Marketing
Požar
Sjedili smo od ranog popodneva na ravnom krovu kuće i tjeskobno gledali u nebo.
“Eno ga! Ide kanader!!” povikao je susjedov sinčić. Povukla sam ga nervozno za ruku i natjerala da sjedne.
“Ako se ne smiriš idi gledaj od dole..... ne treba mi još uza sve ovo da netko sleti odavde..... prestani divljati” rekla sam mu strogo. Krov je bila samo nalivena ploča bez ograde i stalno sam jednim okom pratila uzbuđene klince koji su skakutali pored nas.
Kanader je preletio tako nisko da mi se učinilo da nas je poprskao kapljicama mora i uputio se ravno prema okomitoj litici.
“Udariti će!” zagrajali su svi.
Zadnji tren se izvio i izbjegao stijenu ostavivši blistavu zavjesu vodenih kapljica za sobom.
Bez efekta – plamen je i dalje lizao uz stijenu nesmanjenom snagom.
Ponovo se začula sirena, čista i glasna u vrućem zraku.
S druge strane ceste je panično zamukala krava. Stresla sam se.
“Dabogda izgorio i ti i tvoje krave” protisnuo je moj svekar kroz zube.
Pogledala sam njegovo zlobno iskrivljeno lice i uzdahnula bez riječi. Smrad paljevine mi je sušio grlo i gušio me.
“Hoćemo li više?” upitala sam Ga.
“Ne još, sačekaj još malo, možda zaustave” rekao je.
“Može biti prekasno ako budemo još čekali....”
Ružno me pogledao i ustao:
“Ajmo onda. Ti izvedi koze a djeca i ja ćemo nositi kunce u kuću.”
Pred štalom sam ustuknula od jare.
Plamen je sukljao visoko iznad nedalekih borova.
Otvorila sam vrata.
Koze i ovce su se ustrašeno skupile u jednom kutu i nisu se ni pomakle kad sam ih pozvala. Napokon se prvi pokrenuo jarac a za njim je i nekoliko hrabrijih koza odlučilo da izađe. Za njima su krenule ovce.
“Plaše se vatre, prevruće je!” vikala sam “Moraš mi pomoći da istjeram ove što su ostale!!”
Mala je pored mene utrčala u štalu sa štapom i bezobzirno počela šibati po nogama neodlučne koze.
Povela sam stado u niz mračnu ledinu. Nisam ni primijetila kako se brzo smračilo.
Mala se prugurala pored mene jedva noseći vreću u kojoj se bacakao kunić.
Uhvatila sam je za rame i okrenula prema sebi:
“Je li te puno strah, milo?”
“Jest mama, ali ne brini, nećemo dozvoliti da itko izgori”
Poljubila sam je u oznojeno čelo.
Stotinjak metara ispod stala sam u susjedovom polju. Niske stabljike nedavno pokošene djeteline rezale su me po bosim nogama. Stado me okružilo, koze smirene mojim prisustvom polijegale su po zemlji.
Najednom u mraku odjekne duboki lavež . Protrnula sam.
“Pas..... za Boga miloga zaboravili ste psa!!” zavapila sam očajno.
Susjeda me čula i nagnula se preko ograde:
“Što je bilo?”
“Molim te, reci mom mužu da je pas ostao vezan ispred štale....”
Prigušeno sam čula kako je pita zašto vrištim i kako mu prenosi što sam rekla. A onda sasvim jasno do mene dopre Njegov odgovor:
“Znaš što? Reci joj neka se goni u pizdu materinu!”
Bol. Stid. Nijemo pitanje – zašto?
Onda sam shvatila da, kao i uvijek, krivi mene. Za požar. Za te jadne životinjice koje mora spašavati. Za to što ne može s nogama na stolu i uz bocu vina na miru gledati utakmicu na televiziji.
Satima sam napeto motrila plamenove koji su bili čas jači čas slabiji dok se nisu polako smirili i ugasili. Moglo je biti oko pola noći. Čula sam kako se vatrogasna kola iz brda spuštaju natrag u selo.
Umorna i pogružena vratila sam stado natrag u netaknutu štalu.
U kući su me dočekale kćeri sjajnih očiju:
“Mama, nema struje, gladne smo...... pojele smo ono od ručka i kruha i paštete ali još smo gladne.”
On je sjedio u fotelji i šutio. U očima mu se gnijezdio mrak. Pored njega na podu poluprazna boca.
“Dobro” rekla sam “Idem na pumpu kupiti nešto za pojesti."
Na izlazu na magistralu skupila se hrpa vozila i uznemirenih ljudi, jedva sam se probila sa svojom starom “četvorkom”.
Na povratku me zaustavila policija.
“Ne možete gore” rekla mi je službeno faca u uniformi “Cesta je zatvorena da se omogući nesmetan prolaz vatrogasnim kolima”
“Ali ja tu živim! Samo sam pošla da djeci kupim nešto za pojesti.....” neodređeno sam pokazala na kekse i čips na sjedalu do sebe i odjednom osjetila kako me obuzima strahoviti umor, tuga i beznađe. Pokušala sam suspregnuti suze ali bezuspješno.
“Pa dobro, gospođo, ne morate plakati...... ajde” rekao je zbunjeno i mahnuo da me propuste.
Nahranila sam kćeri mlijekom i keksima, pospremila ih na spavanje i vratila se u kuhinju. On je i dalje sjedio u fotelji i šutio. Pogledala sam ga ravno u oči. Uzvratio mi je pogled s bijesom i mržnjom a onda ga skrenuo u stranu.
Jednom neminovno dođe dan kad gluma zamori i maska spadne. Gledala sam stranca s kojim sam provela tolike godine i pitala se što dalje....
Nešto se naglo slomilo u meni – mjeseci premišljanja, vaganja, suzdržavanja, uvjeravanja same sebe......... odlučila sam.
Izašla sam iz kuće teturajući kao slijepac i krenula preko ceste.
Gusti dim i miris paljevine gušio me i dalje.
Ne znam kako je znao da ću doći, ali čekao me u sjeni prvih borova.
Šutke me uzeo za ruku i poveo uzbrdo.
Sjeli smo na niski kameni zidić pred kućom i u tom trenutku je zapuhao vjetar sa sjevera, šumeći u visokim borovima, hladeći moje gole oznojene ruke, noseći dah svježine i čistoće.
Prvi put od jutros duboko sam udahnula zrak neuprljan dimom i garom.
Privukao me k sebi i poljubio u čelo.
“Kako ti divno miriše kosa” rekao je tiho.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------
Prošlog ljeta, pet godina poslije, u novom požaru izgorjela je moja napuštena štala i odavno prazna pseća kućica ispred nje.
Kažu da vatra pročišćava.
Možda.
Ponekad bih voljela da i neka sjećanja mogu zapaliti kao suhu borovu grančicu.
Post je objavljen 13.01.2005. u 13:21 sati.