Marketing
Odjavna špica 4 - "I feel like a cartoon brick wall"
(najave za slijedeće epizode "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo)
Bila je zima neke davne godine. U to pradavno vrijeme dinosaura, pterodaktila i ljudi kojima nije bio potreban neki poseban razlog da ulicom idu nasmijani postojala je pojava koja se zvala snijeg.
U malom gradu, u velikoj pješačkoj zoni, muškarac s brkovima, prvim tragovima sijedih u kosi i širokim osmijehom, vuče sanjke, a na njima sjedi dječak do grla zakopčan u skafanderu. Ispod njih je prštavi bijeli snijeg, a svuda oko njih veliki nanosi nastali čišćenjem ulica kako bi se ljudi mogli barem koliko-toliko normalno kretati.
U dnu jednog nanosa leži čovjek. U snijegu.
Muškarac čučne pored njega, pričaju kratko i koji trenutak kasnije vidimo ih samo s leđa.
Na sanjkama je čovjek, a mali dječak drži tatu za ruku, dok on drugom rukom vuče sanjke do čovjekove kuće.
Ne uče riječi – uče dani s velikim snijegom, s dječacima na sanjkama i očima još uvijek dovoljno velikim i povjerenjem još uvijek dovoljno čistim da ne sumnja u ono što vidi.
Bila je zima neke davne godine. U to pradavno vrijeme dinosaura, pterodaktila i ljudi kojima nije bio potreban neki poseban razlog da daju sve od sebe da sruše grad i pogode nekog granatom.
U malom gradu, na širokom mostu preko rijeke, hodaju dječak i starica. Lijevo su stepenice i put prema kući u kojoj ga čekaju prijatelji koji naštimavaju instrumente, lupkaju po bubnjevima, piju sokove ili, ako Goranovi nisu doma, pivu. Neboderi su naprijed, daleko naprijed, a dječak sliježe ramenima i hoda dalje, iako mu starica govori da je dovoljno pomogao i da dalje može sama.
Dok idu preko mosta, preko rijeke sive kako samo gradske rijeke u nekom ratu mogu biti, kroz dim i maglu, pored ispucalog asfalta, željeznih ježeva pomaknutih u stranu onog dana kada su iz grada otišli tenkovi i još uvijek ostavljenih tamo, za svaki slučaj, dječak razmišlja. Razmišlja o stvarima koje je napravio, a nije trebao i o onima koje nije napravio, a trebao je. Jednostavno, takav je nekakav dan. Dan u kojem ti se čini da si mogao spasiti svijet, ali si, eto, uprskao sve.
I ima potrebu da se ispriča uplakanoj djevojci u autobusu kojoj nije prišao, Karlu za svaki put kada ga nije branio dok su mu se drugi rugali, Peđi jer je popio previše i inače nikad ne bi sve to otišlo tako daleko i ne bi mu izbio zub, bratu jer je imao samo devet godina i bio je preglup da shvati da ga slijedi posvuda po kući zato jer ga obožava, Mariji jer je bio premalen da je spasi i sve što je mogao je da čeka pred tom starom kućom iz koje se čuje lomljava, buka i plač, da čeka i zakasni u školu s njom....
I ima potrebu da se zahvali vojniku koji je potrčao do njega kada je pao u nesvijest ispred zagušljive i krcate pošte, one zime kada je imao gripu ali je s temperaturom 39 izašao da vidi Jelenu barem na pet minuta...i Jakovu koji je bio samo dječak, ali se nije smijao nego mu se u očima vidjela iskrena zabrinutost, kada je ono jednom pao niz slap na glavu, i spustio se za njim da vidi da li je dobro.
I ima potrebu da ne bude jak. Da samo jedan dan bude običan šesnaestogodišnji dječak, da se ne pravi odrastao, da sjedne na neku klupu i s mutnim očima gleda kako je sve jebeno spaljeno i uništeno i više nikad neće biti isto i da samo netko dođe i sjedne i razumije.
- Hvala ti sine, puno ti hvala – kaže mu poslije, pred ulazom u neboder.
- Ma dajte. Samo jednom kad opet budete mladi vi isto nekom pomognite – odgovara on.
U sivoj nedjelji starica se smije i oči joj iskre kao što su nekad davno, pod oštrim zimskim suncem, iskrili snjegovi.
Post je objavljen 05.06.2007. u 23:57 sati.