Marketing
Odjavna špica - Trailer
(najave za slijedeće epizode "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo)
.
Odjavna špica događa se u jednom malom gradu. Taj grad u sebi sadrži manje-više sve ono dobro i loše što jedan grad može imati. Ima ogromne parkove, užasno puno drveća i onog nedefiniranog svježeg i opojnog mirisa...iako je mali, ima i čak četiri rijeke - dvije su nenadjebivo prekrasne, jedna je također lijepa, ali na sasvim drugi način, nešto kao planinska rječica, a četvrta je ružna, zagađena, ali i nekako prisna tipična gradska rijeka. Taj grad ponekad je najljepše mjesto na svijetu.
Mali grad ima i svoja betonska četvrtasta naselja, već odavno posivjela, s neboderima iz kojih izbija vlaga od dugih zimskih magluština, s prljavštinom na plavim stupovima autobusnog kolodvora, s debelim naslagama prašine na tlu i neugodnim mirisom smoga u zraku. Taj grad nekad je najdepresivnije mjesto na svijetu.
Napokon, taj grad ima razna mjesta poput duge ulice, uvijek osunčane, uvijek pomalo puste...ulice koja u svako doba godine u sebi ima nešto od ljetnih poslijepodneva na granici topline i vrućine, s jedva primjetnim tankim slojem prašine na površini asfalta, sitnim komadićima žbuke popadalim uz rub starih kuća...s dobrom muzikom, glasovima i smijehom poznatih lica u kafiću iza tvojih leđa, s velikim kamenim zdencem na kojem sjede dvije djevojke, u središtu velikog i napuštenog trga, s visokim crkvenim tornjem oko kojeg se motaju ptice i koji se nadvija nad svijetom.
Taj grad ponekad je jednostavno grad.
Odjavna špica događat će se u parkovima, rijekama, slastičarnicama, na klupama, između drveća, pod gustim zelenim krošnjama, pod mokrim i pustim crnim granama, pored prozorskih stakala u kojima se ogleda sunce, u vlažnoj i depresivnoj magli, u mirisu lipe i kestena, u smradu smoga, dok pored nas prolaze automobili, pored jarkožutih fasada, pored sivih fasada, na naslonima klupa koje okružuju veliki okrugli cvjetnjak, u podnožju nebodera kraj izgažene trave pune opušaka i odbačenih papira, kraj preslatkih malih baroknih kućica, kraj odvratnih sivih i četvrtastih naselja - događat će se u ulicama, šetalištima, školama, poduzećima, bircevima, pizzerijama, na slapovima, toplom asfaltu, pod ljetnom kišom, u mokrom i hladnom zimskom zraku, na kamenim tribinama stadiona, pod crkvenim tornjevima, na tračnicama pruge iznad baseball igrališta, s lelujavim zrakom u daljini.
Odjavnu špicu pišu mnogi. Ja je samo prepisujem, a pišu je baš svi - zgodne djevojke u kutu KiK-a, namršteni i nasmijani ljudi na gradskim ulicama, djevojčica s pletenicama na crvenom biciklu, maleni debeli dječak s naočalama s crnim okvirom kojem s ramena spada školska torba, neobrijani klošari u masnim tankericama, dječaci u hladu stoljetnih dubovačkih platana, zagrljeni šetači u perivoju, ribiči na ni manje ni više nego osam obala, svi oni dragi, sretni, tužni, zabavni, dosadni, bezlični, iritantni, depresivni, uvijek nasmijani, lijepi, ružni, dobri i loši ljudi koje viđamo svaki dan. Svi su oni jednako važni i jednako autori - muškarac pospanog lica u kombiju Karlovačke industrije mlijeka u pet ujutro, žene iz Zelenila na klupi na promenadi u pauzi okopavanja cvjetnjaka, nadrkana teta s trajnom na šalteru pošte, djeca s plavom, smeđom, crnom i riđom kosom, s pjegicama i naočalama, s velikim zečjim zubima, sa škrbavim osmijesima, klinci na biciklima, s loptama, klinci koji glasno viču u želji da što prije postanu odrasli, čovjek koji u nekom bezveznom trenutku zalupi vrata tamnoplavog automobila i ulazi u hladni haustor kroz masivna smeđa vrata okružena ispucalom rozom fasadom, malena djevojčica koja s malo straha da će se mama ljutiti i s velikim krupnim suzama u rubu očiju gleda kuglicu netom kupljenog sladoleda od jagode kako se rastapa na vrućem srpanjskom asfaltu, djevojka, možda sedamnaestogodišnjakinja, u starkama, maslinastoj majici, tamnim noktima, naslonjena na zid ispisan grafitima, čovjek u čamcu nasred rijeke nad kojom se diže blaga izmaglica, žena koja dugo stoji u donjem dijelu groblja, stoji i šuti i razmišlja, dijete iz doma u krilu odgajateljice, ljudi na terasi u kolovoškom žamoru, sa zveckanjem žličica za sladoled i kocki leda u čašama zamagljenim hladnoćom u vrućem danu. Pa još i djevojka koja ponekad poluzažmiri u prašnjavo-prljavom svijetloplavom autobusu i trudi se da nitko ne vidi knedlu u njenom grlu, djevojčica koja trči mami u zagrljaj, dječak koji na zvuk pijanih koraka bježi u sobu i pravi se da spava, curica koja nema prijatelja u razredu i boli je trbuh svakog jutra kada kreće u školu, curica koja vedro skače iz kreveta i s teškom torbom na leđima trči do svoje nove prijateljice koja čeka na uglu, starci okupljeni oko šahovske table, dečki s pivskim bocama u rukama, ljudi koji trče na iznenadnom ljetnom pljusku.
Da ih možeš okupiti na jednom mjestu primjetio bi koliko su različiti, koliko su posebni, koliko svojih priča imaju.
Samo, kada bi ih odlučio uslikati, tako da ih jednom zauvijek zapamtiš, njih 60.000 na jednom mjestu - ne bi uspio.
Na fotografiji bi bila samo panorama jednog malog grada, potpuno nevažnog...i najvažnijeg na svijetu.
Post je objavljen 01.06.2007. u 23:57 sati.