Marketing
Odjavna špica 10: Haustor
(raspored slijedećih epizoda "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo)
(karlovačko Korzo pod snijegom - autor fotografije je Denis Stošić)
Priznajem, ne sjećam se Valentininog telefonskog broja.
Inače dobro pamtim brojeve, ali u Karlovcu su se čak dva puta mijenjali svima, tako da, eto, jednostavno ne mogu dozvati koji je bio onaj «originalni».
Mislim da znam Jelenin. Mislim. Nisam siguran.
Sasvim je moguće da griješim i da je to bio onaj stari broj od Crijeva, Zoke, možda i tete, tko će ga znati.
Sad, oni koji duže čitaju ovaj blog shvaćaju težinu koja stoji iza nekih od ovih imena.
A Ivanin broj?
Kad smo ono slavili tri rođendana na Marisol i kad nije bilo votke nego sam bio prisiljen piti pelin, još nešto jako gorko, vino i pivo i još mineralnu vodu na sve to, pa mi je postalo stvarno slabo...pa kad sam onda ono otišao do Korane, sjeo na kamenje, gledao malo u slap, a malo u vodu pod sobom i pokušavao nekom čarolijom napraviti da mi prestane biti tako užasno slabo...e, da me tad netko pitao Ivanin broj rekao bih ga u sekundi.
U tri ujutro, iz najdubljeg sna, opet bi bilo isto.
O sretnim ljubavima ne treba puno pričati. Premda se mnogima čini drugačije, pogotovo u trenutku kada ih proživljavaju, jako slično je i s nesretnima. Bez njih bi, uostalom, bilo krajnje dosadno. Osim što je svijet bez nesretnih ljubavi i matematički nemoguć, nekako baš ne bih ni želio svijet u kojem nema trenutaka nesretne zaljubljenosti. No, dobro, s petnaest ni ja nisam tako mislio.
Ipak, jedini pravi problem su neostvarene obostrane ljubavi. Jer, one su definitivne.
Ivana i Catcher iz one zime s velikim snijegovima više ne postoje.
Sasvim neka druga djevojka sjedila je na tribinama sportske dvorane za vrijeme malonogometnog turnira i uzrokovala jedan od tako rijetkih trenutaka kada se zaljubiš u nekoga iste sekunde.
I to što još uvijek mogu dozvati osjećaj pri dodiru naših dlanova i isprepletenih prstiju, točnu nijansu smeđe u njenim očima, onaj trenutak kada smo hodali kroz maglu pored Kupe i kada je rekla «zagrli me», valjanje po snijegom prekrivenoj pješčanoj plaži na Korani i zvuk njenog smijeha...ako se baš potrudim i osjetiti njenu glavu na svojoj nadlaktici...i što sam kasnije uz sve nove, nesretne i sretne ljubavi, uvijek protrnuo ako bi netko spomenuo njeno prezime – sve to nema veze s nekom današnjom Ivanom.
Kao što današnja Ivana nema veze s maturanticom karlovačke Gimnazije koja je sjedila na balkonu duge crvene zgrade koja nalikuje kao da je nedovršena i izgrađena samo od cigala...i pisala mi pisma u isti grad, kao što sam i ja njoj pisao duga pisma, ona zaboravljena, pisana kemijskom olovkom, premda smo živjeli svega kilometar daleko jedno od drugog i premda smo se vidjeli gotovo svaki dan.
- Ti bi trebao biti pisac – rekla je jednom ta neka Ivana.
- Neću. To je nekako dosadno.
- Hm. – zamislila se u toj nekoj noći punoj magle, u toj nekoj zimi punoj snijega, u tom nekom gradu punom rata.
«Znaš, sjetila sam se šta si ti. Ti si pričač.», napisala je te večeri u pismu.
I možda je to doista nešto što sam i želio biti.
Ivana i Catcher iz one zime s velikim snijegovima, kažem, više ne postoje. Neka druga Ivana više nije u gradu i kada je vidim, nakon sto godina ili tako nešto, svijet pomalo zastane. Na neku sekundu ili dvije ja sam opet devetnaestogodišnji dečko u starkama, a ona maturantica karlovačke Gimnazije koja kasno noću piše pisma u isti grad. Onda produžimo dalje, jer sve to ionako može trajati samo sekundu ili dvije - kasnije više ne bi bili oni isti.
A haustor?
I nije to pravi haustor.
Samo ulaz na rubu one duge crvene zgrade, debelo mutno staklo, zvonca s izblijedjelim prezimenima, isti grafiti i duboki urez u fasadi s kojeg prstom uvijek možeš povući čudno bijelu prašinu.
I isti miris.
Mjesto na kojem me uvijek zaboli trbuh i kojim moram proći ako sam u tom dijelu grada.
Jer, lijepo je, ali prejednostavno biti onako blesasto sretan.
Ako mene pitate, nikad nemojte propustiti trenutke u kojima ste istovremeno i sretni i tužni, onako nekako blago, fino i lijepo tužni i onako blago i opušteno sretni.
Onda sjednite na bicikl, uđite u neku široku ulicu koja vodi prema središtu nekog vašeg grada, tako da sasvim u daljini vidite crkveni toranj, krovove i ptice.
I prepustite se onom sasvim blagom grču u trbuhu.
Od stvari koje su se dogodile i onih koje će se tek dogoditi.
Post je objavljen 23.06.2007. u 23:57 sati.