Probudila sam se na brodu.
Brod je bio, baš kao u svakoj dobroj sf-priči, ogroman.
Ovalan, naravno, čemu kutovi i oštre linije? Aerodinamičan, kažu, iako je zvuči kao zaostatak iz nekih prošlih vremena. A na krajevima se sužavao, zaobljavao, ponovo, s jedne strane u osvijetljeni otvor koji je izbacivao tko zna što sve ne iz središta cilindra, dok se na drugoj strani, na nosu tog čudnog svemirskog crva, crvenila kapica utovarne rampe, koja se, kao na prekomorskom trajektu, podizala na šarke te gutala šatlove i kontejnere prije polaska. Na vrhu je još bio most i par prostorija za posadu, dok je cijela sredina bila gusto načičkana spremištima i hladnjacima za koloniste. Oni će spavati cijelim putem, namirnice i zrak za disanje trebalo je štedjeti. Brod je, zapravo, bio uspavana košnica.
Mirno i nezamislivo brzo prvi je zemaljski kolonizacijski brod, Elpis, Nada, klizio prema zvjezdama.
Bilo je to i ime prve od mnogih budućih Zemljinih kolonija; Elpida je bila teraformirana, ukroćena, ozelenjena i spremna prihvatiti prvi naraštaj, one koji će stvoriti prve izvanzemljane, ljude rođene izvan Sunčeva sistema. Jer, Zemlja je stenjala pod teretom previše bilijuna Zemaljaca, a potraga se usmjerila na planete pogodne za odterećivanje domovine.
Bilo je to i moje ime. Nada. Nadica.
Od djetinjstva sam pratila sva izvješća o letovima, putovanjima u dublji svemir, istraživanjima. Lijepila sam karte Mliječnog puta po niskom stropu iznad mog kreveta. Uživala sam u blijedom sjaju fluorescentnih točkica na tim kartama u mraku, svake večeri kad bi gradska elektrana iskapčala struju kućanstvima zbog strogih propisa o štednji energije. Moje su misli tada letjele s tim tragačima i vraćale se s njima, ponekad s nadom, a najčešće tek s razočaranjem u još jedan negostoljubiv zvjezdani sistem.
Iako sam bila samo delta, oduvijek sam čitala, učila, sve dodijeljene minute na netu koristila marljivo, zanimalo me, sve više i iznova, željela sam, ne, gorjela sam od želje da jednoga dana odskočim od ovog izmučenog i zatrovanog tla i preskočim crnilo do novog, svježeg, nadala sam se, plavog ili zelenog doma.
Ali, testovi su bili oštri, teški, neumoljivi. Prijemni na akademije: letačku, tehničku, prirodnoslovnu, pa čak i na društvene znanosti, bili su daleko iznad mojih sposobnosti. Svake bih se godine iznova prijavljivala, pokušavala, ali prag se, i opet svake godine, sve više pomicao. Samo najbolji od bilijuna imali su šanse, samo najboljih osam u milijardu mogli su među prvima pobjeći na drugi svijet. A moj je IQ od 145 i možda još pola svake godine ipak pomalo prirodno opadao.
A trebalo je nešto i raditi, naći neki posao koji će mi ostavljati dovoljno vremena za učenje. Jer, nisam mislila odustati. Nikad. Ta misao nikad nije prešla granice moje svijesti. Izbora nije bilo, samo želja i sve manje vremena.
Delta građani, kao ja, nisu imali mnogo mogućnosti za napredovanje. Tek petnaest minuta dnevno besplatnog pristupa mreži i svom znanju čovječanstva. Sve više od toga trebalo je platiti. Nezaposlenost je bila svakodnevnica, ali ja sam uspijevala, šarmom ili upornošću, svejedno, pronalaziti one sitne, nevažne poslove koje su sve alfe i bete prezirale: rijetke dostave, šetanje alfinih ljubimaca, pranje prozora na neboderima, tuširanje svježih tijela na patologiji. Bilo što.
A kada je Institut za fiziku, dva bloka dalje od moje sobe, na lokalnim stranicama objavio sitan oglas za popunu radnog mjesta spremačice, znala sam da će red zainteresiranih očajnika biti sigurno duži od ta dva bloka. Nisam im se namjeravala pridružiti. Provjerila sam popis zaposlenih u Institutu, nazvala dva-tri broja, spomenula neke nevine kvartovske igre, a i neke manje nevine, i posao je bio moj. Kolona kandidata se nije stigla ni oformiti.
A znate kakvi su znanstvenici: ostavljaju za sobom upaljene kompjutere, bilješke posvud po stolovima i prozorima, nezaključane ormare, otvorene pristupe nedostupnim stranicama (tko će pamtit još i te kodove). Sobe su bile do zadnjeg slobodnog centimetra natrpane stolovima i ekranima, između stolica jedva se moglo prolaziti, ali su ekrani osvjetljavali put i moje nasmiješeno lice. Svjetla u Institutu gasila su se svake večeri, kao i u cijelom svijetu, ali su serveri i kompjuteri i noću živjeli na energiji generatora u podrumu. Neki projekti nisu se smjeli prekidati, ni kompjuteri gasiti do jutra.
Uživala sam. Noći su bile moje. Iako su mnogi htjeli ostati, ne ostavljati projekt preko noći, završiti još samo ovaj mali dio članka, baš sad otkriti tajnu svemira, kada bi zvono sat prije zalaska sunca oglasilo kraj radnog vremena, svi su morali za sobom ostaviti vrata Instituta. Baš svi, osim zaštitara na porti i mene.
Na brzinu bih, onom šarenom peruškom što privlači prašinu kao magnet, preletjela preko svih površina na oba kata, pustila kuglice u kolutovima s vlažnim krpicama da lutaju podovima i prikupljaju čestice prljavštine, kojih ionako nije nikad bilo mnogo (znanstvenici ne lutaju parkovima i blatnim livadama) i prebrisala sanitarije tekućinom po kojoj je voda klizila bez zadržavanja. Jest da su me te stvarčice koštale dvije mjesečne plaće, ali vrijedilo je. Dva sata nakon zatvaranja Instituta, dok ostali u mraku nisu imali što drugo raditi do li spavati, cijeli je svijet bio samo moj.
Neću vam pričati o svemu što sam tamo našla, najnovijim otkrićima koje još bar godinu-dvije nitko od "običnih" neće doznati, sve dok ih ne objave, onako usput, u nekom kutku vijesti, ili, možda na sav glas, preko jumbo-ekrana na svijetu. Mislim da razumijete kakav sam izvor tajni imala pod svojim gladnim prstima. I shvatit ćete koliko mi je malo vremena trebalo da isčeprkam ono što sam se potajno nadala da ću tu i naći.
Da, naravno, našli su već pogodnu planetu, i to ne jednu, već više desetaka onih, baš prave veličine, na pravoj udaljenosti od svoje zvijezde, i ne predaleko za naseljavanje. Da, naravno, slali su ekipe geologa i biologa tamo i teraformiranje je počelo negdje prije deset, negdje prije dvadeset godina. I da, naravno, prva je planeta, Elpida, upravo bila spremna za koloniste.
Ne sjećam se kako je završila ta noć. Mislim da se vrijeme skupilo u točkicu i obuhvatilo me tamom, oduzelo mi sav vanjski svijet. Možda sam i zaspala. Ne znam. Probudili su me ujutro na stolici s glavom u tastaturi za stolom nekog suviše važnog, a da bi cijela priča prošla bez ribanja glave i opomene. Nije mi bilo bitno. Poslušala sam, pokajala se, ispričala, izmislila neku žensku boljku i insomniju koja je, eto, srećom, ipak konačno gotova, očito, zar ne? Nisu me otpustili, a to je sve o čemu sam tada razmišljala.
Trebala mi je još jedna noć. Samo još jedna.
Izabrani. Najbolji. Vrhunski. Najzdraviji, najpametniji, najljepši. Logično je, zar ne? Ako već naseljavamo galaksiju, neka to budu najnaj primjerci, s najboljim šansama za najbolje potomke. Oni moraju biti prvi, ambasadori. Izabrani.
Srećom, negdje je netko od sociologa, psihologa, što ja znam, ipak povlačio neke konce i na pravom mjestu rastumačio opasnosti i posljedice takve selekcije, eugeničkog čistunstva. Bez varijacija nema mutacija; bez srednjeg, manje vrijednog uzorka, nema mjesta poboljšanju. Prva, možda druga, ali treća generacija, sigurno stagnira. Treba unijeti slučaj, pokojeg crnokosog u arijevsku mladež. Ne mogu ići svi, pa da uzorak bude raznovrstan, ali nema uspjeha sa čistim, savršenim sistemima. Uostalom, lutrija za zelenu kartu destljećima je u nekim zemljama savršeno funkcionirala, ne?
Poziv za prijavu na izvlačenje bio je skriven na nekim pornografskim stranicama. Nemam pojma zašto se to odgovornima činilo prikladnim mjestom, ali nisam ni imala mnogo vremena za razmišljanje. Jest da sam pažljivo brisala logove mojih noćnih putešestvija, ali pitanje je vremena bilo, sad kad sam sumnju navukla na sebe, kada će me netko otkriti. Nisam bila uvjerena da sam one noći izbrisala tragove. Nisam se sjećala.
Prijavila sam se punim imenom, identifikacijskim brojem s delta pločice u lijevoj nadlaktici, adresom, imenom roditelja, mjestom rođenja i šifrom kreveta u rađaonici, čak i imenom babice koja me je prva prihvatila. Nisam htjela ostaviti ni tračak sumnje u svoj identitet. Stavljala sam sve na jednu kartu. Zelenu. Ili, zapravo, titanijsku tamno zlatnu, jer su izabrani putnici dobivali još jednu čip pločicu u desnu nadlakticu. Sve su upute bile jasne, savršeno jasne. Ostalo je samo pričekati i saznati koliko je Nadica zaista sretno ime.
Na drugom kraju crnila bljeskala je, pozivala me, zelenkasta planeta s mojim imenom.
I onda su me probudili.
Konačno, stigli smo, moj drugi život počinje, mislila sam. Mišići me nisu bolno stezali, glad me nije proždirala iznutra, samo mi je pogled bio malo zamućen, ali to je valjda bilo normalno. Tih godinu dana spavanja nije ostavilo većeg traga na mojem tijelu. Dobro sam, hvala, promrmljala sam uniformiranome koji mi je pružao ruku dok sam se izvlačila iz hladnjaka, kome se trebam sad javiti?
Kapetan prvog zemaljskog generacijskog broda s osmijehom me pridržao kad su mi koljena blago zaklecala. Taj me prekrasan, bijeli, savršeni osmijeh dobio na prvu loptu. Ništa mu ne bih mogla odbiti, ni tada, ni ikada više. Vodeći me, blago gurkajući, između zaleđenih staklenih poklopaca hladnjaka, ogrnuvši me svojom pilotskom jaknom, nekim sentimentalnim ostatkom iz tko zna koje faze njegova života, objasnio mi je sve.
I zašto sam spavala samo tjedan dana dok je Elpis izlazila iz Sunčevog sistema i zašto su me probudili toliko prije vremena. I zašto baš mene, Nadicu Mihinu, sretnicu čije je ime izvukao nasumce superkompjuter koji je služio samo u tu svrhu, pravednog, apsolutno slučajnog, izbora kandidata koji inače ne bi imali nikakve šanse upasti ni u deseti, možda ni stoti kolonizacijski vlak.
Moja je prijava na lutriju sadržavala ama baš sve podatke o meni. Ništa nisam izmislila, ništa nisam uljepšala. Pobrojila sam sve što sam ikada radila, ulijepila sve poslodavce i opise ma i najkraćeg posla. Izostavila sam, ipak, imena alfa psića i guštera koje sam šetala parkovima. Ali, željela sam da izaberu baš mene, baš takvu kakva jesam. Ni slutila nisam tada koliko je to bila baš ona prava odluka, ona koja će me otrgnuti Zemljinoj gravitaciji.
Naravno da je superkompjuter bio pravedan i da je birao slučajno, ali nitko nije spominjao da postoje kategorije, po zanimanju, spolu, dobi, inteligenciji. Na svijetu nije bilo mnogo iznadprosječno inteligentnih spremačica, zagledanih u zvijezde, koje su pronašle put do lutrije. Moje su šanse bile mnogo veće nego sam to mogla i odsanjati.
Kapetanu je pogled skretao u nelagodi dok mi je objašnjavao drugi dio razloga mog preranog buđenja. Bilo ih je je tek dvadesetak budnih muškaraca na brodu, kostur-posada, taman dovoljno sposobnih za održavanje kursa i funkcija broda, i taman nedovoljno voljnih za održavanje sanitarija, podova i kantine čistima. A i rublje im je trebalo prati, barem jednom tjedno.
Nisam odmah odgovorila. Grlo mi je još bilo malo zakočeno. Progutala sam slinu i nakašljala se. Mora da je kapetanu to izgledalo kao negodovanje, kao traženje pravih riječi odbijanja ili početak uvrijeđenog durenja. Brzo je dodao i plaću, promjenu statusa iz delta građanke u betu (a to zaista nisam očekivala) kao nagradu za usluge što ću ih njemu i posadi ovu godinu dana činiti, uz ostale privilegije punopravnog člana posade.
I pristup, neograničen, pitala sam, kompjuteru, navigacijskim kartama i biblioteci? Za pregovaranje sam bila dovoljno budna. Nije to znao, vidjela sam mu na licu, ali mogao me tada poslati u stražnji ispušni otvor, da je htio, ne bih se bunila.
A dobro, rekao je osmijeh, korisnički, znaš, ne nudim ti baš svoj posao. Osmijeh olakšanja, prekrasan, savršenih zuba.
Naravno, rekla sam, to vi ipak bolje znate, samo ću gledati. Zatreptala sam, skrivajući suzu sretnicu u kutu oka. Nije bilo važno koliko je brod bio velik, nije mi bilo važno što tu godinu dana neću prespavati, nego brisati prašinu i mrvice s poda, laštiti komande i glancati prozore. Brinuti se da roboti čistači ne propuste ni centimetar ogromnog ovalnog međuzvjezdanog broda. Trebali su me.
Bit ću prva svemirska spremačica, na putu prema Nadi, prvoj Zemljinoj koloniji, na Nadi, prvom kolonizacijskom brodu. Uspavanoj košnici koju netko treba i počistiti, održati pristojnom i ugodnom za posadu. Pobrinuti se da uspavani kolonisti, kad se budu budili u orbiti nad novim domom, ne udišu jednogodišnju prašinu i ne gaze po prljavim podovima. Ostat ću budna.
Budna među zvijezdama.
Bilo je to bolje nego što sam ikad mogla zamisliti, u snu se nadati.
Usput, rekla sam, kako vam je ime, kapetane? Ja sam Nada, drago mi je.
Jako mi je bilo drago.
Post je objavljen 08.03.2006. u 22:31 sati.