Čarobni brijeg

27.03.2006., ponedjeljak

Prije zore


Crna kazaljka kruži bijelim poljem. Još jedan, peti put. Ružičasto proljetno svitanje zatiče me čudno zgrčenu, nepomičnu, hipnotiziranu. Sanjivi ljudi posrću preko livada, a moj je san daleko, predaleko u danu.

Ne spava mi se. Ali, potrčati sada ne bih mogla. Vežu me vruće lisice znatiželje, jer se riječi ne troše i ne stišavaju. Još pola kruga. Krevet je sad davno sjećanje na meko i toplo. Na zaborav. Na mrko buđenje u kasno popodne. Na san u stihu.

Želim ostati ovdje. Zauzdati kazaljku, razvući vrijeme-prostor. Ostati, dok svijet putuje nadsvjetlosno brzo, moje bi se vrijeme u beskraj produžilo. Zastajkivalo. Moje bi natekle misli tekle sporo. Moji bi titraji narasli do orkana. Slobodni od temporalne užadi.

Panta, pa rei. Znam. Šesti je sat.
- 16:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.03.2006., nedjelja

Brod na rijeci


Bio je to pravi brod - u gradu bez brodova i luke - zavezan užetom za obalu; naprijed s dvostrukim, otraga tankim plastičnim, tek da ga voda ne odbije predaleko. Brod, a zapravo kuća. Dom. S poštanskim sandučićem pored puta i i kućnim (brodskim?) brojem. Telefon, struja, spremnik za vodu. Nekih pedesetak kvadrata udobnosti na mutnoj brzoj vodi. Privid slobode, pitala sam se ipak, mada mi se od prvog trena nije činilo tako.

Uski, preuski, u bijelo obojani mostić od metalne rešetke mamio me je zakoračiti nad brzu vodu, nudeći mi sumnjivu sigurnost tankih metalnih sajli kao oslonac. Smijem li prijeći most? To je ipak nečiji dom. Nije pristojno. Stajala sam na pragu njegovog vodenog vrta; mutnog, tekućeg, stalno promjenjivog zen dvorišta. Ako pričekam ovdje, na obali, možda vlasnik dođe po mene? Besmisleno. Malo vjerojatno.

A, vuklo me je, priznajem. To tamo nešto unutra, toplo, meko, ugodno; a možda me je pozivalo tek svjetlo iza žutog ornamentiranog stakla premalih prozora. Nisam čula ni glasove, niti glazbu, pa ni rijeka nije šumorila jer je bila preširoka.

U potpunoj tišini noć se zlurado cerekala mojem oklijevanju. Mjesec je stajao nisko, nagrižen s desna. Kao da se, umoran, poželio osloniti na vrhove nebodera s druge strane obale.

A onda mi je zvijezda namignula. Šarka je škripnula. Teška drvena vrata su se otvorila. Iznutra je potekla toplina i donijela mi riječ koju sam čekala:

- Dobrodošla.
- 16:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.03.2006., subota

Šumski


Šumski su šumu voljeli, u to nije bilo nikakve sumnje.

Hodajući odlučno utabanom stazom kroz visoku travu prema šumarku odredjenom za sječu ove jeseni, otac Sever pred sobom je vidio, jasno i sasvim moguće, rješenje svog problema. Vidio je križ, dva ogromna ravna i oguljena debla u savršenstvu okomitosti. Jedan zaboden u meko i plodno meso ove gostoljubive planete, duboko i čvrsto. Simbol nepokolebljive stalnosti i vjere koja ga je sigurno dovela tako daleko. Uspravan, ponosan trupac kao veza zemlje i neba. Ljudi od blata dolje i Bog, daleko iznad oblaka, gdje oči trepere, suze i zatvaraju se pred prejakom svjetlosti bijelog sunca.

- Bože naš, - ote se uzdah ocu Severu. - Ovako bijelo mora da je lice tvoje što nas smiješkom dočekuje na Vratima od sedefa!

Brat Antonije mirno je koračao tik iza visokog svećenika u odori boje svježe krvi. Navikao je na njegova iznenadna ushićenja i znao da je otac Sever još jednom mislima dotakao Nebo. Vječni san i obećanu nagradu. I zavidio mu je malo, iako je dobro znao da je zavist siguran put do mržnje. a mržnja je grijeh pred Bogom i ljudima.

- I vi mislite da će ovog puta stado shvatiti što je raspelo? - upita Antonije, više da oca Severa izbaci iz uzvišenih misli, nego što je zaista htio znati. Zapravo, slabo je vjerovao da je to moguće.

Ovo je bio njihov treći pokušaj da sagrade raspelo, da prenesu sliku žrvovanog Sina ovim bezbožnim bićima.

- Siguran sam u to, brate. - Vjetar je zaplitao duge crvenkaste pramenove svećenikove kose oko njegovog pravilnog, u zanosu zamrznutog lica. - A drugi ćemo trupac podići svojim rukama, brate, podići i zabiti okomito na Vjeru što nas Bogu nosi.

Brat Antonije nije uvijek shvaćao s koje strane dolaze svećenikove misli, ali je sasvim dobro osjećao naglašene bitne riječi. Otac Sever je ton s propovjedaonice prenosio lako u svakoj rečenici.

- Vjerujem, oče. Bit će sigurno bolje nego kad smo križ uklesali u stijenu. Lijepo smo ih naučili klesanju. - Antonije nije mogao zadržati ironiju i podsmijeh koje je izazvalo sjećanje.

Šumski su brzo učili. Svakog bi dana Antonije našao jos po jedan nevješt crtež oko uklesanog križa. Nesuvisle crte, krugovi, šare. Marljivo udubljene u stijenu, polagano posve pokrivajući s mukom urezanu raspetu žrtvu.

- A i ono silno kamenje što smo naslagali preko dvorišta nije dugo potrajalo. Ništa nismo postigli, samo im uštedili put do kamenoloma. Sve su odnijeli.

- Kamen za njih nije živ, brate Antonije, to znaš. - otac Sever je kratkim pogledom ošinuo sitnog redovnika, nastojeći ga tako spriječiti da ih obojicu još jednom podsjeti na prethodne neuspješne poduhvate - Šuma jest.
- 16:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.03.2006., subota

Kapsula


Probudila sam se u kapsuli.

Tupavi ostatak svemogućeg i skupog brodskog cybermozga poručio mi da mog divnog, skupog teretnjaka više nema.

A niti one jedine i preskupe kvantne mašinice za Tau Ceti kolonije. Nemam pojma zašto.

Ali, tko me nadje, nek' me izvadi iz staznog polja i vrati lijepo na Zemlju. Onaj što mi je skupo prodao brod i licencu, skupo će ovo i platiti.

I svi mu potomci, ma koliko stoljeća prošlo.

Hvala.
- 13:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

investicija


Biljuni su se nanobota raspršili
po Martinovom mozgu;
biljuni vrijednih mrava
u oluji šizofreničnog napada
hvatali su i vraćali
odbjegle molekule neurotransmitera
na njihova mjesta.
Martinov je double bind konačno
opravdao sav novac
uložen u nanopreventivu.
- 13:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

plan


Večeras ću puhnuti u zvijezde. Možda će jedna pasti za tebe.

Zamolit ću mjesec da ti noćas malo zastane pred prozorom. Možda će mi ocrtati sjenu u treptavoj srebrnoj raskoši.

A onda ću poljubiti vjetar. Možda će ti, sretan, predati poljubac.

I šišmiše, koji poput mene noćas nemaju sna, poslat ću k tebi. Možda lepetom odsviraju ovu ljubav.

Pokrenut ću školjke iz morskih dubina. Možda ti na uho zašume himnu.

Nagovorit ću ovu maglenu noć da popije ovu nježnost i možda napoji tvoje usnule pore.

Reći ću zori da ti jutrom što tiše uđe u zjenice.

A onda ću utonuti u jastuk i zamisliti da me ove noći griju tvoje ruke.

- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

priča iz davnine

da ti ispričam koju maštariju? ispričat ću ti radije što mi se dogodilo jedne tople jesenje noći kad sam izašla s frendicom na kavu i malo brbljanja

sjedile smo u onoj kuglani do zagrebovog stadiona, pričale, gledale koga ima, ništa posebno, radnici, kuglaši, jer tad je kuglana još radila, uobičajeno društvo za neki četvrtak navečer, kada je ušao jedan lik, nesto stariji od nas, ali je bilo teško reći, zapravo, stariji ili mlađi, tada još nismo velike razike primijećivali, stao je uz šank, par metara od našeg stola

naslonio se kaubojski, laktom u poluokretu, naručio piće pokretom prsta; očito, stalni gost, a piće je stiglo odmah, tamnožuto u niskoj širokoj čaši; da, da, pratila sam detalje, bio mi je zanimljiv, jer …

… od kad je ušao, nije skidao pogled s mene … ne, nismo se poznavali i nisam bila navikla na muške poglede, pogotovo kad sam izlazila s tom prijateljicom, ona je naime, uvijek i svuda, oduvijek bila centar svih pogleda; izuzetno je atraktivna, plave duge kose, krasnog mišićavog tijela, uvijek u tankim premalim majicama … ali, on je gledao mene

bilo je to vrlo ocito, obadvije smo primijetile i često pogledavale u njegovom smjeru, ubacujući komentare u uobičajene tračeve, između ove ili one recenice; on se nekako uvukao u konverzaciju, prirodno, kao stari znanac, ako smo i očekivale da nam pridje, to se nije dogodilo, kao što se to baš i ne događa tako često kako se dečki hvale, gledaju, misle, zamišljaju i opet gledaju, ali ne dolaze

u jednom sam mu se momentu nasmiješila, više od dragosti nego kao pokušaj zavođenja, a on mi je vratio osmijeh; skrenula sam pogled, relativno brzo, ipak me je zateklo koliko mi se dopalo; i opet je sve išlo po starom, mi smo pričale, on me je gledao

nakon nekog vremena odlučile smo ići kući, bilo mi je žao; voljela bih da je dosao k nama, da smo se upoznali, svidjelo mi se kako je građen, imao je lijepe oči i gustu kosu, ali, šansa je polako curila u drugi dio pješčanog sata i, priznajem, malo sam se rastužila što ga više nikada neću vidjetiČ to, naime, nije bilo naše stalno mjesto za izlazak

prije nego sto smo se spremili; zene uvijek imaju puno sitnica za potrpati u torbice, on je platio svoje piće i izašao na ulicu ispred nas.

tek što smo zatvorili vrata za sobom, prošli pored pospremljenih vrtnih stolova i stolica, ugledala sam ga kako ulazi u auto parkiran blizu, sasvim blizu ulaza u dvorište; auto je bio neki tamno crveni, iako predaleko da bih mu vidjela oznake ili marku, svejedno, pratila sam ga pogledom dok je sjedao i zatvarao vrata, saginjući se na desno prema suvozačevom sjedalu

prolazile smo baš ispred auta kad su se suvozačeva vrata na crvenom autu otvorila, i ja sam ugledala njegovo lice u polutami, osvjetljeno tek blijedim svjetlom lampice u kabini, smiješio se, meni; otvorio vrata, i ja sam znala u tom momentu da me zove i da želi da pođem s njim

tako nešto nikad prije nisam napravila; munjevito su se redale slike, sva moguća mamina upozorenja, sve strašne priče o neznancima u noći, a ja sam se tresla od pomisli da bih mogla propustiti jedinstvenu priliku napraviti nesto tako ludo i nepromišljeno; jedan pogled razmijenjen s prijateljicom bio je dovoljan da ona odobravajuće kimne glavom i kaže mi da se vidimo sutra na faksu i da ne brinem za nju

odmjerila sam udaljenost do otvorenih vrata automobila, izračunala polusvjesno i zažarenih obraza da ću tih pet koraka uspijeti izvesti bez većih problema, da koljena neće zaklecati; krenula sam, bodrena njegovim osmijehom

bez riječi, bez suvišnih praznih razgovora, vozio me usnulim zagrebačkim ulicama, sve do igrališta jedne škole, do travnjaka pod velikom lipom; znala sam nekako, intuitivno, da mi se ništa loše neće dogoditi, da je mozda nepromisljeno, ali da si nikada ne bih oprostila da nisam pošla s njim

vratio me kući, pred ulaz, već smo duboko zagrezli u noć; pozdravili smo se lijepo, malim, prikladnim poljupcem, ovlaš dotaknuli usnice kao dugogodišnji ljubavnici, pitao me za broj telefona, dala sam mu, znajuci da me neće nazvati pa da sam mu broj u ruku utetovirala, ali nije mi bilo važno

ne, ne znam kako se zove i nikada ga više nisam vidjela, a sad smo se vjerojatno već toliko promijenili i pozaboravljali lica da ga ne bih prepoznala

ponekad mislim da sam to sanjala, a ponekad se nadam da ću ga jednom sresti, u nekoj čudnoj rupi u vremenu, nekom čudnom raspolozenju, u kojem će jedan od nas, slučajno pricajući zgode iz mladosti, ispričati tu večer i da cemo se prepoznati

- 12:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ONI

ON

A večeras se vraćala prekasno. Dvanaest minuta.

Stajao je pred zatvorenim vratima i očekivao lupkanje njezinih potpetica po mramornom podu ispred lifta.

Dvanaest minuta. Predugo. Napravio je ručak, nasjeckao povrće za salatu, sitno, baš kako ona voli. Kuhinja je bila uredna i počišćena.

Znao je da joj treba dvadeset pet minuta za tih dva i pol kilometra niz ravnu aveniju od ureda do kuće. Znao je točno. Izmjerio je tu razdaljinu satom stotinu puta, preračunao dužinu svojih i njezinih koraka, znao je prek kojim će izlogom zastati i na koliko sekundi. I kad bi koji put zakasnila minutu, dvije, pripisao bi to umoru, novoj dizajnerskoj kolekciji u izlogu robne kuće ili gužvi pred liftom. Smetalo ga je, ali nije spominjao, samo bi je sljedećih tjedan dana pratio s druge strane avenije, skrivajući se iza automobila i prolaznika.

Ali danas, tih dvanaest minuta? Sve je bilo spremno za njihovu svakodnevnu zajedničku večeru. Kod ulaza na stolcu ležala je i danas svježa žuta ruža. Njezina omiljena boja.

Naslonjen na dovratak, zaklopio je oči, lijevom rukom umirujući bijele plamenove koji su mu lizali utrobu. Druga mu se šaka stegnula oko drvene drške velikog mesarskog noža.


ONA

Tu njegovu naviku nikako nije mogla prihvatiti.

Želudac bi joj se pobunio svaki puta kada je podigao šaku prema licu. Nakrenuo je glavu u stranu, zakolutao očima kao da gubi svijest, uvukao se dublje u naslonjač i stisnuo prste u šaku.

I znala je: opet će, potpuno nesvjestan koliko joj to smeta, s blaženim osmjehom na licu i u očekivanju olakšanja i ekstaze, zabiti svoj mali prst s dugačkim, pažljivo njegovanim i već požutjelim noktom, u dubinu svog ušnog kanala. Stisnuo bi obrve, savladavajući početnu nelagodu i svrbež, a onda zario nokat duboko, kako je njoj izgledalo, do samog središta mozga. Vrtio bi ga lijevo, desno, izvlačio i uvlačio ponovo, pažljivo zahvaćajući svaki milimetar kanala, prikupljajući mrvice i ljuskice kože. Ništa nije moglo prekinuti taj sveti čin.

I znala je da to nije kraj.

Ali, danas zaista nije mogla gledati kako uživa zubima i jezikom čeprkajući žutu ušnu mast ispod nokta. Savladala je mučninu, ustala bez riječi i prišla mu s leđa.

Ni osvrnula se nije izlazeći iz stana. Nije željela da posljednje što od njega pamti bude prst u uhu i ćelava neprirodno iskrivljena glava na kraju slomljenog vrata.


- 10:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.03.2006., petak

Preludij za T.

Preludij za T.

U taj neonom osvijetljeni bar zapravo nisam htjela ući, ali je hotelski već bio zatvoren. A trebalo mi je, samo još jedna, sasvim mala južnjačka utjeha. Mandarinu sam već imala u torbici.

Noći su uvijek najteže na kongresima. Utihnu predavaonice, restorani su pometeni i spremni za užurbani doručak. Hodnici u sobe uvuku umorne predavače, nervozne zbog sutrašnjeg velikog nastupa, a iz soba s velikim krevetima i kupaonicama izvuku našminkane pratilje, spremne za izlazak. Tiho. Visoke potpetice ne odzvanjaju debelim tepisima skupih hotela.

Haljinu sam odabrala pažljivo za večerašnji prijem. Crvena, svilena, bez bretela. Uski korzet pridržavao je moje četvorke sasvim dobro, još ih je malo i podizao, naravno, diskretno, ipak su to bili poslovni partneri, zar ne? Ali, ispod pojasa haljina se širila u beskraj, svila je bezglasno šaptala obećanja dok sam prolazila između niskih stolova i zapinjala za svaki stolac i mnogo muških koljena. Jesam li ih željela izazivati iz daleka? Možda. Ali, odavno sam prestala igrati takve igrice s muškarcima. Kako sam se tada osjećala, pošla bih sa svakim tko me ne bi pogledao samo u oči.

Neon je pojačavao crvenilo moje haljine; vidjela sam trenutke u kojima su se podizale dotad nezainteresirane obrve, prateći me usred slaloma između barskih stolova. Nije me zanimalo tražiti slobodno mjesto, neki stol, makar i u kutu. Namjeravala sam barmenu šapnuti ime svog otrova, napuniti usta izgriženim mandarininim kriškama, zaliti i progutati odjednom, još s nogu. Domarširala sam do šanka i pogledom potražila crveno-žutu etiketu na polici s bocama.

Barmen se stvorio ni od kuda. Nisam primijetila kada je uklizio u prostor ispred mene, ali mi se učinilo da je svjetlo iznad ogledala na suprotnom zidu sasvim lagano zatreperilo. Podigla sam pogled, tražeći plavkastu umiruću neonku. Ispred mene, s druge strane uske uglancane daske, visoko, mnogo više nego što sam očekivala, lebdio je prekrasan široki osmijeh. U prvoj sekundi nisam vidjela ništa drugo osim punih, malo rastvorenih usnica. A u drugoj sam stigla do trepavica. Dugih, uvijenih, tamnih.

Još uvijek držeći krpu za brisanje čaša u jednoj ruci, barmen se naslonio ispruženim rukama na šank, nagnuvši se malo prema meni. Te dvije ruke s obje strane mene privlačile su me, ograničavale mi i uzmak i napredovanje. Dok smo tako bez riječi, stajali, ne sjećam se koliko dugo, bez riječi, taj osmijeh i ja, osjećala sam kako se šavovi na crvenosvilenoj haljini rastežu i labave. Konac se pretvarao u prah, nestajao. Kroz buku zvučnika u kutu čula sam kako svila uzdiše, mreška se, rastvara.

Sjela sam na barsku stolicu. Tih pola sata do zatvaranja neću niti primijetiti kad prođu. Naručila sam mineralnu. I znala sam. Noćas se moja utjeha neće ljeskati u niskoj širokoj čaši. Neće se vući nisko po mekim hotelskim tepisima, kao magla od očajanja i propuštenih prilika.

Noćas će moja utjeha zaspati na svili.

- 12:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sandra


Iza tamnoljubičaste teške zavjese izviruje prvo lahorasti krajičak večernje haljine. Glavni ga reflektor hvata, povlači unaprijed, u zrak, a za njim lepršaju prozirni slojevi muslina. Ona ulazi na scenu.

Hrabro, širokim, sigurnim koracima. Tako ne hodaju dame u visokim petama. Ali, njoj štikle nikada nisu trebale. Viša je od drugih žena. I nikada se nije povijala da to sakrije. A ova duga svjetlozelena haljina, što joj meko mazi vilovito tijelo, izdužuje je još malo više.

A onda stiže na sredinu pozornice, pred mikrofon. Kamera se približava i lice joj je u krupnom planu. Oči boje tkanine, pažljivo odabrane pod pravim osvjetljenjem, blistaju, dok pokušava uzaludno razaznati lica u publici. Mršti se samo trenutak, a onda joj se trepavice spajaju, ružičaste usnice rastežu u osmijeh. Zabacuje kosu unazad, platinasti slap pada iza ramena i pokriva joj gola ledja. Zaostaje tek jedan pramen na desnoj strani lica. Onaj neposlušni.

Gledam je kako savija laktove ispred sebe, duge prste ukršta kao što je to oduvijek radila, prikrivajući nemir. Nosnice joj se jedva primjetno stežu dok uzima dubok dah, tijelo se napinje i oči otvaraju širom, pogled lijepi negdje iza zadnjih redova.

Sandra stoji sretna ispred milijuna.
Prekrasna je.
I ponosna sam što je znam.

Sandra, moja odsanjana kći.

- 11:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2006., četvrtak

One moment in time


Srebrna nit putuje od moje desne zjenice. U zraku je drži plavkast dim dvije cigarete. Pola sekunde nit zastaje u jednom vrtlogu, a onda ponovo, sramežljivo i oprezno nastavlja put.

Vrh niti povremeno bljesne. Podsjeća me na vrhove raznobojnih svjetlovodnih niti na onoj plastičnoj svjetiljci što se okreće na baterije, kao neka loše podrezana bljedolika palma. Mislim da je zovu NLO.

Uvlačim dim. Nikada nisam naučila raditi kolutove. A sada bi mi dobro došli, kao pojasevi za spasavanje, kao gumeni čamac preko brzaca. Dim se podvlači pod srebrnu nit i gura je još malo brže, još malo dalje.

Ne mičem pogled. Glavu sam sasvim malo nagnula na lijevu stranu tako da je put od mog desnog oka prema tvom desnom oku ravan kao sablja. Ona duga, uska, floret, možda, ili rapir . Nisam to nikad naučila razlikovati.

Vrijeme se razvlači, usporava oko ova dva kvadratna metra oko nas, pa se stignem čuditi zašto prema tebi okrećem uvijek desni obraz. Nemam odgovor. Možda bih te mogla pitati, ali odustajem. Ona se nit zabola u tvoju desnu zjenicu.

Riječi bezglasno padaju u pepeljaru između nas. Krajičkom pogleda vidim razmrljane ubrzane slike drugih ljudi. Oni skidaju kapute, sjedaju, prinose šalice ustima i u sljedećem trenutku ustaju i odlaze. Kao da se kino projektor pokvario, otpustila neka kočnica, sve okolo prolijeće nejasno i brzo.

Nit se sada čvrsto zalijepila za dvije tamne, u polumraku raširene zjenice. Ne titra više i napeta je. Očekujem. Zasvirat će, nadam se. Možda ću prepoznati ton, a možda će biti sasvim nov. Ali, nad niti i nad dimom svira tek tišina.

Balon pun dima, bez zvuka i s mnogo boja. Čudnih. Hologramski šarenih. Koje se miješaju u slow motionu. Balon probušen po sredini jednom tankom strunom koja spaja naše dvije lijeve polovice umova.

A onda, iznenada, na sredini niti njiše se paučić. Sitan, jedva vidljiv. Pauke ne smijemo ubijat, jer mreže koje pletu, u kući zadržavaju sreću. To sam davno naučila. Ovo je beba-pauk. Neka živi.

Dopustit ću mu čak i da na moj obraz prilijepi još jednu nit potke.


- 22:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

soba za brbljanje

soba za brbljanje
sssmktkt: bok
Valerie: bok
sssmktkt: god?
Valerie: o, ne, jos jedan
sssmktkt: sto je sad?
Valerie: jel sljedece pitanje odakle?
sssmktkt: mozda
Valerie: eto, znala sam
sssmktkt: a sto bi ti da te pitam?
Valerie: hoces knjizicu s uputama?
sssmktkt: imas? stvarno?
Valerie: stavit cu te na ignore, majmune
sssmktkt: ne, ostani, pricaj sa mnom
Valerie: zasto?
sssmktkt: dosadno mi je
Valerie: a sto sad radis?
sssmktkt: pratim emisije preko satelita, snimam, saljem dalje
Valerie: mislis, televiziju?
sssmktkt: da, i to
Valerie: kak ti moze onda biti dosadno?
sssmktkt: to je usput, nista posebno, kako izgledas?
Valerie: ti ces fakat sva glupa pitanja postaviti
sssmktkt: nisu dobra?
Valerie: to svi stalno pitaju, dosadno je pisat isto, a ne da mi se vise izmisljat
sssmktkt: mislio sam da tako treba uvijek poceti, nesto sam pogrijesio?
Valerie: imas sliku? koji si kvart? sto imas na sebi? gdje izlazis? uzas jedan ...
sssmktkt: a sto bi ti da te pitam?
Valerie: ma, nista me ne pitaj, samo pricaj o necem zanimljivom
sssmktkt: meni je sve zanimljivo
Valerie: ah, dobro, kako se zoves? sigurno mi sad neces htjet odgovoriti ...
sssmktkt: pise ti
Valerie: gdje?
sssmktkt: na vrhu prozora
Valerie: sssmktkt? salis se, kakvo je to ime? nekakva skracenica?
sssmktkt: ne, tako me zovu
Valerie: stara ti je imala smisla za humor :) ili stari previse ambicija ...
sssmktkt: ?
Valerie: kaj, izvlacili su slova iz sesira? ha ha ha
sssmktkt: aha, roditelji
Valerie: ti to ozbiljno? odakle si ti isplazio?
sssmktkt: stvarno hoces znati?
Valerie: humor ti ne trci po familiji, ocito, da, stvarno me zanima
sssmktkt: cekaj da provjerim kako vi to zovete
Valerie: ajd, dobro, cekam
sssmktkt: NGC 5128
Valerie: nova gvineja? a kaj je c?
sssmktkt: kentaur a, mozda ti je to poznato?
Valerie: nikad cula
sssmktkt: kako nisi cula? imas sve na mrezi, lako je naci, evo, otkrio james dunlop 1826.
Valerie: to je u africi? ti si strani student? hmmmm, zanimljivo
sssmktkt: student? mogli bi i tako reci
Valerie: a sto studiras?
sssmktkt: vas
Valerie: nas? hrvate? sociolog, dakle, a bas si nasao koga ces, sigurno su ti dali stipendiju...
sssmktkt: sve vas, cijelu planetu, Zemlju
Valerie: nisi li malo presiroko zahvatio? :)
sssmktkt: a ne, zapravo je malo, samo je vasa planeta naseljena tu u okolici
Valerie: ha ha, dobar si! a ti si, kao, alien?
sssmktkt: ne, oni su ruzni i krvozedni, zivotinje
Valerie: onda si satkan od svjetlosti i mira, ha? i lijecis rane lampicom u prstu?
sssmktkt: gledas previse filmova
Valerie: pa, kako onda izgledas?
sssmktkt: rekla si da su ta pitanja dosadna
Valerie: hm, istina, al bas me zanima sto ces sad izmisliti
sssmktkt: oblik nije stalan, mogu biti kakav god hoces da budem
Valerie: mmmmmm, stvarno? jedan orlando bloom na kavici dobro bi mi sjeo :)
sssmktkt: da? cek da nadjem sliku
Valerie: trazi samo, trazi J e, bas me zabavljas
sssmktkt: nasao, moze, nije problem
Valerie: ha ha ha, gdje si ti bio do sad? :) :)
sssmktkt: ucio sam jezike, tu na chatovima to je najlakse
Valerie: tak mi i treba kad hocu zanimljivog sugovornika, ajde, dobro, igramo se, ne?
sssmktkt: pricaj mi o sebi
Valerie: ja sam dembelijska zecica, s masnicom oko vrata, samo tvoja
sssmktkt: vidio sam taj crtic, zezas me
Valerie: neeee, uopce J zasto ti mozes biti orlando a ja ne mogu biti zecica?
sssmktkt: zato jer vi ne mijenjate oblik, bar ne potpuno
Valerie: mogu obuci kostim, ne?
sssmktkt: mozes, ali vise mi se svidjas ovakva
Valerie: kakva?
sssmktkt: smedje oci, kratka crna kosa, hmm, recimo 168 cm, 56 kg, madez na lijevom obrazu
Valerie: hej!
sssmktkt: crvena majica, kratka, svidja mi se perlica u pupku, znas?
Valerie: stani! otkud to znas? tko si ti?
sssmktkt: smiri se, sjedni natrag pred ekran da te bolje vidim
Valerie: ti mene vidis? gdje si? ne mogu vjerovati ...
sssmktkt: ne mrsti se, dok si se smijala, vise si mi se svidjala
Valerie: plasis me
sssmktkt: ma ne, necu to, nema razloga za strah, sve polako, evo, pokazat cu ti se
Valerie: gdje?
sssmktkt: samo projekcija za sada, da se ne bojis, da vidis da sam bas kakvog si htjela
Valerie: ja sam htjela samo brbljati ...
sssmktkt: da? a nisi li spominjala kavicu? s orlandom?
Valerie: salila sam se
sssmktkt: aha, znaci, neces?
Valerie: ma, cekaj, sad, nisam to rekla, zbunio si me na tren, priznajem
sssmktkt: vidi, meni je dosadno, tvoj poziv dobro zvuci, hoces me vidjeti ili ne?
Valerie: velis nemam se cega bojati? obecajes?
sssmktkt: obecajem, samo cu ti se pokazati na par sekundi, ako ti se dopadnem, onda cemo dalje
Valerie: ne kuzim kako, ali, dobro, zelim te vidjeti, imas webcam?
sssmktkt: ne, pogledaj iza sebe
Valerie: gdje?
sssmktkt: okreni se, pogledaj prema vratima, i ... ne boj se
Valerie: aaaaaaaaaaaaaaaaaa, vidim nesto, svjetluca u mraku ...
sssmktkt: evo, vidis nije strasno, svidja ti se?
Valerie: kuglice, okrecu se, ej, ovo je kao star trek! teleportiras se? :)
sssmktkt: ne jos, kad me se vise ne budes plasila
Valerie: vidim, vidim, vidim te !!!
sssmktkt: ti se svidjam?
Valerie: jako :) opce me ne zanima kako si to izveo, ali, da, svidja mi se, sve
sssmktkt: znaci, jesi za kavu? da dodjem?
Valerie: ja definitivno nisam normalna, prvu vecer pa odmah na kavu ...
sssmktkt: hoces da te jos malo nagovaram?
Valerie: ma, ne, vec znam da hocu, ali gdje cemo sad naci otvoreni kafic, kasno je ...
sssmktkt: donijet cu sa sobom. nes, makijato?
Valerie: nesicu od vanilije, i mineralnu, hvala
sssmktkt: nema problema, sto god ti zelis
Valerie: mmmmmmmm svasta mi jos pada na pamet :)
sssmktkt: mmmmmmmm svidja mi se o cemu sad mislis, imamo vremena za sve to
Valerie: sad mi jos i misli citas :)
sssmktkt: od pocetka, sandra, kako bih te inace nasao?
Valerie: zato mi i ime znas?
sssmktkt: da, zato i znam da me mozes prihvatiti, mastala si o strancu, zar ne?
Valerie: priznam, jesam
sssmktkt: i znam da si hrabra i volis neobicne stvari
Valerie: ako je sve istina sto si rekao, to ce definitivno biti najneobicnija kava ikad :)
sssmktkt: istina je, si spremna?
Valerie: paaaa ...
sssmktkt: znam da jesi
Valerie: ok, sjedim cvrsto i drzim se za naslon stolice :)
sssmktkt: to vidim, ali nije potrebno, nece biti spektakularno
Valerie: to je humor, ljubavi, vidim da jos imas sto studirati :)
sssmktkt: ljubavi?
Valerie: ahhhhh, zaboravi, objasnit cu ti jednom ...
sssmktkt: ljutis se sad?
Valerie: ne, dodji ... i zovi me ...
sssmktkt: "sreco" ...

iskon chatroom log, 1 /25/2015
- 13:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.03.2006., srijeda

Budna među zvijezdama

Probudila sam se na brodu.

Brod je bio, baš kao u svakoj dobroj sf-priči, ogroman.

Ovalan, naravno, čemu kutovi i oštre linije? Aerodinamičan, kažu, iako je zvuči kao zaostatak iz nekih prošlih vremena. A na krajevima se sužavao, zaobljavao, ponovo, s jedne strane u osvijetljeni otvor koji je izbacivao tko zna što sve ne iz središta cilindra, dok se na drugoj strani, na nosu tog čudnog svemirskog crva, crvenila kapica utovarne rampe, koja se, kao na prekomorskom trajektu, podizala na šarke te gutala šatlove i kontejnere prije polaska. Na vrhu je još bio most i par prostorija za posadu, dok je cijela sredina bila gusto načičkana spremištima i hladnjacima za koloniste. Oni će spavati cijelim putem, namirnice i zrak za disanje trebalo je štedjeti. Brod je, zapravo, bio uspavana košnica.

Mirno i nezamislivo brzo prvi je zemaljski kolonizacijski brod, Elpis, Nada, klizio prema zvjezdama.
Bilo je to i ime prve od mnogih budućih Zemljinih kolonija; Elpida je bila teraformirana, ukroćena, ozelenjena i spremna prihvatiti prvi naraštaj, one koji će stvoriti prve izvanzemljane, ljude rođene izvan Sunčeva sistema. Jer, Zemlja je stenjala pod teretom previše bilijuna Zemaljaca, a potraga se usmjerila na planete pogodne za odterećivanje domovine.

Bilo je to i moje ime. Nada. Nadica.

Od djetinjstva sam pratila sva izvješća o letovima, putovanjima u dublji svemir, istraživanjima. Lijepila sam karte Mliječnog puta po niskom stropu iznad mog kreveta. Uživala sam u blijedom sjaju fluorescentnih točkica na tim kartama u mraku, svake večeri kad bi gradska elektrana iskapčala struju kućanstvima zbog strogih propisa o štednji energije. Moje su misli tada letjele s tim tragačima i vraćale se s njima, ponekad s nadom, a najčešće tek s razočaranjem u još jedan negostoljubiv zvjezdani sistem.

Iako sam bila samo delta, oduvijek sam čitala, učila, sve dodijeljene minute na netu koristila marljivo, zanimalo me, sve više i iznova, željela sam, ne, gorjela sam od želje da jednoga dana odskočim od ovog izmučenog i zatrovanog tla i preskočim crnilo do novog, svježeg, nadala sam se, plavog ili zelenog doma.

Ali, testovi su bili oštri, teški, neumoljivi. Prijemni na akademije: letačku, tehničku, prirodnoslovnu, pa čak i na društvene znanosti, bili su daleko iznad mojih sposobnosti. Svake bih se godine iznova prijavljivala, pokušavala, ali prag se, i opet svake godine, sve više pomicao. Samo najbolji od bilijuna imali su šanse, samo najboljih osam u milijardu mogli su među prvima pobjeći na drugi svijet. A moj je IQ od 145 i možda još pola svake godine ipak pomalo prirodno opadao.

A trebalo je nešto i raditi, naći neki posao koji će mi ostavljati dovoljno vremena za učenje. Jer, nisam mislila odustati. Nikad. Ta misao nikad nije prešla granice moje svijesti. Izbora nije bilo, samo želja i sve manje vremena.

Delta građani, kao ja, nisu imali mnogo mogućnosti za napredovanje. Tek petnaest minuta dnevno besplatnog pristupa mreži i svom znanju čovječanstva. Sve više od toga trebalo je platiti. Nezaposlenost je bila svakodnevnica, ali ja sam uspijevala, šarmom ili upornošću, svejedno, pronalaziti one sitne, nevažne poslove koje su sve alfe i bete prezirale: rijetke dostave, šetanje alfinih ljubimaca, pranje prozora na neboderima, tuširanje svježih tijela na patologiji. Bilo što.

A kada je Institut za fiziku, dva bloka dalje od moje sobe, na lokalnim stranicama objavio sitan oglas za popunu radnog mjesta spremačice, znala sam da će red zainteresiranih očajnika biti sigurno duži od ta dva bloka. Nisam im se namjeravala pridružiti. Provjerila sam popis zaposlenih u Institutu, nazvala dva-tri broja, spomenula neke nevine kvartovske igre, a i neke manje nevine, i posao je bio moj. Kolona kandidata se nije stigla ni oformiti.

A znate kakvi su znanstvenici: ostavljaju za sobom upaljene kompjutere, bilješke posvud po stolovima i prozorima, nezaključane ormare, otvorene pristupe nedostupnim stranicama (tko će pamtit još i te kodove). Sobe su bile do zadnjeg slobodnog centimetra natrpane stolovima i ekranima, između stolica jedva se moglo prolaziti, ali su ekrani osvjetljavali put i moje nasmiješeno lice. Svjetla u Institutu gasila su se svake večeri, kao i u cijelom svijetu, ali su serveri i kompjuteri i noću živjeli na energiji generatora u podrumu. Neki projekti nisu se smjeli prekidati, ni kompjuteri gasiti do jutra.

Uživala sam. Noći su bile moje. Iako su mnogi htjeli ostati, ne ostavljati projekt preko noći, završiti još samo ovaj mali dio članka, baš sad otkriti tajnu svemira, kada bi zvono sat prije zalaska sunca oglasilo kraj radnog vremena, svi su morali za sobom ostaviti vrata Instituta. Baš svi, osim zaštitara na porti i mene.

Na brzinu bih, onom šarenom peruškom što privlači prašinu kao magnet, preletjela preko svih površina na oba kata, pustila kuglice u kolutovima s vlažnim krpicama da lutaju podovima i prikupljaju čestice prljavštine, kojih ionako nije nikad bilo mnogo (znanstvenici ne lutaju parkovima i blatnim livadama) i prebrisala sanitarije tekućinom po kojoj je voda klizila bez zadržavanja. Jest da su me te stvarčice koštale dvije mjesečne plaće, ali vrijedilo je. Dva sata nakon zatvaranja Instituta, dok ostali u mraku nisu imali što drugo raditi do li spavati, cijeli je svijet bio samo moj.

Neću vam pričati o svemu što sam tamo našla, najnovijim otkrićima koje još bar godinu-dvije nitko od "običnih" neće doznati, sve dok ih ne objave, onako usput, u nekom kutku vijesti, ili, možda na sav glas, preko jumbo-ekrana na svijetu. Mislim da razumijete kakav sam izvor tajni imala pod svojim gladnim prstima. I shvatit ćete koliko mi je malo vremena trebalo da isčeprkam ono što sam se potajno nadala da ću tu i naći.

Da, naravno, našli su već pogodnu planetu, i to ne jednu, već više desetaka onih, baš prave veličine, na pravoj udaljenosti od svoje zvijezde, i ne predaleko za naseljavanje. Da, naravno, slali su ekipe geologa i biologa tamo i teraformiranje je počelo negdje prije deset, negdje prije dvadeset godina. I da, naravno, prva je planeta, Elpida, upravo bila spremna za koloniste.

Ne sjećam se kako je završila ta noć. Mislim da se vrijeme skupilo u točkicu i obuhvatilo me tamom, oduzelo mi sav vanjski svijet. Možda sam i zaspala. Ne znam. Probudili su me ujutro na stolici s glavom u tastaturi za stolom nekog suviše važnog, a da bi cijela priča prošla bez ribanja glave i opomene. Nije mi bilo bitno. Poslušala sam, pokajala se, ispričala, izmislila neku žensku boljku i insomniju koja je, eto, srećom, ipak konačno gotova, očito, zar ne? Nisu me otpustili, a to je sve o čemu sam tada razmišljala.

Trebala mi je još jedna noć. Samo još jedna.

Izabrani. Najbolji. Vrhunski. Najzdraviji, najpametniji, najljepši. Logično je, zar ne? Ako već naseljavamo galaksiju, neka to budu najnaj primjerci, s najboljim šansama za najbolje potomke. Oni moraju biti prvi, ambasadori. Izabrani.

Srećom, negdje je netko od sociologa, psihologa, što ja znam, ipak povlačio neke konce i na pravom mjestu rastumačio opasnosti i posljedice takve selekcije, eugeničkog čistunstva. Bez varijacija nema mutacija; bez srednjeg, manje vrijednog uzorka, nema mjesta poboljšanju. Prva, možda druga, ali treća generacija, sigurno stagnira. Treba unijeti slučaj, pokojeg crnokosog u arijevsku mladež. Ne mogu ići svi, pa da uzorak bude raznovrstan, ali nema uspjeha sa čistim, savršenim sistemima. Uostalom, lutrija za zelenu kartu destljećima je u nekim zemljama savršeno funkcionirala, ne?

Poziv za prijavu na izvlačenje bio je skriven na nekim pornografskim stranicama. Nemam pojma zašto se to odgovornima činilo prikladnim mjestom, ali nisam ni imala mnogo vremena za razmišljanje. Jest da sam pažljivo brisala logove mojih noćnih putešestvija, ali pitanje je vremena bilo, sad kad sam sumnju navukla na sebe, kada će me netko otkriti. Nisam bila uvjerena da sam one noći izbrisala tragove. Nisam se sjećala.

Prijavila sam se punim imenom, identifikacijskim brojem s delta pločice u lijevoj nadlaktici, adresom, imenom roditelja, mjestom rođenja i šifrom kreveta u rađaonici, čak i imenom babice koja me je prva prihvatila. Nisam htjela ostaviti ni tračak sumnje u svoj identitet. Stavljala sam sve na jednu kartu. Zelenu. Ili, zapravo, titanijsku tamno zlatnu, jer su izabrani putnici dobivali još jednu čip pločicu u desnu nadlakticu. Sve su upute bile jasne, savršeno jasne. Ostalo je samo pričekati i saznati koliko je Nadica zaista sretno ime.

Na drugom kraju crnila bljeskala je, pozivala me, zelenkasta planeta s mojim imenom.


I onda su me probudili.

Konačno, stigli smo, moj drugi život počinje, mislila sam. Mišići me nisu bolno stezali, glad me nije proždirala iznutra, samo mi je pogled bio malo zamućen, ali to je valjda bilo normalno. Tih godinu dana spavanja nije ostavilo većeg traga na mojem tijelu. Dobro sam, hvala, promrmljala sam uniformiranome koji mi je pružao ruku dok sam se izvlačila iz hladnjaka, kome se trebam sad javiti?

Kapetan prvog zemaljskog generacijskog broda s osmijehom me pridržao kad su mi koljena blago zaklecala. Taj me prekrasan, bijeli, savršeni osmijeh dobio na prvu loptu. Ništa mu ne bih mogla odbiti, ni tada, ni ikada više. Vodeći me, blago gurkajući, između zaleđenih staklenih poklopaca hladnjaka, ogrnuvši me svojom pilotskom jaknom, nekim sentimentalnim ostatkom iz tko zna koje faze njegova života, objasnio mi je sve.

I zašto sam spavala samo tjedan dana dok je Elpis izlazila iz Sunčevog sistema i zašto su me probudili toliko prije vremena. I zašto baš mene, Nadicu Mihinu, sretnicu čije je ime izvukao nasumce superkompjuter koji je služio samo u tu svrhu, pravednog, apsolutno slučajnog, izbora kandidata koji inače ne bi imali nikakve šanse upasti ni u deseti, možda ni stoti kolonizacijski vlak.

Moja je prijava na lutriju sadržavala ama baš sve podatke o meni. Ništa nisam izmislila, ništa nisam uljepšala. Pobrojila sam sve što sam ikada radila, ulijepila sve poslodavce i opise ma i najkraćeg posla. Izostavila sam, ipak, imena alfa psića i guštera koje sam šetala parkovima. Ali, željela sam da izaberu baš mene, baš takvu kakva jesam. Ni slutila nisam tada koliko je to bila baš ona prava odluka, ona koja će me otrgnuti Zemljinoj gravitaciji.

Naravno da je superkompjuter bio pravedan i da je birao slučajno, ali nitko nije spominjao da postoje kategorije, po zanimanju, spolu, dobi, inteligenciji. Na svijetu nije bilo mnogo iznadprosječno inteligentnih spremačica, zagledanih u zvijezde, koje su pronašle put do lutrije. Moje su šanse bile mnogo veće nego sam to mogla i odsanjati.

Kapetanu je pogled skretao u nelagodi dok mi je objašnjavao drugi dio razloga mog preranog buđenja. Bilo ih je je tek dvadesetak budnih muškaraca na brodu, kostur-posada, taman dovoljno sposobnih za održavanje kursa i funkcija broda, i taman nedovoljno voljnih za održavanje sanitarija, podova i kantine čistima. A i rublje im je trebalo prati, barem jednom tjedno.

Nisam odmah odgovorila. Grlo mi je još bilo malo zakočeno. Progutala sam slinu i nakašljala se. Mora da je kapetanu to izgledalo kao negodovanje, kao traženje pravih riječi odbijanja ili početak uvrijeđenog durenja. Brzo je dodao i plaću, promjenu statusa iz delta građanke u betu (a to zaista nisam očekivala) kao nagradu za usluge što ću ih njemu i posadi ovu godinu dana činiti, uz ostale privilegije punopravnog člana posade.

I pristup, neograničen, pitala sam, kompjuteru, navigacijskim kartama i biblioteci? Za pregovaranje sam bila dovoljno budna. Nije to znao, vidjela sam mu na licu, ali mogao me tada poslati u stražnji ispušni otvor, da je htio, ne bih se bunila.

A dobro, rekao je osmijeh, korisnički, znaš, ne nudim ti baš svoj posao. Osmijeh olakšanja, prekrasan, savršenih zuba.

Naravno, rekla sam, to vi ipak bolje znate, samo ću gledati. Zatreptala sam, skrivajući suzu sretnicu u kutu oka. Nije bilo važno koliko je brod bio velik, nije mi bilo važno što tu godinu dana neću prespavati, nego brisati prašinu i mrvice s poda, laštiti komande i glancati prozore. Brinuti se da roboti čistači ne propuste ni centimetar ogromnog ovalnog međuzvjezdanog broda. Trebali su me.

Bit ću prva svemirska spremačica, na putu prema Nadi, prvoj Zemljinoj koloniji, na Nadi, prvom kolonizacijskom brodu. Uspavanoj košnici koju netko treba i počistiti, održati pristojnom i ugodnom za posadu. Pobrinuti se da uspavani kolonisti, kad se budu budili u orbiti nad novim domom, ne udišu jednogodišnju prašinu i ne gaze po prljavim podovima. Ostat ću budna.

Budna među zvijezdama.

Bilo je to bolje nego što sam ikad mogla zamisliti, u snu se nadati.

Usput, rekla sam, kako vam je ime, kapetane? Ja sam Nada, drago mi je.

Jako mi je bilo drago.





- 22:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

istina o maskama


Nosili su maske. Za radost i tugu. Nacerene maske za ulicu, uplakane za smrt. Mijenjali su ih lako, svakoga dana nova, naslikana duša. Tkali su svoje živote birajući slike. Uplašeni i ranjivi, skrivali su prava lica. Živjeli su laži, lažno sigurni i lažno sretni. Tek ponetko, ponekad, shvatio bi da mu je lice ispod maske već odavno izbljedjelo i nestalo.

Ona nije voljela maske. Laži su je plašile. Svoje je lice nosila ponosno, pokazujući i suze i smijeh. Crtala je poraze dubokim brazdama na čelu a sreću širokim osmjesima. Pred očima nosila je uspomene, usne su joj pričale o snovima. Svi su mogli vidjeti što osjeća i želi. No, nije se plašila drugih ljudi. Znala je da vjeruju da su to tek maske.
- 22:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

welcome to the carribean


kroz otvorene vrata drvene kolibice ulazi vjetar i razmice prozirne razigrane zavjese, donoseci tek prolazno osvjezenje preplanuloj koži posutoj kapljicama znoja, na tijelu ispruzenom dijagonalno preko velikog, u bijelo platno presvucenog, kreveta,

ventilator stoji nepomicno u kutu sobe, struje nema vec pet dana, netko od hotela trebao je instalirati solarne celije za ovakve sate, kad je sunce u zenitu, opako i bljestavo, i kad se osvjezenje ne nalazi ni u smaragdnoj uvali, jer je prozirna voda suvise topla

tvoj pogled osjecam svaki puta kad se zavjesa pomakne, stojis izvana, na bijelom pijesku, u sjeni prastare palme i pod stopalima ti suskaju otpali i osuseni, smežurani, šiljati listici

cekam, mozda udjes, mozda zakovitlas zrak, mozda doneses hladnu vodu s izvora, mozda doneses tako zeljenu promjenu, cekam ...
- 22:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sjeme

Zakopani duboko u pijesku stvarnosti leže moji svjetovi.

Kao nabubrelo sjeme, zalijevano prkosom, sačuvano od vjetra i pohlepe, skriveno opsjenom i lažima, prekriveno strpljenjem i obasjano blijedom svjetlošću nade.

Očekujući ...

- 22:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

  ožujak, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Svima vam želim

Linkovi

želim, želim