Zlatu u iznenađenu njuškicu. Nije naučen da ga izbacujem iz svog života na taj način pa sjedi ispred zatvorenih vrata i žali se vrlo glasno. Vani se čuje brundanje motora – vrijedni radni narod kreće na posao. I onda se ja pitam zašto mi se po danu spava.........  |
♥ 16:22 - ♥ Komentari (0) - ♥ Isprintaj - ♥ #