U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

petak, 29.06.2007.

Odjavna špica 12: Upute kako preživjeti vikend (ili: zašto su žene zlo?)

(raspored slijedećih epizoda Odjavne špice možete pronaći u boxu lijevo, a događanja u gradu na poprilično velikom broju obala u boxu desno) Petak je sparan. Uf, još kako je sparan. A glavni problem sa sparinom je da s njom čak ni šestar ne pomaže. Tako ideš gradom i čini ti se da ideš kroz vodu, sve je mutno i lelujavo, iz dosade bodeš samog sebe šestarom (jer sparinu, rekosmo, ne možeš), grad je zabavno pust, dođe ti da pomisliš da je samo tvoj i da uđeš u prvi dućan i uzmeš si, recimo, čokoladu. Nije ti baš do čokolade, ako ćemo iskreno, ali kad ideš pustim gradom u kojem nema baš nikoga onda si nekako Ale Pale sam na svijetu, a Ale Pale sasvim sigurno nije po dućanima uzimao cigarete i alkoholna pića. Onda se petnaestak minuta uvjeravaš da ti se samo učinilo da si čuo zvuk poruke na mobitelu. Ide ti super, pa nakon 15 minuta ideš dokazati cijelom svijetu da ti se samo učinilo. Nije. "Ne jebi, moras doc" piše tamo. Karlovac igra protiv Dinama i svi Gademzi osim tebe misle da je to superkul i da navijanje mora biti bolje nego ikad. Ti mrziš prijateljske utakmice, mrziš sparinu, mrziš vrućinu i uz sve to znaš da će rezultat biti nekakvih 9:0 za Dinamo. Ali ideš. Ideš jebiga. Prvo se okupaš u Korani, vani je 40 stupnjeva, pa riječnih 35 ugodno osvježava. Mda. Poslije si na stadionu, navijanje je zapravo sasvim dobro, iako je Bad Blue Boysa razumljivo daleko više. Onda počnu pizdarije, a o tome se ne priča. A Karlovac pobijedi Dinamo s 4:3. Dok se vraćamo sa stadiona, jedan od Gademza, oduševljen ovim povijesnim događajem, objašnjava djevojci još jednog od Gademza, djevojci koja je...nešto. Irkinja ili Španjolka. Uglavnom, na engleskom joj priča "ic lajk aj vud vin on a bjuti kontest for d best luking manekin in da vrld". A, vas sigurno zanima ono zašto su žene zlo? Zamislite da ste na Korani i da neki tamo tip počne barit neku tamo tipicu. Tip ima paštete na ramenima (mislim, nema doista, samo me užasno živcira ono "ima putra na glavi"), ali ima i ona ako ćemo pravo. I sad, mi bacimo tu i tamo koji pogled da vidimo kako napreduje, a žene? Evo što pri ovom nečuvenom otkriću da se netko bari rade žene: Faking anblivibl. No dobro, ajmo dalje. Subotu valja preživjeti u kući pored Glazbene škole, koju ako se zbilja potrudite možete naslutiti na ovoj fotografiji. Nekom nepoznatom alkemijskom mješavinom postignuto je da je unutra sasvim ugodno prohladno, svi piju pivu, ja opet bezveze pilim o tome kako pijem sve osim pive i iz protesta pijem vodu, baš se dobro zabavljamo, a onda u sobu uđe Smrt. Smrt nije prava Smrt, premda je iz zubarske obitelji što znači da nije ni daleko od toga. Samo nekako izgleda kao Smrt. Baš nekako da sad ideš zamišljat kako bi izgledala Smrt da zbilja dolazi po ljude - e to je on. Sav u crnom, pomalo zastrašujuće tmuran, pomalo čak i kul. Svakako, smrt nije kul, ali Smrt jest (napominjem da me u ovom trenutku počinje užasno nervirati riječ smrt /smrt, smrt, smrt, smrt, smrt....bah, tako me jednom nervirala i riječ "ptice" ali me prošlo, pa će valjda i ovo/). Smrt je naš prijatelj i jedini problem je što počinje puštati neku muziku koju, jebiga, vjerojatno sluša Smrt. Ona prava. I sad, kad on uđe svi se zajebavamo u stilu "po kog si došao" i tako to. Problem je što sam ja, međutim, lud* (*tribute to J.D. Salinger*) i uvijek na par sekundi zbilja mislim da je došao po nekog. A to uopće nije prava Smrt nego naš prijatelj Smrt. Pri prvom stidljivom pokušaju da predložim da idemo u "Knjige i kava" neočekivano dobijam dva saveznika i onda narednih sat vremena pilimo sve ostale. Doduše, ja odlazim i ranije, jer imam 12 godina i želim gledat vatromet na krijesovima. Onda se poslije nađemo u KiK-u i tamo ima votke i baš sam sretan. Nedjelju, pak, možete preživjeti organizacijom izleta. Možete recimo otići u obližnje karlovačko predgrađe zvano Zagreb. To je u biti više kao karlovački Gardaland, jer ima dosta zabavnih stvari, a i shopping je okej. Jedini problem je što na informacijama HŽ-a rade neke lude žene koje ti kažu da vlak ide u 13.49 i ti onda po najgoroj vrućini otkako je izmišljena vrućina ideš na kolodvor samo da bi ustanovio da vlak ide u 14.39. Onda sjediš na beskrajno pustom kolodvoru i toliko si jadan da ti se čak ne da ni zamišljat da si Ale Pale. Onda se malo dopisuješ s DsK, koja je drugi dokaz da su žene zlo, jer dok ti umireš od sparine i vrućine i žeđi, ona se beskrupulozno kupa u moru. U Zagrebu se vidiš sa Shani i Gux, a dobro je da ne dođe i Shanu (Shani i Shanu nisu iste osobe, iako su obje ljenčine koje više ne pišu blog). Naime, gore spomenuta DsK je, između ostalog, poslala poruku u kojoj stoji "izljubi Shani i Gux, a Shanu izdrpaj". Sad, ako bi ove dvije još izdržale da me ne mlatnu kad im kažem da mi je to naredila DsK, da sam morao nekog izdrpat vjerojatno bih ozbiljno najebao. Svejedno, Shani i Gux su treći dokaz da su žene zlo. Ne samo one, ali one su mi bile pri ruci. Naime, obje su vrlo zgodne, a žene ne bi smjele bit zgodne na +35. Mislim, vaša stvar kakve ćete bit u jesen, zimu i proljeće, ali na +35 izvolite bit bezvezne. To isto vrijedi i za Jarun koji je pizda i izgleda baš privlačno, dok bi u slučaju da sam ponio kupaće vjerojatno bio neka obična blatna kaljuža. Kako bilo, u Zagrebu je bilo baš lijepo i tako sam preživio još jedan vikend. Putovanja su kul. Treba što više putovat. Jer ako ne putuješ, kako bi se mogao jednom vratiti? Ah, my precious...

- 23:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 23.06.2007.

Odjavna špica 10: Haustor

(raspored slijedećih epizoda "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo) (karlovačko Korzo pod snijegom - autor fotografije je Denis Stošić) Priznajem, ne sjećam se Valentininog telefonskog broja. Inače dobro pamtim brojeve, ali u Karlovcu su se čak dva puta mijenjali svima, tako da, eto, jednostavno ne mogu dozvati koji je bio onaj «originalni». Mislim da znam Jelenin. Mislim. Nisam siguran. Sasvim je moguće da griješim i da je to bio onaj stari broj od Crijeva, Zoke, možda i tete, tko će ga znati. Sad, oni koji duže čitaju ovaj blog shvaćaju težinu koja stoji iza nekih od ovih imena. A Ivanin broj? Kad smo ono slavili tri rođendana na Marisol i kad nije bilo votke nego sam bio prisiljen piti pelin, još nešto jako gorko, vino i pivo i još mineralnu vodu na sve to, pa mi je postalo stvarno slabo...pa kad sam onda ono otišao do Korane, sjeo na kamenje, gledao malo u slap, a malo u vodu pod sobom i pokušavao nekom čarolijom napraviti da mi prestane biti tako užasno slabo...e, da me tad netko pitao Ivanin broj rekao bih ga u sekundi. U tri ujutro, iz najdubljeg sna, opet bi bilo isto. O sretnim ljubavima ne treba puno pričati. Premda se mnogima čini drugačije, pogotovo u trenutku kada ih proživljavaju, jako slično je i s nesretnima. Bez njih bi, uostalom, bilo krajnje dosadno. Osim što je svijet bez nesretnih ljubavi i matematički nemoguć, nekako baš ne bih ni želio svijet u kojem nema trenutaka nesretne zaljubljenosti. No, dobro, s petnaest ni ja nisam tako mislio. Ipak, jedini pravi problem su neostvarene obostrane ljubavi. Jer, one su definitivne. Ivana i Catcher iz one zime s velikim snijegovima više ne postoje. Sasvim neka druga djevojka sjedila je na tribinama sportske dvorane za vrijeme malonogometnog turnira i uzrokovala jedan od tako rijetkih trenutaka kada se zaljubiš u nekoga iste sekunde. I to što još uvijek mogu dozvati osjećaj pri dodiru naših dlanova i isprepletenih prstiju, točnu nijansu smeđe u njenim očima, onaj trenutak kada smo hodali kroz maglu pored Kupe i kada je rekla «zagrli me», valjanje po snijegom prekrivenoj pješčanoj plaži na Korani i zvuk njenog smijeha...ako se baš potrudim i osjetiti njenu glavu na svojoj nadlaktici...i što sam kasnije uz sve nove, nesretne i sretne ljubavi, uvijek protrnuo ako bi netko spomenuo njeno prezime – sve to nema veze s nekom današnjom Ivanom. Kao što današnja Ivana nema veze s maturanticom karlovačke Gimnazije koja je sjedila na balkonu duge crvene zgrade koja nalikuje kao da je nedovršena i izgrađena samo od cigala...i pisala mi pisma u isti grad, kao što sam i ja njoj pisao duga pisma, ona zaboravljena, pisana kemijskom olovkom, premda smo živjeli svega kilometar daleko jedno od drugog i premda smo se vidjeli gotovo svaki dan. - Ti bi trebao biti pisac – rekla je jednom ta neka Ivana. - Neću. To je nekako dosadno. - Hm. – zamislila se u toj nekoj noći punoj magle, u toj nekoj zimi punoj snijega, u tom nekom gradu punom rata. «Znaš, sjetila sam se šta si ti. Ti si pričač.», napisala je te večeri u pismu. I možda je to doista nešto što sam i želio biti. Ivana i Catcher iz one zime s velikim snijegovima, kažem, više ne postoje. Neka druga Ivana više nije u gradu i kada je vidim, nakon sto godina ili tako nešto, svijet pomalo zastane. Na neku sekundu ili dvije ja sam opet devetnaestogodišnji dečko u starkama, a ona maturantica karlovačke Gimnazije koja kasno noću piše pisma u isti grad. Onda produžimo dalje, jer sve to ionako može trajati samo sekundu ili dvije - kasnije više ne bi bili oni isti. A haustor? I nije to pravi haustor. Samo ulaz na rubu one duge crvene zgrade, debelo mutno staklo, zvonca s izblijedjelim prezimenima, isti grafiti i duboki urez u fasadi s kojeg prstom uvijek možeš povući čudno bijelu prašinu. I isti miris. Mjesto na kojem me uvijek zaboli trbuh i kojim moram proći ako sam u tom dijelu grada. Jer, lijepo je, ali prejednostavno biti onako blesasto sretan. Ako mene pitate, nikad nemojte propustiti trenutke u kojima ste istovremeno i sretni i tužni, onako nekako blago, fino i lijepo tužni i onako blago i opušteno sretni. Onda sjednite na bicikl, uđite u neku široku ulicu koja vodi prema središtu nekog vašeg grada, tako da sasvim u daljini vidite crkveni toranj, krovove i ptice. I prepustite se onom sasvim blagom grču u trbuhu. Od stvari koje su se dogodile i onih koje će se tek dogoditi.

- 23:57 - Komentari (42) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.06.2007.

Odjavna špica 9: Krijesovi

(autor prve fotografije, kao ni godina nastajanja, nisu mi poznati. autor fotografije spomenika-bombe je Dinko Neskusil (1994), a posljednje fotografije na kojoj su zgodna djevojka i neki kreten (1997) Denis Stošić - raspored slijedećih epizoda "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo, a spisak događanja u gradu na četiri rijeke, par potoka, jezercu i močvari u boxu desno) Turističko-kritički uvod: Zapravo je teško razumjeti iz kojeg je razloga manifestacija poput Ivanjskih krijesova toliko važna. Izuzevši pijenje «karlovačkog» ovaj grad baš ne drži do tradicija, a što se tiče raznih priredbi Karlovčani su apsolutno nepredvidivi – nema šanse da čovjek predvidi posjetu, pa se milijun puta dogodilo da na fenomenalan događaj dođe šačica ljudi, a onda na nešto totalno sporedno, ili možda na taj isti događaj u nekom drugom terminu koji je možda nepovoljniji, nevjerojatno puno ljudi. Jedna od rijetkih, možda i jedina konstanta, su baš krijesovi na kojima je svake godine strašno puno ljudi. To je čudno, jer do ove godine krijesovi su se sastojali od višesatnog besciljnog lutanja užasno krcatim kupskim mostom i obalama Kupe, s otprilike nikakvom ponudom. Ipak, svake godine jednostavno ne možeš a da ne odeš tamo. Ove godine situacija je malo drugačija – program je sasvim dobar, sa sportsko-zabavnim natjecanjima, nastupima uličnih zabavljača, žonglera, plovidbom prastare korablje Kupom, tradicionalnim potezanjem užeta između dva naselja uz Kupu na sredini mosta, te s četiri pozornice na kojima će biti baš za svakog ponešto – od tamburaša, preko mladih rock i hip-hop sastava, do break dancera. U 22 sata pale se krijesovi, slijedi veliki vatromet i koncert Elementala na otvorenom. Tako da oni koji su blizu u subotu neće pogriješiti ako malo svrate do nekog novog grada i upoznaju se s nekom novom tradicijom. Tradicija odlaska na krijesove je duga. Tako je i mali dječak, držeći tatu za ruku, svake godine za Ivanje odlazio na Kupu, te raširenih očiju gledao gužvu, tolike ljude, štandove sa šarenim slatkišima, šećernom pjenom, balonima napunjenim helijem i igračkama, ili sjedio na zidiću, udisao miris rijeke i čekao da potpale ogromne krijesove na obalama Kupe. Kako je bilo prije to taj dječak ne zna, no u njegovom životu krijesovi se dijele u tri faze. Prva je potrajala do rata, sve do ljeta 1991. godine kada su posljednji puta zapaljeni. Tada više nije bio s tatom, već sa svojim prijateljima, pomalo se skrivajući pio je jednu od svojih prvih piva, sjedio na zidiću i pričao o stvarima o kojima se priča kad imaš petnaest ili šesnaest godina i pomalo razmišljao o djevojčici s najzelenijim očima u gradu koja je, umjesto da bude tu s njim, bila kod bake u nekom selu na Kordunu. I pomalo mu se činilo da osjeća miris sijena kako putuje zrakom s kordunskih polja. Možda je kod krijesova stvar u opuštanju. Možda je to jedan dan u kojem i najveća gunđala i najapatičniji stvorovi kojih je svijet sve puniji, osjete da je ponekad sasvim u redu razmišljati pozitivno i da je sasvim lijepo i ugodno sjediti s prijateljima na toplom kamenom zidiću, dok je oko vas puno ljudi, dok gori velika vatra i dok se na nebu rasprskavaju rakete vatrometa. U ratu krijesova nije bilo. Zaključili smo, naime, da je donekle bolje da granate padaju na manje ili više pustu obalu Kupe nego među deset tisuća ljudi. No, u ratu se nekad događaju i čudne stvari. Dogodi se naprimjer da imaš sedamnaest ili osamnaest, da se nije pucalo već gotovo dva mjeseca i da je vani ljeto. I hodate tako bezveze obalom Kupe i nekako nestaju pročelja starih kuća zaštićena daskama ili vrećama cementa, nestaju rupe od gelera i razrovani asfalt, ostane samo taj nenadjebivo sunčan i taman koliko treba prašnjav dan i miris ljeta u zraku. To je sasvim dovoljno da povjeruješ kako rata nikad nije ni bilo, sve dok netko, ničim izazvan, ne zastane i ne kaže: - Jebemu, pa danas je krijes. Ne kaže da je Ivanje, već kaže da je baš krijes, jer u Karlovcu je 23. lipnja krijes, čak i kad su ratovi i kad ga nema. Prelazite most i dobro je da imate sedamnaest, jer kada imaš sedamnaest, pogotovo ako si dječak, imaš sve potrebne klasifikacije da odjebeš negativne emocije i ignoriraš knedlu u grlu od stvari poput pustih obala rijeke iako je 23. lipnja, iako je krijes, ili zbog sasvim malenih krijesova na obje obale koje će netko zapaliti rano poslijepodne, tek toliko zbog nekog svog inata. I mislit će taj da je pobijedio, opsovat će nešto uz zadovoljni osmijeh i bit će to velika stvar, ta mala pobjeda u velikom ratu – ljetni dan u kojem se čini da bi svatko tko ne zna što je rat mislio da si poludio, a samo bi oni koji su ga osjetili znali zašto si s tim malenim krijesom baš dobro zajebao stoku koja puca po gradu. Kada imaš sedamnaest imaš, eto, te ventile, pa čak i kada pređete Kupu i kada hodate dugo pustom lijevom obalom, sve tamo do Feroteksa i onda vidite ovo na slici. I samo se osmjehnete grafitu napisanom na spomeniku od neeksplodirane bombe i tek poslije, kasno navečer, kod kuće, osjetiš knedlu i pomisliš kako je to nešto najtužnije što si vidio u životu. I bude ti malo žao jer ti se čini da je to stvar o kojoj vrijedi s nekim pričati, ali znaš da nećeš imati s kime. Jer svi koji su tu ili u nekom sličnom gradu sa sličnim ratom sve razumiju i predobro, a ostali neće baš nikad. Problem s mirom je što on nikad ne dolazi. Mir jednostavno bude. Tako i kada stanu ratovi ne stvori se odjednom mir, nego neko čudno nedefinirano stanje u kojem, eto, više nije rat, ali nema veze ni s onim mirom koji si nekada znao. Prve godine kad su ponovno organizirani krijesovi danima su padale velike kiše i noć prije Kupa je poplavila krijes na jednoj obali. I 23. lipnja padala je jaka kiša cijelo poslijepodne, ali ljudi su se ipak polako okupljali na obalama rijeke, hodali po mokrom asfaltu ili u fazama jakog sunca koje se izmjenjivalo s pljuskovima, sjedili na vlažnom zidiću i vjerojatno razmišljali o danima kada je svijet bio jednostavniji i kada su ih šećerna pjena, baloni ispunjeni helijem i muzika s krckavih zvučnika vraćali u djetinjstvo i stavljali im nenamještene osmijehe na lica. Te godine, u 22 sata, dok su pod sitnom kišicom na obje obale palili krijesove koji su se odmah raspali, ljudi su šutke stajali na mostu ili pored zidića i u očima im je blještala vatra. I svatko je u svojoj glavi ponovno zapalio stotine malih krijesova, tako da jednom u grad ipak ponovno dođe ljeto, onakvo kakvo je bilo nekada.

- 23:57 - Komentari (29) - Isprintaj - #

utorak, 19.06.2007.

Odjavna špica 8: Pogled

(raspored slijedećih epizoda Odjavne špice možete pronaći u boxu lijevo) (središnji karlovački park - autor fotografije je Nikola Belavić) Neki pogledi jednostavno su tvoji. I pretvaraju se u nešto više od pogleda, zapravo, na tim nekim rijetkim mjestima kao da ti se otvore sva čula i vidiš, čuješ i osjećaš apsolutno sve što se događa na svim stranama. Tako je na uglu široke ulice koja vodi od Gimnazije prema staroj cesti za more i ulice koja vodi prema rakovačkim neboderima. Kada stojiš na tom uglu, s pogledom uperenim preko ceste, ne vidiš samo zebru na koju su te roditelji upozoravali dok si bio malen, nisku kuću u kojoj su nekad živjeli neki ljudi, pa je bila birtija, a sada je kladionica. Ne, iako ne gledaš u tom smjeru vidiš i rubnjake uz gimnazijsku živicu, popločan put do velikih tamnih vrata, zelenu površinu klupa i prah krede na školskoj ploči. Vidiš i ono što je iza sebe, dućan ispred kojeg su dok si bio klinac izlagali voće, lijepu kuću s malim dvorištem i vrtom prepunim cvijeća i ukrasnog grmlja, kiosk sa stripovima, žvakaćama i novinama sa crvenim zaglavljem koje tata uzima svakog jutra. A vidiš i ono desno, prastare kuće, željezne roloe na starim trgovinama, široke prohladne haustore, male stanove u dvorištima, s bijelim keramičkim pločicama i pomalo zahrđalim cijevima sudopera u predsoblju koje miriše na svježinu i, jedva primjetno, zapršku. Ipak, nekad te i takav pogled iznenadi. Bude tako neka sasvim obična subota, neko sasvim obično poslijepodne u kojem imaš osmijeh na licu bez ikakvog razloga, juriš na biciklu prema Korani, bircu u kojem čeka tvoja ekipa ili na neku utakmicu i onda odjednom zastaneš. Zastaneš baš na tom istom mjestu, pogledaš... I učini ti se da je svijet pust, onako kako zna biti pust samo u najsparnija ljetna poslijepodneva. Nekako sve zašuti, sve nestane, cesta je prazna, nema šetača, utihnu glasovi s rijeke i sve što vidiš je izblijedjela zebra, drvo s malim otokom zemlje okruženim asfaltom i podnožje stare kuće. Pored tog podnožja, u sitnoj ljetnoj prašini, laganim koracima prolazi mačka. I znaš da je to jedan od onih trenutaka. I na trenutak ti bude žao što nemaš fotoaparat. Jer da ga imaš, mogao bi uslikati taj trenutak, to osunčano podnožje kuće iza debla starog drveta, sa sitnom prašinom na asfaltu i mačkom koja se proteže u hodu. I ako te ikada itko pita tko si samo mu pokažeš tu fotografiju, jer na njoj je i sasvim maleni dječak koji drži maminu ruku dok prelaze najopasniju zebru u kvartu, pruža ruku da izvuče sladoled u loptici iz velike škrinje, gleda ptice u letu nad krovovima, kupa se na Korani, utrkuje se s tatom, plače dok po prašini kapa tamnocrvena krv s oguljenog gležnja, sjedi sam na panju ispred kuće i ljepljivih ruku i lica jede veliki komad lubenice i promatra svijet. I ako taj tko te pitao shvati, dobro za vas. Onda možete manje-više sve. Možete piti medicu iz iste boce, zajedno se smijati onom kad si pao s bicikla pred terasom Pappasa punom šminkera i znati sve o sebi i vašem gradu bez da o tome pričate. A dođe to vrijeme kada shvatiš da riječi nisu bitne i da je najbolje kad u nečijim očima vidiš da mu ne moraš objašnjavati zašto voliš sve ono što voliš. A ako ne shvati, ne vrijedi ni da pričaš. Jer, dođe to vrijeme kada shvatiš da riječi nisu bitne. Onda samo slegneš ramenima, pričvrstiš još malo jače žniravce na starkama, sjedneš na kamen i čekaš onaj trenutak kada će sunce zaći za zeleni crkveni toranj i kada će plamteće nebo taj isti toranj učiniti narančastim, samo na sekundu. I onda opet slegneš ramenima i hodaš prema svijetu opušten i dobre volje jer je, eto, ponekad stvarno baš sve u redu.

- 23:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.06.2007.

Odjavna špica 7: Branka

(snijeg u karlovačkom Perivoju slobode, autor fotografije je Branko Rožman) Postoje ta neka mjesta, kao ovo na slici, kod kojih je svaka promjena nekako loša. Pappas je u redu birc, dobro je tamo sjediti u proljeće i ljeto, zabavno i u ranu jesen kada prepunu terasu bombardiraju kesteni - u svakom slučaju, Pappas je po svakom kriteriju bolje mjesto od Gradske Kavane koja je od nekad kulturnog, ugodnog i živog mjesta zadržala samo ime. Ali opet, jedan od ulaza u prsten karlovačkih parkova jedno je od tih mjesta kod kojih ti nedostaju te neke stvari koje su možda bile lošije, ali su bile i jednostavnije, toplije i tvoje na način na kakav nove nikada neće biti. Posebno kada zapada snijeg do koljena, debele jakne su zakopčane do brade, kape navučene gotovo do očiju, tako da, recimo, vidiš samo smrznuti Ivanin nosić, lagano zarumenjene obraze i pramen kose koji je izvirio ispod kape i spušta se preko njenog lijevog oka. Ispred je crveni kiosk u kojem se prodaje pomfrit, a lijevo je Kavana. Kroz zamagljene prozore vidi se mutno žuto svjetlo i možeš točno zamisliti stare stolnjake zamrljane vinom i izbušene žarom palim s cigarete, možeš točno omirisati kuhano vino ili lagano gorku aromu koja se proširi zrakom kad skineš čep s boce pive, možeš točno osjetiti toplinu peći od koje ti obrazi postaju crveni, a čelo ti gori kao da imaš temperaturu. Ono što je sasvim autentično jest činjenica da je u siječnju i veljači 1939. godine padao velik snijeg. Zgrada Gimnazije u tom davnom svijetu kojeg možeš samo zamisliti bila je blještavo žuta, ulična svjetla bila su mutna, masivna drvena smeđa vrata na ulazu u školu mirisala su na lak, a na običnim drvenim klupama nije bilo urezanih imena. Branka je sjedila i slušala kao i druge djevojke u razredu, ponekad razmišljajući o računima, gramatici ili povijesnim godinama, a ponekad o onom trenutku kad će završiti i ovaj dan, a strog glas profesora u tamnom odijelu biti zaboravljen do drugog poslijepodneva. Bilo bi lijepo reći kako je Branka Friedrich uvečer šetala parkom pored Kavane, kroz snijeg do koljena, smijala se s prijateljicama i pogledavala prema dječacima, ali to je malo vjerojatno. Bilo je to drugo vrijeme, a živjela je blizu škole i nije bilo nikakvog razloga da u te dane, kada mrak i hladnoća dolaze rano, ide tim putem. Ali zato je sasvim sigurno kako je proljeće 1939. bilo proljeće prve ljubavi Branke Friedrich. Dečko nepoznatog imena i sedamnaestogodišnjakinja nepoznatog izgleda, iako je u redu pomisliti kako je imala nježno lice, lagano, sasvim lagano kovrčavu kosu i duboke smeđe oči, šetali su parkovima, šetali su pored Korane, pogledavali se, u sjenama kestenovih drvoreda sigurno je ukraden i pokoji poljubac. Šetali su se, pogledavali, sramežljivo dodirivali...i, ono što se ponovno sasvim sigurno zna, urezali svoje inicijale u jednu od najstarijih klupa na šetalištu, tako da zauvijek ostanu, kad već ljubav obično prolazi. U ratu ništa nije normalno. Svatko tko ga je osjetio jako dobro zna da je istovremeno i puno bolje nego što se može zamisliti i puno gore nego što se može zamisliti. Ono što je najgore je neka blokada koju postaviš tako da te ništa ne dira, blokada koja je dovoljno čvrsta da izdrži i najveće strahove i najveće tuge, ali na sebi ima poneku jedva vidljivu rupicu kroz koju se provuče neka sitna i nevažna stvar koja te onda zaokupira, iako to nikad ne bi u nekom, recimo, miru. Negdje u sredini gornjeg dijela najvećeg karlovačkog groblja, grob je Branke Friedrich. Toliko godina kasnije kamen je još uvijek čisto bijel, sa strane su uplakani anđeli, a u sredini dirljive riječi u spomen sedamnaestogodišnje gimnazijalke, umrle naglo, 1939. godine. Grob je uredan, iako ga nitko ne posjećuje i ti odjednom osjetiš potrebu da povremeno tamo zapališ svijeću, ostaviš cvijet ili crvenu jabuku, pa ponekad i pričaš. Pričaš što se događa u tom nekom sasvim drugom svijetu, pričaš ono što ne možeš reći nikome, a imaš potrebu da kažeš. Ratovi, međutim, prođu. Da potraju čovjek bi se lakše borio protiv njih, ali oni uvijek prođu i sve blokade popuste, opet si spreman da se s tugama i strahovima boriš sam, a one sitne i bezazlene stvari neprimjetno odgurneš od sebe, instinktivno, dok ideš dalje u već treći život u tako malo godina. Ako netko osjeti želju da potraži grob Branke Friedrich, neće ga naći. Samo desetak godina kasnije - više ga nema. Vječno počivalište samo je fraza, a grobovi su važni samo dok ima netko da ih povremeno obiđe i pored njih šuti ili priča o stvarima koje živi ne smiju čuti. Kada više nema nikoga da to radi, ponekad nestanu i same grobnice, kako bi primile neke nove zaustavljene priče i možda privukle nekog drugog u nekom novom ratu koji će sigurno doći. I prve ljubavi su tu da nestanu, da od njih sasvim malo odrasteš i sasvim malo naučiš da život nije ono što piše u knjigama. I da se jednom, puno poslije, nasmiješiš rubom usana kada ugledaš inicijale urezane u staru drvenu klupu. I ljudi su tu da jednom odu. Hoćemo li se ikada ponovno sresti, to nije na nama da znamo. Kao ni to gdje zapravo odlaze ljudi jednom kada dođe njihovo vrijeme. Pa tako ni gdje je otišla Branka Friedrich. Bilo bi lijepo vjerovati da je to ona klupa u parku punom cvijeća i ukrasnog grmlja, da tiha i nevidljiva sjedi, promatra kako se mijenja svijet oko nje, prstima prelazi preko urezanih inicijala i svaki put lagano zadrhti od sjećanja, sve dok jedne večeri ne osjeti dodir na dlanu, vidi nasmiješenog dječaka, pruži mu ruku i pođe u neki još dalji i neshvatljiviji svijet.

- 23:57 - Komentari (50) - Isprintaj - #

srijeda, 13.06.2007.

Kečeristan se otvara svijetu

Dok čekate novu epizodu da napomenem da je osnovana Turistička zajednica Kečeristana, pa s desne strane u boxu možete pronaći spisak događanja na području našeg svetog tla. Predsjednik, direktor i blagajnik sam ja, a radnici su svi ostali. (monumentalni spomenik šestaru u središtu Kečeristana)

- 23:57 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.06.2007.

Odjavna špica 6 - Kad je ljeto dan, kad je dan grad

(Raspored slijedećih epizoda "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo) *Ako pitaš nekoga iz naše generacije, plus ili minus koja godina, svi će ti reći da je ljeto 1991. godine bilo najljepše ljeto njihovog života. Bili smo djeca, ali ona djeca koja polako i neprimjetno postaju djevojke i mladići, s prvim izlascima, prvim poljupcima, prvim pivama i prvim cigaretama. Činilo se da to ljeto neće nikad završiti i samo sada, s odmakom, ne možeš a da ne misliš o tome jesu li zapravo svi negdje u sebi znali što slijedi nakon njega* (autor fotografije je Branko Rožman, a na njoj je ulica u kojoj se događa sve ovo) Ljeta su dovoljno duga da ih čak ni najgora ratna jesen ne pomrači. Dani su kraći i podložniji utjecajima noći, pa 3. lipnja neće ostati zapamćen kao savršen dan, iako je imao sve preduvjete za to. Zezanje od ranog jutra, cuga od ranog jutra, sjedenje i ležanje na toplom asfaltu (zapravo, svi su sjedili a ja sam ležao pa je to svima bilo smiješno, kao da je to nešto drastično različito od sjedenja), pa Gademzi na putu u Vrbovec, nas 16 natiskano u kombiju, s vozačem koji je jedva stajao na nogama što sam iskoristio da pošaljem oproštajne sms poruke dragim osobama. U Vrbovcu je bilo super, navijanje je bilo fenomenalno, posebno kraj iako me još uvijek boli glava od 20-minutnog neprekidnog pjevanja "Samo jedan je....i samo je jedan klub....i samo je jedan grad...samo Karlovac" (na melodiju Que sera, sera). Prekratko traje "Odjavna špica" za sve fore i sav smijeh te nedjelje. I sad eto sjedimo na asfaltu ispred našeg birca, večer je jednostavno savršena, jedna od onih za koje pomisliš "jebote, da je tako svih 365 dana u godini..."...pa to i kažem. *"Ti si još zaljubljen u nju, jel da?" pita me Zoka, na tom zidiću, nad tom Kupom, u tom gradu, u tom ljetu 1991. godine. Sve oko nas miriše na ljeto, osjećamo ga na obrazima, rukama, ramenima, u glavi. - Jebi se - kažem - jesam, da. Zar se tako vidi? - Ono...oči su ti zelene stalno. Vidim da si tužan. Zapravo, uopće nisam tužan. Nekako sam...čudno. Istovremeno sam i fantastično i presretno i opušteno...i malo tužno, da. Kao u nekim savršenim danima koji ipak negdje duboko sakrivaju malo tuge, tko zna kako i tko zna zašto. A ni oči mi nisu zelene samo kad sam tužan. Zelene su i kad je sunce recimo. Ali kad su zelene od tuge onda ih i ja nekako osjećam kako zazelene.* I sjedimo tu na tom asfaltu, ja opet legnem, nekima je to opet smiješno, podjebavamo se onako prijateljski i smijemo u toj večeri koja nalikuje na savršenu. Onda dolazi on. Nikad ga nismo vidjeli, traži cigaretu, dajem mu, sjeda pored nas, pije vino iz tetrapaka, zezamo ga za to i onda pričamo. Pričamo, pričamo i pričamo. On je iz Doboja, grada u koji se nikada neće vratiti, on je Bosanac iz stereotipnih priča, onih ratnih, s velikim srcem, zajebant i sjeban, s tugom koju nikad ništa neće izbrisati, baš kao ni optimizam. Par godina bio je u Rijeci, radio je svašta i radio je ništa, živio je svagdje i nigdje, a onda je upoznao nju, Karlovčanku. Ona ima 19 godina, njegove godine se ne znaju, ali ima barem 35. Onda je ona zatrudnila i rodila, njeni ne žele ni čuti za njega, a on, eto, nema ništa. I pet mjeseci je u Karlovcu, živi po parkovima i rupama, samo da se mogu vidjeti, samo da su blizu. Njegova priča razlijeva po savršenoj nedjelji baš onu najpotrebniju nijansu fnjea. - A kako ti se sviđa Karlovac - pita moj brat. - Pa znaš...pozitivni ste. Pozitivni ste, sjajni ste ljudi...ali ste tužni. Tužni ste, to ne možeš a da ne osjetiš. Šutimo i razmišljamo, a brat kaže "da znaš da imaš pravo...obožavam ovaj grad, svi ga jako jako volimo, al imaš pravo...ima tu nešto tužno". *Možda je ljeto 1991. godine bilo tako savršeno baš zato što je imalo neprimjetnu nijansu tuge. Možda te ništa ne može tako vezati kao ta sitna, teško vidljiva, a ipak nekom sa strane savršeno očita crta tuge. Nije to samo ovaj rat, to je četiri i pol stoljeća grada-vojne utvrde. I iako nigdje nisam sretan kao ovdje, iako se nigdje ne smijem tako jako i tako često kao ovdje, iako su ljudi ovdje istovremeno nevjerojatno opušteni i pozitivno ludi, ipak ima nešto u toj vodi, tim močvarama, tom kamenju...neka tuga, ponekad ona čudna lijepa tuga, a ponekad i ona sasvim čista...zbog svega što je moglo biti, a nije.* I tako sjedimo na tom asfaltu, noć je još uvijek lijepa, noć je pomalo fnje, a onda se pojavljuje dečko kojeg znamo. Nadvija se nad Bosanca, isprva raspravljaju tiho, ali mi koji smo bliže sve čujemo. Ispada da mu je ovaj ukrao mobitel, ali tvrdoglavi, pretvara se u pravo tvrdoglavo bosansko magare, iako mu ovaj isprva nudi dogovore, valjda i on zna tu priču, a možda i ne zna, možda je samo do toga da je nešto u tom čovjeku iz Doboja, neka iskonska tuga i iskonska sjebanost. Počinje guranje i Bosanac bježi, bježi onako kako od čovjeka bježi pas lutalica, polako i nesigurno, osvrćući se. Iz torbe mu ispada suhi, dopola pojedeni sendvič, i u sasvim filmskom trenutku ovaj dečko slaže mu taj sendvič u salvetu i sprema natrag u vrećicu i mrmlja "žao mi ga je, jebiga". Ulazi unutra, ali nakon nekog vremena Bosanac se vraća, kažemo mu da ode, ali ne sluša, i ovaj opet izlazi iz birca, opet raspravljaju, Bosanac opet mudruje i na kraju sve završi tučnjavom. Iz nepoznatog razloga još jedan se dečko miješa i njih dvojica ga tuku, on pada preko mog brata, večer je nepovratno sjebana, ustajem i zaustavljam jednog, u posljednjem zaostatku nekad lijepe i zajebantske večeri pitam ga "Koji je tebi kurac Betmen?", onda zaustavljamo i drugog, zaustavljamo te krikove "Ne!" i "Zašto!?". U ulici ostaje tišina, u večernjem zraku njegova priča, u mraku se gubi njegova šepava silueta. Nedjelja je mučna dok šutke idemo kući, kroz rascvjetani i mirisni grad, ispod gustih krošanja iste one boje koja bi zauvijek bila na licu ovog grada, kada bi gradovi imali oči.

- 23:57 - Komentari (47) - Isprintaj - #

petak, 08.06.2007.

Odjavna špica 5: "Jednostavno užasno"

Ove su stvari jednostavno užasno osobne, jednostavno užasno su stvar trenutka i jasno je da će vama biti jednostavno užasno neshvatljive. Jednostavno užasno smiješno je bilo kad smo išli drvenim mostom i kad je naišao taj tip u majici od Supermena i kad su još izdaleka svi počeli komentirat kao da je to pravi Superman i kad smo mu pjevali. I kad je Vrića pričao kako je u tri ujutro sreo Plista i ovaj je imao na čelu nacrtan kukasti križ, 'četiri s' i kurac i rekao «tako to treba bit». Nažalost, jednostavno užasno smiješno a i jednostavno užasno glupo je bilo i kad sam na jednom sprovodu za nekog tipa u zelenom odijelu i sa zelenim lovačkim šeširom rekao da izgleda kao poludjeli šumski patuljak (iako je doista izgledao). Neke ljude još uvijek boli glava i trbuh zbog susprezanja smijeha. A jednostavno užasno tužno je bilo kad smo se pozdravili kod Gimnazije, otišli svako svojim smjerom, dan nakon napada, ispred mene je bio semafor s treperećim žutim i krošnja drveta srušena preko ulice, a kad sam se okrenuo ona je već bila kod svoje zgrade i onda je u jednom trenutku, ta šesnaestogodišnjakinja u majici na R.E.M., u crnim starkama, umjesto da uđe u svoj ulaz onako kako to šesnaestogodišnjakinje trebaju, prvo lagano preskočila hrpicu popucale fasade i stakla. E, to je bilo jednostavno užasno tužno iz nekog razloga. S druge strane, istarska medica je jednostavno užasno dobra. Kao što je jednostavno užasno dobar osjećaj kad izađemo iz KiK-a i krenemo prema stadionu, a ispred nas je duga i gotovo prazna ulica pod poslijepodnevnim suncem, s pomalo prašnjavim asfaltom, s malo jednostavno užasno sitnih komadića žute fasade uz rub, lijevo budu jednostavno užasno stare i jednostavno užasno šarmantne kućice, a desno pusti trg s velikim kamenim zdencem i visokim crkvenim tornjem. Jednostavno užasno glupo je bilo kad sam bio klinac i otišao po kruh, a prije toga stavio da mi se zagrije voda za protualergične inhalacije u plastičnoj posudi. I jednostavno užasno glupo je bilo kad sam se vraćao kako sam se poveselio gustom crnom dimu koji kulja iz zgrade i skorom dolasku vatrogasaca. A slično je bilo i kad smo brat i ja probušili frižider u pokušaju da sastrugamo kokakolni led iz frizera u koji smo ubacili limenke. Naravski, jednostavno užasno glupo je bilo i izgubiti tri ključa u istom danu (okej, dva, jer jedan smo našli). E, ali. Kad sjedimo u KiK-u, nekako zadimljenom i prozračnom u isto vrijeme, s tek ponekim plavičastim tračkom dima koji lagano lebdi zrakom, s poznatim licima svuda okolo, s dobrom muzikom ponekad u pozadini, a ponekad u treštećem prvom planu, sa zgodnim curicama u kutu do vrata, sa smiješno nadrkanim konobarom koji mrzi kad netko nešto naruči, s onim nenadjebivim osjećajem između trijeznosti i pijanosti, osjećajem kojeg valja zadržati – e, kad u nekom takvom trenutku u KiK nekako uđe zraka sunca, onda se na toj zraci vide sitne, sitne čestice prašine koje lagano padaju prema podu. E, to je jednostavno užasno lijepo.

- 23:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 05.06.2007.

Odjavna špica 4 - "I feel like a cartoon brick wall"

(najave za slijedeće epizode "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo) Bila je zima neke davne godine. U to pradavno vrijeme dinosaura, pterodaktila i ljudi kojima nije bio potreban neki poseban razlog da ulicom idu nasmijani postojala je pojava koja se zvala snijeg. U malom gradu, u velikoj pješačkoj zoni, muškarac s brkovima, prvim tragovima sijedih u kosi i širokim osmijehom, vuče sanjke, a na njima sjedi dječak do grla zakopčan u skafanderu. Ispod njih je prštavi bijeli snijeg, a svuda oko njih veliki nanosi nastali čišćenjem ulica kako bi se ljudi mogli barem koliko-toliko normalno kretati. U dnu jednog nanosa leži čovjek. U snijegu. Muškarac čučne pored njega, pričaju kratko i koji trenutak kasnije vidimo ih samo s leđa. Na sanjkama je čovjek, a mali dječak drži tatu za ruku, dok on drugom rukom vuče sanjke do čovjekove kuće. Ne uče riječi – uče dani s velikim snijegom, s dječacima na sanjkama i očima još uvijek dovoljno velikim i povjerenjem još uvijek dovoljno čistim da ne sumnja u ono što vidi. Bila je zima neke davne godine. U to pradavno vrijeme dinosaura, pterodaktila i ljudi kojima nije bio potreban neki poseban razlog da daju sve od sebe da sruše grad i pogode nekog granatom. U malom gradu, na širokom mostu preko rijeke, hodaju dječak i starica. Lijevo su stepenice i put prema kući u kojoj ga čekaju prijatelji koji naštimavaju instrumente, lupkaju po bubnjevima, piju sokove ili, ako Goranovi nisu doma, pivu. Neboderi su naprijed, daleko naprijed, a dječak sliježe ramenima i hoda dalje, iako mu starica govori da je dovoljno pomogao i da dalje može sama. Dok idu preko mosta, preko rijeke sive kako samo gradske rijeke u nekom ratu mogu biti, kroz dim i maglu, pored ispucalog asfalta, željeznih ježeva pomaknutih u stranu onog dana kada su iz grada otišli tenkovi i još uvijek ostavljenih tamo, za svaki slučaj, dječak razmišlja. Razmišlja o stvarima koje je napravio, a nije trebao i o onima koje nije napravio, a trebao je. Jednostavno, takav je nekakav dan. Dan u kojem ti se čini da si mogao spasiti svijet, ali si, eto, uprskao sve. I ima potrebu da se ispriča uplakanoj djevojci u autobusu kojoj nije prišao, Karlu za svaki put kada ga nije branio dok su mu se drugi rugali, Peđi jer je popio previše i inače nikad ne bi sve to otišlo tako daleko i ne bi mu izbio zub, bratu jer je imao samo devet godina i bio je preglup da shvati da ga slijedi posvuda po kući zato jer ga obožava, Mariji jer je bio premalen da je spasi i sve što je mogao je da čeka pred tom starom kućom iz koje se čuje lomljava, buka i plač, da čeka i zakasni u školu s njom.... I ima potrebu da se zahvali vojniku koji je potrčao do njega kada je pao u nesvijest ispred zagušljive i krcate pošte, one zime kada je imao gripu ali je s temperaturom 39 izašao da vidi Jelenu barem na pet minuta...i Jakovu koji je bio samo dječak, ali se nije smijao nego mu se u očima vidjela iskrena zabrinutost, kada je ono jednom pao niz slap na glavu, i spustio se za njim da vidi da li je dobro. I ima potrebu da ne bude jak. Da samo jedan dan bude običan šesnaestogodišnji dječak, da se ne pravi odrastao, da sjedne na neku klupu i s mutnim očima gleda kako je sve jebeno spaljeno i uništeno i više nikad neće biti isto i da samo netko dođe i sjedne i razumije. - Hvala ti sine, puno ti hvala – kaže mu poslije, pred ulazom u neboder. - Ma dajte. Samo jednom kad opet budete mladi vi isto nekom pomognite – odgovara on. U sivoj nedjelji starica se smije i oči joj iskre kao što su nekad davno, pod oštrim zimskim suncem, iskrili snjegovi.

- 23:57 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 02.06.2007.

Odjavna špica 3 - "The making of: Autoput"

(najave za slijedeće epizode "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo) U početku u pozadini svira neka tupavo prekrasna prastara stvar, jedna od onih pjesama koje podsjećaju na veliki balon od žvakaće i nekako te čine sretnim, recimo Archies i «Candy girl». Nasmijani dječaci i djevojčice, s kornetima u rukama, s usnama musavim od sladoleda, a rukama od papira kojim je kornet omotan i na kojem uvijek ostane razmrljana čokolada ili vanilija, stoje u nepokošenoj travi. Imaju majice kratkih rukava koje su mrvicu prerasli od prošlog ljeta, dječaci na glavi nose narančaste ili plave šilterice, a djevojčice malene i šarene ljetne šeširiće ili iste te šilterice. Nevidljive kamere kruže oko njih, dok iza njihovih leđa betonski potporni stupovi niču iz suhe i raspucale zemlje, a gore, u zraku, nastaje autoput. Preplanuli i mišićavi radnici pod ljetnim suncem lijevaju užareni katran, buše prostor za šahtove, zabijaju sivu, metalnu, od sunca usijanu ogradu. Dva dječaka sjedaju na bicikle i voze do početka uspona i onda se pažljivo penju pazeći da ne ugaze u tek postavljeni katran. - Jel se možemo potpisat – pita dječak potpuno potamnjele kaže, čije plave oči mutno trepere u lelujavom sparnom zraku. Jedan od radnika se smije i tapše ih po nejakim ramenima, pruža im kratku željeznu šipku i pušta da u još gotovo tekući katran upišu svoje inicijale. U pozadini svira neka fnje stvar. Neka od onih koje ponekad voliš, ali te malo sram to priznati. Možda «Eternal Flame» od Banglesica. Ona nekako paše uz kameru na pokretnoj traci, koja prolazi uzduž ulice, pored bijelih kuća s crvenim i smeđim krovovima, pored dvorišta s cvijećem, rasutih kapljica vode koje padaju po limenom krovu automobila, otvorenih ulaznih vrata iz kojih probija hlad predsoblja – sve do posljednje kuće u nizu, bez dvorišne ograde. Na travnjaku su stolice, neke rasklopive platnene, neke obične drvene, smeđe. Na stolicama su ljudi, nasmijani, oko njih sjede ili trče djeca. U sredini je veliki stol s kolačima, bocunima vina, flašama pive i velikim staklenim posudama s limunadom i sokom od naranče. Tamo desno je roštilj, a ugljen i nebo u istom trenutku poprimaju plamteću nijansu crvene. Trilogiju sklapa kratak zvuk pucanja tvrde kore, nakon čega se na stolu zacrveni golema lubenica, još orošena nakon sati provedenih u kadi s hladnom vodom. - Bio sam na autoputu, ništa se ne vidi – kaže dječak jednako potamnjele kože, jednakih plavih očiju, samo izduženiji, s prvim tinejdžerskim crtama na licu i nemirom u trbuhu. Drugi dječak sliježe ramenima, gleda prema rijeci, a kad se okrene prema prijatelju i prema suncu koje nestaje iza krova susjedne kuće, njegove smeđe oči pretvaraju se u zelene. Proći će još nekoliko godina dok ne shvate da uopće nije važno vide li se inicijali u asfaltu autoputa ili ne. Sve je ionako u onom ljetnom danu i osjećaju kako radiš nešto važno i veliko, dok u tekući katran upisuješ svoje inicijale. U pozadini je neka jako ljetna stvar. Samo malo pijana, kao dječaci koji su podijelili jednu pivu. Neka glupava stvar subotnjih izlazaka. Možda «Come on Eileen». Dvije su nevidljive kamere – jedna u zraku, a druga iza njihovih leđa. Pet dječaka i dvije djevojčice sjede na rubnom kamenu u malom gradu koji, na tom mjestu, u toj večeri, djeluje tako jako velik. Oko njih su sjene nebodera, oko njih je mrak koji razbijaju samo žuta svjetla nad još uvijek zatvorenim autoputom i poneko plavičasto svjetlo iza prozora u kojima se razlomljeno ogleda ogromni okrugli mjesec. Asfalt je topao, starke su savršeno zažnirane, nepce je taman dovoljno gorko, miris žvakaće u zraku taman je dovoljno sladak. Dječaci i djevojčice, naslonjeni ramenima ili leđima, sjede i gledaju prema autoputu, prema velikim četverokutnim putokazima čija su slova u sjeni, prema svježim bijelim crtama. I čini se da će ljeto potrajati zauvijek.

- 23:57 - Komentari (36) - Isprintaj - #

petak, 01.06.2007.

Odjavna špica - Trailer

(najave za slijedeće epizode "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo) . Odjavna špica događa se u jednom malom gradu. Taj grad u sebi sadrži manje-više sve ono dobro i loše što jedan grad može imati. Ima ogromne parkove, užasno puno drveća i onog nedefiniranog svježeg i opojnog mirisa...iako je mali, ima i čak četiri rijeke - dvije su nenadjebivo prekrasne, jedna je također lijepa, ali na sasvim drugi način, nešto kao planinska rječica, a četvrta je ružna, zagađena, ali i nekako prisna tipična gradska rijeka. Taj grad ponekad je najljepše mjesto na svijetu. Mali grad ima i svoja betonska četvrtasta naselja, već odavno posivjela, s neboderima iz kojih izbija vlaga od dugih zimskih magluština, s prljavštinom na plavim stupovima autobusnog kolodvora, s debelim naslagama prašine na tlu i neugodnim mirisom smoga u zraku. Taj grad nekad je najdepresivnije mjesto na svijetu. Napokon, taj grad ima razna mjesta poput duge ulice, uvijek osunčane, uvijek pomalo puste...ulice koja u svako doba godine u sebi ima nešto od ljetnih poslijepodneva na granici topline i vrućine, s jedva primjetnim tankim slojem prašine na površini asfalta, sitnim komadićima žbuke popadalim uz rub starih kuća...s dobrom muzikom, glasovima i smijehom poznatih lica u kafiću iza tvojih leđa, s velikim kamenim zdencem na kojem sjede dvije djevojke, u središtu velikog i napuštenog trga, s visokim crkvenim tornjem oko kojeg se motaju ptice i koji se nadvija nad svijetom. Taj grad ponekad je jednostavno grad. Odjavna špica događat će se u parkovima, rijekama, slastičarnicama, na klupama, između drveća, pod gustim zelenim krošnjama, pod mokrim i pustim crnim granama, pored prozorskih stakala u kojima se ogleda sunce, u vlažnoj i depresivnoj magli, u mirisu lipe i kestena, u smradu smoga, dok pored nas prolaze automobili, pored jarkožutih fasada, pored sivih fasada, na naslonima klupa koje okružuju veliki okrugli cvjetnjak, u podnožju nebodera kraj izgažene trave pune opušaka i odbačenih papira, kraj preslatkih malih baroknih kućica, kraj odvratnih sivih i četvrtastih naselja - događat će se u ulicama, šetalištima, školama, poduzećima, bircevima, pizzerijama, na slapovima, toplom asfaltu, pod ljetnom kišom, u mokrom i hladnom zimskom zraku, na kamenim tribinama stadiona, pod crkvenim tornjevima, na tračnicama pruge iznad baseball igrališta, s lelujavim zrakom u daljini. Odjavnu špicu pišu mnogi. Ja je samo prepisujem, a pišu je baš svi - zgodne djevojke u kutu KiK-a, namršteni i nasmijani ljudi na gradskim ulicama, djevojčica s pletenicama na crvenom biciklu, maleni debeli dječak s naočalama s crnim okvirom kojem s ramena spada školska torba, neobrijani klošari u masnim tankericama, dječaci u hladu stoljetnih dubovačkih platana, zagrljeni šetači u perivoju, ribiči na ni manje ni više nego osam obala, svi oni dragi, sretni, tužni, zabavni, dosadni, bezlični, iritantni, depresivni, uvijek nasmijani, lijepi, ružni, dobri i loši ljudi koje viđamo svaki dan. Svi su oni jednako važni i jednako autori - muškarac pospanog lica u kombiju Karlovačke industrije mlijeka u pet ujutro, žene iz Zelenila na klupi na promenadi u pauzi okopavanja cvjetnjaka, nadrkana teta s trajnom na šalteru pošte, djeca s plavom, smeđom, crnom i riđom kosom, s pjegicama i naočalama, s velikim zečjim zubima, sa škrbavim osmijesima, klinci na biciklima, s loptama, klinci koji glasno viču u želji da što prije postanu odrasli, čovjek koji u nekom bezveznom trenutku zalupi vrata tamnoplavog automobila i ulazi u hladni haustor kroz masivna smeđa vrata okružena ispucalom rozom fasadom, malena djevojčica koja s malo straha da će se mama ljutiti i s velikim krupnim suzama u rubu očiju gleda kuglicu netom kupljenog sladoleda od jagode kako se rastapa na vrućem srpanjskom asfaltu, djevojka, možda sedamnaestogodišnjakinja, u starkama, maslinastoj majici, tamnim noktima, naslonjena na zid ispisan grafitima, čovjek u čamcu nasred rijeke nad kojom se diže blaga izmaglica, žena koja dugo stoji u donjem dijelu groblja, stoji i šuti i razmišlja, dijete iz doma u krilu odgajateljice, ljudi na terasi u kolovoškom žamoru, sa zveckanjem žličica za sladoled i kocki leda u čašama zamagljenim hladnoćom u vrućem danu. Pa još i djevojka koja ponekad poluzažmiri u prašnjavo-prljavom svijetloplavom autobusu i trudi se da nitko ne vidi knedlu u njenom grlu, djevojčica koja trči mami u zagrljaj, dječak koji na zvuk pijanih koraka bježi u sobu i pravi se da spava, curica koja nema prijatelja u razredu i boli je trbuh svakog jutra kada kreće u školu, curica koja vedro skače iz kreveta i s teškom torbom na leđima trči do svoje nove prijateljice koja čeka na uglu, starci okupljeni oko šahovske table, dečki s pivskim bocama u rukama, ljudi koji trče na iznenadnom ljetnom pljusku. Da ih možeš okupiti na jednom mjestu primjetio bi koliko su različiti, koliko su posebni, koliko svojih priča imaju. Samo, kada bi ih odlučio uslikati, tako da ih jednom zauvijek zapamtiš, njih 60.000 na jednom mjestu - ne bi uspio. Na fotografiji bi bila samo panorama jednog malog grada, potpuno nevažnog...i najvažnijeg na svijetu.

- 23:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #