Pregled posta

Odjavna špica 9: Krijesovi

(autor prve fotografije, kao ni godina nastajanja, nisu mi poznati. autor fotografije spomenika-bombe je Dinko Neskusil (1994), a posljednje fotografije na kojoj su zgodna djevojka i neki kreten (1997) Denis Stošić - raspored slijedećih epizoda "Odjavne špice" možete pronaći u boxu lijevo, a spisak događanja u gradu na četiri rijeke, par potoka, jezercu i močvari u boxu desno)


Turističko-kritički uvod: Zapravo je teško razumjeti iz kojeg je razloga manifestacija poput Ivanjskih krijesova toliko važna. Izuzevši pijenje «karlovačkog» ovaj grad baš ne drži do tradicija, a što se tiče raznih priredbi Karlovčani su apsolutno nepredvidivi – nema šanse da čovjek predvidi posjetu, pa se milijun puta dogodilo da na fenomenalan događaj dođe šačica ljudi, a onda na nešto totalno sporedno, ili možda na taj isti događaj u nekom drugom terminu koji je možda nepovoljniji, nevjerojatno puno ljudi. Jedna od rijetkih, možda i jedina konstanta, su baš krijesovi na kojima je svake godine strašno puno ljudi. To je čudno, jer do ove godine krijesovi su se sastojali od višesatnog besciljnog lutanja užasno krcatim kupskim mostom i obalama Kupe, s otprilike nikakvom ponudom. Ipak, svake godine jednostavno ne možeš a da ne odeš tamo.
Ove godine situacija je malo drugačija – program je sasvim dobar, sa sportsko-zabavnim natjecanjima, nastupima uličnih zabavljača, žonglera, plovidbom prastare korablje Kupom, tradicionalnim potezanjem užeta između dva naselja uz Kupu na sredini mosta, te s četiri pozornice na kojima će biti baš za svakog ponešto – od tamburaša, preko mladih rock i hip-hop sastava, do break dancera. U 22 sata pale se krijesovi, slijedi veliki vatromet i koncert Elementala na otvorenom. Tako da oni koji su blizu u subotu neće pogriješiti ako malo svrate do nekog novog grada i upoznaju se s nekom novom tradicijom.





Tradicija odlaska na krijesove je duga. Tako je i mali dječak, držeći tatu za ruku, svake godine za Ivanje odlazio na Kupu, te raširenih očiju gledao gužvu, tolike ljude, štandove sa šarenim slatkišima, šećernom pjenom, balonima napunjenim helijem i igračkama, ili sjedio na zidiću, udisao miris rijeke i čekao da potpale ogromne krijesove na obalama Kupe.
Kako je bilo prije to taj dječak ne zna, no u njegovom životu krijesovi se dijele u tri faze. Prva je potrajala do rata, sve do ljeta 1991. godine kada su posljednji puta zapaljeni. Tada više nije bio s tatom, već sa svojim prijateljima, pomalo se skrivajući pio je jednu od svojih prvih piva, sjedio na zidiću i pričao o stvarima o kojima se priča kad imaš petnaest ili šesnaest godina i pomalo razmišljao o djevojčici s najzelenijim očima u gradu koja je, umjesto da bude tu s njim, bila kod bake u nekom selu na Kordunu. I pomalo mu se činilo da osjeća miris sijena kako putuje zrakom s kordunskih polja.
Možda je kod krijesova stvar u opuštanju. Možda je to jedan dan u kojem i najveća gunđala i najapatičniji stvorovi kojih je svijet sve puniji, osjete da je ponekad sasvim u redu razmišljati pozitivno i da je sasvim lijepo i ugodno sjediti s prijateljima na toplom kamenom zidiću, dok je oko vas puno ljudi, dok gori velika vatra i dok se na nebu rasprskavaju rakete vatrometa.


U ratu krijesova nije bilo. Zaključili smo, naime, da je donekle bolje da granate padaju na manje ili više pustu obalu Kupe nego među deset tisuća ljudi.
No, u ratu se nekad događaju i čudne stvari. Dogodi se naprimjer da imaš sedamnaest ili osamnaest, da se nije pucalo već gotovo dva mjeseca i da je vani ljeto. I hodate tako bezveze obalom Kupe i nekako nestaju pročelja starih kuća zaštićena daskama ili vrećama cementa, nestaju rupe od gelera i razrovani asfalt, ostane samo taj nenadjebivo sunčan i taman koliko treba prašnjav dan i miris ljeta u zraku. To je sasvim dovoljno da povjeruješ kako rata nikad nije ni bilo, sve dok netko, ničim izazvan, ne zastane i ne kaže:
- Jebemu, pa danas je krijes.
Ne kaže da je Ivanje, već kaže da je baš krijes, jer u Karlovcu je 23. lipnja krijes, čak i kad su ratovi i kad ga nema.
Prelazite most i dobro je da imate sedamnaest, jer kada imaš sedamnaest, pogotovo ako si dječak, imaš sve potrebne klasifikacije da odjebeš negativne emocije i ignoriraš knedlu u grlu od stvari poput pustih obala rijeke iako je 23. lipnja, iako je krijes, ili zbog sasvim malenih krijesova na obje obale koje će netko zapaliti rano poslijepodne, tek toliko zbog nekog svog inata. I mislit će taj da je pobijedio, opsovat će nešto uz zadovoljni osmijeh i bit će to velika stvar, ta mala pobjeda u velikom ratu – ljetni dan u kojem se čini da bi svatko tko ne zna što je rat mislio da si poludio, a samo bi oni koji su ga osjetili znali zašto si s tim malenim krijesom baš dobro zajebao stoku koja puca po gradu.





Kada imaš sedamnaest imaš, eto, te ventile, pa čak i kada pređete Kupu i kada hodate dugo pustom lijevom obalom, sve tamo do Feroteksa i onda vidite ovo na slici. I samo se osmjehnete grafitu napisanom na spomeniku od neeksplodirane bombe i tek poslije, kasno navečer, kod kuće, osjetiš knedlu i pomisliš kako je to nešto najtužnije što si vidio u životu.
I bude ti malo žao jer ti se čini da je to stvar o kojoj vrijedi s nekim pričati, ali znaš da nećeš imati s kime. Jer svi koji su tu ili u nekom sličnom gradu sa sličnim ratom sve razumiju i predobro, a ostali neće baš nikad.





Problem s mirom je što on nikad ne dolazi. Mir jednostavno bude. Tako i kada stanu ratovi ne stvori se odjednom mir, nego neko čudno nedefinirano stanje u kojem, eto, više nije rat, ali nema veze ni s onim mirom koji si nekada znao.
Prve godine kad su ponovno organizirani krijesovi danima su padale velike kiše i noć prije Kupa je poplavila krijes na jednoj obali. I 23. lipnja padala je jaka kiša cijelo poslijepodne, ali ljudi su se ipak polako okupljali na obalama rijeke, hodali po mokrom asfaltu ili u fazama jakog sunca koje se izmjenjivalo s pljuskovima, sjedili na vlažnom zidiću i vjerojatno razmišljali o danima kada je svijet bio jednostavniji i kada su ih šećerna pjena, baloni ispunjeni helijem i muzika s krckavih zvučnika vraćali u djetinjstvo i stavljali im nenamještene osmijehe na lica.
Te godine, u 22 sata, dok su pod sitnom kišicom na obje obale palili krijesove koji su se odmah raspali, ljudi su šutke stajali na mostu ili pored zidića i u očima im je blještala vatra. I svatko je u svojoj glavi ponovno zapalio stotine malih krijesova, tako da jednom u grad ipak ponovno dođe ljeto, onakvo kakvo je bilo nekada.








Post je objavljen 21.06.2007. u 23:57 sati.