Pregled posta

Odjavna špica 7: Branka

(snijeg u karlovačkom Perivoju slobode, autor fotografije je Branko Rožman)

Postoje ta neka mjesta, kao ovo na slici, kod kojih je svaka promjena nekako loša. Pappas je u redu birc, dobro je tamo sjediti u proljeće i ljeto, zabavno i u ranu jesen kada prepunu terasu bombardiraju kesteni - u svakom slučaju, Pappas je po svakom kriteriju bolje mjesto od Gradske Kavane koja je od nekad kulturnog, ugodnog i živog mjesta zadržala samo ime.
Ali opet, jedan od ulaza u prsten karlovačkih parkova jedno je od tih mjesta kod kojih ti nedostaju te neke stvari koje su možda bile lošije, ali su bile i jednostavnije, toplije i tvoje na način na kakav nove nikada neće biti.
Posebno kada zapada snijeg do koljena, debele jakne su zakopčane do brade, kape navučene gotovo do očiju, tako da, recimo, vidiš samo smrznuti Ivanin nosić, lagano zarumenjene obraze i pramen kose koji je izvirio ispod kape i spušta se preko njenog lijevog oka.
Ispred je crveni kiosk u kojem se prodaje pomfrit, a lijevo je Kavana. Kroz zamagljene prozore vidi se mutno žuto svjetlo i možeš točno zamisliti stare stolnjake zamrljane vinom i izbušene žarom palim s cigarete, možeš točno omirisati kuhano vino ili lagano gorku aromu koja se proširi zrakom kad skineš čep s boce pive, možeš točno osjetiti toplinu peći od koje ti obrazi postaju crveni, a čelo ti gori kao da imaš temperaturu.


Ono što je sasvim autentično jest činjenica da je u siječnju i veljači 1939. godine padao velik snijeg. Zgrada Gimnazije u tom davnom svijetu kojeg možeš samo zamisliti bila je blještavo žuta, ulična svjetla bila su mutna, masivna drvena smeđa vrata na ulazu u školu mirisala su na lak, a na običnim drvenim klupama nije bilo urezanih imena. Branka je sjedila i slušala kao i druge djevojke u razredu, ponekad razmišljajući o računima, gramatici ili povijesnim godinama, a ponekad o onom trenutku kad će završiti i ovaj dan, a strog glas profesora u tamnom odijelu biti zaboravljen do drugog poslijepodneva.
Bilo bi lijepo reći kako je Branka Friedrich uvečer šetala parkom pored Kavane, kroz snijeg do koljena, smijala se s prijateljicama i pogledavala prema dječacima, ali to je malo vjerojatno. Bilo je to drugo vrijeme, a živjela je blizu škole i nije bilo nikakvog razloga da u te dane, kada mrak i hladnoća dolaze rano, ide tim putem.



Ali zato je sasvim sigurno kako je proljeće 1939. bilo proljeće prve ljubavi Branke Friedrich. Dečko nepoznatog imena i sedamnaestogodišnjakinja nepoznatog izgleda, iako je u redu pomisliti kako je imala nježno lice, lagano, sasvim lagano kovrčavu kosu i duboke smeđe oči, šetali su parkovima, šetali su pored Korane, pogledavali se, u sjenama kestenovih drvoreda sigurno je ukraden i pokoji poljubac. Šetali su se, pogledavali, sramežljivo dodirivali...i, ono što se ponovno sasvim sigurno zna, urezali svoje inicijale u jednu od najstarijih klupa na šetalištu, tako da zauvijek ostanu, kad već ljubav obično prolazi.



U ratu ništa nije normalno. Svatko tko ga je osjetio jako dobro zna da je istovremeno i puno bolje nego što se može zamisliti i puno gore nego što se može zamisliti. Ono što je najgore je neka blokada koju postaviš tako da te ništa ne dira, blokada koja je dovoljno čvrsta da izdrži i najveće strahove i najveće tuge, ali na sebi ima poneku jedva vidljivu rupicu kroz koju se provuče neka sitna i nevažna stvar koja te onda zaokupira, iako to nikad ne bi u nekom, recimo, miru.
Negdje u sredini gornjeg dijela najvećeg karlovačkog groblja, grob je Branke Friedrich. Toliko godina kasnije kamen je još uvijek čisto bijel, sa strane su uplakani anđeli, a u sredini dirljive riječi u spomen sedamnaestogodišnje gimnazijalke, umrle naglo, 1939. godine. Grob je uredan, iako ga nitko ne posjećuje i ti odjednom osjetiš potrebu da povremeno tamo zapališ svijeću, ostaviš cvijet ili crvenu jabuku, pa ponekad i pričaš. Pričaš što se događa u tom nekom sasvim drugom svijetu, pričaš ono što ne možeš reći nikome, a imaš potrebu da kažeš.
Ratovi, međutim, prođu. Da potraju čovjek bi se lakše borio protiv njih, ali oni uvijek prođu i sve blokade popuste, opet si spreman da se s tugama i strahovima boriš sam, a one sitne i bezazlene stvari neprimjetno odgurneš od sebe, instinktivno, dok ideš dalje u već treći život u tako malo godina.



Ako netko osjeti želju da potraži grob Branke Friedrich, neće ga naći. Samo desetak godina kasnije - više ga nema. Vječno počivalište samo je fraza, a grobovi su važni samo dok ima netko da ih povremeno obiđe i pored njih šuti ili priča o stvarima koje živi ne smiju čuti.
Kada više nema nikoga da to radi, ponekad nestanu i same grobnice, kako bi primile neke nove zaustavljene priče i možda privukle nekog drugog u nekom novom ratu koji će sigurno doći.

I prve ljubavi su tu da nestanu, da od njih sasvim malo odrasteš i sasvim malo naučiš da život nije ono što piše u knjigama. I da se jednom, puno poslije, nasmiješiš rubom usana kada ugledaš inicijale urezane u staru drvenu klupu.

I ljudi su tu da jednom odu. Hoćemo li se ikada ponovno sresti, to nije na nama da znamo.
Kao ni to gdje zapravo odlaze ljudi jednom kada dođe njihovo vrijeme. Pa tako ni gdje je otišla Branka Friedrich.

Bilo bi lijepo vjerovati da je to ona klupa u parku punom cvijeća i ukrasnog grmlja, da tiha i nevidljiva sjedi, promatra kako se mijenja svijet oko nje, prstima prelazi preko urezanih inicijala i svaki put lagano zadrhti od sjećanja, sve dok jedne večeri ne osjeti dodir na dlanu, vidi nasmiješenog dječaka, pruži mu ruku i pođe u neki još dalji i neshvatljiviji svijet.



Post je objavljen 14.06.2007. u 23:57 sati.